Povežite se sa nama

INTERVJU

BOBAN BATRIĆEVIĆ, ISTORIČAR: Krivi smo mi

Objavljeno prije

na

MONITOR: Napisali ste na svom FB profilu da su napad na Stevana Milivojevića, izvršnog direktora LGBT Forum Progres i inicijativa da se komunistički simboli izjednače sa nacističkim dva povoda za kolumne. Šta biste u njima napisali?
BATRIĆEVIĆ: Napad na Milivojevića nije običan fenomen, to je posljedica procesa negativne kampanje koju prema LGBT osobama raspiruju pojedine institucije i pojedinci, a koji pod plaštom „vjere i tradicije” nose nataloženu homofobiju. Uoči svakog prajda, organizacije koje ne podržavaju gej prava, organizuju kontraparade gdje ističu „značaj porodičnih vrijednosti” i šalju neprimjerene poruke, koje neznaveni građani usvajaju bez razmišljanja. Sve jača putinofilija i isticanje „Putinove gvozdene ruke”, kao recepta za Crnu Goru, samo približava našu državu sistemu vrijednosti gdje LGBT osobe nemaju nikakva prava. Mentalni sklop natopljen takvim predrasudama, nosi majicu sa natpisom „Donjecka republika” i vrijeđa Milivojevića. Nego, sreća u nesreći bila je ta, da je jedna poslanica evropskog parlamenta imala priliku da „iz prve ruke” sazna kakvo je stanje sa ljudskim pravima ovdje.

Što se tiče inicijative pokrenute u Evropskom parlamentu oko izjednačavanja simbola komunizma i nacizma, mislim da je to nemoguća misija. Koliko god savremene neoliberalne demokrate forsirale tezu o totalitarnom komunizmu kao takvom, prave polaznu grešku – ne obaziru se na pozitivne tekovine marksističkih ideja, koje su one prave, izvorne komunističke, iznijete u Komunističkom manifestu 1848. godine; Oni problematiku komunizma isključivo posmatraju kroz prizmu vulgarnog staljinizma. Jer nije komunizam sam po sebi bio totalitaran, njega su totalitarnim učinili ljudi koji su sebe nazivali komunistima, a koji su usljed boljševičkog praksisa, od plemenitih ideja jednakosti i pravde, napravili orgiju morbidnog jednoumlja i gulagizma. Zamislite zabranu najživopisnije fotografije antihitlerizma, na kojoj sovjetski vojnik kači crvenu zastavu na Rajhstagu.

MONITOR: Neke se stvari ovdje očito ne mijenjaju: nasilje koje je duboko u sistemu i društvu i fašizam koji se tek povremeno pritaji. Zašto je to tako?
BATRIĆEVIĆ: Od raspada Jugoslavije, u Crnoj Gori društveni sistem počiva na temelju saveza između vlasti i mafije. Osovinu takvom mehanizmu čini nasilje. Manjina okružena silom, izrabljuje pomućenu većinu. Ako napravimo zahvat u prošlo, vidjećemo da je na ovim prostorima uvijek vladala politika sile, nasilja i nasilnog držanja u pokornosti. Društveni ambijent nikada nije pogodovao razvoju demokratičnosti i slobodi mišljenja i osjećanja. Uvijek se forsirala ideja neke “pohare ili istrage”, a svaki iskorak u različito, karakterisan je kao subverzivan i kažnjavan je. Mentalitetske anomalije kolektivnog duha, uvijek su sakrivane iza naše najveće prevare: čojstva i junaštva, pa je svako nasilje pravdano višim ciljem. Ovo je, kao što reče nekada neprikosnoveni ideolog Đilas: Besudna zemlja. A ona će za dugo takva i ostati.

MONITOR: Ocijenili ste nedavno da je crnogorsko društvo izuzetno klasno podijeljeno i da se sa ustezanjem govori o siromaštvu velikog dijela stanovništva. Zašto se ćuti o očiglednom ?
BATRIĆEVIĆ: Ćuti se o siromaštvu, ali ono govori samo za sebe. Javno mnjenje je (a što je mnjenje do prividno znanje ili doksa) preopterećeno kakofonijom informacija koje mediji u krizi tiraža, targetiraju kao najvažnije vijesti. Mada i publika usljed siromaštva u svakodnevici, rađe čita što radi Stanija, nego rubrike o kolapsu naše ekonomije. Bjekstvo u iracionalnost štit je od mirenja sa sudbinom. Građanska, demokratska, evroatlantska i državotvorna retorika, popunile su onu prazninu koja je nastala istiskivanjem klasnog pitanja iz kolektivne debate. Posljedice takvih procesa, uz minorne dobitke, dovele su do toga da najširi slojevi građanstva ,,gube” svoje mjesto u javnom mnjenju. Tako su, nažalost, NATO i identitetska pitanja, mnogo zastupljenija tema u dijalogu, nego društveni standard i uslovi života naših građana. A i ko će pričati o siromaštvu u zemlji u kojoj premijer nosi sat od 120.000 eura; u kojoj džip i ,,snaša’ se” predstavljaju osnovne principe etike.

MONITOR: Kako se po Vama naziva klasa koja mora da zamijeni donirani auto marke dacia, za opela; predsjednici ili..?
BATRIĆEVIĆ: Upotrebiću naslov Viktora Igoa. To su ,,jadnici”. A ne predsjednici. Neiživljena, umišljena elita, koja je kao i svi mi, do prije dva koljena išla u opancima, a danas, usljed političkih sinekura zaboravila radničke žuljeve i sebi stvorila imaginaciju društvene stratifikacije, u kojoj su oni faraoni – polubožanstva, kojima je neophodan postament. U ovom slučaju to je opel insignia, koja je dovoljno reprezentativna za njihovu cijenjenu pozadinu, kako bi se ona mogla udobno smjestiti. Tako će prolazeći kroz naše varoši, u miljeu malograđanske filozofije, predsjednici doživjeti posljednji stadijum totemizma i obožavanja od strane sirotinje. Slušajući javne nastupe mladog Petnjičanina, stekao sam utisak da on bolje poznaje performanse automobila, nego gramatiku svog jezika. Zbog njega bih volio iznijeti par sudbina poznatih naučnika, koji nijesu bili u prilici da nevaspitano odbijaju poklon iliti da gledaju u zube darovnome konju. Makijaveli se na početku Vladaoca žali svom prijatelju kako je radio sa drvima. Baruh Spinoza je preživljavao tako što je brusio staklo. Njegoš je do izgradnje Biljarde živio pored koza. Marks je živio poluprosjačkim životom. Vitgenštajn je svoje Traktate napisao u rovu Prvog svjetskog rata. A njemu smrdi dacia! Bijeda.

MONITOR: Ovog mjeseca govorili ste i o ćutanju studenata.
BATRIĆEVIĆ: Problem studentske ćutnje u nas, lako je objašnjiv fenomen. Za normalne zemlje to bi bio paradoks. Crna Gora nema tradiciju studentskog bunta na svojoj teritoriji. U trenucima velike studentske revolucije 1968. godine, naša zemlja nije imala Univerzitet. A i tada, dok su Pariz i ostale evropske prijestonice gorjele od mladalačke frustracije, pa i Beograd, Sarajevo, Zagreb i Priština, u Podgorici se skupilo nekoliko desetina studenata na zboru (!), a ne protestu ,,da podrži zahtjeve iz Beograda”, umjesto da iznese svoje konkretne zahtjeve. Ipak, ni političkoj klasi nije u interesu da održava sjećanje na studentski aktivizam. Ako nijesmo imali ,,bundžija” na svom tlu, onda se možemo pohvaliti da smo imali na strani. Najbučniji studenti na Beogradskom univerzitetu između dva svjetska rata bili su oni iz Crne Gore. Jedan od njih, Žarko Marinović, ubijen je 1936. u toku demonstracija. Kasnije je sahranjen u aleji velikana; dan njegove pogibije 4. april proglašen je danom studenata; studenjak u Beogradu nosi njegovo ime. Danas u Crnoj Gori, Žarko Marinović nema ni kaldrmisanu uličicu, jer su ulice, biste i parkovi ostavljeni nosiocima vlasti i investitorima. I kako onda da očekujete bunt?

MONITOR: Kuda nas vodi vlast?
BATRIĆEVIĆ: Crnogorska vlast je interesni skup oligarhije i mafije, ogrezao u korupciji i pljački. Oni nas vode tamo gdje i zaslužujemo – na smetlište istorije, na kojem ćemo izdahnuti u atmosferi poltronstva i samodovoljnosti. Naša nespremnost da se organizujemo i smijenimo takav pakt, pokazuje sve devijacije nas samih. Kada jedan Numanović može ono da radi i govori; kada svi državni predstavnici, kao pripadnici otuđene ,,nadklase” javno prikazuju svoje bogatstvo u milionima stečeno za samo dvije decenije; kada možemo imati najmanje plate, a najskuplje gorivo, telefoniju i ishranu i ne buniti se; onda zbilja zaslužujemo još gori sistem. Pozivam sve političare da još više nastave da nas pljačkaju i omalovažavaju, da nas još više izrabljuju, jer ne postoji mogućnost da ih smijenimo. Sve dok su dojč kafa i predivno proljećnje sunce važniji od protesta protiv ovakvog socijalnog stanja, Crna Gora neće konzumirati demokratiju.

MONITOR: A opozicija? Više puta ste govorili o ,,neophodnosti da opozicija izraste u ozbiljnog takmaca kleptomanskoj vlasti i ponudi ekonomsku alternativu”. Koliko su daleko od toga?
BATRIĆEVIĆ: Opozicija predvođena Miodragom Lekićem, napravila je jedan ozbiljan trzaj aprila 2013. Međutim, unutarstranački interesi omeli su dalje procese slabljenja vlasti i opoziciju vratili na početak. Sada će biti mučna nova homogenizacija, ali moramo vjerovati u nju. Samo što par ekstremnih i par političara sumnjivog opozicionog kapaciteta, trebaju shvatiti da ono što trenutno rade ide na ruku DPS-u. Jedni vaskrsavaju kvislinške ideologije i vjerski fundamentalizam, dok ovi drugi čekaju povoljnu šansu da uskoče u začarano kolo. Ideal kome opozicija teži mora biti smjena vlasti i oporavak crnogorske ekonomije. Sve drugo je zaludnja rabota.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo