Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE – SUDBINA VAKUFSKE KUĆE: Od propadanja do uništenja

Objavljeno prije

na

I onako siromašna bošnjačko-muslimanska kulturna i arhitektonska baština u Beranama dodatno je osiromašena neautentičnom rekonstrukcijom takozvane Vakufske kuće, koja je više od vijeka bila jedan od prepoznatljivih simbola grada.

Arhitekta Rifat Alihodžić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, odrekao se autorstva nad projektom rekonstrukcije ovog spomenika kulture, o čemu je Monitor pisao. On je nezadovoljan onim što je učinjeno s njegovim izvornim projektom. Uvjeren je da je izmanipulisan i iskorišten.

„Ja sam jednoj grupi ljudi, izgleda, trebao samo dok nijesu dobili dozvolu za gradnju, a dozvolu nijesu mogli dobiti za neki kič. Moj originalni projekat postoji negdje u Opštini. Kada sam izašao na teren i vidio šta je napravljeno, bio sam šokiran i samo sam zamolio da mene više ne pominju. Ja imam svoj i ljudski i profesionalni dignitet”, ispričao je Alihodžić za Monitor.

On je istakao da je ono što je urađeno s tim bošnjačko-muslimanskim kulturnim spomenikom – podvala i surogat.

„Navučen sam na osjetljiv teren kulturne baštine, i rukovođen lijepim iskustvom s rekonstrukcijom jedinstvene troetažne džamije u Petnjici, prihvatio sam i to da uradim. Neko drugi je, međutim, očigledno imao projekciju da to komercijalizuje”, kazao je ogorčeno Alihodžić.

Ono što je učinjeno u pokušaju rekonstrukcije Vakufske kuće u Beranama, danas zaista više liči na običan pansion nego na islamsko arhitektonsko kulturno istorijsko zdanje i obilježje grada. Alihodžić smatra da je pričinjena nepopravljiva šteta.

„Ne bih da pričam šta bi se desilo da je to učinjeno s nekim spomenikom kulture u razvijenim zapadnoevropskim zemljama. Ovo što je urađeno ne može da se popravi, a da se ruši previše je skupo” , kazao je Alihodžić za Monitor, zamoljen da prokomentariše izgled Vakufske kuće i činjenicu da ona još nije stavljena u funkciju.

Vakufska kuća stara je koliko i grad Berane, ili tek koju godinu manje. Podaci o njenoj gradnji razlikuju se u deceniju-dvije. Varoš je nikla 1862. godine, a ova kuća, kako neki izvori govore, napravljena je samo godinu kasnije.

Na tabli, na njoj, staroturskim pismom i jezikom bila je upisana hiljadu tristota godina po hidžri, odnosno 1883. Vjeruje se, ipak, da je ovaj drugi datum tačniji.

Kuća je, kažu istorijski izvori, zadužbina Ahmed-Hamdi paše, koji je posvetio svom rano preminulom sinu jedincu. U stvari, objekat je sagrađen zbog česama koje su značajnije i od same zgrade.

O tome je govorio i natpis na njoj – ,,česma Ahmed-Hamdi paše 1300-te”. I zgradu i česme on je svojevremeno poklonio Islamskoj zajednici. U njoj je sve do izgradnje džamije u naselju Hareme, u novije vrijeme, bilo sjedište jedinog beranskog imama.

Nemarom i nebrigom Vakufska kuća dovedena je do potpunog propadanja. Nije joj bilo spasa. Prije četiri godine morala je biti do temelja porušena, da bi bila rekonstruisana. Projekat je povjeren arhitekti s iskustvom u restauraciji Rifatu Alihodžiću, ali su se kasnije umiješali lokalni ,,stručnjaci opšte prakse”. Doziđivali i naziđivali do mjere koja više nije imala veze s autorskim radom. Kuća je do danas nezavršena.

„S izvornim značenjem i izgledom taj objekat nema više nikakve veze”, konstatovao je stručnjak za rekonstrukcije, arhitekta Alihodžić.

Ogorčen je i poznati crnogorski arheolog, Beranac Predrag Lutovac, koji ukazuje na pogubnu činjenicu da u vrijeme kada je Vakufska kuća rekonstruisana nije bio na snazi novi zakon o zaštiti kulturnih dobara.

„Ovaj zakon je vrlo rigorozan kada se radi o oštećenju kulturnih dobara. Da je postojao prije nekoliko godina, Vakufska kuća u Beranama nikada ne bi mogla biti srušena”, uvjeren je Lutovac.

Razočarani su i mnogi dobronamjerni staroberanci.

,,Kad god dođem u Berane i prođem pored Vakufske kuće, srce mi se stegne. Rođen sam dvije kuće odatle i tu sam odrastao”, kaže jedan od njih, koji i danas ne živi u Beranama.

Da je od nekadašnjih mnogobrojnih izvora i česama u Beranama, odavno uništenih i zatrpanih, onaj u Vakufskoj kući bio najbolji i za grad najvažniji, vjeruje devedesetogodišnji Vasilije Labudović.

,,Bilo je mnogo izvora. Čitav grad je na vodi koja dolazi odozgo od Đurđevih stupova. Ipak ovaj je bio daleko najbolji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Italijani, kojih je bilo koliko i stanovnika ako ne više, uzimali su vodu samo sa nje. Njihovi stručnjaci su ispitivali ispravnost. Sjećam se, dolazili bi s mazgama. U drvenu burad punili vodu i nosili”, kaže Labudović.On pamti i da su mještanke dolazile tu preko dana da peru veš.

,,Bilo je to vrijeme ‘prakljača’, kojima se udarala tkanina koja se prala. Postojala su specijalna kamena postolja za to. Bogami se čekalo i na red. Tada nije bilo vodovoda, i ja sam dolazio ujutru da napunim i kući odnesem boce za piće”, kaže Vasilije, prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju, odavno u zasluženoj penziji. U prizemlju je, prema njegovim riječima, bila jedno vrijeme smještena i pošta, pa čak i prvi proizvođač industrijskog soka, takozvanog krakera.

,,Voda je odatle cijevima odvođena nekoliko stotina metara do šadrvana koji se nalazio na dnu sadašnje glavne ulice, i kojeg možemo vidjeti još samo na starim razglednicama” , kaže Labudović.

Česme, s klupama okolo i prvim svjetiljkama u varoši, okupljalište mladeži od davnina, dugo su odolijevale i gasile žeđ putnika namjernika, iz lončića na lancima privezanim za zid.

Sve do novijeg vremena. Odjednom su negdje sedamdesetih godina presahle, bez preciznog objašnjenja. Vjeruje se da je urbanizacijom, izgradnjom stambenih zgrada, od Vakufske kuće prema Đurđevim stupovima, raznim prekopavanjima, negdje prekinuta izvorišna ‘žila’.

Obnovi su se radovale i porodice koje su u poratnom periodu u njoj nalazile smještaj, kako muslimanske tako i pravoslavne. Vakufska kuća pamti i rađanja i dječiji plač i smijeh. Davno. Dok nije prepuštena zaboravu i nehatu. Koga za to kriviti. U periodu u kojem je vjera bila zaboravljena i anatemisana, ,,napredna” muslimanska omladina učestvovala je čak i u rušenju stare gradske džamije 1947. godine.

Koga je bilo briga za Vakufsku kuću i žubor česama. Voda je, uostalom, stigla u svako domaćinstvo. Pa ipak ostaje pitanje kako se sa zgrade izgubila tabla na kojoj je neko vrijeme pisalo ,,zakonom zaštićeno”. Do totalnog propadanja. I ponovnog iznicanja nečega što s autentičnim izgledom nema skoro nikakve veze.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

PODRŠKA ŽENSKOM PREDUZETNIŠTVU NA SJEVERU: Mrvice iz opštinskih kasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina opština ispoštovala je formalnu obavezu, pa su i ove godine opredijelili sredstva za podršku sugrađankama koje bi da pokrenu ili unaprijede svoje biznise. Međutim, prema broju i vrsti projekata kojima su konkurisale, jasno je da se žene na sjeveru još sa strahom upuštaju u preduzetništvo

 

Prema ocjeni Privredne komore Crne Gore (PKCG) žensko preduzetništvo je najbrže rastuća kategorija u preduzetničkom svijetu. Podrška s lokalnog nivoa tom vidu ženskih poslovnih incijativa, ipak, na sjeveru, stagnira već tri godine. U većini opština, bez obzira na visnu budžeta, sredstva koja se godišnje izdvaju da osnaže žene preduzetnice ne prelazi 10.000 eura. Tako je, na primjer, u Brenama, čija je opštinska kasa ove godine „teška“ više od devet miliona eura, ali i u Kolašinu i Mojkovcu čiji su dvanaestomjesečni prihodi polovinu tog iznosa.

Odluku da pomažu sugrađankama, koje bi da se oprobaju ili unaprijede svoje biznise, opštine u Crnoj Gori nijesu donijele same. Ženska politička mreža (ŽPM) uspjela je 2018. godine da se izbori da se u lokalnim budžetima opredijele posebna sredstva namijena podsticaju razvoja ženskog preduzetništva. Naredne godine, oko 15 opština uvelo je posebnu budžetsku liniju za podršku preduzetništvu  svojih sugrađanki.

No, od tada do danas, sredstva koja se izdvaju za tu namjenu ostaju ista, s izuzetkom rijetkih opština koje su ih povećale. Na primjer, nakon što je dvije godine zaredom u budžetu Opštine Bijelo Polje za žensko preduzetništvo izdvajano po 10.000 eura, ove godine su taj iznos udvostručili. Očekivano, s obzirom na to da su bjelopljski prihodi i rashodi planirani na skoro 12,5 milona eura.

Berane ne slijedi taj primjer. Iz budžeta će ove, kao i prethodne dvije  godine,  izdvojiti  samo 10.000 eura za sufinasiranje biznis planova žena u tom gradu.

Iz Opštine su najavili da će podržati projekte koji podstiču ekonomski razvoj opštine, predviđaju otvaranje novih radnih mjesta, podstiču razvoj poljoprivrede i ruralnog područja… Prednost će imati i projekti koji podstiču razvoj organske poljoprivredne proizvodnje, turizam, doprinose afirmaciji i valorizaciji kulturnog potencijala…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BOGATSVO LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA U CRNOJ GORI: OD KANTARIONA DO BRĐANKE: Zaboravljeni rasadnik mogućnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, sa svojih četiri hiljade vrsta biljaka koje žive na njenoj teritoriji, u odnosu na svoju veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Šanse za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima

 

Sakupljanje ljekovitog i aromatičnog bilja može biti veoma isplativa  djelatnost u Crnoj Gori. Oko četiri hiljade vrsta bilja živi na njenoj teritoriji. Od toga, preko 700 vrsta ljekovitog bilja je u upotrebi. Flora Evrope broji oko 11 hiljada različitih biljaka, a Balkansko poluostrvo oko devet.  Crna Gora je, u odnosu na veličinu, centar raznovrsnosti i velikog broja endema. Mogućnosti za njihovu eksploataciju su brojne, ali uz mjere zaštite i očuvanja prirode, kao i podrške malobrojnim uzgajivačima i proizvođačima.

,,Prepoznavanje i poznavanje biljaka je velika vještina koja se stiče godinama”, objašnjava za Monitor biološkinja Dragana Saveljić. Pravilno sakupljanje ljekovitog bilja podrazumijeva posjedovanje osnovnog botaničkog znanja – sposobnost poznavanja vrste i njene biologije i ekologije, gdje raste, kako se razmnožava, u kojoj fazi je najbolje brati i slično. ,,Iako naizgled veoma slične, biljke se među sobom veoma razlikuju po sastavu i kvalitetu biljne droge. Ako se sakupi biljka koja nema upotrebnu vrijednost, sve mora da se baci, trud propada. Još je gore da  ljekovitu biljku zamijenite sa potencijalno ili stvarno otrovnom, odnosno štetnom vrstom.  Bilo je trovanja ljudi, i sa fatalnim ishodom, zbog nepoznavanja ljekovite flore”, kaže Saveljićeva.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠUME I POHARE: Ima li kraja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore upozoravaju da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta.  Ovih su dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem kako bi se hitno zaustavila  nezakonita eksploatacija državnih šuma od privilegovanih koncesionara, tajkuna

 

Drvoprerađivači sa sjevera Crne Gore poručili su da se hitno mora zaustaviti dalja nezakonita eksploatacija državnih šuma od, kako kažu, privilegovanih koncesionara. Preciznije – tajkuna.

Oni su se ovih dana u Plavu dogovorili da formiraju delegaciju koja će zatražiti hitan sastanak sa premijerom Zdravkom Krivokapićem i njegovim saradnicima. Cilj je definisanje daljih koraka oko gazdovanja državnim šumama.

Koliko štete trpe drvoprerađivači, građani, lokalne samouprave i država od gazdovanja neki od njih su stavili i na papir.

Plavljanin Edin Šarkinović kaže da država i lokalne zajednice gube ogromne prihode, zbog toga što se ne obavlja finalna obrada drveta. Prema njegovim riječima, koncesionari dobijaju drvnu masu po cijeni sedamnaest eura za kubik.

„Bilo koji od njih, koji se mogu na prste ruke prebrojati, za neku za njih smiješnu količinu od 5.000 kubika dobije za 85.000 eura, a PDV na tu sumu iznosi 17.500 eura. Ako bi tu količinu sirovine izrezali, osušili i uglačili na standardnu debljinu, dobili bi vrijednost od 1.550.000 eura, a PDV bi bio 325.000 eura” – kaže Šarkinović.

On napominje da bi složenije obrade, poput izrade vrata, dostizale trostruko veće iznose. „Ovo dovoljno govori koliko se gubi što nema finalne obrade i što se izvozi oblovina” – objašnjava Šarkinović. Da ovakav način gazdovanja šumama nije pošten i ne donosi nikakvu dodatnu vrijednost Crnoj Gori, prošle sedmice saopštio je i premijer Krivokapić. On je najavio suzbijanje mnogih problema koji su, kako je rekao, prerasli  čak i u organizovani kriminal. „Došlo je vrijeme da se stane na put svima koji bjesomučno koriste šume, uništavaju puteve, a ne daju nikakve dodatne vrijednosti Crnoj Gori” – izjavio je premijer prilikom posjete Beranama.

Ta izjava premijera Krivokapića je ohrabrila drvoprerađivače da se okupe u Plavu. Saglasili su se da se samo zajedničkim djelovanjem svih drvoprerađivača i nevladinih organizacija koje se bave zaštitom prirodnih i drugih vrijednosti, može zaustaviti pohara i uništavanje državnih šuma.

„Ovaj skup su podržale 62 nevladine organizacije iz čitave Crne Gore. Konačno se mora stati na kraj nezakonitim radnjama. Zadatak radnog tijela kojeg smo formirali biće da se u razgovoru sa premijerom Kivokapićem i njegovim saradnicima iznađe najbolji model za upravljanje državnim šumama. Tu se, prije svega, moraju zaštititi interesi lokalnog stanovništva i dati šansa drvoprerađivačima da, baveći se finalnom preradom drveta, lako dolaze do sirovine, što do sada nije bio slučaj” – kaže Esko Barjaktarović, drvoprerađivač iz Plava. Sa tog skupa je poručeno da se više ne smije dozvoliti da koncesionari sa strane raubuju državne šume, a da pritom lokalno stanovnioštvo ne može da obzbijedi ni ogrjevno drvo.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo