Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI HOTELI, NEKADA I DANAS: Iz propasti u propast

Objavljeno prije

na

Dok sa tugom i ogorčenjem posmatraju posljednju fazu propadanja i pljačkanja hotela Berane i nekadašnjeg hotelsko-turističkog preduzeća, stanovnike ovog grada mlađe generacije teško bi bilo uvjeriti u provjerenu činjenicu da je grad na Limu još na početku prošlog vijeka bio jedina turistička destinacija iz koje se od Evrope do Amerike stizalo za samo dva minuta.

,,Ako se požuri, onda možda i manje, i to u oba smjera”, kaže, kroz osmijeh Vasilije Labudović.

Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću slušaju ovu zagonetnu priču, dok ne shvate da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u ondašnjoj i današnjoj glavnoj gradskoj ulici. Vremešni Vasilije Labudović prisjeća se sa sjetom kako je Berane prije Drugog svjetskog rata imalo više hotela nego što ih danas ima.

,,U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje sada možemo da vidimo samo na starim fotografijama”, kaže Vasilije.

Iako je već prešao devedeset godina, čika Vasa sjećanje još uvijek dobro služi. Bio je dječak i u hotele nije mogao da ulazi, ali ih je odlično zapamtio.

,,Učenici nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, u znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala. Za taj trenutak se živjelo”, objašnjava Vasilije.

Prema njegovim riječima, prvo je izgrađen hotel Danilović, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana.

,,Tu je tradicionalno bila najbolja muzika”, prisjeća se čika Vaso.

Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel Imperijal, takođe impozantno građevinsko zdanje, koji je često mijenjao vlasnike, a prvo ga je držala porodica Mićović.

,,Taj hotel tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske. Tada je u Beranama više bilo italijanskih vojnika nego stanovnika”, priča Vasilije.

Vlasnik Hotela Amerika, malo niže od Danilovića, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu .

,,U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je hotel Evropa, odmah pored Amerike. Otuda je i ostala ona priča – dva minuta od Evrope do Amerike”, kaže čika Vaso.

Evropu su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten. Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla iz Zagreba.

,,Svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca. Tu su se obično hranili i naši gimnazijski profesori koji su dolazili sa strane. Bio je jedan Slovenac koji je završio studije na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega ‘mali Pariz”’, kaže Vasilije.

Vlasnici hotela Evropa su svakom gostu koji tu prespava poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.

,,Zapamtio sam u izlogu ovog hotela maketu automobila, punu biskvita, koju su sva čaršijska djeca gledala sa vodom na ustima. Otac bi me držao za ruku, a ja sam ga molio da mi kupi taj auto, naravno zbog biskvita”, priča Vasilije.

Na dnu glavne ulice, na mjestu sadašnjeg cvjetnog parka, onamo gdje danas niče zgrada-nakaza, bila su, takođe jedan do drugog, i dva hana.

,,Automobili su tada bili rijetkost. U ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu”, objašnjava Vasilije.

On se prisjeća i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini – Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma…

,,Postojala je i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se ‘kupuje ljubav’. Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom Drugog svjetskog rata to je bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika”, kaže čika Vaso kroz smijeh.

Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, nažalost, nije u životu, pa ni zgrada hotela Evropa koja je prije pet godina izgorjela u požaru.

,,Ameriku’ su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u tom hotelu bilo sjedište komandanta italijanske divizije Venecija koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana”, sjeća se Vasilije.

On podiže glas dok priča o tome kako su ostala hotelska zdanja i hanovi preživjeli rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega buržoaskog.

,,Da je bilo sreće ništa nije trebalo dirati. Trebalo ih je konzervirati i sačuvati, kao što se čuvaju stare zgrade u drugim gradovima. Bilo je to najstarije urbano jezgro i najljepše zgrade kojima bi sa i danas grad ponosio”, sjeća se čika Vaso.

Vasilije je maturirao 1941. godine. Rat je već bio počeo, i on nije stigao da ostvari momački san i da stavi šešir na glavu, uzme štap u ruku i ušeta u neki od beranskih hotela. Život ga je vodio svuda, a poslije rata u Berane se vratio kao prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju. Kako to obično biva, dječačke i momačke dane, i starogradsku atmosferu iz predratnog perioda nije zaboravio, i danas su ta sjećanja zapravo sve jača.

,,I mnogi drugi koji su dolazili tada u Berane nikada nijesu zaboravili ovaj grad. Sjećam se jednom prilikom u Beogradu, polažem neki ispit, i profesor me na kraju pita odakle sam. Kada je čuo, sa oduševljenjem se sjetio beranskih hotela, i mada sam je zaslužio, profesor mi kaže da mi sa zadovoljstvom daje čistu desetku. Staro Berane je bilo za više od desetke”, kaže Vasilije.

Dok komunističke vlasti u pet poslijeratnih decenija nijesu sačuvale ni jedan starogradski hotel ili han, aktuelna vlast se u dvije i po decenije „svojski potrudila” da urniše hotele koji su građeni poslije Drugog svjetskog rata. Hotel Berane, nekada najznačajniji objekat uništenog i opljačkanog hotelsko-turističkog preduzeća u ovom gradu, danas skoro nestvarno liči na film strave i užasa. Kao da se nalazi na liniji fronta, tamo negdje iz čika Vasovih priča, a ne u srcu Berana.

U ovaj hotel svako može ušetati slobodno. Bez štapa i šešira. Čuvara nema, a već odavno nema ni jednog jedinog stakla na vratima, salonu i bifeu, u prizemlju i suterenu. Slike koje će vas dočekati, počevši od recepcije, pa sve do posljednjeg sprata, gdje je proteklog ljeta buktio požar, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.

Pa, ipak, DPS će, kao lokalna vlast, na vanrednim izborima početkom marta zatražiti od građana još četiri godine mandata, i bez ustezanja će obećati da će napraviti još ljepše i starije Berane.

Prije nego odluče za koga da glasaju, punoljetni stanovnici ovog grada treba da pogledaju fotografije nekadašnjih hotela Evropa i Amerika, zatim da prošetaju do današnjeg hotela Berane. Pa da se vrate u glavnu ulicu i vide kako se urušava kuća stare krčme Miluna Dragojevića. Kod čika Vasa uvijek ima dobrodošlice, ako želite čuti nešto o tome kako je ovaj grad bio urbaniji na početku prošlog, nego ovog vijeka.

Poslije toga treba uzeti olovku u ruke i pokušati mirne savjesti zaokružiti redni broj na glasačkom listiću.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo