Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS BUDEN, TEORETIČAR KULTURE: Evropu poznajemo bolje nego ona sebe

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na predavanju koje ste ljetos održali u Kotoru govorili ste o procesu desekularizacije koji nije zahvatio samo ex-Yu zemlje. Što karakteriše taj proces?

BUDEN: Najvažnije je da shvatimo kako je ono što nam se čini kao epohalni povratak religiji, bogu, vjerskim tradicijama u stvari taj proces desekularizacije koji se već dugo odvija pred našim očima, a da nismo svjesni njegovog historijskog značaja i radikalnih konzekvenci koje ima na naš dosadašnji, individualni, društveni i politički život. Dakle, nije riječ o tome da su ljudi ponovo otkrili boga, koga su prije zaboravili, pa sad ponovo vjeruju u njega, još dublje, još intenzivnije i još iskrenije, nego je riječ o krizi epohalnog političkog modela, naime modela liberalno demokratske države. Važno je dakle da ne nasjednemo optičkoj varci nekakve religijske renesanse, da, dakle, kad vidimo kako mase hrle u crkve, kako se vraćaju donedavno skoro zaboravljenim religijskim običajima, šalju djecu na vjeronauk, vješaju križeve oko vrata i pokazuju ih uokolo, ili kod muslimana, navlače marame, drapaju koljena po džamijama i crkvama, važno je dakle da ne pomislimo da je iza te maskarade nekakva iznenada ponovo pronađena, autentična vjera. Ljudi danas vjeruju manje no što su ikad vjerovali. Ta takozvana renesansa vjere nije negacija ateizma, nego je postateistički fenomen. Ljudi ne vjeruju u boga, nego vjeruju u vjeru u boga, oni se ne mole bogu zato što očekuju milost od njega, nego zato što očekuju korist, društvenu, političku, materijalnu od tog moljenja i vjerovanja.

MONITOR: Šta je danas vjera?
BUDEN: Vjera danas nije jedan od društvenih fenomena koji se može, kao u sekularnoj državi, otkomandirati u posebnu, privatnu sferu društva, nego je sam fundament društvenosti, društvenosti koja je prošla kroz takozvani kulturalni preokret, cultural turn, koja se artikulira samo kao efekt kulturnog identiteta. U toj situaciji klasični ateizam je postao nemoguć. To najbolje potvrđuje jedan vic iz Sjeverne Irske, koji se gotovo u postpunosti može prenijeti na Balkan, recimo u Bosnu. U vicu neki čovjek se šeće mračnom ulicom Londonderryja, ili Belfasta. Odjednom iskoči pred njega zamaskirani čovjek, uperi mu pištolj u glavu i pita ga: Jesi li katolik ili protestant. Ovaj odgovara: Ja sam ateist. Nato će terorist: Ne seri, jesi li katolički ili protestantski ateist? Takva se situacija lako može zamisliti u Sarajevu, ili Banja Luci ili Mostaru devedesetih, ali i danas. Niste mogli izaći na ulicu i reći, recimo u Mostaru, ne pucajte na mene, ja sam ateist, nisam ni katolik ni musliman. Svejedno bi, jedni ili drugi, ubili tog boga u vama u kojeg ne vjerujete. Ukratko, pripadnost nekoj vjeri ne znači da ta vjera postoji. To važi i za takozvane fundamentalizme, bilo da je riječ recimo o islamskom fundamentalizmu u nekoj od zemalja trećeg svijeta, ili o fundamentalizmu neke vjerske zajednice u srcu današnjih Sjedinjenih Država. Fundamentalisti nisu ljudi koji vjeruju više od takozvanih normalnih, umjerenih vjernika, koji dakle na neki način pretjeruju u svojoj vjeri, nego, naprotiv, njima njihov bog nije ništa drugo nego batina, oružje, sredstvo artikulacije političkog sukoba, konflikta oko kojeg se strukturira njihova religijska zajednica. Njihova vjera je jedini oblik društvenosti koji im je još preostao. Fundamentalist ne pati od viška vjere, naprotiv, on je produkt njene totalne ispraznosti i utoliko ateističniji od ateista samoga. Njegova vjera ne živi u društvu nego upravo suprotno, društvo u kojem on živi postoji samo još kao ta vjera sama. Zato klasični modernistički sekularizam više nema šanse. Država i religija ne mogu biti razdvojeni, jer su već artikulirani kao paralelni svjetovi. Taj takozvani sekularni, religijski neutralni, javni prostor sve više nestaje, guta ga ona crna rupa koja je nastala demontažom društva, njegovim sistematskim uništavanjem za koje je najzaslužniji neoliberalni kapitalizam. To je ona ista rupa koja je progutala i klasičnog ateista iz vica koji sam ispričao. On je nestao, ne zato što nema za njega mjesta u društvu, nego zato što je društvo kao takvo postalo nemoguće, postalo je utopija, ne-mjesto.

MONITOR: Kako komentarišete uspon desnice u Evropi i Americi?
BUDEN: Donedavno smo govorili o usponu ljevice, recimo liberalne američke ljevice koja je pobijedila s Obamom. Riječ je očigledno o jednom proturječnom procesu koji je ugrađen u temelje onog što zovemo Zapadom koji se ne može odvojiti, čak i onda kada se poziva na svoje najsvetije vrijednosti, demokraciju, individualne slobode, prava čovjeka, od svog imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, od svog rasizma, ugrađenog u njegove političke strukture, u praksu realno postojeće liberalne države. Kada Geert Wilders u Nizozemskoj vrijeđa muslimane, kada skrnavi njihove svetinje, i poziva na zabranu Kurana , kada populistički raspiruje najgore rasističke strasti, onda on to čini upravo u ime zapadnih, liberalnih vrijednosti, u ime individualnih sloboda i demokracije, u ime ženskih prava, u ime prava rodnih manjina, dakle queer i gay prava, itd. On je otjelovljenje nečeg novog za što nismo vjerovali da je moguće – liberalnog fašizma. Pokojni Jörg Haider predvodio je austrijske liberale kao ultradesnu, populističku stranku. Kao gay, što su svi znali, ali nitko to nije tematizirao, a najmanje on sam, napravio je fantastičnu karijeru u ultrakonzervativnoj, katoličkoj Koruškoj. On je bio još tradicionalistički neofašist, antisemit koji je provocirao Židove ekscesivno se družeći s Arapima, dakle muslimanima. Ali to je bilo prije september eleven. Danas je trend drugačiji, njegov današnji nasljednik u istoj stranci, Heinz-Christian Strache, postiže jednako dobre izborne rezultate otvorenom antimuslimanskom propagandom. Ali što im je zajedničko, što čini, tu evropsku, američku novodesnicu, te neofašiste jedinstvenima? To da su se potpuno poistovjetili s politikom identiteta, to da vjeruju da su primjerice ljudske slobode i prava svojstva nekog po sebi unaprijed danog, tradicionalnog, u sebi konzistentnog i jedinstvenog kulturnog identiteta. Oni misle da je Zapad jedna kultura, po sebi toliko vrijedna da je u njezinoj obrani sve dopušteno uključujući i fašizam. Treba uvijek dvaput promisliti kad nas pozivaju na obranu ljudskih prava, prava manjina, demokraciju, slobode … Možda to čine u ime fašizma.

MONITOR: A što radi ljevica?
BUDEN: Ljevica je u fazi reinvencije. Uspješnije no što je itko očekivao. Pogledajte što se desilo u Zagrebu, na hrvatskim sveučilištima prošle godine. Tko bi rekao da će dvadeset godina nacionalističkog pranja mozga, institucionaliziranog religijskog zaglupljivanja, ultradesne, profašističke propagande, izroditi grupu mladih, studentice i studente koji su u stanju tako radikalno demokratski postaviti pitanje svoje budućnosti i budućnosti društva, da su u stanju tako suvereno i samosvjesno misliti i djelovati, da nisu dakle ti koji trebaju nešto naučiti od razvijenog, demokratskog Zapada, nago naprotiv, subjekt koji je dao lekciju iz slobode svima u svijetu kojima je do slobode stalo. Studentska pobuna u Hrvatskoj 2009. najvažniji je povijesni politički događaj na našim prostorima u posljednje dvije decenije. Za mene važnija od osnivanja hrvatske države ili raspada Jugoslavije. Zato jer navješćuje bolju budućnost. Ili eto uzmite tu Jelenu Karleušu ovih dana u Beogradu. Sad se javnost iščuđava: Gle, pevaljka, a zna pisat, zna mislit, zna izreć vlastiti stav, zna šta je tolerancija, zna šta je sloboda i povrh svega, ima muda … Sad, prije nego se sjete ponudit joj članstvo u SANU i proglasiti to kao civilizacijski uzlet srpske nacije u dvadeset prvo stoljeće treba reći ovo: Karleuša je neporecivi dokaz da su obični ljudi za koje nam te naše takozvane elite s prezirom tvrde da ne znaju misliti i da nisu sposobni sami odlučivati, da ih te elite moraju predstavljati i umjesto njih artikulirati njihovu volju, sposobniji od tih elita uvidjeti što je dobro i ispravno i da su u stanju to suvereno i hrabro izreći. Katastrofa devedesetih na ovim prostorima, uključujući i današnju mizeriju, moralnu, kulturnu, ekonomsku, kakvu god hoćete, jest direktni proizvod naših intelektualnih i kulturnih elita. SANU je ime za epohalni debakl, epohalni znači, ne samo lokalni srpski, nego univerzalni debakle ideje jedne takve nacionalne institucije koja navodno reprezentira takozvanu nacionalnu izvrsnost.

MONITOR: U ovoj Vašoj analizi Jelena Karleuša, očito, ima posebno mjesto…
BUDEN: Zato što je Karleuša glas svih nasamarenih, zaglupljivanih ljudi za koje se govorilo i govori da im je kulturna zaostalost, primitivni nacionalizam, šovinistička mržnja, netolerancija, ukratko glupost, tupost i nijemost, autentični način bivstvovanja. Ne, nikakve škole ni fakulteti ni akademije nisu potrebne da biste shvatili da nije lijepo ući u kuću vašeg susjeda, njega ubiti, ženu mu silovati, kuću opljačkati, a djecu im izbacit na ulicu. Ili, ako hoćete, da dva čovjeka istog spola koji se vole treba zatući. Da je činiti tako nešto dobro i korisno to su nas podučavale naše nacionalne intelektualne elite. Karleuša nam je poručila da je toga sad dosta. Ona nije bolja, hrabrija, pametnija, tolerantnija Srpkinja, koja se svojim pisanjem kandidirala za novu srpsku elitu. Ona je, naprotiv, sasvim običan čovjek kojemu je dopizdilo da prave budalu od njega i upravo u toj svojoj jednostavnosti ona je univerzalno prepoznatljiva, u Hrvatskoj jednako kao u Americi ili Bosni, Njemačkoj, bilo gdje. Ona dakle ne svjedoči o boljoj, tolerantnijoj strani srpske nacije, ona ne popravlja Srbiju, nego se artikulira kao čovjek sposoban i voljan da kreira bolji svijet za sve nas, bili mi Srbi ili Hrvati, Arapi ili Južnoamerikanci, muški ili ženski, pederi ili lezbijke. Zato ne treba Karleuše u SANU. Naprotiv, njezinim riječima moglo bi se reći, da za SANU, nažalost, više nema mjesta pod njezinom suknjom.

MONITOR: U kakvu Evropu će ući ex-Yu zemlje?
BUDEN: Pa ex-Yu zemlje jesu već u Evropi na ovaj ili onaj način, kao isključene, kao uključene, kao one koje čekaju na uključenje. Evropa nije samo ta politički još nedefinirana i demokratski još ne konstituirana mnogodržavna institucija na evropskom Zapadu. Evropa je ovdje cijelo vrijeme, kao neokolonijalna sila, kao ideologija, kao kulturna hegemonija, kao arbitar za sve što postoji na svijetu, kao utopija, kao iluzija, kao motor sveukupne političke dinamike na našim prostorima. Bolje bi bilo pitati: što smo mi s iskustvom jedne višenacionalne, višekonfesionalne, socijalne zajednice, koju smo složno uništili, mislim naravno na bivšu Jugoslaviju, što smo mi dakle iz tog iskustva naučili i što mi iz tog iskustva možemo reći o budućnosti Evrope i svijeta u kojem živimo. Pa mi, da smo pametni kao što nismo, znamo o Evropi više nego što ona može znati sama o sebi.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo