Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS BUDEN, TEORETIČAR KULTURE: Evropu poznajemo bolje nego ona sebe

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na predavanju koje ste ljetos održali u Kotoru govorili ste o procesu desekularizacije koji nije zahvatio samo ex-Yu zemlje. Što karakteriše taj proces?

BUDEN: Najvažnije je da shvatimo kako je ono što nam se čini kao epohalni povratak religiji, bogu, vjerskim tradicijama u stvari taj proces desekularizacije koji se već dugo odvija pred našim očima, a da nismo svjesni njegovog historijskog značaja i radikalnih konzekvenci koje ima na naš dosadašnji, individualni, društveni i politički život. Dakle, nije riječ o tome da su ljudi ponovo otkrili boga, koga su prije zaboravili, pa sad ponovo vjeruju u njega, još dublje, još intenzivnije i još iskrenije, nego je riječ o krizi epohalnog političkog modela, naime modela liberalno demokratske države. Važno je dakle da ne nasjednemo optičkoj varci nekakve religijske renesanse, da, dakle, kad vidimo kako mase hrle u crkve, kako se vraćaju donedavno skoro zaboravljenim religijskim običajima, šalju djecu na vjeronauk, vješaju križeve oko vrata i pokazuju ih uokolo, ili kod muslimana, navlače marame, drapaju koljena po džamijama i crkvama, važno je dakle da ne pomislimo da je iza te maskarade nekakva iznenada ponovo pronađena, autentična vjera. Ljudi danas vjeruju manje no što su ikad vjerovali. Ta takozvana renesansa vjere nije negacija ateizma, nego je postateistički fenomen. Ljudi ne vjeruju u boga, nego vjeruju u vjeru u boga, oni se ne mole bogu zato što očekuju milost od njega, nego zato što očekuju korist, društvenu, političku, materijalnu od tog moljenja i vjerovanja.

MONITOR: Šta je danas vjera?
BUDEN: Vjera danas nije jedan od društvenih fenomena koji se može, kao u sekularnoj državi, otkomandirati u posebnu, privatnu sferu društva, nego je sam fundament društvenosti, društvenosti koja je prošla kroz takozvani kulturalni preokret, cultural turn, koja se artikulira samo kao efekt kulturnog identiteta. U toj situaciji klasični ateizam je postao nemoguć. To najbolje potvrđuje jedan vic iz Sjeverne Irske, koji se gotovo u postpunosti može prenijeti na Balkan, recimo u Bosnu. U vicu neki čovjek se šeće mračnom ulicom Londonderryja, ili Belfasta. Odjednom iskoči pred njega zamaskirani čovjek, uperi mu pištolj u glavu i pita ga: Jesi li katolik ili protestant. Ovaj odgovara: Ja sam ateist. Nato će terorist: Ne seri, jesi li katolički ili protestantski ateist? Takva se situacija lako može zamisliti u Sarajevu, ili Banja Luci ili Mostaru devedesetih, ali i danas. Niste mogli izaći na ulicu i reći, recimo u Mostaru, ne pucajte na mene, ja sam ateist, nisam ni katolik ni musliman. Svejedno bi, jedni ili drugi, ubili tog boga u vama u kojeg ne vjerujete. Ukratko, pripadnost nekoj vjeri ne znači da ta vjera postoji. To važi i za takozvane fundamentalizme, bilo da je riječ recimo o islamskom fundamentalizmu u nekoj od zemalja trećeg svijeta, ili o fundamentalizmu neke vjerske zajednice u srcu današnjih Sjedinjenih Država. Fundamentalisti nisu ljudi koji vjeruju više od takozvanih normalnih, umjerenih vjernika, koji dakle na neki način pretjeruju u svojoj vjeri, nego, naprotiv, njima njihov bog nije ništa drugo nego batina, oružje, sredstvo artikulacije političkog sukoba, konflikta oko kojeg se strukturira njihova religijska zajednica. Njihova vjera je jedini oblik društvenosti koji im je još preostao. Fundamentalist ne pati od viška vjere, naprotiv, on je produkt njene totalne ispraznosti i utoliko ateističniji od ateista samoga. Njegova vjera ne živi u društvu nego upravo suprotno, društvo u kojem on živi postoji samo još kao ta vjera sama. Zato klasični modernistički sekularizam više nema šanse. Država i religija ne mogu biti razdvojeni, jer su već artikulirani kao paralelni svjetovi. Taj takozvani sekularni, religijski neutralni, javni prostor sve više nestaje, guta ga ona crna rupa koja je nastala demontažom društva, njegovim sistematskim uništavanjem za koje je najzaslužniji neoliberalni kapitalizam. To je ona ista rupa koja je progutala i klasičnog ateista iz vica koji sam ispričao. On je nestao, ne zato što nema za njega mjesta u društvu, nego zato što je društvo kao takvo postalo nemoguće, postalo je utopija, ne-mjesto.

MONITOR: Kako komentarišete uspon desnice u Evropi i Americi?
BUDEN: Donedavno smo govorili o usponu ljevice, recimo liberalne američke ljevice koja je pobijedila s Obamom. Riječ je očigledno o jednom proturječnom procesu koji je ugrađen u temelje onog što zovemo Zapadom koji se ne može odvojiti, čak i onda kada se poziva na svoje najsvetije vrijednosti, demokraciju, individualne slobode, prava čovjeka, od svog imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, od svog rasizma, ugrađenog u njegove političke strukture, u praksu realno postojeće liberalne države. Kada Geert Wilders u Nizozemskoj vrijeđa muslimane, kada skrnavi njihove svetinje, i poziva na zabranu Kurana , kada populistički raspiruje najgore rasističke strasti, onda on to čini upravo u ime zapadnih, liberalnih vrijednosti, u ime individualnih sloboda i demokracije, u ime ženskih prava, u ime prava rodnih manjina, dakle queer i gay prava, itd. On je otjelovljenje nečeg novog za što nismo vjerovali da je moguće – liberalnog fašizma. Pokojni Jörg Haider predvodio je austrijske liberale kao ultradesnu, populističku stranku. Kao gay, što su svi znali, ali nitko to nije tematizirao, a najmanje on sam, napravio je fantastičnu karijeru u ultrakonzervativnoj, katoličkoj Koruškoj. On je bio još tradicionalistički neofašist, antisemit koji je provocirao Židove ekscesivno se družeći s Arapima, dakle muslimanima. Ali to je bilo prije september eleven. Danas je trend drugačiji, njegov današnji nasljednik u istoj stranci, Heinz-Christian Strache, postiže jednako dobre izborne rezultate otvorenom antimuslimanskom propagandom. Ali što im je zajedničko, što čini, tu evropsku, američku novodesnicu, te neofašiste jedinstvenima? To da su se potpuno poistovjetili s politikom identiteta, to da vjeruju da su primjerice ljudske slobode i prava svojstva nekog po sebi unaprijed danog, tradicionalnog, u sebi konzistentnog i jedinstvenog kulturnog identiteta. Oni misle da je Zapad jedna kultura, po sebi toliko vrijedna da je u njezinoj obrani sve dopušteno uključujući i fašizam. Treba uvijek dvaput promisliti kad nas pozivaju na obranu ljudskih prava, prava manjina, demokraciju, slobode … Možda to čine u ime fašizma.

MONITOR: A što radi ljevica?
BUDEN: Ljevica je u fazi reinvencije. Uspješnije no što je itko očekivao. Pogledajte što se desilo u Zagrebu, na hrvatskim sveučilištima prošle godine. Tko bi rekao da će dvadeset godina nacionalističkog pranja mozga, institucionaliziranog religijskog zaglupljivanja, ultradesne, profašističke propagande, izroditi grupu mladih, studentice i studente koji su u stanju tako radikalno demokratski postaviti pitanje svoje budućnosti i budućnosti društva, da su u stanju tako suvereno i samosvjesno misliti i djelovati, da nisu dakle ti koji trebaju nešto naučiti od razvijenog, demokratskog Zapada, nago naprotiv, subjekt koji je dao lekciju iz slobode svima u svijetu kojima je do slobode stalo. Studentska pobuna u Hrvatskoj 2009. najvažniji je povijesni politički događaj na našim prostorima u posljednje dvije decenije. Za mene važnija od osnivanja hrvatske države ili raspada Jugoslavije. Zato jer navješćuje bolju budućnost. Ili eto uzmite tu Jelenu Karleušu ovih dana u Beogradu. Sad se javnost iščuđava: Gle, pevaljka, a zna pisat, zna mislit, zna izreć vlastiti stav, zna šta je tolerancija, zna šta je sloboda i povrh svega, ima muda … Sad, prije nego se sjete ponudit joj članstvo u SANU i proglasiti to kao civilizacijski uzlet srpske nacije u dvadeset prvo stoljeće treba reći ovo: Karleuša je neporecivi dokaz da su obični ljudi za koje nam te naše takozvane elite s prezirom tvrde da ne znaju misliti i da nisu sposobni sami odlučivati, da ih te elite moraju predstavljati i umjesto njih artikulirati njihovu volju, sposobniji od tih elita uvidjeti što je dobro i ispravno i da su u stanju to suvereno i hrabro izreći. Katastrofa devedesetih na ovim prostorima, uključujući i današnju mizeriju, moralnu, kulturnu, ekonomsku, kakvu god hoćete, jest direktni proizvod naših intelektualnih i kulturnih elita. SANU je ime za epohalni debakl, epohalni znači, ne samo lokalni srpski, nego univerzalni debakle ideje jedne takve nacionalne institucije koja navodno reprezentira takozvanu nacionalnu izvrsnost.

MONITOR: U ovoj Vašoj analizi Jelena Karleuša, očito, ima posebno mjesto…
BUDEN: Zato što je Karleuša glas svih nasamarenih, zaglupljivanih ljudi za koje se govorilo i govori da im je kulturna zaostalost, primitivni nacionalizam, šovinistička mržnja, netolerancija, ukratko glupost, tupost i nijemost, autentični način bivstvovanja. Ne, nikakve škole ni fakulteti ni akademije nisu potrebne da biste shvatili da nije lijepo ući u kuću vašeg susjeda, njega ubiti, ženu mu silovati, kuću opljačkati, a djecu im izbacit na ulicu. Ili, ako hoćete, da dva čovjeka istog spola koji se vole treba zatući. Da je činiti tako nešto dobro i korisno to su nas podučavale naše nacionalne intelektualne elite. Karleuša nam je poručila da je toga sad dosta. Ona nije bolja, hrabrija, pametnija, tolerantnija Srpkinja, koja se svojim pisanjem kandidirala za novu srpsku elitu. Ona je, naprotiv, sasvim običan čovjek kojemu je dopizdilo da prave budalu od njega i upravo u toj svojoj jednostavnosti ona je univerzalno prepoznatljiva, u Hrvatskoj jednako kao u Americi ili Bosni, Njemačkoj, bilo gdje. Ona dakle ne svjedoči o boljoj, tolerantnijoj strani srpske nacije, ona ne popravlja Srbiju, nego se artikulira kao čovjek sposoban i voljan da kreira bolji svijet za sve nas, bili mi Srbi ili Hrvati, Arapi ili Južnoamerikanci, muški ili ženski, pederi ili lezbijke. Zato ne treba Karleuše u SANU. Naprotiv, njezinim riječima moglo bi se reći, da za SANU, nažalost, više nema mjesta pod njezinom suknjom.

MONITOR: U kakvu Evropu će ući ex-Yu zemlje?
BUDEN: Pa ex-Yu zemlje jesu već u Evropi na ovaj ili onaj način, kao isključene, kao uključene, kao one koje čekaju na uključenje. Evropa nije samo ta politički još nedefinirana i demokratski još ne konstituirana mnogodržavna institucija na evropskom Zapadu. Evropa je ovdje cijelo vrijeme, kao neokolonijalna sila, kao ideologija, kao kulturna hegemonija, kao arbitar za sve što postoji na svijetu, kao utopija, kao iluzija, kao motor sveukupne političke dinamike na našim prostorima. Bolje bi bilo pitati: što smo mi s iskustvom jedne višenacionalne, višekonfesionalne, socijalne zajednice, koju smo složno uništili, mislim naravno na bivšu Jugoslaviju, što smo mi dakle iz tog iskustva naučili i što mi iz tog iskustva možemo reći o budućnosti Evrope i svijeta u kojem živimo. Pa mi, da smo pametni kao što nismo, znamo o Evropi više nego što ona može znati sama o sebi.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo