Povežite se sa nama

INTERVJU

BOBAN BATRIĆEVIĆ, ISTORIČAR: Demokratija je lijevo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vaša kolumna ,,Putin u Beogradu” pokrenula je brojne reakcije. Optužuju vas i za antisrpstvo i jezik mržnje?

BATRIĆEVIĆ: Reakcije na moju kolumnu pokazuju da u Crnoj Gori ne postoji kultura političke satire, koja je zastupljena i zdrava u razvijenim demokratijama. Optužbe za ,,antisrpstvo” i ,,jezik mržnje” koje su mi pripisane, jesu bestidna i neutemeljena medijska manipulacija i pokušaj da se realne kritike na račun izuzetno nacionalističkih krugova, svedu na ,,etiketiranje kritičara”.

U kolumni sam želio da ukažem na rast desno orijentisanih struktura u Crnoj Gori, a Putin i putinofili su poslužili kao povod (kao što bi sjutra poslužio eventualni Erdoganov dolazak u Sarajevo). Stavovi su tendenciozno izvučeni iz konteksta, a moje pisanje okarakterisano kao ostrašćen tekst ,,koji nipodaštava ogroman broj građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti, ali i srpske, crnogorske i ruske nacionalnosti”. To je apsurdno. Fantazmagorični motivi nijesu se odnosili na Srbe i pravoslavne hodočasnike, već na gospodu koja je išla da dočeka Putina kao sveca, sa četničkom ikonografijom; i opomenu na vulgarizaciju sakralnih objekata.

Desnica je u pogonu svuda na Balkanu, jer ekonomska kriza pospješuje desničarski diskurs, koji je jednostavan – neki ekonomski problem mnogo je lakše sagledati kroz prizmu optužbe (ono što je Hitler radio sa Jevrejima, kriveći ih za finansijsko podrivanje Njemačke), nego ponuditi održivo rješenje za izlazak iz krize. Ako toj tvrdnji dodamo da desničarski kredo pribjegava iracionalnosti, te da su desničari kao po receptu za svoj paravan gotovo uvijek koristili religijske institucije, onda nam je jasno da Balkan kao multikonfensionalan region predstavlja opasnost, kad god je ekonomska kriza na snazi.

MONITOR: Dogodili su se ozbiljni nacionalistički izlivi u Beogradu, ali i ovdje, nakon utakmice albanske i srpske reprezentacije. Izgleda da je tolerancija krhka kategorija na Balkanu. Zašto i dalje živimo devedesete?
BATRIĆEVIĆ: Valjda zato što ex Yu državicama i dalje upravljaju isti političari, koji su devedesetih vodili rat. Komunisti su od 1945. do 1990. uspijevali da ,,čvrstom rukom” drže nacionalizam na povocu, ali je nakon rušenja te paradigme došlo do oslobađanja centrifugalnih sila, koje su kroz nacionalizam tražile satisfakciju i omogućavale svoj politički habitus. Balkan je u posljednjem četvrljećju pretrpio tri ratna sukoba, čiji su vinovnici i dalje živi, što umnogome otežava dijalog između sukobljenih strana.

MONITOR: Mislite li i vi da je vojna Parada u Beogradu izrugivanje antifašizmu?
BATRIĆEVIĆ: Najbolji odgovor na to dao je Dejan Kožul u kolumni Kako smo u Beogradu slavili tekovine antifašizma sa gomilom fašista. Koliko je jedan antifašistički jubilej unižen, vidjelo se i po tome što je zvanična Srbija zbog obaveza Vladimira Putina, istorijski datum oslobođenja Beograda, pomjerila četiri dana unaprijed (što me je podsjetilo na bivšeg premijera Lukšića, koji je jednom prilikom Dan nezavisnosti Crne Gore proslavljao 18. maja). Ironija istorije je htjela da jedan četnički vojvoda proslavlja tekovine i podvig komunističkih i proleterskih brigada Narodnooslobodilačkog pokreta i slavne Crvene armije, odnosno, oslobođenje Beograda i pobjedu nad antifašizmom slavili su oni, čiji su ideološki prethodnici u žurbi i haosu, poraženi bježali iz Beograda.

MONITOR: Klicati Putinu po vama je, isto što i glasati DPS i Đukanovića. Zašto?
BATRIĆEVIĆ: Ako iz analize uklonimo disproporciju veličine i snage Rusije i Crne Gore, vidjećemo da su Đukanović i Putin identičan tip upravljača – prepredeni nedemokratski lideri sa izuzetnim demagoškim sposobnostima. Vladaju na sličan način – njihovi režimi nijesu spremni na kritiku i slobodnu misao, uvezani su sa tajkunskom oligarhijom, a i jedan i drugi su prošli ,,komsomolsku” školu. Domaći putinofili su deklarativno protiv Đukanovića, ali ne zbog njegovog katastrofalnog načina vladanja, već zbog njegove nacionalne (pre)orijentacije. Oni s pravom kritikuju Đukanovića da stvara uslove za negrađansku Crnu Goru, favorizujući samo jedan narod (Crnogorce), ali ne nude kvalitetnu alternativu njegovom režimu. ,,Putinofili” ne nude koncept nove i građanske Crne Gore, zemlje suživota naroda koji ovdje žive.

Kada sagledamo profile pojedinih crnogorskih političara koji favorizuju izrazito proputinovsku politiku (a koji su srećom na margini i van parlamenta) i neke njihove sljedbenike, vidjećemo da njihova ,,alternativa” ideološka ishodišta crpi iz četničkog pokreta i opusa Stevana Moljevića (mada možda toga i nijesu svjesni) – jaka, centralna vlast sa izrazito pravoslavno nastrojenim stanovništvom. Među ,,putinofilima” ne treba zanemariti one koji svojim istupima idu na ruku Đukanoviću i društvu. Najbolji primjer za to je dr stavrofor, posjetilac četničkih skupova u regionu. On se svojom retorikom redovno miješa u politiku, narušavajući sekularitet i aludirajući da glavni problem ne vidi u Đukanoviću, već u njegovoj demokratskoj opoziciji – Demokratskom frontu, Forumu 2010, pojedincima iz Pozitivne Crne Gore, Socijalističke narodne partije i NVO sektora.

Kritičari Đukanovićeve vladavine, iz bilo kojih redova dolazili, moraju znati da Crna Gora nije država jednog naroda ili jedne vjere, već zemlja u kojoj žive građani različitih religijskih i nacionalnih osjećanja. Što prije to shvatimo, brže ćemo Đukanovića poslati u prošlost.

MONITOR: Kome i čemu služi crnogorski politički vrh danas?
BATRIĆEVIĆ: Sebi, svojim apanažama, biznisima i privatnim poslovima. „Elita” na vlasti je interesno uvezani skup osoba, koji Crnu Goru vodi ka njenom ekonomskom nestanku. Dvostruka igra njima nije strana; o Istoku i Zapadu imaju identičan stav – koristiće oba kanala, dok god ima dotoka novca. Crna Gora je tri vijeka bila rob ,,vizantijskoplave” i proruske politike, što joj nikako nije koristilo. Slijepa ljubav prema Rusiji plaćena je 1916. i 1918. godine. Slabost na novac ruskih tajkuna, otvorila je finansijski ambis sa investitorima u KAP-u, što je našoj državi donijelo samo zaduženja. Crna Gora mora nastaviti put ka zapadnim demokratijama, a kao koncept, trebalo bi slijediti zemlje skandinavskog poluostrva. Problem naših elita kroz istoriju, uvijek je bila servilnost prema sili zaštitnici, a ne servilnost prema državnim interesima. Zato država ograničenih kapaciteta kao naša, u svakom sučeljavanju Istoka i Zapada mora slijediti samo svoj interes.

MONITOR: Šta je za vas patriotizam?
BATRIĆEVIĆ: Za mene je patriota onaj koji svojim radom doprinosi jačanju proizvodnih snaga svoje zemlje i društva, a ne onaj koji na političkim skupovima gubi glas od isticanja crnogorstva, dok u pozadini vrši frenetičnu pljačku državnog atara i rasprodaju društvene (državne) svojine.

Teško da postoji riječ koja se više zloupotrebljavala od riječi patriotizam. Najveći zločinci su u pojedinim trenucima radili u ime ,,patriotizma”. Vlast u Crnoj Gori, tvrdi da je patriotska, ali ako se sagledaju rezultati njene ekonomske filozofije, vidjećemo da su oni najveći crnogorski neprijatelji.

MONITOR: Upozorili ste da nam treba emancipacija ljevice i strateško ekonomsko planiranje.
BATRIĆEVIĆ: Džef Ili, poznati britanski istoričar i učenik Erika Hobsbauma rekao je – ,,Ljevica je iskovala demokratiju”. I pored crnih mrlja staljinizma, disperzije ‘60-ih i njene krize ‘90-ih, ne možemo a da ne primijetimo da je istorija ljevice bila borba za demokratiju, borba protiv sistema nejednakosti koji ograničavaju i defomišu, borba za državu socijalne pravde i blagostanja. Tako da možemo zaključiti da današnja ljevica, iako slaba, i dalje kuje demokratiju u svijetu.

U Crnoj Gori nema emancipovane ljevice, jer je ugašena, pa nema ni demokratije. Partije na vlasti su samo deklarativno partije lijeve orijentacije, a kada se pogleda njihova praksa, uviđa se da one funkcionišu na potpuno drugačijim principima. Imamo i paradoks, da jedna socijalistička partija kada saopštava političke stavove, pocrtava da će oni biti u skladu sa stavovima crkve, što je svakako suprotno idejama sekularne države. Kada mislim na emancipaciju, prije svega mislim na širenje internacionalističkog duha među građanima, uklanjanje vjerskih, nacionalnih i seksualnih diskriminacija/podjela. U ekonomskom smislu, uviđam neophodnost stajanja na put forsiranju neoliberalne ekonomije koja nije pokazala uspjeh, ni kod nas, ni u svijetu. Neoliberalizam je katastrofalan instrument za poboljšanje ekonomskog rasta, koji je bogate ojačao, a siromašne još više osiromašio. Strateško ekonomsko planiranje podrazumijeva dugoročna ulaganja, sa sigurnim i provjerenim investitorima, kako bi se omogućila finansijska stabilnost naše zemlje.

MONITOR: Kako vidite političku scenu nakon posljednjih postizbornih trgovina?
BATRIĆEVIĆ: Epilog u Podgorici napravio je štetu demokratskom putu Crne Gore; vjerovatno je da će to uticati na političke procese u narednom periodu (godina, dvije) i da će DPS na neki način betonirati svoju vlast. Izbori su pokazali da će SDP bespogovorno nastaviti da sarađuje sa DPS-om i da treba očekivati stabilizaciju koalicije te dvije partije na državnom nivou. Pozitivnu Crnu Goru, smatram saučesnikom u prevari izborne volje Podgoričana.

Pred Crnom Gorom je mučan period; očekuje nas zaoštravanje ekonomske krize i porast zaduživanja. Zaduživanje za auto put pri ovom nivou javnog duga opasno ekonomski destabilizuje Crnu Goru. U eri otimačine, treba očekivati eskalaciju kriminala i opštu nesigurnost. Zbog nesmjenjivosti vlasti i koruptivne filozofije njenog održanja, može se očekivati urušavanje koncepta građanske države, što može uticati na porast religijskog ekstremizma. Na takve tendencije utiču i globalni konflikti. Sve ovo govori da su promjene neophodne. Crnoj Gori je potrebno opoziciono objedinjavanje, na građanskim principima sa jasnim ekonomskim planom.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo