Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR IVANOVIĆ, ŠAHISTA: Više faulova u politici nego u sportu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi ste nosilac liste Građanski front – Miodrag Lekić na predstojećim lokalnim izborima na Cetinju. Šta Vas je motivisalo da učestvujete u toj političkoj utakmici?

IVANOVIĆ: Već sam u jednom javnom obraćanju rekao da je jedini moj motiv povratka u politiku – Cetinje. Žao mi je što to nijesam učinio ranije, ali živio sam u pogrešnom uvjerenju da svako treba da se bavi svojim poslom, a ja sam igrao šah. Međutim, danas sam siguran da svaki građanin treba da učestvuje u političkim dešavanjima na lokalnom i državnom nivou, jer apstiniranjem predaje drugima u ruke sudbinu svoga grada i svoje porodice.

MONITOR: Šta očekujete od izbora? Možete li ovog puta DPS-u dati topa fore i pobijediti?
IVANOVIĆ: Ranije sam takođe istakao da očekujem vrlo dobar rezultat, jer mi idemo iskreno, bez interesa, o čemu svjedoče imena na našoj listi, koja se srcem zalažu za dobrobit svog grada. Inače, sportski rečeno, DPS je suviše opasan da bismo igrali uz ustupke, pa prepuštam građanima da oni žrtvuju koga hoće, a mi smo u prednosti jer ne možemo izgubiti vlast. Lično nijesam opterećen izbornim rezultatom, mada, iskreno, zanima me kako će građani Prijestonice okvalifikovati moj prvi nastup u ovakvoj ulozi. To me zanima jer ću saznati koliko je Cetinje spremno da jednako i s poštovanjem doživljava sve svoje sugrađane.

MONITOR: Ukoliko pobijedite na izborima šta ćete prvo preduzeti da zaustavite dalje propadanje Cetinja, na kojem ste zvanično povukli prve šahovske poteze?
IVANOVIĆ: Možda se ta varijanta razmatra u opozicionim krugovima. Doduše, ona je teoretskog karaktera, ali je dovoljno uznemirujuća za sve pretendente na vlast. No, kad bi zaživjela u praksi i kad bismo mi bili dio te priče, prvo bismo napravili analizu ukupnog stanja. Onda bi formirali ekspertski tim koji bi, shodno našem programu, koji ćemo objaviti ovih dana, pristupio stručnoj realizaciji po etapama. Već imamo kontakte sa nekim investitorima, koji bi poštovali našu garanciju da ulože svoj kapital u razvoj Prijestonice. Tako bi se, za početak, otvorio prostor za istinsko, a ne predizborno zapošljavanje ljudi, nezavisno od njihove partijske pripadnosti. Takav pristup održali bi u kontinuitetu.

MONITOR: Da li je zapušteno Cetinje u velikoj mjeri i slika aktuelnog stanja u Crnoj Gori?
IVANOVIĆ: U svakoj državi, po pravilu, prijestonica je ogledalo te zemlje. Cetinje, koje je tu čast zaslužilo viševjekovnim izgaranjem za Crnu Goru, doživjelo je sudbinu običnog smrtnika, da se u pozdravnim govorima i službenim obraćanjima, veliča kao čovjek koji odlazi na onaj svijet. Od nekadašnje cetinjske privrede, koja je zapošljavala blizu 10.000 ljudi, ostale su prazne hale i prazne duše starih Cetinjana, a naši mladići i djevojke odlaze na „privremeni” rad u Podgoricu i Budvu, kao nekad u Njemačku i druge zapadne zemlje.

Vješte struje u Prijestonici plasiraju tezu da smo za takvo stanje krivi mi sami – Cetinjani. Tako pokušavaju da aboliraju kreatore tog blagostanja i operu istinu pred očima javnosti, dok dotični puleni iz luksuznih apartmana pokušavaju daljinskim upravljačem da promijene svijest Cetinjana, nudeći im opet svijetlu budućnost. No, duhoviti Cetinjani u tome prepoznaju najavu za seriju “Lud, zbunjen, normalan”.

MONITOR: Kao šahovski velemajstor sa bogatim iskustvom i ministar sporta u tri mandata da li možete naći neke sličnosti između politike i sporta?
IVANOVIĆ: Sličnost vidim u namještanju rezultata, naročito u posljednje dvije decenije, jer se po uzoru na političko–ekonomske afere, ogroman novac ubacuje i na sportsko tržište, da bi se lakše „oprao”. U politici i sportu zajednička kategorija je borba, s tim što u politici ima daleko više driblinga i faulova, nego u fudbalu. Začudo, u tom pogledu, nema nikakve razlike između svijeta i nas!

MONITOR: Mnogi kažu da je politika ušla u sve pore našeg života, je li to slučaj i sa crnogorskim sportom?
IVANOVIĆ: Apsolutno i nažalost jeste. Popularnost sporta i pojedinih sportskih kolektiva političari vješto koriste kako bi obezbijedili veći broj glasova za svoju partiju. Ne može biti dobro za vrhunski sport ni za nacionalne sportske interese kad politika zakuca na njihova vrata, a loše je i za mlade ljude, jer ih čini zavisnim i nesposobnim da građanski misle. A građanska svijest je temelj demokratije, ljudskih sloboda i borbe za dostojanstvo čovjeka. Ona je izvorište čovjekovog karaktera, a karakter je, po Heraklitu, ujedno i čovjekova sudbina.

MONITOR: Ima li, kako se često čuje i rečeno sportskim žargonom – previše piona u Crnoj Gori, pa od njih opozicija ne može da sruši aktuelnu vlast?
IVANOVIĆ: Osim toga što ste vi dobro primijetili, ja bih dodao da pojedini opozicioni lideri nemaju dovoljno fleksibilnosti da se ponekad uzdignu iznad svojih stranačkih interesa i vide opšte dobro kao viši cilj, što vladajuće elite koriste kao njihovu slabost. No, što se tiče piona, moram reći da ta najslabija figura u šahu nekad može riješiti ishod partije, pa ću podsjetiti na riječi čuvenog Filidora, koji je rekao da su pioni duša šaha. Ako idemo po toj analogiji i pretpostavimo da su glasači duša izbora, onda im predstoji lijepa prilika da pokažu koliko su veliki.

MONITOR: Jeste li zadovoljni uspjesima crnogorskih sportista?
IVANOVIĆ: Oduševljen sam uspjesima najboljih crnogorskih sportista, a znam da bi postigli i mnogo više kad bi imali bolje uslove i tretman u svojim klubovima. Tu bi veliku pomoć mogla pružiti država izdvajajući više sredstava za sport, kako bi se preko Olimpijskog komiteta i strukovnih saveza finansirali najbolji i najperspektivniji pojedinci i selekcije. Treba biti dovoljno iskren, pa pohvaliti ogromno požrtvovanje naših fudbalera u prethodnim kvalifikacijama. Iako nijesu ostvarili željeni uspjeh, moramo shvatiti da su oni, igrajući za reprezentaciju, rizikovali da eventualnim povredama ugroze svoje inostrane karijere, egzistenciju i novac, što je patriotski čin za poštovanje.

MONITOR: A stanjem u šahovskoj organizaciji?
IVANOVIĆ: Dok sam ja nastupao i učestvovao na takmičenjima, bilo je jako lijepo stanje u crnogorskom šahu. Pošto sam već dugo van takmičarske arene, samo bih poželio našim mladim igračima i velemajstorima da me naslijede i prevaziđu, ali i da se bore za stanje u šahu kakvo je bilo dok sam ja bio mlad. To im neće biti lako, a u mojim prethodnim odgovorima može se zaključiti i zašto.

MONITOR: Šta biste kao posebno zanimljivo izdvojili iz Vaše sportske karijere?
IVANOVIĆ: Najjaču impresiju na mene ostavila su poznanstva sa velikanima šaha: Botvinikom, Smislovim, Taljem, Spaskim, Fišerom, Gligorićem i drugim asovima. To su neponovljive ličnosti, koje su obilježile epohu istinskog „ljudskog šaha”, koja je bila mnogo zanimljivija od ove kompjuterske, koja je na sceni. Što se mojih najdražih uspjeha tiče, naveo bih nekoliko titula prvaka Jugoslavije i dvije srebrne medalje sa evropskog prvenstva 1983.godine i svjetskog prvenstva 1989.godine.

Omladina se okreće lošim uzorima

MONITOR: Mnogi ne znaju da je Vaš otac čuveni crnogorski pjesnik Aleksandar Leso Ivanović. Iako se za njega može reći ono – dobra poezija živi mnogo duže od pjesnika, ne čini li Vam se da je, ipak, Lesova poezija nedovoljno poznata mladim generacijama?
IVANOVIĆ: Mislim da su danas mnoge vrijednosti poremećene i da se omladina okreće lošim uzorima koje nude jeftini televizijski sadržaji, razne parade, estrade, propagandni pamfleti i kafanski noćni programi uz muziku i buku. Tu se individualnost utapa u složnu gomilu koja postaje dobar potrošač i ništa više. Alkohol, opijati, pomiješani bučni glasovi i smijeh, na zadovoljstvo ,,kontroverznih” vlasnika, vode te mlade ljude u svijet izgubljenog vremena i oni nemaju kad da ozbiljnije razmišljaju o životu, a kamoli o poeziji i našim pjesnicima. Žao mi je što mnogi žive na takav način, jer sam među njima vidio puno lijepih momaka i đevojaka. Ali, srećom, ima i onih koji me prijatno iznenade pominjući Lesa i recitujući njegove stihove. To su uglavnom talentovani đaci i studenti, koji pružaju nadu da će iskra cetinjskog duha ipak odoljeti vjetru ovog kriznog vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo