Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE NA RUBU: Statistika bijede

Objavljeno prije

na

Najnoviji statistički podaci o zaposlenosti, nezaposlenosti, primanjima i socijalnim davanjima u Beranama potvrda su da je socijalno-ekonomska situacija u ovom gradu izuzetno teška. Podaci idu u prilog i tvrdnji da je cjelokupan sjever Crne Gore i dalje u propadanju kojem se ne nazire kraj.

Prema tim podacima zaposlenih u Beranama u decembru prošle godine je 4.362, s prosječnom platom od 438 eura, što je od državnog prosjeka manje za čak 46 eura ili skoro za 10 odsto. Statistika govori da je penzionera u Beranama u januaru bilo 5.921, a prosječna penzija iznosila je 218 eura. To je za 55 eura ili za 20 odsto manje od državnog prosjeka.

Tužna je i slika socijalnih davanja. Statistički podaci za februar ove godine kažu da je broj korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice, ili socijalne pomoći 1.476. Ako se taj broj pomnoži sa članovima porodica nosilaca socijalnih primanja, onda se može precizno izračunati da od socijale u gradu na Limu živi 4.662 stanovnika.

Nezaposlenih, koji su evidentirani na birou rada, ima dvije hiljade i dvjesta, mada je jasno da je taj broj višestruko veći nakon što su mnogi raznim mjerama skinuti s evidencije, što nije promijenilo njihov radni status.

Predsjednik Opštine iz vladajuće koalicije ,,Zdravo Berane SNP – DF” Dragoslav Šćekić kaže da je nakon stečaja i privatizacija uslijedio potpuni privredni kolaps.

,,U kratkom periodu ogroman broj radnika iz fabričkih hala preselio se na Biro rada ili u Centar za socijalni rad”, objašnjava Šćekić.

On dodaje da podatak o ličnim primanjima govori sam za sebe, odnosno da je privreda na infuziji i da je skoro nema.

,,Poznato je da je u Beranama ugašena cijela industrijska zona, koja je zapošljavala oko 6.000 radnika, da ne govorim o uslužnim i drugim djelatnostima povezanim sa potrebebama industrijske zone. U tom vremenu znatan broju građana odselio se trbuhom za kruhom. Nakon stečaja i privatizacija uslijedio je potpuni privredni kolaps ne samo u Beranama, nego i na cijelom sjeveru Crne Gore”, podsjetio je Šćekić.

Pohod državnih tajkuna na sjever Crne Gore zaista je ostavio pustoš. Zemljište na kojem se nekada nalazila beranska ciglana Rudeš, na primjer, prodato je za svega sto hiljada eura, čime je stavljena tačka na ovu privatizacionu pljačku.

Predsjednik sindikata bivše ciglane Veselin Radičević kazao je da je fabrika opekarskih proizvoda, jedina u Crnoj Gori, najstariji industrijski objekat u Beranama, na ovaj način i definitivno otišla u istoriju tranzicionih lopovluka.

„Šta je sada s pričom da će se izgraditi nova ciglana? Gdje su sada državni organi koji su sprovodili prodaju da intervenišu i kažu da to ne može tako”, pita Radičević.

Beransku ciglanu Rudeš, koja je zapala u finansijske probleme, polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio je podgorički biznismen Petar Đurišić za 254 hiljade eura. Đurišić je, međutim, svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio da fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Nakon rušenja, međutim, prošli su mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa.

Nedugo potom Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice, uveo novi stečaj u beransku ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrije građevinskih materijala Opeka, odnosno samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.

Šta će se dalje dešavati ostaje da se vidi, ali je sasvim izvjesno da će se ciglana pridružiti onoj grupi beranskih privrednih kompanija koje su kroz stečaj ili bez stečaja prodate, zatim nestale ili sasvim promijenile djelatnost. I na kraju potpuno propale.

Građani Berana bili su ne malo iznenađeni kada su vidjeli da u krugu bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, nedaleko od ciglane, pasu goveda. Stvari su postale jasnije kada se ispostavilo da je ovu fabriku, odnosno zgradu i zemljište, kupila rožajska mesarska industrija Gradina.

Tačka je stavljena i na ovu pljačku. Gumig je 2003. godine na berzi kupio slovenački berzanski mešetar Damjan Hosta, koji je radnicima obećao brda i doline. Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.

Fabrika Gumig nije proradila s novim vlasnicima. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije našao u registru Centralne depozitarne agencije pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju radnici tvrde da su je samo jednom vidjeli. Nedugo potom svi su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno.

Radnici su tužili vlasnika za svoja potraživanja, a Osnovni sud u Beranama zaplijenio je imovinu i poslije desetak pokušaja prodao Gradini kako bi zaposleni bili izmireni. I Gumig je postao prilog za istoriju tranzicije.

Najpoznatiji privredni brend koji je u procesu tranzicije uništen u Beranama svakako je bila Polimka. Industrija kože i kožne galanterije izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na sjeveru. Na platama, koje su imali zaposleni u ovoj kompaniji, svi su zavidjeli. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant jeste i bila sa skoro osamsto zaposlenih.

Poslije zapadanja u krizu i nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS, koje je u njenim halama napravilo stovarište i prodavnicu. Do danas se ne zna ni gdje su završile vrijedne kožarske mašine, koje su prema riječima radnika bile remontovane, konzervirane i spremne da ponovo počnu da rade. Njihova vrijednost se procjenjivala na najmanje dva miliona eura.

Bivša fabrika celuloze i papira u Beranama, takođe jedina u Crnoj Gori, otišla je svojevremeno u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, iako je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti s makar deset miliona eura.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala više od dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, a zatvorena je 1989. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju ,,sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neznaveni radnici su s pjesmom otišli na biro rada s kojeg se nikada nijesu vratili u fabričke hale.

Od nekadašnjih desetak hiljada zaposlenih u privredi u Beranama danas radi pedeset radnika u fabrici eksploziva Polieks, uz njih sedamdeset nedavno zaposlenih u Rudniku mrkog uglja. To je ovog Prvog maja čitava radnička klasa u gradu na Limu i dio priče koji statistika ne može da iskaže. Sve i da na sjeveru ima sindikalnog lidera, kao što ga nema, koga bi on to mogao pozvati na prvomajske proteste? Vlasti su to učinile sistematski i svjesno.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo