MONITOR: Na predavanju koje ste ljetos održali u Kotoru govorili ste o procesu desekularizacije koji nije zahvatio samo ex-Yu zemlje. Što karakteriše taj proces?
BUDEN: Najvažnije je da shvatimo kako je ono što nam se čini kao epohalni povratak religiji, bogu, vjerskim tradicijama u stvari taj proces desekularizacije koji se već dugo odvija pred našim očima, a da nismo svjesni njegovog historijskog značaja i radikalnih konzekvenci koje ima na naš dosadašnji, individualni, društveni i politički život. Dakle, nije riječ o tome da su ljudi ponovo otkrili boga, koga su prije zaboravili, pa sad ponovo vjeruju u njega, još dublje, još intenzivnije i još iskrenije, nego je riječ o krizi epohalnog političkog modela, naime modela liberalno demokratske države. Važno je dakle da ne nasjednemo optičkoj varci nekakve religijske renesanse, da, dakle, kad vidimo kako mase hrle u crkve, kako se vraćaju donedavno skoro zaboravljenim religijskim običajima, šalju djecu na vjeronauk, vješaju križeve oko vrata i pokazuju ih uokolo, ili kod muslimana, navlače marame, drapaju koljena po džamijama i crkvama, važno je dakle da ne pomislimo da je iza te maskarade nekakva iznenada ponovo pronađena, autentična vjera. Ljudi danas vjeruju manje no što su ikad vjerovali. Ta takozvana renesansa vjere nije negacija ateizma, nego je postateistički fenomen. Ljudi ne vjeruju u boga, nego vjeruju u vjeru u boga, oni se ne mole bogu zato što očekuju milost od njega, nego zato što očekuju korist, društvenu, političku, materijalnu od tog moljenja i vjerovanja.
MONITOR: Šta je danas vjera?
BUDEN: Vjera danas nije jedan od društvenih fenomena koji se može, kao u sekularnoj državi, otkomandirati u posebnu, privatnu sferu društva, nego je sam fundament društvenosti, društvenosti koja je prošla kroz takozvani kulturalni preokret, cultural turn, koja se artikulira samo kao efekt kulturnog identiteta. U toj situaciji klasični ateizam je postao nemoguć. To najbolje potvrđuje jedan vic iz Sjeverne Irske, koji se gotovo u postpunosti može prenijeti na Balkan, recimo u Bosnu. U vicu neki čovjek se šeće mračnom ulicom Londonderryja, ili Belfasta. Odjednom iskoči pred njega zamaskirani čovjek, uperi mu pištolj u glavu i pita ga: Jesi li katolik ili protestant. Ovaj odgovara: Ja sam ateist. Nato će terorist: Ne seri, jesi li katolički ili protestantski ateist? Takva se situacija lako može zamisliti u Sarajevu, ili Banja Luci ili Mostaru devedesetih, ali i danas. Niste mogli izaći na ulicu i reći, recimo u Mostaru, ne pucajte na mene, ja sam ateist, nisam ni katolik ni musliman. Svejedno bi, jedni ili drugi, ubili tog boga u vama u kojeg ne vjerujete. Ukratko, pripadnost nekoj vjeri ne znači da ta vjera postoji. To važi i za takozvane fundamentalizme, bilo da je riječ recimo o islamskom fundamentalizmu u nekoj od zemalja trećeg svijeta, ili o fundamentalizmu neke vjerske zajednice u srcu današnjih Sjedinjenih Država. Fundamentalisti nisu ljudi koji vjeruju više od takozvanih normalnih, umjerenih vjernika, koji dakle na neki način pretjeruju u svojoj vjeri, nego, naprotiv, njima njihov bog nije ništa drugo nego batina, oružje, sredstvo artikulacije političkog sukoba, konflikta oko kojeg se strukturira njihova religijska zajednica. Njihova vjera je jedini oblik društvenosti koji im je još preostao. Fundamentalist ne pati od viška vjere, naprotiv, on je produkt njene totalne ispraznosti i utoliko ateističniji od ateista samoga. Njegova vjera ne živi u društvu nego upravo suprotno, društvo u kojem on živi postoji samo još kao ta vjera sama. Zato klasični modernistički sekularizam više nema šanse. Država i religija ne mogu biti razdvojeni, jer su već artikulirani kao paralelni svjetovi. Taj takozvani sekularni, religijski neutralni, javni prostor sve više nestaje, guta ga ona crna rupa koja je nastala demontažom društva, njegovim sistematskim uništavanjem za koje je najzaslužniji neoliberalni kapitalizam. To je ona ista rupa koja je progutala i klasičnog ateista iz vica koji sam ispričao. On je nestao, ne zato što nema za njega mjesta u društvu, nego zato što je društvo kao takvo postalo nemoguće, postalo je utopija, ne-mjesto.
MONITOR: Kako komentarišete uspon desnice u Evropi i Americi?
BUDEN: Donedavno smo govorili o usponu ljevice, recimo liberalne američke ljevice koja je pobijedila s Obamom. Riječ je očigledno o jednom proturječnom procesu koji je ugrađen u temelje onog što zovemo Zapadom koji se ne može odvojiti, čak i onda kada se poziva na svoje najsvetije vrijednosti, demokraciju, individualne slobode, prava čovjeka, od svog imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, od svog rasizma, ugrađenog u njegove političke strukture, u praksu realno postojeće liberalne države. Kada Geert Wilders u Nizozemskoj vrijeđa muslimane, kada skrnavi njihove svetinje, i poziva na zabranu Kurana , kada populistički raspiruje najgore rasističke strasti, onda on to čini upravo u ime zapadnih, liberalnih vrijednosti, u ime individualnih sloboda i demokracije, u ime ženskih prava, u ime prava rodnih manjina, dakle queer i gay prava, itd. On je otjelovljenje nečeg novog za što nismo vjerovali da je moguće – liberalnog fašizma. Pokojni Jörg Haider predvodio je austrijske liberale kao ultradesnu, populističku stranku. Kao gay, što su svi znali, ali nitko to nije tematizirao, a najmanje on sam, napravio je fantastičnu karijeru u ultrakonzervativnoj, katoličkoj Koruškoj. On je bio još tradicionalistički neofašist, antisemit koji je provocirao Židove ekscesivno se družeći s Arapima, dakle muslimanima. Ali to je bilo prije september eleven. Danas je trend drugačiji, njegov današnji nasljednik u istoj stranci, Heinz-Christian Strache, postiže jednako dobre izborne rezultate otvorenom antimuslimanskom propagandom. Ali što im je zajedničko, što čini, tu evropsku, američku novodesnicu, te neofašiste jedinstvenima? To da su se potpuno poistovjetili s politikom identiteta, to da vjeruju da su primjerice ljudske slobode i prava svojstva nekog po sebi unaprijed danog, tradicionalnog, u sebi konzistentnog i jedinstvenog kulturnog identiteta. Oni misle da je Zapad jedna kultura, po sebi toliko vrijedna da je u njezinoj obrani sve dopušteno uključujući i fašizam. Treba uvijek dvaput promisliti kad nas pozivaju na obranu ljudskih prava, prava manjina, demokraciju, slobode … Možda to čine u ime fašizma.
MONITOR: A što radi ljevica?
BUDEN: Ljevica je u fazi reinvencije. Uspješnije no što je itko očekivao. Pogledajte što se desilo u Zagrebu, na hrvatskim sveučilištima prošle godine. Tko bi rekao da će dvadeset godina nacionalističkog pranja mozga, institucionaliziranog religijskog zaglupljivanja, ultradesne, profašističke propagande, izroditi grupu mladih, studentice i studente koji su u stanju tako radikalno demokratski postaviti pitanje svoje budućnosti i budućnosti društva, da su u stanju tako suvereno i samosvjesno misliti i djelovati, da nisu dakle ti koji trebaju nešto naučiti od razvijenog, demokratskog Zapada, nago naprotiv, subjekt koji je dao lekciju iz slobode svima u svijetu kojima je do slobode stalo. Studentska pobuna u Hrvatskoj 2009. najvažniji je povijesni politički događaj na našim prostorima u posljednje dvije decenije. Za mene važnija od osnivanja hrvatske države ili raspada Jugoslavije. Zato jer navješćuje bolju budućnost. Ili eto uzmite tu Jelenu Karleušu ovih dana u Beogradu. Sad se javnost iščuđava: Gle, pevaljka, a zna pisat, zna mislit, zna izreć vlastiti stav, zna šta je tolerancija, zna šta je sloboda i povrh svega, ima muda … Sad, prije nego se sjete ponudit joj članstvo u SANU i proglasiti to kao civilizacijski uzlet srpske nacije u dvadeset prvo stoljeće treba reći ovo: Karleuša je neporecivi dokaz da su obični ljudi za koje nam te naše takozvane elite s prezirom tvrde da ne znaju misliti i da nisu sposobni sami odlučivati, da ih te elite moraju predstavljati i umjesto njih artikulirati njihovu volju, sposobniji od tih elita uvidjeti što je dobro i ispravno i da su u stanju to suvereno i hrabro izreći. Katastrofa devedesetih na ovim prostorima, uključujući i današnju mizeriju, moralnu, kulturnu, ekonomsku, kakvu god hoćete, jest direktni proizvod naših intelektualnih i kulturnih elita. SANU je ime za epohalni debakl, epohalni znači, ne samo lokalni srpski, nego univerzalni debakle ideje jedne takve nacionalne institucije koja navodno reprezentira takozvanu nacionalnu izvrsnost.
MONITOR: U ovoj Vašoj analizi Jelena Karleuša, očito, ima posebno mjesto…
BUDEN: Zato što je Karleuša glas svih nasamarenih, zaglupljivanih ljudi za koje se govorilo i govori da im je kulturna zaostalost, primitivni nacionalizam, šovinistička mržnja, netolerancija, ukratko glupost, tupost i nijemost, autentični način bivstvovanja. Ne, nikakve škole ni fakulteti ni akademije nisu potrebne da biste shvatili da nije lijepo ući u kuću vašeg susjeda, njega ubiti, ženu mu silovati, kuću opljačkati, a djecu im izbacit na ulicu. Ili, ako hoćete, da dva čovjeka istog spola koji se vole treba zatući. Da je činiti tako nešto dobro i korisno to su nas podučavale naše nacionalne intelektualne elite. Karleuša nam je poručila da je toga sad dosta. Ona nije bolja, hrabrija, pametnija, tolerantnija Srpkinja, koja se svojim pisanjem kandidirala za novu srpsku elitu. Ona je, naprotiv, sasvim običan čovjek kojemu je dopizdilo da prave budalu od njega i upravo u toj svojoj jednostavnosti ona je univerzalno prepoznatljiva, u Hrvatskoj jednako kao u Americi ili Bosni, Njemačkoj, bilo gdje. Ona dakle ne svjedoči o boljoj, tolerantnijoj strani srpske nacije, ona ne popravlja Srbiju, nego se artikulira kao čovjek sposoban i voljan da kreira bolji svijet za sve nas, bili mi Srbi ili Hrvati, Arapi ili Južnoamerikanci, muški ili ženski, pederi ili lezbijke. Zato ne treba Karleuše u SANU. Naprotiv, njezinim riječima moglo bi se reći, da za SANU, nažalost, više nema mjesta pod njezinom suknjom.
MONITOR: U kakvu Evropu će ući ex-Yu zemlje?
BUDEN: Pa ex-Yu zemlje jesu već u Evropi na ovaj ili onaj način, kao isključene, kao uključene, kao one koje čekaju na uključenje. Evropa nije samo ta politički još nedefinirana i demokratski još ne konstituirana mnogodržavna institucija na evropskom Zapadu. Evropa je ovdje cijelo vrijeme, kao neokolonijalna sila, kao ideologija, kao kulturna hegemonija, kao arbitar za sve što postoji na svijetu, kao utopija, kao iluzija, kao motor sveukupne političke dinamike na našim prostorima. Bolje bi bilo pitati: što smo mi s iskustvom jedne višenacionalne, višekonfesionalne, socijalne zajednice, koju smo složno uništili, mislim naravno na bivšu Jugoslaviju, što smo mi dakle iz tog iskustva naučili i što mi iz tog iskustva možemo reći o budućnosti Evrope i svijeta u kojem živimo. Pa mi, da smo pametni kao što nismo, znamo o Evropi više nego što ona može znati sama o sebi.
Sanja MARTINOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice