Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS BUDEN, TEORETIČAR KULTURE: Evropu poznajemo bolje nego ona sebe

Objavljeno prije

na

MONITOR: Na predavanju koje ste ljetos održali u Kotoru govorili ste o procesu desekularizacije koji nije zahvatio samo ex-Yu zemlje. Što karakteriše taj proces?

BUDEN: Najvažnije je da shvatimo kako je ono što nam se čini kao epohalni povratak religiji, bogu, vjerskim tradicijama u stvari taj proces desekularizacije koji se već dugo odvija pred našim očima, a da nismo svjesni njegovog historijskog značaja i radikalnih konzekvenci koje ima na naš dosadašnji, individualni, društveni i politički život. Dakle, nije riječ o tome da su ljudi ponovo otkrili boga, koga su prije zaboravili, pa sad ponovo vjeruju u njega, još dublje, još intenzivnije i još iskrenije, nego je riječ o krizi epohalnog političkog modela, naime modela liberalno demokratske države. Važno je dakle da ne nasjednemo optičkoj varci nekakve religijske renesanse, da, dakle, kad vidimo kako mase hrle u crkve, kako se vraćaju donedavno skoro zaboravljenim religijskim običajima, šalju djecu na vjeronauk, vješaju križeve oko vrata i pokazuju ih uokolo, ili kod muslimana, navlače marame, drapaju koljena po džamijama i crkvama, važno je dakle da ne pomislimo da je iza te maskarade nekakva iznenada ponovo pronađena, autentična vjera. Ljudi danas vjeruju manje no što su ikad vjerovali. Ta takozvana renesansa vjere nije negacija ateizma, nego je postateistički fenomen. Ljudi ne vjeruju u boga, nego vjeruju u vjeru u boga, oni se ne mole bogu zato što očekuju milost od njega, nego zato što očekuju korist, društvenu, političku, materijalnu od tog moljenja i vjerovanja.

MONITOR: Šta je danas vjera?
BUDEN: Vjera danas nije jedan od društvenih fenomena koji se može, kao u sekularnoj državi, otkomandirati u posebnu, privatnu sferu društva, nego je sam fundament društvenosti, društvenosti koja je prošla kroz takozvani kulturalni preokret, cultural turn, koja se artikulira samo kao efekt kulturnog identiteta. U toj situaciji klasični ateizam je postao nemoguć. To najbolje potvrđuje jedan vic iz Sjeverne Irske, koji se gotovo u postpunosti može prenijeti na Balkan, recimo u Bosnu. U vicu neki čovjek se šeće mračnom ulicom Londonderryja, ili Belfasta. Odjednom iskoči pred njega zamaskirani čovjek, uperi mu pištolj u glavu i pita ga: Jesi li katolik ili protestant. Ovaj odgovara: Ja sam ateist. Nato će terorist: Ne seri, jesi li katolički ili protestantski ateist? Takva se situacija lako može zamisliti u Sarajevu, ili Banja Luci ili Mostaru devedesetih, ali i danas. Niste mogli izaći na ulicu i reći, recimo u Mostaru, ne pucajte na mene, ja sam ateist, nisam ni katolik ni musliman. Svejedno bi, jedni ili drugi, ubili tog boga u vama u kojeg ne vjerujete. Ukratko, pripadnost nekoj vjeri ne znači da ta vjera postoji. To važi i za takozvane fundamentalizme, bilo da je riječ recimo o islamskom fundamentalizmu u nekoj od zemalja trećeg svijeta, ili o fundamentalizmu neke vjerske zajednice u srcu današnjih Sjedinjenih Država. Fundamentalisti nisu ljudi koji vjeruju više od takozvanih normalnih, umjerenih vjernika, koji dakle na neki način pretjeruju u svojoj vjeri, nego, naprotiv, njima njihov bog nije ništa drugo nego batina, oružje, sredstvo artikulacije političkog sukoba, konflikta oko kojeg se strukturira njihova religijska zajednica. Njihova vjera je jedini oblik društvenosti koji im je još preostao. Fundamentalist ne pati od viška vjere, naprotiv, on je produkt njene totalne ispraznosti i utoliko ateističniji od ateista samoga. Njegova vjera ne živi u društvu nego upravo suprotno, društvo u kojem on živi postoji samo još kao ta vjera sama. Zato klasični modernistički sekularizam više nema šanse. Država i religija ne mogu biti razdvojeni, jer su već artikulirani kao paralelni svjetovi. Taj takozvani sekularni, religijski neutralni, javni prostor sve više nestaje, guta ga ona crna rupa koja je nastala demontažom društva, njegovim sistematskim uništavanjem za koje je najzaslužniji neoliberalni kapitalizam. To je ona ista rupa koja je progutala i klasičnog ateista iz vica koji sam ispričao. On je nestao, ne zato što nema za njega mjesta u društvu, nego zato što je društvo kao takvo postalo nemoguće, postalo je utopija, ne-mjesto.

MONITOR: Kako komentarišete uspon desnice u Evropi i Americi?
BUDEN: Donedavno smo govorili o usponu ljevice, recimo liberalne američke ljevice koja je pobijedila s Obamom. Riječ je očigledno o jednom proturječnom procesu koji je ugrađen u temelje onog što zovemo Zapadom koji se ne može odvojiti, čak i onda kada se poziva na svoje najsvetije vrijednosti, demokraciju, individualne slobode, prava čovjeka, od svog imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma, od svog rasizma, ugrađenog u njegove političke strukture, u praksu realno postojeće liberalne države. Kada Geert Wilders u Nizozemskoj vrijeđa muslimane, kada skrnavi njihove svetinje, i poziva na zabranu Kurana , kada populistički raspiruje najgore rasističke strasti, onda on to čini upravo u ime zapadnih, liberalnih vrijednosti, u ime individualnih sloboda i demokracije, u ime ženskih prava, u ime prava rodnih manjina, dakle queer i gay prava, itd. On je otjelovljenje nečeg novog za što nismo vjerovali da je moguće – liberalnog fašizma. Pokojni Jörg Haider predvodio je austrijske liberale kao ultradesnu, populističku stranku. Kao gay, što su svi znali, ali nitko to nije tematizirao, a najmanje on sam, napravio je fantastičnu karijeru u ultrakonzervativnoj, katoličkoj Koruškoj. On je bio još tradicionalistički neofašist, antisemit koji je provocirao Židove ekscesivno se družeći s Arapima, dakle muslimanima. Ali to je bilo prije september eleven. Danas je trend drugačiji, njegov današnji nasljednik u istoj stranci, Heinz-Christian Strache, postiže jednako dobre izborne rezultate otvorenom antimuslimanskom propagandom. Ali što im je zajedničko, što čini, tu evropsku, američku novodesnicu, te neofašiste jedinstvenima? To da su se potpuno poistovjetili s politikom identiteta, to da vjeruju da su primjerice ljudske slobode i prava svojstva nekog po sebi unaprijed danog, tradicionalnog, u sebi konzistentnog i jedinstvenog kulturnog identiteta. Oni misle da je Zapad jedna kultura, po sebi toliko vrijedna da je u njezinoj obrani sve dopušteno uključujući i fašizam. Treba uvijek dvaput promisliti kad nas pozivaju na obranu ljudskih prava, prava manjina, demokraciju, slobode … Možda to čine u ime fašizma.

MONITOR: A što radi ljevica?
BUDEN: Ljevica je u fazi reinvencije. Uspješnije no što je itko očekivao. Pogledajte što se desilo u Zagrebu, na hrvatskim sveučilištima prošle godine. Tko bi rekao da će dvadeset godina nacionalističkog pranja mozga, institucionaliziranog religijskog zaglupljivanja, ultradesne, profašističke propagande, izroditi grupu mladih, studentice i studente koji su u stanju tako radikalno demokratski postaviti pitanje svoje budućnosti i budućnosti društva, da su u stanju tako suvereno i samosvjesno misliti i djelovati, da nisu dakle ti koji trebaju nešto naučiti od razvijenog, demokratskog Zapada, nago naprotiv, subjekt koji je dao lekciju iz slobode svima u svijetu kojima je do slobode stalo. Studentska pobuna u Hrvatskoj 2009. najvažniji je povijesni politički događaj na našim prostorima u posljednje dvije decenije. Za mene važnija od osnivanja hrvatske države ili raspada Jugoslavije. Zato jer navješćuje bolju budućnost. Ili eto uzmite tu Jelenu Karleušu ovih dana u Beogradu. Sad se javnost iščuđava: Gle, pevaljka, a zna pisat, zna mislit, zna izreć vlastiti stav, zna šta je tolerancija, zna šta je sloboda i povrh svega, ima muda … Sad, prije nego se sjete ponudit joj članstvo u SANU i proglasiti to kao civilizacijski uzlet srpske nacije u dvadeset prvo stoljeće treba reći ovo: Karleuša je neporecivi dokaz da su obični ljudi za koje nam te naše takozvane elite s prezirom tvrde da ne znaju misliti i da nisu sposobni sami odlučivati, da ih te elite moraju predstavljati i umjesto njih artikulirati njihovu volju, sposobniji od tih elita uvidjeti što je dobro i ispravno i da su u stanju to suvereno i hrabro izreći. Katastrofa devedesetih na ovim prostorima, uključujući i današnju mizeriju, moralnu, kulturnu, ekonomsku, kakvu god hoćete, jest direktni proizvod naših intelektualnih i kulturnih elita. SANU je ime za epohalni debakl, epohalni znači, ne samo lokalni srpski, nego univerzalni debakle ideje jedne takve nacionalne institucije koja navodno reprezentira takozvanu nacionalnu izvrsnost.

MONITOR: U ovoj Vašoj analizi Jelena Karleuša, očito, ima posebno mjesto…
BUDEN: Zato što je Karleuša glas svih nasamarenih, zaglupljivanih ljudi za koje se govorilo i govori da im je kulturna zaostalost, primitivni nacionalizam, šovinistička mržnja, netolerancija, ukratko glupost, tupost i nijemost, autentični način bivstvovanja. Ne, nikakve škole ni fakulteti ni akademije nisu potrebne da biste shvatili da nije lijepo ući u kuću vašeg susjeda, njega ubiti, ženu mu silovati, kuću opljačkati, a djecu im izbacit na ulicu. Ili, ako hoćete, da dva čovjeka istog spola koji se vole treba zatući. Da je činiti tako nešto dobro i korisno to su nas podučavale naše nacionalne intelektualne elite. Karleuša nam je poručila da je toga sad dosta. Ona nije bolja, hrabrija, pametnija, tolerantnija Srpkinja, koja se svojim pisanjem kandidirala za novu srpsku elitu. Ona je, naprotiv, sasvim običan čovjek kojemu je dopizdilo da prave budalu od njega i upravo u toj svojoj jednostavnosti ona je univerzalno prepoznatljiva, u Hrvatskoj jednako kao u Americi ili Bosni, Njemačkoj, bilo gdje. Ona dakle ne svjedoči o boljoj, tolerantnijoj strani srpske nacije, ona ne popravlja Srbiju, nego se artikulira kao čovjek sposoban i voljan da kreira bolji svijet za sve nas, bili mi Srbi ili Hrvati, Arapi ili Južnoamerikanci, muški ili ženski, pederi ili lezbijke. Zato ne treba Karleuše u SANU. Naprotiv, njezinim riječima moglo bi se reći, da za SANU, nažalost, više nema mjesta pod njezinom suknjom.

MONITOR: U kakvu Evropu će ući ex-Yu zemlje?
BUDEN: Pa ex-Yu zemlje jesu već u Evropi na ovaj ili onaj način, kao isključene, kao uključene, kao one koje čekaju na uključenje. Evropa nije samo ta politički još nedefinirana i demokratski još ne konstituirana mnogodržavna institucija na evropskom Zapadu. Evropa je ovdje cijelo vrijeme, kao neokolonijalna sila, kao ideologija, kao kulturna hegemonija, kao arbitar za sve što postoji na svijetu, kao utopija, kao iluzija, kao motor sveukupne političke dinamike na našim prostorima. Bolje bi bilo pitati: što smo mi s iskustvom jedne višenacionalne, višekonfesionalne, socijalne zajednice, koju smo složno uništili, mislim naravno na bivšu Jugoslaviju, što smo mi dakle iz tog iskustva naučili i što mi iz tog iskustva možemo reći o budućnosti Evrope i svijeta u kojem živimo. Pa mi, da smo pametni kao što nismo, znamo o Evropi više nego što ona može znati sama o sebi.

Sanja MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo