Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE NA RUBU: Statistika bijede

Objavljeno prije

na

Najnoviji statistički podaci o zaposlenosti, nezaposlenosti, primanjima i socijalnim davanjima u Beranama potvrda su da je socijalno-ekonomska situacija u ovom gradu izuzetno teška. Podaci idu u prilog i tvrdnji da je cjelokupan sjever Crne Gore i dalje u propadanju kojem se ne nazire kraj.

Prema tim podacima zaposlenih u Beranama u decembru prošle godine je 4.362, s prosječnom platom od 438 eura, što je od državnog prosjeka manje za čak 46 eura ili skoro za 10 odsto. Statistika govori da je penzionera u Beranama u januaru bilo 5.921, a prosječna penzija iznosila je 218 eura. To je za 55 eura ili za 20 odsto manje od državnog prosjeka.

Tužna je i slika socijalnih davanja. Statistički podaci za februar ove godine kažu da je broj korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, ili socijalne pomoći 1.476. Ako se taj broj pomnoži sa članovima porodica nosilaca socijalnih primanja, onda se može precizno izračunati da od socijale u gradu na Limu živi 4.662 stanovnika.

Nezaposlenih, koji su evidentirani na birou rada, ima dvije hiljade i dvjesta, mada je jasno da je taj broj višestruko veći nakon što su mnogi raznim mjerama skinuti s evidencije, što nije promijenilo njihov radni status.

Predsjednik Opštine iz vladajuće koalicije ,,Zdravo Berane SNP – DF” Dragoslav Šćekić kaže da je nakon stečaja i privatizacija uslijedio potpuni privredni kolaps.

,,U kratkom periodu ogroman broj radnika iz fabričkih hala preselio se na Biro rada ili u Centar za socijalni rad”, objašnjava Šćekić.

On dodaje da podatak o ličnim primanjima govori sam za sebe, odnosno da je privreda na infuziji i da je skoro nema.

,,Poznato je da je u Beranama ugašena cijela industrijska zona, koja je zapošljavala oko 6.000 radnika, da ne govorim o uslužnim i drugim djelatnostima povezanim sa potrebebama industrijske zone. U tom vremenu znatan broju građana odselio se trbuhom za kruhom. Nakon stečaja i privatizacija uslijedio je potpuni privredni kolaps ne samo u Beranama, nego i na cijelom sjeveru Crne Gore”, podsjetio je Šćekić.

Pohod državnih tajkuna na sjever Crne Gore zaista je ostavio pustoš. Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš, na primjer, prodato je za svega sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu privatizacionu pljačku.

Predsjednik sindikata bivše ciglane Veselin Radičević kazao je da je fabrika opekarskih proizvoda, jedina u Crnoj Gori, najstariji industrijski objekat u Beranama, na ovaj način i definitivno otišla u istoriju tranzicionih lopovluka.

„Šta je sada s pričom da će se izgraditi nova ciglana? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da to ne može tako”, pita Radičević.

Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Đurišić je, međutim, svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio da fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, međutim, prošli su mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa.

Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrije građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.

Šta će se dalje dešavati ostaje da se vidi, ali je sasvim izvjesno da će se ciglana pridružiti onoj grupi beranskih privrednih kompanija koje su kroz stečaj ili bez stečaja prodate, zatim nestale ili sasvim promijenile djelatnost. I na kraju potpuno propale.

Građani Berana bili su ne malo iznenađeni kada su vidjeli da u krugu bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, nedaleko od ciglane, pasu goveda. Stvari su postale jasnije kada se ispostavilo da je ovu fabriku, odnosno zgradu i zemljište, kupila rožajska mesarska industrija Gradina.

Tačka je stavljena i na ovu pljačku. Gumig je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline. Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.

Fabrika Gumig nije proradila s novim vlasnicima. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije našao u registru Centralne depozitarne agencije pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju radnici tvrde da su je samo jednom vidjeli. Nedugo potom svi su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno.

Radnici su tužili vlasnika za svoja potraživanja, a Osnovni sud u Beranama zaplijenio je imovinu i poslije desetak pokušaja prodao Gradini kako bi zaposleni bili izmireni. I Gumig je postao prilog za istoriju tranzicije.

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama svakako je bila Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na sjeveru. Na platama, koje su imali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Poslije zapadanja u krizu i nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je u njenim halama napravilo stovarište i prodavnicu. Do danas se ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na najmanje dva miliona eura.

Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti s makar deset miliona eura.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je 1989. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju ,,sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su s pjesmom otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama danas radi pedeset radnika u fabrici eksploziva Polieks, uz njih sedamdeset nedavno zaposlenih u Rudniku mrkog uglja. To je ovog Prvog maja čitava radnička klasa u gradu na Limu i dio priče koji statistika ne može da iskaže. Sve i da na sjeveru ima sindikalnog lidera, kao što ga nema, koga bi on to mogao pozvati na prvomajske proteste? Vlasti su to učinile sistematski i svjesno.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZMJENE ZAKONA O TUŽILAŠTVU: Odlučno ali ne ishitreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci smatraju da je glavni cilj predloženih izmjena da se smijeni glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, predstavnici vlasti kažu da žele osloboditi tužilaštvo od političkih uticaja i korupcije, nevladin sektor preporučuje oprez

 

Način izbora vršioca dužnosti rukovodioca Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT), koji ne bi morao da bude tužilac, jedna je od ključnih zamjerki koju tužioci imaju na nacrt izmjena Zakona o državnom tužilaštvu. Među primjedbama su i zakonsko rješenje kojim je definisan prestanak funkcije rukovodioca tužilaštva „ispunjenjem uslova za penziju”, kao i to da bivši državni tužilac ne može biti član Tužilačkog savjeta.

„Ovakav pristup Vlada ima samo sa jednim ciljem – da smijeni glavnog specijalnog državnog tužioca Milivoja Katnića.“ To je izjavio v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivica Stanković na javnoj debati povodom nacrta zakona, zakazanoj na brzinu, u maniru prethodne vlasti. Potpredsjendik Vlade Dritan Abazović, koji je objelodanio da je nacrt pisan u njegovom kabinetu, tvrdi da predloženi dokument nije usmjeren personalno protiv bilo koga.

„Crnoj Gori treba veća vladavina prava. Ako neko budućnost Crne Gore i njenih integracionalnih procesa veže za sebe lično, pravi veliku grešku i državi veliku štetu. Niko ne može biti iznad nacionalnih interesa. Zakonska rješenja treba da tražimo u duhu sistematskih rješenja nagomilanih problema“, kazao je Abazović.

Iz nacrta zakona jasna je namjera za promjenama u državnom tužilaštvu, ali, ima upozorenja da promjenu prati potreba za većom kontrolom skupštinske većine nad tim državnim organom. Prošli nacrt tužilačkih zakona je kritikovala Venecijanska komisija. Uz stav da se ne može mijenjati tužilački sistem kako bi se smijenio pojedinac. Ni novi nacrt nije uvažio sve preporuke Venecijanske komisije. Abazović kaže da bi radije da rizikuje „packe“ od EU, ako to znači da će imati bolje rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala. „Mi moramo da isporučimo rezultate. Ova zemlja se davi u procedurama“, kazao je Abazović.

Vlast tek treba da odluči o formi podnošenja ovog dokumenta na glasanje u Skupštini. Ukoliko predlagač nacrta bude Vlada, dužna je da zakaže javnu raspravu u trajanju od najmanje 20, a najviše 40 dana. Ukoliko bi Skupština bila predlagač – nije obavezna da organizuje javnu raspravu.

Nacrtom se predlaže se da se nakon izbora novog Tužilačkog savjeta, u kome tužioci više ne bi imali većinu, imenuje novi v.d. VDT-a koji ne mora biti iz Vrhovnog tužilaštva. VDT Ivica Stanković u maju stiče uslove za starosnu penziju, a nakon njegovog odlaska Tužilački savjet (TS) treba da imenuje nekoga iz VDT-a da bude vršilac dužnosti. Sve to do usvajanja novog zakona i izbora novog savjeta.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SDT SE SJETILO DRŽAVNIH GARANCIJA ZA KOMBINAT ALUMINIJUMA: Aprilske šale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema istine o KAP-u bez saslušanja Đukanovića, Gvozdenovića, Lazovića, Lukšića, Vujanovića, Brkovića, Žugića, Jelića… Sve drugo je zabava za lakovjerne. I zataškavanje

 

Branko Vujović, nekadašnji ministar ekonomije u jednoj od vlada Mila Đukanovića i dugogodišnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, priveden je u ponedjeljak na saslušanje u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Vujović je sa još desetak bivših službenika Ministarstva ekonomije i Ministarstva finansija saslušan zbog izdavanja državnih garancija nekadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (KAP) za pet kredita ukupne vrijednosti 135 miliona eura.

Privedeni su nakon saslušanja otišli kući. SDT nije tražilo njihovo zadržavanje pošto su, prenose mediji, „tokom izviđaja prikupili sve dokaze”. Sumnjamo u istinitost tih navoda. Iako, zvanično, izviđaj o nezakonitim kreditnim garancijama za KAP traje od 2014, godine. A evo i zašto.

Sporni posao je osmišljen krajem 2009, kao dio Ugovora o poravnanju između Vlade  i tadašnjih vlasnika Kombinata, Centralno evropske aluminijske kompanije (CEAK), firme do danas nepoznate vlasničke strukture registrovana na Kipru, preko niza povezanih firmi u većinskom vlasništvu Olega Deripaske. Iako je njene interese u Crnoj Gori najčešće i najubjedljivije branio dugogodišnji Putinov ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

Prethodno je, uoči prvomajskih praznika 2009, tadašnji premijer Đukanović izjavio da će o budućnosti KAP-a odlučivati radnici i Vlada, pošto većinski vlasnik nije u stanju da ispuni obaveze preuzete Ugovorom o privatizaciji iz 2005.  Isto je, sredinom maja, potvrdio i Branko Vujović: „Ispunjeni su uslovi da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”. Zapravo, to je bio nastavak priče iz marta iste godine, kada je potpredsjednik Vlade i potpisnik privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a Branimir Gvozdenović saoštio kako je vladin ekspertski tim pripremio tužbu protiv CEAK-a i elektronskom poštom je uputio Arbitražnom sudu u Frankfurtu. Kao odgovor na tužbu koju su Deripaskini saradnici pripremili godinu ranije, zahtijevajući od Crne Gore odštetu od 300 miliona eura. Doduše, njegov kolega, potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije koja je pripremala odštetni zahtjev,

Vujica Lazović tada je izjavio da je priprema tužbe tek „u završnoj fazi”. Ali i precizirao da je CEAK Crnoj Gori nanio štetu „od minimum 200 miliona eura”.

I sve je to palo u zaborav.

Zainteresovani su još tada znali kako nema priče o propasti Kombinata pod upravom CEAK-a bez svjedočanja pomenutog trojca – Đukanović, Gvozdenović, Lazović. Nakon čega bi se utvrdio i njihov status u predmetu (svjedoci ili optuženi). Plus Milan Roćen i Zoran Bećirović, kao najzaslužniji za dolazak Olega Deripaske u Podgoricu, na čuveni susret u kafeu Grand. Gdje je, kažu uz čivas, utanačena sudbina nekadašnje lokomotive industrijskog razvoja Crne Gore. Morali su toga postati svjesni i u SDT, u nekom momentu proteklih osam godina koliko, navodno, traje njihov izviđaj. Ipak, ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA SE KANDIDUJE ZA EVROPSKU PRIJESTONICU KULTURE: Ambicija u (ne)skladu sa mogućnostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnoge je iznenadila najava Marka – Bata Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte

 

Budva će se kandidovati za titulu Evropska prijestonica kulture za 2028, odlučili su u lokalnoj upravi. Pripreme na inicijativu predsjednika Opštine, Marka – Bata Carevića, uveliko su počele. Ideja je da se u proces uključe i Kotor, Tivat i Herceg Novi, kako bi se na najbolji način svijetu predstavilo kulturno blago kojim raspolažu ovi primorski gradovi.

„Ukoliko grad Budva osvoji ovu laskavu titulu, otvaraju se velika vrata za dalji razvoj grada, ali i cijele primorske, odnosno Bokokotorske regije“  istaknuto je u tekstu postavljenom na sajtu Opštine.

Već je potpisan protokol o saradnji na ovom projektu sa opštinama Tivat i Herceg Novi. Carević se početkom mjeseca susreo sa ministarkom za kulturu, prosvjetu, nauku i sport, Vesnom Bratić, od čijeg Ministarstva očekuje da pripremi  informaciju  za Vladu Crne Gore, kako bi dobili  podršku države za projekat čiji je naziv izmijenjen u „Budva – Boka 2028 – Evropska prijestonica kulture“, kako bi i zvanično podnijeli kandidaturu. Ukoliko Vlada podrži ideju Carevića, bio bi to kulturni projekat od nacionalnog značaja.

Zamisao Carevića je da čitav proces vodi najbogatiji grad Boke, odnosno Opština Budva, procjenjujući da je za njegovu realizaciju u toku narednih šest godina potrebno oko 64 miliona eura, koliko je novca utrošio Novi Sad, koji je ovu prestižnu titulu ponio prošle godine.

Od navedene sume oko 35 miliona eura Novi Sad je utrošio na izgradnju infrasturkture a oko 30 miliona na kulturne programe, pojasnio je Carević u dopisu koji je dostavio ministarki Bratić. Prema propozicijama najveći dio finansiranja snosi grad organizator, država i regija na koju se odnosi.

Kako se nezvanično saznaje u lokalnoj upravi u Kotoru nisu raspoloženi da učestvuju u ovom projektu iz više razloga. Jedan je  nedostatak novca za tu vrstu priznanja i slave, za grad koji predstavlja elitu u pogledu kulture i graditeljskog nasljeđa  u odnosu na Budvu i Tivat, te nikako ne mogu biti zaleđina i pratnja u tom takmičenju. Kotor ima tri upisa na listu UNESCO-a, od kojih je 1979.  područje Kotora, kao jedinstvena univerzalna prirodna i kulturna vrijednost. Kotorski srednjevjekovni bedemi upisani su zasebno, 38 godina kasnije, odnosno 2017. Ove godine biće upisana Bokeška mornarica kao nematerijalna baština svjetskog značaja. Kotorani će pružiti svu vrstu podrške kandidaturi Budve, ali neće učestvovati u programu.

Mnoge je iznenadila najava Carevića o učešću Budve u trci za osvajanje titule EPK, ocjenjujući je populističkom, jer je Budva prepoznata kao grad u kome nema značajnije kulturne infrastrukture, nema prostora neophodnih za kulturna događanja i raznovrsne programe. Budva je platila visoku cijenu periodu tranzicije, privatizacije, i divlje  urbanizacije, u kojem je izgubila mnoge kulturne institucije i objekte, kao nijedan grad u zemlji.

Država je prodala Zeta film, filmsku kuću od nacionalnog značaja, radi zgrade u centru grada, koja je srušena i na njeno mjesto napravljen ružni soliter sa stanovima za prodaju od 11 spratova. Zgrada Zeta filma bila je dom i za gradski Dom kulture sa pozorišnom i bioskopskom salom, koje su nestale da bi ustupile mjesto diskoteci i kockarnici.

Država je prodala i gradsku tvrđavu Citadela, dio spomeničkog područja Starog grada, jedinu pozorišnu scenu na kojoj se održavao program festivala Grad teatar, koji je pledirao da dobije tretman kulturne manifestacije od nacionalnog značaja. Od tada se pozorišne predstave odigravaju po školskim dvorištima, brdima i zaravnima okolnih sela. Budva nema prostore za kulturu, nema sale, galerije, koncertne dvorane…

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo