Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANSKI HOTELI, NEKADA I DANAS: Iz propasti u propast

Objavljeno prije

na

Dok sa tugom i ogorčenjem posmatraju posljednju fazu propadanja i pljačkanja hotela Berane i nekadašnjeg hotelsko-turističkog preduzeća, stanovnike ovog grada mlađe generacije teško bi bilo uvjeriti u provjerenu činjenicu da je grad na Limu još na početku prošlog vijeka bio jedina turistička destinacija iz koje se od Evrope do Amerike stizalo za samo dva minuta.

,,Ako se požuri, onda možda i manje, i to u oba smjera”, kaže, kroz osmijeh Vasilije Labudović.

Neupućeni sagovornici sa zbunjenošću slušaju ovu zagonetnu priču, dok ne shvate da je riječ o dva hotela, dvije predratne zgrade ljepotice, slijepljene jedna uz drugu, u ondašnjoj i današnjoj glavnoj gradskoj ulici. Vremešni Vasilije Labudović prisjeća se sa sjetom kako je Berane prije Drugog svjetskog rata imalo više hotela nego što ih danas ima.

,,U samom centru bila su četiri hotela i dva hana, koje sada možemo da vidimo samo na starim fotografijama”, kaže Vasilije.

Iako je već prešao devedeset godina, čika Vasa sjećanje još uvijek dobro služi. Bio je dječak i u hotele nije mogao da ulazi, ali ih je odlično zapamtio.

,,Učenici nijesu mogli ući u hotel dok ne navrše osamnaest godina i maturiraju. Onda bi, u znak odrastanja, stavili šešir na glavu i uzeli gospodski štap u ruku. Vrata hotela tek tada su se za njih otvarala. Za taj trenutak se živjelo”, objašnjava Vasilije.

Prema njegovim riječima, prvo je izgrađen hotel Danilović, koji se nalazio na mjestu sadašnje zgrade Osnovnog suda u centru Berana.

,,Tu je tradicionalno bila najbolja muzika”, prisjeća se čika Vaso.

Odmah preko puta njega, na drugoj strani ulice, nalazio se hotel Imperijal, takođe impozantno građevinsko zdanje, koji je često mijenjao vlasnike, a prvo ga je držala porodica Mićović.

,,Taj hotel tokom rata nije radio. Bio je pretvoren u oficirsku menzu italijanske vojske. Tada je u Beranama više bilo italijanskih vojnika nego stanovnika”, priča Vasilije.

Vlasnik Hotela Amerika, malo niže od Danilovića, bio je Radoje Šćekić, a u njemu je organizovana prva tombola u gradu .

,,U ovom hotelu bila je kasnije smještena savaznička misija. Ipak, na najboljem glasu bio je hotel Evropa, odmah pored Amerike. Otuda je i ostala ona priča – dva minuta od Evrope do Amerike”, kaže čika Vaso.

Evropu su držali braća Miladinovići – Dika, Mladen i Sreten. Tu je tradicionalno bila najbolja kuhinja, zahvaljujući vještoj ruci kuvarice Anke, koja je u Berane stigla iz Zagreba.

,,Svako je imao svoj sto. Tačno se znalo gdje sjedi ko od poznatih Beranaca. Tu su se obično hranili i naši gimnazijski profesori koji su dolazili sa strane. Bio je jedan Slovenac koji je završio studije na Sorboni. Čudili su mu se šta traži u Beranama, a on je odgovarao da je Berane, sa toliko hotela i širokom glavnom ulicom, za njega ‘mali Pariz”’, kaže Vasilije.

Vlasnici hotela Evropa su svakom gostu koji tu prespava poklanjali po flašu domaće rakije koju su sami pravili.

,,Zapamtio sam u izlogu ovog hotela maketu automobila, punu biskvita, koju su sva čaršijska djeca gledala sa vodom na ustima. Otac bi me držao za ruku, a ja sam ga molio da mi kupi taj auto, naravno zbog biskvita”, priča Vasilije.

Na dnu glavne ulice, na mjestu sadašnjeg cvjetnog parka, onamo gdje danas niče zgrada-nakaza, bila su, takođe jedan do drugog, i dva hana.

,,Automobili su tada bili rijetkost. U ovim hanovima, u prizemlju, oni koji su putovali karavanima, mogli su da odmore svoje konje. Sobe su bile na spratu”, objašnjava Vasilije.

On se prisjeća i velikog broja kafana u glavnoj ulici i u njenoj blizini – Pajkovića, Bajića, Ćulafića, Lutovaca, Babovića, Boškovića, Ćanove, Milikića, Maslovarića, Šćekića, Dalmatinskog podruma…

,,Postojala je i jedna kafana, čija vlasnica je bila izvjesna gospođa Plana. Ta kafana je važila za kuću gdje se ‘kupuje ljubav’. Bio je to tada legalan posao. Gazdarica bi svakog četvrtka vodila djevojke na ljekarski pregled, dok su se dječaci znatiželjno okupljali. Tokom Drugog svjetskog rata to je bilo omiljeno mjesto italijanskih vojnika”, kaže čika Vaso kroz smijeh.

Nijedno od predratnih beranskih hotelskih zdanja danas, nažalost, nije u životu, pa ni zgrada hotela Evropa koja je prije pet godina izgorjela u požaru.

,,Ameriku’ su srušili Njemci u bombardovanju. To nije bilo slučajno, jer je u tom hotelu bilo sjedište komandanta italijanske divizije Venecija koja im je 1943. godine otkazala poslušnost i prešla na stranu partizana”, sjeća se Vasilije.

On podiže glas dok priča o tome kako su ostala hotelska zdanja i hanovi preživjeli rat, ali ne i poslijeratnu euforiju rušenja svega buržoaskog.

,,Da je bilo sreće ništa nije trebalo dirati. Trebalo ih je konzervirati i sačuvati, kao što se čuvaju stare zgrade u drugim gradovima. Bilo je to najstarije urbano jezgro i najljepše zgrade kojima bi sa i danas grad ponosio”, sjeća se čika Vaso.

Vasilije je maturirao 1941. godine. Rat je već bio počeo, i on nije stigao da ostvari momački san i da stavi šešir na glavu, uzme štap u ruku i ušeta u neki od beranskih hotela. Život ga je vodio svuda, a poslije rata u Berane se vratio kao prvi diplomirani farmaceut u Gornjem Polimlju. Kako to obično biva, dječačke i momačke dane, i starogradsku atmosferu iz predratnog perioda nije zaboravio, i danas su ta sjećanja zapravo sve jača.

,,I mnogi drugi koji su dolazili tada u Berane nikada nijesu zaboravili ovaj grad. Sjećam se jednom prilikom u Beogradu, polažem neki ispit, i profesor me na kraju pita odakle sam. Kada je čuo, sa oduševljenjem se sjetio beranskih hotela, i mada sam je zaslužio, profesor mi kaže da mi sa zadovoljstvom daje čistu desetku. Staro Berane je bilo za više od desetke”, kaže Vasilije.

Dok komunističke vlasti u pet poslijeratnih decenija nijesu sačuvale ni jedan starogradski hotel ili han, aktuelna vlast se u dvije i po decenije „svojski potrudila” da urniše hotele koji su građeni poslije Drugog svjetskog rata. Hotel Berane, nekada najznačajniji objekat uništenog i opljačkanog hotelsko-turističkog preduzeća u ovom gradu, danas skoro nestvarno liči na film strave i užasa. Kao da se nalazi na liniji fronta, tamo negdje iz čika Vasovih priča, a ne u srcu Berana.

U ovaj hotel svako može ušetati slobodno. Bez štapa i šešira. Čuvara nema, a već odavno nema ni jednog jedinog stakla na vratima, salonu i bifeu, u prizemlju i suterenu. Slike koje će vas dočekati, počevši od recepcije, pa sve do posljednjeg sprata, gdje je proteklog ljeta buktio požar, sigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.

Pa, ipak, DPS će, kao lokalna vlast, na vanrednim izborima početkom marta zatražiti od građana još četiri godine mandata, i bez ustezanja će obećati da će napraviti još ljepše i starije Berane.

Prije nego odluče za koga da glasaju, punoljetni stanovnici ovog grada treba da pogledaju fotografije nekadašnjih hotela Evropa i Amerika, zatim da prošetaju do današnjeg hotela Berane. Pa da se vrate u glavnu ulicu i vide kako se urušava kuća stare krčme Miluna Dragojevića. Kod čika Vasa uvijek ima dobrodošlice, ako želite čuti nešto o tome kako je ovaj grad bio urbaniji na početku prošlog, nego ovog vijeka.

Poslije toga treba uzeti olovku u ruke i pokušati mirne savjesti zaokružiti redni broj na glasačkom listiću.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

POVEĆANJE SOCIJALNIH DAVANJA NA SJEVERU: Zaustavljanje odliva stanovništva ili borba za glasače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lokalne uprave na sjeveru kao da se utrkuju u broju uvođenja novih i povećavanju iznosa za finansiranje postojećih socijalnih davanja. Već na prvi pogled jasno je da je riječ o jednokratnim isplatama, koje će malo kome biti motiv da ostane u rodnom gradu ili poveća broj članova porodice

 

 

Nakon što su rezultati poslednjeg popisa potvrdili ono što su, uglavnom, svi već znali – da je sa sjevera, minulih 12 godina, pobjeglo 18.000 stanovnika, predstavnici lokalnih vlasti su, redom, izrazili zabrinutost i potencirali hitnost iznalaženja načina koji bi promijenili sumornu demografsku statistiku.  Koji su to dugoročni koraci još ni iz jedne opštine nijesu saopštili, ali su u mnogima pribjegli najlakšem načinu – da se za narednu godinu povećaju novčana davanja za novorođenu djecu, sklopljene brakove ili, na primjer, dodijeli mjesečna simbolična novčana podrška osnovcima na seoskom području.

Izostala je, bar za sada, precizna najava dugoročnih strategija, kojima bi se spriječila depopulizacija, u svakom smislu,  opustošenog sjevera, ali se u mnogim  opštinama krenulo na nesebično dijeljenje novca iz opštinskih kasa. Najčešće u obliku jednokratne podrške.

Tako će, već na narednoj sjednici lokalnog parlamenta u Mojkovcu, na dnevnom redu biti paket socijalnih mjera čija bi primjena trebalo da počne od januara 2025. godine. Predložile su ih Demokrate. Kako za Monitor objašnjava Marko Janketić, predsjednik Skupštine opštine (SO) iz te stranke, cilj je da se “osnaživanjem porodica podstiče demografska obnova i jačaju sela”. Janketić tvrdi da će, kroz predložene mjere, motivisati i mlade bračne parove da ostaju da žive u Mojkovcu. Taj grad je od 2011. do 2023. godine ostao skoro bez 2.000 stanovnika, pa ih je sada svega oko 6.800.

Janketić očekuje da će skupštinska većina prihvatiti prijedog da se jednokratna naknada za prvorođeno dijete uveća više od tri puta, to jest, sa 300 eura na 1.000 eura. Prijedlog je da ta vrsta naknade za drugorođeno dijete ubuduće bude petostruko veća u odnosu na dosadašnju. Tako će porodice koje dobiju drugo dijete jednokratno primiti 1.500 eura.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐALOVIĆA PEĆINA: Sve će to narod platiti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Speleološkog kluba Pauk tužilaštvo su uputili da krivca za nepopravljive štete koje su nastale dosadašnjim izvođenjem radova na valorizaciji Đalovića pećine, traže  u onima koji su inicirali projekat, nosiocu projekta, izvođaču, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje

 

 

Od projekta turističke valorizacije Đalovića pećine kod Bijelog Polja očigledno nema ništa, niti ima izgleda da će biti u dogledno vrijeme. Osim pojedinih speleologa, javnost o tome, uglavnom, ćuti.

Jedino iz Speleološkog kluba Pauk za Monitor kažu da se to može zaključiti na osnovu zatečenog stanja koje su nedavno zabilježili video zapisima na samom ulazu u pećinu, kao i na njenom prilazu gdje je trebalo da se završava žičara. “Ništa se skoro pet godina nije pomjerilo sa mrtve tačke. Od sanacije ništa, sve je zaraslo u travu i šipražje. Bruka i sramota”, kažu u ovom speleološkom klubu.

Oni ističu da ne bi bilo strašno to što su, kako kažu, uzete pare da je bilo šta urađeno, ali da je strašno što su pare uzete, a ništa nije realizovano. “Da je posao odrađen kako treba, ne bi nas interesovalo koliko se ko, što bi narod kazao, ‘ugradio’. Ali svi su se ‘ugradili’ da se ne bi ništa odradilo, a nemjerljiva šteta napravljena je na zaštićenom dobru Đalovića pećini i Đalovića klisuri”, ocjenjuju speloolozi.

Na snimicima koje su nam dostavili iz ovog speleološkog kluba mogu se vidjeti razmjere trenutne štete koja je napravljena i sve ostavljeno nezaštićeno, gomile građevinskog materijala, tone propalog cimenta, razni kablovi i drugi ne tako jeftini materijali. “Čak su i jednog čuvara, čija je kuća najbliža pećini, povukli sa posla jer neće da ga plaćaju, ili ne znaju ko treba da ga plaća. Nedavno smo vodili jednu ekipu speleologa iz Poljske u jedan drugi objekat iznad Đalovića pećine, za koji bi se lako moglo ispostaviti da je dio ovog jedinstvenog prirodnog sistema, i stranci su bili zapanjeni kada su vidjeli ovako stanje, oni čuvenu ceradu kojom su navodno zatvorili ulaz”, kažu u klubu Pauk.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POLOŽAJ OSOBA SA INVALIDITETOM: Briga samo u planovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

U većini crnogorskih opština, uprkos solidnoj zakonskoj regulativi,  za OSI se malo šta promijijenilo tokom minule decenije.  Nepristupačne su im često čak i ustanove čiji su primarni korisnici. Uz nezaposlenost, to su samo su neki od problema koji im komplikuju svakodnevicu

 

 

Osobe sa invaliditetom (OSI) u većini crnogorskih opština i dalje su bez nesmetanog pristupa i uslova za kretanje, boravak i rad u objektima javne namjene.  Za taj dio populacije, uprkos unapređenju zakonske regulative, silnim državnim i lokalnim akcionim planovima i obavezama iz Konvencije UN o pravima OSI, stvarnost je ista kao i prije pet ili 10 godina.

Kako za Monitor kaže Duško Rakočević predsjednik Udruženja “Srce”, oni svakodnevno savladavaju i mnogo drugih prepreka – od niske svijesti sugrađana do nezaposlenosti, dikriminacije, neučestvovanja u donošenju odluka, i kad je riječ o oblasti koja ih se  neposredno tiče.

“Ja pomak ne vidim. Ni u svijesti ni na “terenu”.  Za svako pravo zagarantovano Ustavom, nama je višestruko teže da se izborimo. Teškoća je mnogo, nailazimo nekad i na potpuno ignorisanje  donosioca odluka. Podršku, koja nam je zagrantovana zakonom, često smo prinuđeni da ‘prosimo’. Kao da ne postoji institucija koja bi se bavila  našim pravima i našim izazovima i kao da se zakoni i propisi usvajaju samo reda radi”, kaže Rakočević.

U Crnoj Gori  ne postoji institucija koja nije nadležna za pitanja OSI, ako ne direktno, onda sa aspekta opštih obaveza. To je jedna od konstatacija iz nedavne analize Zaštitnika ljudskih prava i sloboda. U tom dokumentu sabrana su i iskustva  zatečenog stanja sa terenskih posjeta nekim crnogorskim opštinama na jugu, sjeveru i centralnom dijelu.

Država bi,  kao i njene institucije, podsjećaju u tom dokumentu, u skladu sa obavezama iz Konvencije trebale da imaju  obavezu da prilikom planiranja, pripreme i primjene politika i programa procijene njihov uticaj na OSI.  Međutim, Vlada do sada nije formirala čak ni  stalno tijelo ili više tijela nadležnih za primjenu Konvencije. Savjet za prava OSI, kao privremeno savjetodavno tijelo,  kako je ocijenjeno u Analizi ombudsmana, “ne  funkcioniše više od pet godina”. Od prestanka mandata nekadašnjeg Savjeta za brigu o licima sa invaliditetom koje je funkcinisalo pri Mnistarstvu rada i socijalnog staranja.

Tim, koji je obavio terenska istraživanja za potrebe Analize konstatovao je da u većini obiđenih opština, čak ni centri za socijalni rad nijesu pristupačni OSI, ne vodi se evidencija o njima, niti ima zaduženih službenika za tu kategoriju korisnika.

Na primjer, u Bijelom Polju,  osim ulazne rampe, Centar je u potpunosti nepristupačan za OSI.“Centar nema zaposlenih osoba sa invaliditetom, a jedna osoba je bila na stručnom osposobljavanju”, zapažanje je tima.

I kancelarije beranskog Centra za socijalni rad su u potpunosti nepristupačne za OSI –  u objekat ne mogu ući korisnici/ce kolica, do kancelarija na spratu vode stepenice, a nepristupačno je i za osobe sa oštećenjem vida. Ni u toj opštini Centar ne vodi registar OSI.  Prema zvaničnim podacima, blizu 15 odsto Beranaca i Beranki , suočava se  “sa smetnjom u samostalnom obavljanju svakodnevnih aktivnosti”.

Slično je i u Pljevljima, pa ni u toj opštini OSI ne mogu do Centra za socijalni rad, a evidentiran je, zaključio je monitoring tim,  i nedostatak stručnog kadra, kao i da sajt te ustanove ne sadrži informacije o načinu ostvarivarivanja prva i nije prilagođen za OSI. U Pljevljima takođe nema registra. U područnoj jedinici na Žabljaku, uz sve te probleme, nemaju ni službeno vozilo. Nešto bolje, ali i dalje nedovoljnio prilagođeno OSI je u  kancelarijama centara za socijalni rad opštine Kotor, Tivat i Budva.

“Ne iznenađuju takvi podaci. Čak i kad su pristupne rampe postavljene, one su izgrađene samo da se forma zadovolji i njima se ne može kolicima. Infrastruktura, uprkos brojnim obećanjima, ali i zakonskim obavezama, i dalje nije pristupačna. Stanje je gore na sjeveru. No, to je samo jedan dio teškoća, više  boli nepristupačnost institucijama, poslu, osnovnom dostojanstvu”, kažu u Udruženju Srce.

Objašnjavaju da u svom gradu ne mogu do   apoteke, Fonda zdravstava, jednog dijela osnovne škole, policije, vrtića, Biroa rada, Komunalnog preduzeća, Turističke organizacije… Nepristupačni  su im i gotovo svi mojkovački hoteli, hram Hristovog rođenja, pijaca, dva marketa, restorani…

Rakočević podsjeća da je na evidenciji Biroa rada u Mojkovcu je 227 OSI, dok su samo 32 osobe radno angažovane. Nezaposlenost je najveći problem OSI u toj opštini, konstatovano je u nacrtu Lokalnog akcionog plana (LAP) u oblasti invalidnosti.

“U Mojkovcu ne postoji dugoročno rješenje za zapošljavanje, već se OSI zapošljavaju preko projekata i javnih radova na kraći vremenski period, a samim tim ne mogu trajno da riješe svoja egzistencijalna pitanja. Lokalna uprava i druge institucije ne zapošljavaju OSI, kako bi dali primjer poslodavcima iz privrednog sektora, čiji je odaziv za zapošljavanje takođe slab. S druge strane, OSI koje nijesu radno sposobne, nemaju dovoljnu podršku od institucija i servisa tako da su prepušteni porodicama i zatvoreni u kućama”, zaključak je iz LAP-a.

Gotovo ista je situacija i u susjednom Kolašinu. Nezaposlenost i  nedostupnost su osnovni problem OSI i u tom gradu. Napori da se takvo stanje promijeni decenijama se svode samo na različite planove, koji ostaju na papiru. Za sve to vrijeme u gradu je izgrađeno svega par pristupnih rampi za OSI i obilježeno nekoliko parking mjesta. Međutim, i to malo izgrađenog ne zadovoljava standarde.

”Objekti koji su prilagođeni, u smislu pristupa, zapravo su zgrade i objekti koji su prizemni i pristupačnost u tom dijelu nije omogućena. Postojeće rampe, uglavnom, nijesu izgrađene po standardima. Nagib, širina i drugi parametri ne zadovoljavaju propise. Problem su i parking mjesta, jer nije usaglašena vertikalna i horizontalna signalizacija”, objašnjavaju u kolašinskom Udruženju djece i omladine sa teškoćama i smetnjama u razvoju “Zvijezda”.

Prema istraživanju Saveza slijepih, čak blizu 53 odsto OSI smatra da su najugroženija i najmarginalizovanija grupa, a 44 odsto da su im manja prava nego ostalim građanima.

                                                                                                Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo