MONITOR: Vaša kolumna ,,Putin u Beogradu” pokrenula je brojne reakcije. Optužuju vas i za antisrpstvo i jezik mržnje?
BATRIĆEVIĆ: Reakcije na moju kolumnu pokazuju da u Crnoj Gori ne postoji kultura političke satire, koja je zastupljena i zdrava u razvijenim demokratijama. Optužbe za ,,antisrpstvo” i ,,jezik mržnje” koje su mi pripisane, jesu bestidna i neutemeljena medijska manipulacija i pokušaj da se realne kritike na račun izuzetno nacionalističkih krugova, svedu na ,,etiketiranje kritičara”.
U kolumni sam želio da ukažem na rast desno orijentisanih struktura u Crnoj Gori, a Putin i putinofili su poslužili kao povod (kao što bi sjutra poslužio eventualni Erdoganov dolazak u Sarajevo). Stavovi su tendenciozno izvučeni iz konteksta, a moje pisanje okarakterisano kao ostrašćen tekst ,,koji nipodaštava ogroman broj građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti, ali i srpske, crnogorske i ruske nacionalnosti”. To je apsurdno. Fantazmagorični motivi nijesu se odnosili na Srbe i pravoslavne hodočasnike, već na gospodu koja je išla da dočeka Putina kao sveca, sa četničkom ikonografijom; i opomenu na vulgarizaciju sakralnih objekata.
Desnica je u pogonu svuda na Balkanu, jer ekonomska kriza pospješuje desničarski diskurs, koji je jednostavan – neki ekonomski problem mnogo je lakše sagledati kroz prizmu optužbe (ono što je Hitler radio sa Jevrejima, kriveći ih za finansijsko podrivanje Njemačke), nego ponuditi održivo rješenje za izlazak iz krize. Ako toj tvrdnji dodamo da desničarski kredo pribjegava iracionalnosti, te da su desničari kao po receptu za svoj paravan gotovo uvijek koristili religijske institucije, onda nam je jasno da Balkan kao multikonfensionalan region predstavlja opasnost, kad god je ekonomska kriza na snazi.
MONITOR: Dogodili su se ozbiljni nacionalistički izlivi u Beogradu, ali i ovdje, nakon utakmice albanske i srpske reprezentacije. Izgleda da je tolerancija krhka kategorija na Balkanu. Zašto i dalje živimo devedesete?
BATRIĆEVIĆ: Valjda zato što ex Yu državicama i dalje upravljaju isti političari, koji su devedesetih vodili rat. Komunisti su od 1945. do 1990. uspijevali da ,,čvrstom rukom” drže nacionalizam na povocu, ali je nakon rušenja te paradigme došlo do oslobađanja centrifugalnih sila, koje su kroz nacionalizam tražile satisfakciju i omogućavale svoj politički habitus. Balkan je u posljednjem četvrljećju pretrpio tri ratna sukoba, čiji su vinovnici i dalje živi, što umnogome otežava dijalog između sukobljenih strana.
MONITOR: Mislite li i vi da je vojna Parada u Beogradu izrugivanje antifašizmu?
BATRIĆEVIĆ: Najbolji odgovor na to dao je Dejan Kožul u kolumni Kako smo u Beogradu slavili tekovine antifašizma sa gomilom fašista. Koliko je jedan antifašistički jubilej unižen, vidjelo se i po tome što je zvanična Srbija zbog obaveza Vladimira Putina, istorijski datum oslobođenja Beograda, pomjerila četiri dana unaprijed (što me je podsjetilo na bivšeg premijera Lukšića, koji je jednom prilikom Dan nezavisnosti Crne Gore proslavljao 18. maja). Ironija istorije je htjela da jedan četnički vojvoda proslavlja tekovine i podvig komunističkih i proleterskih brigada Narodnooslobodilačkog pokreta i slavne Crvene armije, odnosno, oslobođenje Beograda i pobjedu nad antifašizmom slavili su oni, čiji su ideološki prethodnici u žurbi i haosu, poraženi bježali iz Beograda.
MONITOR: Klicati Putinu po vama je, isto što i glasati DPS i Đukanovića. Zašto?
BATRIĆEVIĆ: Ako iz analize uklonimo disproporciju veličine i snage Rusije i Crne Gore, vidjećemo da su Đukanović i Putin identičan tip upravljača – prepredeni nedemokratski lideri sa izuzetnim demagoškim sposobnostima. Vladaju na sličan način – njihovi režimi nijesu spremni na kritiku i slobodnu misao, uvezani su sa tajkunskom oligarhijom, a i jedan i drugi su prošli ,,komsomolsku” školu. Domaći putinofili su deklarativno protiv Đukanovića, ali ne zbog njegovog katastrofalnog načina vladanja, već zbog njegove nacionalne (pre)orijentacije. Oni s pravom kritikuju Đukanovića da stvara uslove za negrađansku Crnu Goru, favorizujući samo jedan narod (Crnogorce), ali ne nude kvalitetnu alternativu njegovom režimu. ,,Putinofili” ne nude koncept nove i građanske Crne Gore, zemlje suživota naroda koji ovdje žive.
Kada sagledamo profile pojedinih crnogorskih političara koji favorizuju izrazito proputinovsku politiku (a koji su srećom na margini i van parlamenta) i neke njihove sljedbenike, vidjećemo da njihova ,,alternativa” ideološka ishodišta crpi iz četničkog pokreta i opusa Stevana Moljevića (mada možda toga i nijesu svjesni) – jaka, centralna vlast sa izrazito pravoslavno nastrojenim stanovništvom. Među ,,putinofilima” ne treba zanemariti one koji svojim istupima idu na ruku Đukanoviću i društvu. Najbolji primjer za to je dr stavrofor, posjetilac četničkih skupova u regionu. On se svojom retorikom redovno miješa u politiku, narušavajući sekularitet i aludirajući da glavni problem ne vidi u Đukanoviću, već u njegovoj demokratskoj opoziciji – Demokratskom frontu, Forumu 2010, pojedincima iz Pozitivne Crne Gore, Socijalističke narodne partije i NVO sektora.
Kritičari Đukanovićeve vladavine, iz bilo kojih redova dolazili, moraju znati da Crna Gora nije država jednog naroda ili jedne vjere, već zemlja u kojoj žive građani različitih religijskih i nacionalnih osjećanja. Što prije to shvatimo, brže ćemo Đukanovića poslati u prošlost.
MONITOR: Kome i čemu služi crnogorski politički vrh danas?
BATRIĆEVIĆ: Sebi, svojim apanažama, biznisima i privatnim poslovima. „Elita” na vlasti je interesno uvezani skup osoba, koji Crnu Goru vodi ka njenom ekonomskom nestanku. Dvostruka igra njima nije strana; o Istoku i Zapadu imaju identičan stav – koristiće oba kanala, dok god ima dotoka novca. Crna Gora je tri vijeka bila rob ,,vizantijskoplave” i proruske politike, što joj nikako nije koristilo. Slijepa ljubav prema Rusiji plaćena je 1916. i 1918. godine. Slabost na novac ruskih tajkuna, otvorila je finansijski ambis sa investitorima u KAP-u, što je našoj državi donijelo samo zaduženja. Crna Gora mora nastaviti put ka zapadnim demokratijama, a kao koncept, trebalo bi slijediti zemlje skandinavskog poluostrva. Problem naših elita kroz istoriju, uvijek je bila servilnost prema sili zaštitnici, a ne servilnost prema državnim interesima. Zato država ograničenih kapaciteta kao naša, u svakom sučeljavanju Istoka i Zapada mora slijediti samo svoj interes.
MONITOR: Šta je za vas patriotizam?
BATRIĆEVIĆ: Za mene je patriota onaj koji svojim radom doprinosi jačanju proizvodnih snaga svoje zemlje i društva, a ne onaj koji na političkim skupovima gubi glas od isticanja crnogorstva, dok u pozadini vrši frenetičnu pljačku državnog atara i rasprodaju društvene (državne) svojine.
Teško da postoji riječ koja se više zloupotrebljavala od riječi patriotizam. Najveći zločinci su u pojedinim trenucima radili u ime ,,patriotizma”. Vlast u Crnoj Gori, tvrdi da je patriotska, ali ako se sagledaju rezultati njene ekonomske filozofije, vidjećemo da su oni najveći crnogorski neprijatelji.
MONITOR: Upozorili ste da nam treba emancipacija ljevice i strateško ekonomsko planiranje.
BATRIĆEVIĆ: Džef Ili, poznati britanski istoričar i učenik Erika Hobsbauma rekao je – ,,Ljevica je iskovala demokratiju”. I pored crnih mrlja staljinizma, disperzije ’60-ih i njene krize ’90-ih, ne možemo a da ne primijetimo da je istorija ljevice bila borba za demokratiju, borba protiv sistema nejednakosti koji ograničavaju i defomišu, borba za državu socijalne pravde i blagostanja. Tako da možemo zaključiti da današnja ljevica, iako slaba, i dalje kuje demokratiju u svijetu.
U Crnoj Gori nema emancipovane ljevice, jer je ugašena, pa nema ni demokratije. Partije na vlasti su samo deklarativno partije lijeve orijentacije, a kada se pogleda njihova praksa, uviđa se da one funkcionišu na potpuno drugačijim principima. Imamo i paradoks, da jedna socijalistička partija kada saopštava političke stavove, pocrtava da će oni biti u skladu sa stavovima crkve, što je svakako suprotno idejama sekularne države. Kada mislim na emancipaciju, prije svega mislim na širenje internacionalističkog duha među građanima, uklanjanje vjerskih, nacionalnih i seksualnih diskriminacija/podjela. U ekonomskom smislu, uviđam neophodnost stajanja na put forsiranju neoliberalne ekonomije koja nije pokazala uspjeh, ni kod nas, ni u svijetu. Neoliberalizam je katastrofalan instrument za poboljšanje ekonomskog rasta, koji je bogate ojačao, a siromašne još više osiromašio. Strateško ekonomsko planiranje podrazumijeva dugoročna ulaganja, sa sigurnim i provjerenim investitorima, kako bi se omogućila finansijska stabilnost naše zemlje.
MONITOR: Kako vidite političku scenu nakon posljednjih postizbornih trgovina?
BATRIĆEVIĆ: Epilog u Podgorici napravio je štetu demokratskom putu Crne Gore; vjerovatno je da će to uticati na političke procese u narednom periodu (godina, dvije) i da će DPS na neki način betonirati svoju vlast. Izbori su pokazali da će SDP bespogovorno nastaviti da sarađuje sa DPS-om i da treba očekivati stabilizaciju koalicije te dvije partije na državnom nivou. Pozitivnu Crnu Goru, smatram saučesnikom u prevari izborne volje Podgoričana.
Pred Crnom Gorom je mučan period; očekuje nas zaoštravanje ekonomske krize i porast zaduživanja. Zaduživanje za auto put pri ovom nivou javnog duga opasno ekonomski destabilizuje Crnu Goru. U eri otimačine, treba očekivati eskalaciju kriminala i opštu nesigurnost. Zbog nesmjenjivosti vlasti i koruptivne filozofije njenog održanja, može se očekivati urušavanje koncepta građanske države, što može uticati na porast religijskog ekstremizma. Na takve tendencije utiču i globalni konflikti. Sve ovo govori da su promjene neophodne. Crnoj Gori je potrebno opoziciono objedinjavanje, na građanskim principima sa jasnim ekonomskim planom.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice