Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI HOTELI, NEKADA I DANAS: Iz propasti u propast

Objavljeno prije

na

staro-berane---hoteli-ameri

Dok sa tugom i ogorčenjem posmatraju posljednju fazu propadanja i pljačkanja hotela Berane i nekadašnjeg hotelsko-turističkog preduzeća, stanovnike ovog grada mlađe generacije teško bi bilo uvjeriti u provjerenu činjenicu da je grad na Limu još na početku prošlog vijeka bio jedina turistička destinacija iz koje se od Evrope do Amerike stizalo za samo dva minuta.

,,Ako se požuri, onda možda i manje, i to u oba smjera”, kaže, kroz osmijeh Vasilije Labudović.

Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću slušaju ovu zagonetnu priču, dok ne shvate da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u ondašnjoj i današnjoj glavnoj gradskoj ulici. Vremešni Vasilije Labudović prisjeća se sa sjetom kako je Berane prije Drugog svjetskog rata imalo više hotela nego što ih danas ima.

,,U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje sada možemo da vidimo samo na starim fotografijama”, kaže Vasilije.

Iako je već prešao devedeset godina, čika Vasa sjećanje još uvijek dobro služi. Bio je dječak i u hotele nije mogao da ulazi, ali ih je odlično zapamtio.

,,Učenici nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, u znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala. Za taj trenutak se živjelo”, objašnjava Vasilije.

Prema njegovim riječima, prvo je izgrađen hotel Danilović, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana.

,,Tu je tradicionalno bila najbolja muzika”, prisjeća se čika Vaso.

Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel Imperijal, takođe impozantno građevinsko zdanje, koji je često mijenjao vlasnike, a prvo ga je držala porodica Mićović.

,,Taj hotel tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske. Tada je u Beranama više bilo italijanskih vojnika nego stanovnika”, priča Vasilije.

Vlasnik Hotela Amerika, malo niže od Danilovića, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu .

,,U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je hotel Evropa, odmah pored Amerike. Otuda je i ostala ona priča – dva minuta od Evrope do Amerike”, kaže čika Vaso.

Evropu su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten. Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla iz Zagreba.

,,Svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca. Tu su se obično hranili i naši gimnazijski profesori koji su dolazili sa strane. Bio je jedan Slovenac koji je završio studije na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega ‘mali Pariz”’, kaže Vasilije.

Vlasnici hotela Evropa su svakom gostu koji tu prespava poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.

,,Zapamtio sam u izlogu ovog hotela maketu automobila, punu biskvita, koju su sva čaršijska djeca gledala sa vodom na ustima. Otac bi me držao za ruku, a ja sam ga molio da mi kupi taj auto, naravno zbog biskvita”, priča Vasilije.

Na dnu glavne ulice, na mjestu sadašnjeg cvjetnog parka, onamo gdje danas niče zgrada-nakaza, bila su, takođe jedan do drugog, i dva hana.

,,Automobili su tada bili rijetkost. U ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu”, objašnjava Vasilije.

On se prisjeća i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini – Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma…

,,Postojala je i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se ‘kupuje ljubav’. Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom Drugog svjetskog rata to je bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika”, kaže čika Vaso kroz smijeh.

Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, nažalost, nije u životu, pa ni zgrada hotela Evropa koja je prije pet godina izgorjela u požaru.

,,Ameriku’ su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u tom hotelu bilo sjedište komandanta italijanske divizije Venecija koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana”, sjeća se Vasilije.

On podiže glas dok priča o tome kako su ostala hotelska zdanja i hanovi preživjeli rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega buržoaskog.

,,Da je bilo sreće ništa nije trebalo dirati. Trebalo ih je konzervirati i sačuvati, kao što se čuvaju stare zgrade u drugim gradovima. Bilo je to najstarije urbano jezgro i najljepše zgrade kojima bi sa i danas grad ponosio”, sjeća se čika Vaso.

Vasilije je maturirao 1941. godine. Rat je već bio počeo, i on nije stigao da ostvari momački san i da stavi šešir na glavu, uzme štap u ruku i ušeta u neki od beranskih hotela. Život ga je vodio svuda, a poslije rata u Berane se vratio kao prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju. Kako to obično biva, dječačke i momačke dane, i starogradsku atmosferu iz predratnog perioda nije zaboravio, i danas su ta sjećanja zapravo sve jača.

,,I mnogi drugi koji su dolazili tada u Berane nikada nijesu zaboravili ovaj grad. Sjećam se jednom prilikom u Beogradu, polažem neki ispit, i profesor me na kraju pita odakle sam. Kada je čuo, sa oduševljenjem se sjetio beranskih hotela, i mada sam je zaslužio, profesor mi kaže da mi sa zadovoljstvom daje čistu desetku. Staro Berane je bilo za više od desetke”, kaže Vasilije.

Dok komunističke vlasti u pet poslijeratnih decenija nijesu sačuvale ni jedan starogradski hotel ili han, aktuelna vlast se u dvije i po decenije „svojski potrudila” da urniše hotele koji su građeni poslije Drugog svjetskog rata. Hotel Berane, nekada najznačajniji objekat uništenog i opljačkanog hotelsko-turističkog preduzeća u ovom gradu, danas skoro nestvarno liči na film strave i užasa. Kao da se nalazi na liniji fronta, tamo negdje iz čika Vasovih priča, a ne u srcu Berana.

U ovaj hotel svako može ušetati slobodno. Bez štapa i šešira. Čuvara nema, a već odavno nema ni jednog jedinog stakla na vratima, salonu i bifeu, u prizemlju i suterenu. Slike koje će vas dočekati, počevši od recepcije, pa sve do posljednjeg sprata, gdje je proteklog ljeta buktio požar, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.

Pa, ipak, DPS će, kao lokalna vlast, na vanrednim izborima početkom marta zatražiti od građana još četiri godine mandata, i bez ustezanja će obećati da će napraviti još ljepše i starije Berane.

Prije nego odluče za koga da glasaju, punoljetni stanovnici ovog grada treba da pogledaju fotografije nekadašnjih hotela Evropa i Amerika, zatim da prošetaju do današnjeg hotela Berane. Pa da se vrate u glavnu ulicu i vide kako se urušava kuća stare krčme Miluna Dragojevića. Kod čika Vasa uvijek ima dobrodošlice, ako želite čuti nešto o tome kako je ovaj grad bio urbaniji na početku prošlog, nego ovog vijeka.

Poslije toga treba uzeti olovku u ruke i pokušati mirne savjesti zaokružiti redni broj na glasačkom listiću.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo