Dok sa tugom i ogorčenjem posmatraju posljednju fazu propadanja i pljačkanja hotela Berane i nekadašnjeg hotelsko-turističkog preduzeća, stanovnike ovog grada mlađe generacije teško bi bilo uvjeriti u provjerenu činjenicu da je grad na Limu još na početku prošlog vijeka bio jedina turistička destinacija iz koje se od Evrope do Amerike stizalo za samo dva minuta.
,,Ako se požuri, onda možda i manje, i to u oba smjera”, kaže, kroz osmijeh Vasilije Labudović.
Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću slušaju ovu zagonetnu priču, dok ne shvate da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u ondašnjoj i današnjoj glavnoj gradskoj ulici. Vremešni Vasilije Labudović prisjeća se sa sjetom kako je Berane prije Drugog svjetskog rata imalo više hotela nego što ih danas ima.
,,U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje sada možemo da vidimo samo na starim fotografijama”, kaže Vasilije.
Iako je već prešao devedeset godina, čika Vasa sjećanje još uvijek dobro služi. Bio je dječak i u hotele nije mogao da ulazi, ali ih je odlično zapamtio.
,,Učenici nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, u znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala. Za taj trenutak se živjelo”, objašnjava Vasilije.
Prema njegovim riječima, prvo je izgrađen hotel Danilović, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana.
,,Tu je tradicionalno bila najbolja muzika”, prisjeća se čika Vaso.
Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel Imperijal, takođe impozantno građevinsko zdanje, koji je često mijenjao vlasnike, a prvo ga je držala porodica Mićović.
,,Taj hotel tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske. Tada je u Beranama više bilo italijanskih vojnika nego stanovnika”, priča Vasilije.
Vlasnik Hotela Amerika, malo niže od Danilovića, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu .
,,U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je hotel Evropa, odmah pored Amerike. Otuda je i ostala ona priča – dva minuta od Evrope do Amerike”, kaže čika Vaso.
Evropu su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten. Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla iz Zagreba.
,,Svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca. Tu su se obično hranili i naši gimnazijski profesori koji su dolazili sa strane. Bio je jedan Slovenac koji je završio studije na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega ‘mali Pariz”’, kaže Vasilije.
Vlasnici hotela Evropa su svakom gostu koji tu prespava poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.
,,Zapamtio sam u izlogu ovog hotela maketu automobila, punu biskvita, koju su sva čaršijska djeca gledala sa vodom na ustima. Otac bi me držao za ruku, a ja sam ga molio da mi kupi taj auto, naravno zbog biskvita”, priča Vasilije.
Na dnu glavne ulice, na mjestu sadašnjeg cvjetnog parka, onamo gdje danas niče zgrada-nakaza, bila su, takođe jedan do drugog, i dva hana.
,,Automobili su tada bili rijetkost. U ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu”, objašnjava Vasilije.
On se prisjeća i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini – Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma…
,,Postojala je i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se ‘kupuje ljubav’. Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom Drugog svjetskog rata to je bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika”, kaže čika Vaso kroz smijeh.
Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, nažalost, nije u životu, pa ni zgrada hotela Evropa koja je prije pet godina izgorjela u požaru.
,,Ameriku’ su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u tom hotelu bilo sjedište komandanta italijanske divizije Venecija koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana”, sjeća se Vasilije.
On podiže glas dok priča o tome kako su ostala hotelska zdanja i hanovi preživjeli rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega buržoaskog.
,,Da je bilo sreće ništa nije trebalo dirati. Trebalo ih je konzervirati i sačuvati, kao što se čuvaju stare zgrade u drugim gradovima. Bilo je to najstarije urbano jezgro i najljepše zgrade kojima bi sa i danas grad ponosio”, sjeća se čika Vaso.
Vasilije je maturirao 1941. godine. Rat je već bio počeo, i on nije stigao da ostvari momački san i da stavi šešir na glavu, uzme štap u ruku i ušeta u neki od beranskih hotela. Život ga je vodio svuda, a poslije rata u Berane se vratio kao prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju. Kako to obično biva, dječačke i momačke dane, i starogradsku atmosferu iz predratnog perioda nije zaboravio, i danas su ta sjećanja zapravo sve jača.
,,I mnogi drugi koji su dolazili tada u Berane nikada nijesu zaboravili ovaj grad. Sjećam se jednom prilikom u Beogradu, polažem neki ispit, i profesor me na kraju pita odakle sam. Kada je čuo, sa oduševljenjem se sjetio beranskih hotela, i mada sam je zaslužio, profesor mi kaže da mi sa zadovoljstvom daje čistu desetku. Staro Berane je bilo za više od desetke”, kaže Vasilije.
Dok komunističke vlasti u pet poslijeratnih decenija nijesu sačuvale ni jedan starogradski hotel ili han, aktuelna vlast se u dvije i po decenije „svojski potrudila” da urniše hotele koji su građeni poslije Drugog svjetskog rata. Hotel Berane, nekada najznačajniji objekat uništenog i opljačkanog hotelsko-turističkog preduzeća u ovom gradu, danas skoro nestvarno liči na film strave i užasa. Kao da se nalazi na liniji fronta, tamo negdje iz čika Vasovih priča, a ne u srcu Berana.
U ovaj hotel svako može ušetati slobodno. Bez štapa i šešira. Čuvara nema, a već odavno nema ni jednog jedinog stakla na vratima, salonu i bifeu, u prizemlju i suterenu. Slike koje će vas dočekati, počevši od recepcije, pa sve do posljednjeg sprata, gdje je proteklog ljeta buktio požar, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.
Pa, ipak, DPS će, kao lokalna vlast, na vanrednim izborima početkom marta zatražiti od građana još četiri godine mandata, i bez ustezanja će obećati da će napraviti još ljepše i starije Berane.
Prije nego odluče za koga da glasaju, punoljetni stanovnici ovog grada treba da pogledaju fotografije nekadašnjih hotela Evropa i Amerika, zatim da prošetaju do današnjeg hotela Berane. Pa da se vrate u glavnu ulicu i vide kako se urušava kuća stare krčme Miluna Dragojevića. Kod čika Vasa uvijek ima dobrodošlice, ako želite čuti nešto o tome kako je ovaj grad bio urbaniji na početku prošlog, nego ovog vijeka.
Poslije toga treba uzeti olovku u ruke i pokušati mirne savjesti zaokružiti redni broj na glasačkom listiću.
Tufik SOFTIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice