Toga majskog jutra Bojan Kosić je u punoj brzini udario motociklom u potporni zid obilaznice u naselju Duklo kraj Nikšića. Kaciga je amortizovala udar ali konstatovani su brojni prelomi, nagnječenje mozga i unutrašnje povrede. Hitno je prebačen u Kliničko bolnički centar u Podgorici i tu počinje višemjesečna borba za život talentovanog smučara.
„Dva dana prije nesreće i prva dva mjeseca u bolnici uopšte se ne sjećam. Totalni mrak, doktori kažu da ih se nikada neću ni sjetiti i možda je bolje tako. Tek u trećem mjesecu počinju da mi se polako formiraju uspomene. Nove uspomene za novi život”, priča danas nasmijani Bojan. Djeluje smireno kao čovjek koji je, kako on kaže, zavirio sa druge strane.
„Dvadeset tri dana sam bio u komi, pet mjeseci bolnice, štaka, banja, vježbi, ponovnog učenja da hodam a sve uz neviđenu podršku znanih i neznanih ljudi kojima ću ostati zahvalan do groba. Naravno, prvo svojoj porodici a zatim gospođi Vesni Medenici, predsjednici Skijaškog saveza Crne Gore, dok su me vozili ka Podgorici, ona je već bila spremila avion za Ženevu ali se odustalo i ostao sam u Podgorici. Takođe i Dušku Simonoviću iz Olimpijskog komiteta a onda armiji ljudi koje do tada nijesam ni znao. Posebno Pavlu Zečeviću vođi navijačke grupe Jug Crna Gora koji je na Fejsbuk profilu napisao ,,Isuse, daj mu srce lavlje da izdrži dane buduće” . Pričali su mu da je čitav stadion na utakmici Crna Gora – Bugarska skandirao Izdrži Bojane- osjeća zahvalnost i ponos zbog toga. I izdržao je Bojan, njegovo izlomljeno tijelo se oporavljalo, jačali atrofirani mišići i mimo svih očekivanja već u decembru te iste godine ponovo je stao na skije.
„To je nevjerovatan osjećaj. Tako sam bio nemoćan, desno koljeno mi je još bilo toliko slabo da sam morao rukom da ukopčavam vezove, nijesam imao snage da nagazim. Mislio sam tada ‘nikad više’, ali uspio sam. Posle spusta sve je krenulo naprijed”, sjeća se Bojan svoje prve vožnje nakon nesreće. Danas je već spreman za takmičenja. Intenzivno radi na vježbama snage i kondicije , kad se radi o tehnici brzini, tu je još bolji nego prije.
„Nemam strah od brzine, kažu da sam postao veliki fajter. Stvarno je tako, jer ne može da mi se desi ništa gore od onoga što sam već preživio”, smije se on dok trlja lijevo koljeno koje je bilo malo oteklo od napora što ga je usporilo da počne sa takmičenjima. Bojan nije uspio da ispuni normu za Zimsku olimpijadu u Sočiju ove godine. A ima iskustvo, već je držao crnogorsku zastavu na Olimpijadi u Vankuveru kao jedini predstavnik Crne Gore.
„Olimpijada je nešto što je prelijepo. Interesantno je ljudsko pamćenje: meni je osjećaj isti kao kad sam pao sa motora: od momenta kada sam sa zastavom ušao u arenu ja se više ničega ne sjećam. Toliko naroda a ja jedini takmičar iz naše zemlje i sa mnom njih troje otac i trener Rajko, Vesna Medenica i Zoran Sekulić”- uz osmijeh priča Bojan. Te 2010. godine je bio 40. u slalomu i 61. u veleslalomu što je izuzetan uspjeh za prvo učešće. Pokušao je da prikupi bodove za ovogodišnju Olimpijadu ali povrede su se ispriječile.
„Operisao sam ligamente lijeve noge prije dvadeset dana i tek se oporavljam od toga, počinjem pomalo voziti biciklo. Ali drago mi je zbog novih snaga koje su otišle. Naročito zbog prve Crnogorke, držim joj palčeve. Ja se spremam za sljedeću olimpijadu”, kaže Bojan i kao da se već sprema za start dok sjedimo u polupraznom restoranu Sindčela.
Bojanu sleduje svakodnevni naporni rad u teretani i ogromna želja da se opet okuša. „Najvažnije je ojačati noge koje su u ovom sportu najvažnije, ogroman pritisak trpe koljena”, objašnjava on. Ostavljamo ga uvjereni da ćemo ga gledati na sljedećim olimpijskim igrama.
Prva medalja
„Sve prođe i sve se zaboravlja, ali prva osvojena medalja ostaje trajno u sjećanju”, kaže Bojan dok se prisjeća skijaških početaka. „To je događaj koji nikada neću zaboraviti: Evropsko takmičenje koje se svake godine održava u Turskoj u gradu Ulza. Bila su teška vremena, finansija niotkud i otac kaže – Idemo, pa šta bude. Nastupao sam u najmlađoj kategoriji i osvojio treće mjesto. Narednih godina sam išao i tri godine bio uvijek prvi, ali draža mi je ona prva, bronzana, nego sva kasnija zlata”.
Bato PEROVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice