Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Biti budan i osluškivati

Objavljeno prije

na

U okviru nedavno završenog Bijenala crnogorskog teatra, autorskim projektom se predstavilo Pozorište mladih iz Novog Sada. Predstavu Povodom Galeba režirao je Boris Liješević, koji je uzeo Čehovljevu dramu Galeb kao povod da se, između ostalog, bavi glumačkim stremljenjima i frustracijama. Pored toga što glume djelove iz Čehovljevog komada, glumci Pozorišta mladih govore i o svojim ličnim doživljajima i emocijama. Rezultat je jedno novo viđenje, oživljavanje i aktuelizovanje klasičnog djela.

Liješević već godinama oduševljava publiku, ali i stručnu kritiku. U Novom Sadu između ostalog je režirao Gretu, stranica 89 i Zverinjak u SNP-u, kao i Jare u mleku, a u Beogradu Čekaonicu u Ateljeu 212 i Elijahovu stolicu u JDP-u, za koju je dobio nagradu gran pri Bitefa “Mira Trailović”. Kritičari su saglasni – pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a gledaoca dira i poziva.

MONITOR: Predstavu ,,Povodom Galeba” su tokom izvođenja u Podgorici pratili aplauzi, smijeh, ali i poneki uzdah… Radili ste predstavu o glumcima, o ljudima koji su život posvetili umjetnosti, koji baš i ne rade ono što žele. Kako je nastala predstava i tekst i šta Vas je motivisalo tokom rada na ovom projektu?
LIJEŠEVIĆ: Pozorište mladih se nalazi u centru Novog Sada, na gradskom budžetu. Zapošljava mlade glumce koji tek završe akademiju. Rekli biste da je idealno mjesto. A zapravo, gradske vlasti ga se sjete jedino kad treba namiriti neki partijski apetit. Sa toliko malim sredstvima sa kojima raspolaže, ono nije zanimljivo mnogim rediteljima. I onda dolazi do toga da se ne prave izazovne produkcije, da se pred glumce ne stavljaju ozbiljni zadaci… I ti odlični glumci se često osjećaju da nisu potrebni nikome. Poželio sam da za 80-godišnjicu tog pozorišta napravimo predstavu koja će govoriti upravo o njima i o stanju u kome se nalaze oni i njihovo pozorište. Zato mi je to možda i najdraža predstava jer je cijeli poduhvat bio avantura, a rezultat potpuno neizvjestan.

MONITOR: Vidljiv je Vaš specifičan rad sa glumcima. Koliko je njima bilo teško da glume sebe i koliko se tekst mijenjao tokom izvođenja?
LIJEŠEVIĆ: Meni je to veoma drago pozorište i ti glumci su mi veoma dragi ljudi. Tako je i rad sa njima za mene uvijek kao pjesma. I ovaj rad. Oni nisu osjećali nikakvu prepreku da govore o sebi. Da oni sami postanu junaci neke predstave. Da igraju sami sebe. Vjerujem da su to napravili uprkos situaciji u kojoj je njihovo pozorište pa i oni sami kao glumci. Prije nekoliko godina oni su mjesecima štrajkovali sve dok tadašnji upravnik, koga su pokušavali da smjene, nije poslao neke razbojnike da ih pretuku. Trebalo je takvo razbojništvo da se desi da bi neko obratio pažnju na njihov protest. Ali sve ih je to valjda ujedinilo i načinilo ih porodicom u kojoj su ovako lične predstave moguće.

MONITOR: Prošle godine dobili ste značajnu nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, a obrazloženje je bilo vaš novi senzibilitet i iskoraci u rediteljskom postupku, kao i korišćenje dokumentarnog pristupa u teatru. Osim ove predstave slično je nastajala i „Čekaonica” i „Plodni dani”. Komadi su nastali od dokumentarnog materijala, pa koliko Vam je teško da ih pretvoriti u umjetnost?
LIJEŠEVIĆ: Umjetnost je tajna i ne znam kad i kako nastaje, ali znam kad je nešto postalo umjetnost. Isto tako i sa tim dokumentarnim materijalom. Prvo je to gomila riječi na papiru. A onda tu nešto preoblikujem, skratim, pa se glumac namjesti u tome, udahne tim riječima život, pa dođe publika i pozdravi to… Nemaš pojma kad i kako, samo osjetiš da se to u nekom momentu dogodilo. Da je umjetnost nastala. Zanimljivo je i tačno vaše pitanje jer u ovakvim procesima ne uzimate dobro provjereno umjetničko djelo Šekspira, Molijera, Getea. Ne naslanjate se na umjetnost. Nego je iznova stvarate. Iz ničega. Kao i oni što su je stvarali. Samo što ja ne pišem, već razgovaram sa ljudima i snimam ih. I onda je i velika radost kad od bijelog papira od čega ste krenuli stignete do odobravanja publike.

MONITOR: Za Vas se može reći da vas jedino interesuje sama suština teatra. Zanima me proces nastanka vaših predstava, pogotovo forme ,,verbatim pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: To čini mi se da zavisi od osjećanja vremena. Treba osjetiti Momentum. Koja je goruća tema? Šta je u vazduhu. Naći temu koja tumači vrijeme i svijet u kojem živimo. Mislim da je to najvažnije. A onda – naći priče koje govore o tome. Odnosno naći ljude koji su doživjeli nešto na tu temu.

Potom treba pronaći gdje se krije drama u čovjeku? Ono što ga je dovelo u dilemu koju nije znao da riješi, oko koje je lupao glavu… Kada to pronađete onda treba naći nekoliko takvih ljudi, ponoviti taj postupak nekoliko puta, sve to beskrajno prekucavati u kompjuter, sastaviti od toga pozorišni komad, a kako se to radi to zaista ne znam. Ne šalim se. Da li to raditi u samoći. Uklapati ga ili ga praviti sa glumcima – to zavisi. Znam samo da treba biti jako budan i otvoren i osluškivati materijal. Kuda vas vodi? Šta vam govori? A opet paziti da vas ne zavede. I to mi se dogodilo. A na kraju to treba režirati, naći mu formu, vrijeme, mjesto… Zato dajem sebi slobodu da potpišem autorstvo takvog komada. Iako ga nisam pisao, već snimao ljude, ali od tih iskaza nastaje dramski, odnosno pozorišni komad, koji ima svoj smisao i dramaturgiju.

MONITOR: Ljetos ste za Budva Grad teatar režirali jedno od najigranijih Goldonijevih djela. Šta je za Vas predstavljao rad u Budvi, gdje ste odrasli, a i bavljenje žanrom kojim se do sada niste bavili?
LIJEŠEVIĆ: Veliki stres i veliko iskušenje. Velika očekivanja su veoma često neprijatelj kreativnosti. A oni koji vas znaju od malih nogu i koji vas najviše vole prirodno je da dolaze pred vas sa velikim očekivanjima.

Vi onda treba da dokažete da je istina to što se o vama piše u novinama u nekom drugom gradu. I osjećate li? Već smo u nekim vodama koje nisu kreativne. Već smo u krivom odnosu.

A onda? Šta onda treba napraviti da biste dokazali ljudima da je istina to što se o vama pohvalno priča po novinama u nekom drugom gradu?! Uopšte nisam siguran da sam išta dokazao. Ali hvala Bogu imali smo prilično uspješne premijere u Novom Sadu i Zrenjaninu, koproducentskim gradovima i sada predstava živi svoj život bez ikakvih očekivanja.

Komedija je jako zahvalna. I publika je zahvalna na komediji. To vidim ovih dana kad mi se dešava da već ne znam koji put ne mogu da pozovem neke prijatelje da gledaju tu predstavu jer je unaprijed rasprodata za cijeli mjesec i nema ni jednog slobodnog mjesta u sali. To je ta zahvalnost publike za komediju. Na kraju sam i ja zahvalan inicijalnim producentima – Gradu teatru, što su me izazvali da radim ovaj žanr i ovaj komad jer nisam siguran da bih ga sam ikada odabrao.

MONITOR: Planirate li da uskoro još nešto radite u Crnoj Gori?
LIJEŠEVIĆ: Da. I upravo osluškujem i tražim tu goruću temu i ljude i priče koje će tumačiti vrijeme i život oko nas. Zanimljivo je kako se u Crnoj Gori posljednjih godina sve materijalizovalo. Ljudi brzo dolaze do bogatstva i još brže ostaju bez njega. Nešto se događa što će imati dugoročne posljedice. Mahnita prodaja zemlje, gradnja, krediti, zaduživanja. Kao da smo se opili i izgubili kormilo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo