Povežite se sa nama

INTERVJU

BOBAN BATRIĆEVIĆ, ISTORIČAR: Demokratija je lijevo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša kolumna ,,Putin u Beogradu” pokrenula je brojne reakcije. Optužuju vas i za antisrpstvo i jezik mržnje?

BATRIĆEVIĆ: Reakcije na moju kolumnu pokazuju da u Crnoj Gori ne postoji kultura političke satire, koja je zastupljena i zdrava u razvijenim demokratijama. Optužbe za ,,antisrpstvo” i ,,jezik mržnje” koje su mi pripisane, jesu bestidna i neutemeljena medijska manipulacija i pokušaj da se realne kritike na račun izuzetno nacionalističkih krugova, svedu na ,,etiketiranje kritičara”.

U kolumni sam želio da ukažem na rast desno orijentisanih struktura u Crnoj Gori, a Putin i putinofili su poslužili kao povod (kao što bi sjutra poslužio eventualni Erdoganov dolazak u Sarajevo). Stavovi su tendenciozno izvučeni iz konteksta, a moje pisanje okarakterisano kao ostrašćen tekst ,,koji nipodaštava ogroman broj građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti, ali i srpske, crnogorske i ruske nacionalnosti”. To je apsurdno. Fantazmagorični motivi nijesu se odnosili na Srbe i pravoslavne hodočasnike, već na gospodu koja je išla da dočeka Putina kao sveca, sa četničkom ikonografijom; i opomenu na vulgarizaciju sakralnih objekata.

Desnica je u pogonu svuda na Balkanu, jer ekonomska kriza pospješuje desničarski diskurs, koji je jednostavan – neki ekonomski problem mnogo je lakše sagledati kroz prizmu optužbe (ono što je Hitler radio sa Jevrejima, kriveći ih za finansijsko podrivanje Njemačke), nego ponuditi održivo rješenje za izlazak iz krize. Ako toj tvrdnji dodamo da desničarski kredo pribjegava iracionalnosti, te da su desničari kao po receptu za svoj paravan gotovo uvijek koristili religijske institucije, onda nam je jasno da Balkan kao multikonfensionalan region predstavlja opasnost, kad god je ekonomska kriza na snazi.

MONITOR: Dogodili su se ozbiljni nacionalistički izlivi u Beogradu, ali i ovdje, nakon utakmice albanske i srpske reprezentacije. Izgleda da je tolerancija krhka kategorija na Balkanu. Zašto i dalje živimo devedesete?
BATRIĆEVIĆ: Valjda zato što ex Yu državicama i dalje upravljaju isti političari, koji su devedesetih vodili rat. Komunisti su od 1945. do 1990. uspijevali da ,,čvrstom rukom” drže nacionalizam na povocu, ali je nakon rušenja te paradigme došlo do oslobađanja centrifugalnih sila, koje su kroz nacionalizam tražile satisfakciju i omogućavale svoj politički habitus. Balkan je u posljednjem četvrljećju pretrpio tri ratna sukoba, čiji su vinovnici i dalje živi, što umnogome otežava dijalog između sukobljenih strana.

MONITOR: Mislite li i vi da je vojna Parada u Beogradu izrugivanje antifašizmu?
BATRIĆEVIĆ: Najbolji odgovor na to dao je Dejan Kožul u kolumni Kako smo u Beogradu slavili tekovine antifašizma sa gomilom fašista. Koliko je jedan antifašistički jubilej unižen, vidjelo se i po tome što je zvanična Srbija zbog obaveza Vladimira Putina, istorijski datum oslobođenja Beograda, pomjerila četiri dana unaprijed (što me je podsjetilo na bivšeg premijera Lukšića, koji je jednom prilikom Dan nezavisnosti Crne Gore proslavljao 18. maja). Ironija istorije je htjela da jedan četnički vojvoda proslavlja tekovine i podvig komunističkih i proleterskih brigada Narodnooslobodilačkog pokreta i slavne Crvene armije, odnosno, oslobođenje Beograda i pobjedu nad antifašizmom slavili su oni, čiji su ideološki prethodnici u žurbi i haosu, poraženi bježali iz Beograda.

MONITOR: Klicati Putinu po vama je, isto što i glasati DPS i Đukanovića. Zašto?
BATRIĆEVIĆ: Ako iz analize uklonimo disproporciju veličine i snage Rusije i Crne Gore, vidjećemo da su Đukanović i Putin identičan tip upravljača – prepredeni nedemokratski lideri sa izuzetnim demagoškim sposobnostima. Vladaju na sličan način – njihovi režimi nijesu spremni na kritiku i slobodnu misao, uvezani su sa tajkunskom oligarhijom, a i jedan i drugi su prošli ,,komsomolsku” školu. Domaći putinofili su deklarativno protiv Đukanovića, ali ne zbog njegovog katastrofalnog načina vladanja, već zbog njegove nacionalne (pre)orijentacije. Oni s pravom kritikuju Đukanovića da stvara uslove za negrađansku Crnu Goru, favorizujući samo jedan narod (Crnogorce), ali ne nude kvalitetnu alternativu njegovom režimu. ,,Putinofili” ne nude koncept nove i građanske Crne Gore, zemlje suživota naroda koji ovdje žive.

Kada sagledamo profile pojedinih crnogorskih političara koji favorizuju izrazito proputinovsku politiku (a koji su srećom na margini i van parlamenta) i neke njihove sljedbenike, vidjećemo da njihova ,,alternativa” ideološka ishodišta crpi iz četničkog pokreta i opusa Stevana Moljevića (mada možda toga i nijesu svjesni) – jaka, centralna vlast sa izrazito pravoslavno nastrojenim stanovništvom. Među ,,putinofilima” ne treba zanemariti one koji svojim istupima idu na ruku Đukanoviću i društvu. Najbolji primjer za to je dr stavrofor, posjetilac četničkih skupova u regionu. On se svojom retorikom redovno miješa u politiku, narušavajući sekularitet i aludirajući da glavni problem ne vidi u Đukanoviću, već u njegovoj demokratskoj opoziciji – Demokratskom frontu, Forumu 2010, pojedincima iz Pozitivne Crne Gore, Socijalističke narodne partije i NVO sektora.

Kritičari Đukanovićeve vladavine, iz bilo kojih redova dolazili, moraju znati da Crna Gora nije država jednog naroda ili jedne vjere, već zemlja u kojoj žive građani različitih religijskih i nacionalnih osjećanja. Što prije to shvatimo, brže ćemo Đukanovića poslati u prošlost.

MONITOR: Kome i čemu služi crnogorski politički vrh danas?
BATRIĆEVIĆ: Sebi, svojim apanažama, biznisima i privatnim poslovima. „Elita” na vlasti je interesno uvezani skup osoba, koji Crnu Goru vodi ka njenom ekonomskom nestanku. Dvostruka igra njima nije strana; o Istoku i Zapadu imaju identičan stav – koristiće oba kanala, dok god ima dotoka novca. Crna Gora je tri vijeka bila rob ,,vizantijskoplave” i proruske politike, što joj nikako nije koristilo. Slijepa ljubav prema Rusiji plaćena je 1916. i 1918. godine. Slabost na novac ruskih tajkuna, otvorila je finansijski ambis sa investitorima u KAP-u, što je našoj državi donijelo samo zaduženja. Crna Gora mora nastaviti put ka zapadnim demokratijama, a kao koncept, trebalo bi slijediti zemlje skandinavskog poluostrva. Problem naših elita kroz istoriju, uvijek je bila servilnost prema sili zaštitnici, a ne servilnost prema državnim interesima. Zato država ograničenih kapaciteta kao naša, u svakom sučeljavanju Istoka i Zapada mora slijediti samo svoj interes.

MONITOR: Šta je za vas patriotizam?
BATRIĆEVIĆ: Za mene je patriota onaj koji svojim radom doprinosi jačanju proizvodnih snaga svoje zemlje i društva, a ne onaj koji na političkim skupovima gubi glas od isticanja crnogorstva, dok u pozadini vrši frenetičnu pljačku državnog atara i rasprodaju društvene (državne) svojine.

Teško da postoji riječ koja se više zloupotrebljavala od riječi patriotizam. Najveći zločinci su u pojedinim trenucima radili u ime ,,patriotizma”. Vlast u Crnoj Gori, tvrdi da je patriotska, ali ako se sagledaju rezultati njene ekonomske filozofije, vidjećemo da su oni najveći crnogorski neprijatelji.

MONITOR: Upozorili ste da nam treba emancipacija ljevice i strateško ekonomsko planiranje.
BATRIĆEVIĆ: Džef Ili, poznati britanski istoričar i učenik Erika Hobsbauma rekao je – ,,Ljevica je iskovala demokratiju”. I pored crnih mrlja staljinizma, disperzije ‘60-ih i njene krize ‘90-ih, ne možemo a da ne primijetimo da je istorija ljevice bila borba za demokratiju, borba protiv sistema nejednakosti koji ograničavaju i defomišu, borba za državu socijalne pravde i blagostanja. Tako da možemo zaključiti da današnja ljevica, iako slaba, i dalje kuje demokratiju u svijetu.

U Crnoj Gori nema emancipovane ljevice, jer je ugašena, pa nema ni demokratije. Partije na vlasti su samo deklarativno partije lijeve orijentacije, a kada se pogleda njihova praksa, uviđa se da one funkcionišu na potpuno drugačijim principima. Imamo i paradoks, da jedna socijalistička partija kada saopštava političke stavove, pocrtava da će oni biti u skladu sa stavovima crkve, što je svakako suprotno idejama sekularne države. Kada mislim na emancipaciju, prije svega mislim na širenje internacionalističkog duha među građanima, uklanjanje vjerskih, nacionalnih i seksualnih diskriminacija/podjela. U ekonomskom smislu, uviđam neophodnost stajanja na put forsiranju neoliberalne ekonomije koja nije pokazala uspjeh, ni kod nas, ni u svijetu. Neoliberalizam je katastrofalan instrument za poboljšanje ekonomskog rasta, koji je bogate ojačao, a siromašne još više osiromašio. Strateško ekonomsko planiranje podrazumijeva dugoročna ulaganja, sa sigurnim i provjerenim investitorima, kako bi se omogućila finansijska stabilnost naše zemlje.

MONITOR: Kako vidite političku scenu nakon posljednjih postizbornih trgovina?
BATRIĆEVIĆ: Epilog u Podgorici napravio je štetu demokratskom putu Crne Gore; vjerovatno je da će to uticati na političke procese u narednom periodu (godina, dvije) i da će DPS na neki način betonirati svoju vlast. Izbori su pokazali da će SDP bespogovorno nastaviti da sarađuje sa DPS-om i da treba očekivati stabilizaciju koalicije te dvije partije na državnom nivou. Pozitivnu Crnu Goru, smatram saučesnikom u prevari izborne volje Podgoričana.

Pred Crnom Gorom je mučan period; očekuje nas zaoštravanje ekonomske krize i porast zaduživanja. Zaduživanje za auto put pri ovom nivou javnog duga opasno ekonomski destabilizuje Crnu Goru. U eri otimačine, treba očekivati eskalaciju kriminala i opštu nesigurnost. Zbog nesmjenjivosti vlasti i koruptivne filozofije njenog održanja, može se očekivati urušavanje koncepta građanske države, što može uticati na porast religijskog ekstremizma. Na takve tendencije utiču i globalni konflikti. Sve ovo govori da su promjene neophodne. Crnoj Gori je potrebno opoziciono objedinjavanje, na građanskim principima sa jasnim ekonomskim planom.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo