Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Biti budan i osluškivati

Objavljeno prije

na

U okviru nedavno završenog Bijenala crnogorskog teatra, autorskim projektom se predstavilo Pozorište mladih iz Novog Sada. Predstavu Povodom Galeba režirao je Boris Liješević, koji je uzeo Čehovljevu dramu Galeb kao povod da se, između ostalog, bavi glumačkim stremljenjima i frustracijama. Pored toga što glume djelove iz Čehovljevog komada, glumci Pozorišta mladih govore i o svojim ličnim doživljajima i emocijama. Rezultat je jedno novo viđenje, oživljavanje i aktuelizovanje klasičnog djela.

Liješević već godinama oduševljava publiku, ali i stručnu kritiku. U Novom Sadu između ostalog je režirao Gretu, stranica 89 i Zverinjak u SNP-u, kao i Jare u mleku, a u Beogradu Čekaonicu u Ateljeu 212 i Elijahovu stolicu u JDP-u, za koju je dobio nagradu gran pri Bitefa “Mira Trailović”. Kritičari su saglasni – pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a gledaoca dira i poziva.

MONITOR: Predstavu ,,Povodom Galeba” su tokom izvođenja u Podgorici pratili aplauzi, smijeh, ali i poneki uzdah… Radili ste predstavu o glumcima, o ljudima koji su život posvetili umjetnosti, koji baš i ne rade ono što žele. Kako je nastala predstava i tekst i šta Vas je motivisalo tokom rada na ovom projektu?
LIJEŠEVIĆ: Pozorište mladih se nalazi u centru Novog Sada, na gradskom budžetu. Zapošljava mlade glumce koji tek završe akademiju. Rekli biste da je idealno mjesto. A zapravo, gradske vlasti ga se sjete jedino kad treba namiriti neki partijski apetit. Sa toliko malim sredstvima sa kojima raspolaže, ono nije zanimljivo mnogim rediteljima. I onda dolazi do toga da se ne prave izazovne produkcije, da se pred glumce ne stavljaju ozbiljni zadaci… I ti odlični glumci se često osjećaju da nisu potrebni nikome. Poželio sam da za 80-godišnjicu tog pozorišta napravimo predstavu koja će govoriti upravo o njima i o stanju u kome se nalaze oni i njihovo pozorište. Zato mi je to možda i najdraža predstava jer je cijeli poduhvat bio avantura, a rezultat potpuno neizvjestan.

MONITOR: Vidljiv je Vaš specifičan rad sa glumcima. Koliko je njima bilo teško da glume sebe i koliko se tekst mijenjao tokom izvođenja?
LIJEŠEVIĆ: Meni je to veoma drago pozorište i ti glumci su mi veoma dragi ljudi. Tako je i rad sa njima za mene uvijek kao pjesma. I ovaj rad. Oni nisu osjećali nikakvu prepreku da govore o sebi. Da oni sami postanu junaci neke predstave. Da igraju sami sebe. Vjerujem da su to napravili uprkos situaciji u kojoj je njihovo pozorište pa i oni sami kao glumci. Prije nekoliko godina oni su mjesecima štrajkovali sve dok tadašnji upravnik, koga su pokušavali da smjene, nije poslao neke razbojnike da ih pretuku. Trebalo je takvo razbojništvo da se desi da bi neko obratio pažnju na njihov protest. Ali sve ih je to valjda ujedinilo i načinilo ih porodicom u kojoj su ovako lične predstave moguće.

MONITOR: Prošle godine dobili ste značajnu nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, a obrazloženje je bilo vaš novi senzibilitet i iskoraci u rediteljskom postupku, kao i korišćenje dokumentarnog pristupa u teatru. Osim ove predstave slično je nastajala i „Čekaonica” i „Plodni dani”. Komadi su nastali od dokumentarnog materijala, pa koliko Vam je teško da ih pretvoriti u umjetnost?
LIJEŠEVIĆ: Umjetnost je tajna i ne znam kad i kako nastaje, ali znam kad je nešto postalo umjetnost. Isto tako i sa tim dokumentarnim materijalom. Prvo je to gomila riječi na papiru. A onda tu nešto preoblikujem, skratim, pa se glumac namjesti u tome, udahne tim riječima život, pa dođe publika i pozdravi to… Nemaš pojma kad i kako, samo osjetiš da se to u nekom momentu dogodilo. Da je umjetnost nastala. Zanimljivo je i tačno vaše pitanje jer u ovakvim procesima ne uzimate dobro provjereno umjetničko djelo Šekspira, Molijera, Getea. Ne naslanjate se na umjetnost. Nego je iznova stvarate. Iz ničega. Kao i oni što su je stvarali. Samo što ja ne pišem, već razgovaram sa ljudima i snimam ih. I onda je i velika radost kad od bijelog papira od čega ste krenuli stignete do odobravanja publike.

MONITOR: Za Vas se može reći da vas jedino interesuje sama suština teatra. Zanima me proces nastanka vaših predstava, pogotovo forme ,,verbatim pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: To čini mi se da zavisi od osjećanja vremena. Treba osjetiti Momentum. Koja je goruća tema? Šta je u vazduhu. Naći temu koja tumači vrijeme i svijet u kojem živimo. Mislim da je to najvažnije. A onda – naći priče koje govore o tome. Odnosno naći ljude koji su doživjeli nešto na tu temu.

Potom treba pronaći gdje se krije drama u čovjeku? Ono što ga je dovelo u dilemu koju nije znao da riješi, oko koje je lupao glavu… Kada to pronađete onda treba naći nekoliko takvih ljudi, ponoviti taj postupak nekoliko puta, sve to beskrajno prekucavati u kompjuter, sastaviti od toga pozorišni komad, a kako se to radi to zaista ne znam. Ne šalim se. Da li to raditi u samoći. Uklapati ga ili ga praviti sa glumcima – to zavisi. Znam samo da treba biti jako budan i otvoren i osluškivati materijal. Kuda vas vodi? Šta vam govori? A opet paziti da vas ne zavede. I to mi se dogodilo. A na kraju to treba režirati, naći mu formu, vrijeme, mjesto… Zato dajem sebi slobodu da potpišem autorstvo takvog komada. Iako ga nisam pisao, već snimao ljude, ali od tih iskaza nastaje dramski, odnosno pozorišni komad, koji ima svoj smisao i dramaturgiju.

MONITOR: Ljetos ste za Budva Grad teatar režirali jedno od najigranijih Goldonijevih djela. Šta je za Vas predstavljao rad u Budvi, gdje ste odrasli, a i bavljenje žanrom kojim se do sada niste bavili?
LIJEŠEVIĆ: Veliki stres i veliko iskušenje. Velika očekivanja su veoma često neprijatelj kreativnosti. A oni koji vas znaju od malih nogu i koji vas najviše vole prirodno je da dolaze pred vas sa velikim očekivanjima.

Vi onda treba da dokažete da je istina to što se o vama piše u novinama u nekom drugom gradu. I osjećate li? Već smo u nekim vodama koje nisu kreativne. Već smo u krivom odnosu.

A onda? Šta onda treba napraviti da biste dokazali ljudima da je istina to što se o vama pohvalno priča po novinama u nekom drugom gradu?! Uopšte nisam siguran da sam išta dokazao. Ali hvala Bogu imali smo prilično uspješne premijere u Novom Sadu i Zrenjaninu, koproducentskim gradovima i sada predstava živi svoj život bez ikakvih očekivanja.

Komedija je jako zahvalna. I publika je zahvalna na komediji. To vidim ovih dana kad mi se dešava da već ne znam koji put ne mogu da pozovem neke prijatelje da gledaju tu predstavu jer je unaprijed rasprodata za cijeli mjesec i nema ni jednog slobodnog mjesta u sali. To je ta zahvalnost publike za komediju. Na kraju sam i ja zahvalan inicijalnim producentima – Gradu teatru, što su me izazvali da radim ovaj žanr i ovaj komad jer nisam siguran da bih ga sam ikada odabrao.

MONITOR: Planirate li da uskoro još nešto radite u Crnoj Gori?
LIJEŠEVIĆ: Da. I upravo osluškujem i tražim tu goruću temu i ljude i priče koje će tumačiti vrijeme i život oko nas. Zanimljivo je kako se u Crnoj Gori posljednjih godina sve materijalizovalo. Ljudi brzo dolaze do bogatstva i još brže ostaju bez njega. Nešto se događa što će imati dugoročne posljedice. Mahnita prodaja zemlje, gradnja, krediti, zaduživanja. Kao da smo se opili i izgubili kormilo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo