Povežite se sa nama

INTERVJU

BOBAN BATRIĆEVIĆ, ISTORIČAR: Krivi smo mi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Napisali ste na svom FB profilu da su napad na Stevana Milivojevića, izvršnog direktora LGBT Forum Progres i inicijativa da se komunistički simboli izjednače sa nacističkim dva povoda za kolumne. Šta biste u njima napisali?
BATRIĆEVIĆ: Napad na Milivojevića nije običan fenomen, to je posljedica procesa negativne kampanje koju prema LGBT osobama raspiruju pojedine institucije i pojedinci, a koji pod plaštom „vjere i tradicije” nose nataloženu homofobiju. Uoči svakog prajda, organizacije koje ne podržavaju gej prava, organizuju kontraparade gdje ističu „značaj porodičnih vrijednosti” i šalju neprimjerene poruke, koje neznaveni građani usvajaju bez razmišljanja. Sve jača putinofilija i isticanje „Putinove gvozdene ruke”, kao recepta za Crnu Goru, samo približava našu državu sistemu vrijednosti gdje LGBT osobe nemaju nikakva prava. Mentalni sklop natopljen takvim predrasudama, nosi majicu sa natpisom „Donjecka republika” i vrijeđa Milivojevića. Nego, sreća u nesreći bila je ta, da je jedna poslanica evropskog parlamenta imala priliku da „iz prve ruke” sazna kakvo je stanje sa ljudskim pravima ovdje.

Što se tiče inicijative pokrenute u Evropskom parlamentu oko izjednačavanja simbola komunizma i nacizma, mislim da je to nemoguća misija. Koliko god savremene neoliberalne demokrate forsirale tezu o totalitarnom komunizmu kao takvom, prave polaznu grešku – ne obaziru se na pozitivne tekovine marksističkih ideja, koje su one prave, izvorne komunističke, iznijete u Komunističkom manifestu 1848. godine; Oni problematiku komunizma isključivo posmatraju kroz prizmu vulgarnog staljinizma. Jer nije komunizam sam po sebi bio totalitaran, njega su totalitarnim učinili ljudi koji su sebe nazivali komunistima, a koji su usljed boljševičkog praksisa, od plemenitih ideja jednakosti i pravde, napravili orgiju morbidnog jednoumlja i gulagizma. Zamislite zabranu najživopisnije fotografije antihitlerizma, na kojoj sovjetski vojnik kači crvenu zastavu na Rajhstagu.

MONITOR: Neke se stvari ovdje očito ne mijenjaju: nasilje koje je duboko u sistemu i društvu i fašizam koji se tek povremeno pritaji. Zašto je to tako?
BATRIĆEVIĆ: Od raspada Jugoslavije, u Crnoj Gori društveni sistem počiva na temelju saveza između vlasti i mafije. Osovinu takvom mehanizmu čini nasilje. Manjina okružena silom, izrabljuje pomućenu većinu. Ako napravimo zahvat u prošlo, vidjećemo da je na ovim prostorima uvijek vladala politika sile, nasilja i nasilnog držanja u pokornosti. Društveni ambijent nikada nije pogodovao razvoju demokratičnosti i slobodi mišljenja i osjećanja. Uvijek se forsirala ideja neke “pohare ili istrage”, a svaki iskorak u različito, karakterisan je kao subverzivan i kažnjavan je. Mentalitetske anomalije kolektivnog duha, uvijek su sakrivane iza naše najveće prevare: čojstva i junaštva, pa je svako nasilje pravdano višim ciljem. Ovo je, kao što reče nekada neprikosnoveni ideolog Đilas: Besudna zemlja. A ona će za dugo takva i ostati.

MONITOR: Ocijenili ste nedavno da je crnogorsko društvo izuzetno klasno podijeljeno i da se sa ustezanjem govori o siromaštvu velikog dijela stanovništva. Zašto se ćuti o očiglednom ?
BATRIĆEVIĆ: Ćuti se o siromaštvu, ali ono govori samo za sebe. Javno mnjenje je (a što je mnjenje do prividno znanje ili doksa) preopterećeno kakofonijom informacija koje mediji u krizi tiraža, targetiraju kao najvažnije vijesti. Mada i publika usljed siromaštva u svakodnevici, rađe čita što radi Stanija, nego rubrike o kolapsu naše ekonomije. Bjekstvo u iracionalnost štit je od mirenja sa sudbinom. Građanska, demokratska, evroatlantska i državotvorna retorika, popunile su onu prazninu koja je nastala istiskivanjem klasnog pitanja iz kolektivne debate. Posljedice takvih procesa, uz minorne dobitke, dovele su do toga da najširi slojevi građanstva ,,gube” svoje mjesto u javnom mnjenju. Tako su, nažalost, NATO i identitetska pitanja, mnogo zastupljenija tema u dijalogu, nego društveni standard i uslovi života naših građana. A i ko će pričati o siromaštvu u zemlji u kojoj premijer nosi sat od 120.000 eura; u kojoj džip i ,,snaša’ se” predstavljaju osnovne principe etike.

MONITOR: Kako se po Vama naziva klasa koja mora da zamijeni donirani auto marke dacia, za opela; predsjednici ili..?
BATRIĆEVIĆ: Upotrebiću naslov Viktora Igoa. To su ,,jadnici”. A ne predsjednici. Neiživljena, umišljena elita, koja je kao i svi mi, do prije dva koljena išla u opancima, a danas, usljed političkih sinekura zaboravila radničke žuljeve i sebi stvorila imaginaciju društvene stratifikacije, u kojoj su oni faraoni – polubožanstva, kojima je neophodan postament. U ovom slučaju to je opel insignia, koja je dovoljno reprezentativna za njihovu cijenjenu pozadinu, kako bi se ona mogla udobno smjestiti. Tako će prolazeći kroz naše varoši, u miljeu malograđanske filozofije, predsjednici doživjeti posljednji stadijum totemizma i obožavanja od strane sirotinje. Slušajući javne nastupe mladog Petnjičanina, stekao sam utisak da on bolje poznaje performanse automobila, nego gramatiku svog jezika. Zbog njega bih volio iznijeti par sudbina poznatih naučnika, koji nijesu bili u prilici da nevaspitano odbijaju poklon iliti da gledaju u zube darovnome konju. Makijaveli se na početku Vladaoca žali svom prijatelju kako je radio sa drvima. Baruh Spinoza je preživljavao tako što je brusio staklo. Njegoš je do izgradnje Biljarde živio pored koza. Marks je živio poluprosjačkim životom. Vitgenštajn je svoje Traktate napisao u rovu Prvog svjetskog rata. A njemu smrdi dacia! Bijeda.

MONITOR: Ovog mjeseca govorili ste i o ćutanju studenata.
BATRIĆEVIĆ: Problem studentske ćutnje u nas, lako je objašnjiv fenomen. Za normalne zemlje to bi bio paradoks. Crna Gora nema tradiciju studentskog bunta na svojoj teritoriji. U trenucima velike studentske revolucije 1968. godine, naša zemlja nije imala Univerzitet. A i tada, dok su Pariz i ostale evropske prijestonice gorjele od mladalačke frustracije, pa i Beograd, Sarajevo, Zagreb i Priština, u Podgorici se skupilo nekoliko desetina studenata na zboru (!), a ne protestu ,,da podrži zahtjeve iz Beograda”, umjesto da iznese svoje konkretne zahtjeve. Ipak, ni političkoj klasi nije u interesu da održava sjećanje na studentski aktivizam. Ako nijesmo imali ,,bundžija” na svom tlu, onda se možemo pohvaliti da smo imali na strani. Najbučniji studenti na Beogradskom univerzitetu između dva svjetska rata bili su oni iz Crne Gore. Jedan od njih, Žarko Marinović, ubijen je 1936. u toku demonstracija. Kasnije je sahranjen u aleji velikana; dan njegove pogibije 4. april proglašen je danom studenata; studenjak u Beogradu nosi njegovo ime. Danas u Crnoj Gori, Žarko Marinović nema ni kaldrmisanu uličicu, jer su ulice, biste i parkovi ostavljeni nosiocima vlasti i investitorima. I kako onda da očekujete bunt?

MONITOR: Kuda nas vodi vlast?
BATRIĆEVIĆ: Crnogorska vlast je interesni skup oligarhije i mafije, ogrezao u korupciji i pljački. Oni nas vode tamo gdje i zaslužujemo – na smetlište istorije, na kojem ćemo izdahnuti u atmosferi poltronstva i samodovoljnosti. Naša nespremnost da se organizujemo i smijenimo takav pakt, pokazuje sve devijacije nas samih. Kada jedan Numanović može ono da radi i govori; kada svi državni predstavnici, kao pripadnici otuđene ,,nadklase” javno prikazuju svoje bogatstvo u milionima stečeno za samo dvije decenije; kada možemo imati najmanje plate, a najskuplje gorivo, telefoniju i ishranu i ne buniti se; onda zbilja zaslužujemo još gori sistem. Pozivam sve političare da još više nastave da nas pljačkaju i omalovažavaju, da nas još više izrabljuju, jer ne postoji mogućnost da ih smijenimo. Sve dok su dojč kafa i predivno proljećnje sunce važniji od protesta protiv ovakvog socijalnog stanja, Crna Gora neće konzumirati demokratiju.

MONITOR: A opozicija? Više puta ste govorili o ,,neophodnosti da opozicija izraste u ozbiljnog takmaca kleptomanskoj vlasti i ponudi ekonomsku alternativu”. Koliko su daleko od toga?
BATRIĆEVIĆ: Opozicija predvođena Miodragom Lekićem, napravila je jedan ozbiljan trzaj aprila 2013. Međutim, unutarstranački interesi omeli su dalje procese slabljenja vlasti i opoziciju vratili na početak. Sada će biti mučna nova homogenizacija, ali moramo vjerovati u nju. Samo što par ekstremnih i par političara sumnjivog opozicionog kapaciteta, trebaju shvatiti da ono što trenutno rade ide na ruku DPS-u. Jedni vaskrsavaju kvislinške ideologije i vjerski fundamentalizam, dok ovi drugi čekaju povoljnu šansu da uskoče u začarano kolo. Ideal kome opozicija teži mora biti smjena vlasti i oporavak crnogorske ekonomije. Sve drugo je zaludnja rabota.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo