Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Biti budan i osluškivati

Objavljeno prije

na

U okviru nedavno završenog Bijenala crnogorskog teatra, autorskim projektom se predstavilo Pozorište mladih iz Novog Sada. Predstavu Povodom Galeba režirao je Boris Liješević, koji je uzeo Čehovljevu dramu Galeb kao povod da se, između ostalog, bavi glumačkim stremljenjima i frustracijama. Pored toga što glume djelove iz Čehovljevog komada, glumci Pozorišta mladih govore i o svojim ličnim doživljajima i emocijama. Rezultat je jedno novo viđenje, oživljavanje i aktuelizovanje klasičnog djela.

Liješević već godinama oduševljava publiku, ali i stručnu kritiku. U Novom Sadu između ostalog je režirao Gretu, stranica 89 i Zverinjak u SNP-u, kao i Jare u mleku, a u Beogradu Čekaonicu u Ateljeu 212 i Elijahovu stolicu u JDP-u, za koju je dobio nagradu gran pri Bitefa “Mira Trailović”. Kritičari su saglasni – pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a gledaoca dira i poziva.

MONITOR: Predstavu ,,Povodom Galeba” su tokom izvođenja u Podgorici pratili aplauzi, smijeh, ali i poneki uzdah… Radili ste predstavu o glumcima, o ljudima koji su život posvetili umjetnosti, koji baš i ne rade ono što žele. Kako je nastala predstava i tekst i šta Vas je motivisalo tokom rada na ovom projektu?
LIJEŠEVIĆ: Pozorište mladih se nalazi u centru Novog Sada, na gradskom budžetu. Zapošljava mlade glumce koji tek završe akademiju. Rekli biste da je idealno mjesto. A zapravo, gradske vlasti ga se sjete jedino kad treba namiriti neki partijski apetit. Sa toliko malim sredstvima sa kojima raspolaže, ono nije zanimljivo mnogim rediteljima. I onda dolazi do toga da se ne prave izazovne produkcije, da se pred glumce ne stavljaju ozbiljni zadaci… I ti odlični glumci se često osjećaju da nisu potrebni nikome. Poželio sam da za 80-godišnjicu tog pozorišta napravimo predstavu koja će govoriti upravo o njima i o stanju u kome se nalaze oni i njihovo pozorište. Zato mi je to možda i najdraža predstava jer je cijeli poduhvat bio avantura, a rezultat potpuno neizvjestan.

MONITOR: Vidljiv je Vaš specifičan rad sa glumcima. Koliko je njima bilo teško da glume sebe i koliko se tekst mijenjao tokom izvođenja?
LIJEŠEVIĆ: Meni je to veoma drago pozorište i ti glumci su mi veoma dragi ljudi. Tako je i rad sa njima za mene uvijek kao pjesma. I ovaj rad. Oni nisu osjećali nikakvu prepreku da govore o sebi. Da oni sami postanu junaci neke predstave. Da igraju sami sebe. Vjerujem da su to napravili uprkos situaciji u kojoj je njihovo pozorište pa i oni sami kao glumci. Prije nekoliko godina oni su mjesecima štrajkovali sve dok tadašnji upravnik, koga su pokušavali da smjene, nije poslao neke razbojnike da ih pretuku. Trebalo je takvo razbojništvo da se desi da bi neko obratio pažnju na njihov protest. Ali sve ih je to valjda ujedinilo i načinilo ih porodicom u kojoj su ovako lične predstave moguće.

MONITOR: Prošle godine dobili ste značajnu nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, a obrazloženje je bilo vaš novi senzibilitet i iskoraci u rediteljskom postupku, kao i korišćenje dokumentarnog pristupa u teatru. Osim ove predstave slično je nastajala i „Čekaonica” i „Plodni dani”. Komadi su nastali od dokumentarnog materijala, pa koliko Vam je teško da ih pretvoriti u umjetnost?
LIJEŠEVIĆ: Umjetnost je tajna i ne znam kad i kako nastaje, ali znam kad je nešto postalo umjetnost. Isto tako i sa tim dokumentarnim materijalom. Prvo je to gomila riječi na papiru. A onda tu nešto preoblikujem, skratim, pa se glumac namjesti u tome, udahne tim riječima život, pa dođe publika i pozdravi to… Nemaš pojma kad i kako, samo osjetiš da se to u nekom momentu dogodilo. Da je umjetnost nastala. Zanimljivo je i tačno vaše pitanje jer u ovakvim procesima ne uzimate dobro provjereno umjetničko djelo Šekspira, Molijera, Getea. Ne naslanjate se na umjetnost. Nego je iznova stvarate. Iz ničega. Kao i oni što su je stvarali. Samo što ja ne pišem, već razgovaram sa ljudima i snimam ih. I onda je i velika radost kad od bijelog papira od čega ste krenuli stignete do odobravanja publike.

MONITOR: Za Vas se može reći da vas jedino interesuje sama suština teatra. Zanima me proces nastanka vaših predstava, pogotovo forme ,,verbatim pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: To čini mi se da zavisi od osjećanja vremena. Treba osjetiti Momentum. Koja je goruća tema? Šta je u vazduhu. Naći temu koja tumači vrijeme i svijet u kojem živimo. Mislim da je to najvažnije. A onda – naći priče koje govore o tome. Odnosno naći ljude koji su doživjeli nešto na tu temu.

Potom treba pronaći gdje se krije drama u čovjeku? Ono što ga je dovelo u dilemu koju nije znao da riješi, oko koje je lupao glavu… Kada to pronađete onda treba naći nekoliko takvih ljudi, ponoviti taj postupak nekoliko puta, sve to beskrajno prekucavati u kompjuter, sastaviti od toga pozorišni komad, a kako se to radi to zaista ne znam. Ne šalim se. Da li to raditi u samoći. Uklapati ga ili ga praviti sa glumcima – to zavisi. Znam samo da treba biti jako budan i otvoren i osluškivati materijal. Kuda vas vodi? Šta vam govori? A opet paziti da vas ne zavede. I to mi se dogodilo. A na kraju to treba režirati, naći mu formu, vrijeme, mjesto… Zato dajem sebi slobodu da potpišem autorstvo takvog komada. Iako ga nisam pisao, već snimao ljude, ali od tih iskaza nastaje dramski, odnosno pozorišni komad, koji ima svoj smisao i dramaturgiju.

MONITOR: Ljetos ste za Budva Grad teatar režirali jedno od najigranijih Goldonijevih djela. Šta je za Vas predstavljao rad u Budvi, gdje ste odrasli, a i bavljenje žanrom kojim se do sada niste bavili?
LIJEŠEVIĆ: Veliki stres i veliko iskušenje. Velika očekivanja su veoma često neprijatelj kreativnosti. A oni koji vas znaju od malih nogu i koji vas najviše vole prirodno je da dolaze pred vas sa velikim očekivanjima.

Vi onda treba da dokažete da je istina to što se o vama piše u novinama u nekom drugom gradu. I osjećate li? Već smo u nekim vodama koje nisu kreativne. Već smo u krivom odnosu.

A onda? Šta onda treba napraviti da biste dokazali ljudima da je istina to što se o vama pohvalno priča po novinama u nekom drugom gradu?! Uopšte nisam siguran da sam išta dokazao. Ali hvala Bogu imali smo prilično uspješne premijere u Novom Sadu i Zrenjaninu, koproducentskim gradovima i sada predstava živi svoj život bez ikakvih očekivanja.

Komedija je jako zahvalna. I publika je zahvalna na komediji. To vidim ovih dana kad mi se dešava da već ne znam koji put ne mogu da pozovem neke prijatelje da gledaju tu predstavu jer je unaprijed rasprodata za cijeli mjesec i nema ni jednog slobodnog mjesta u sali. To je ta zahvalnost publike za komediju. Na kraju sam i ja zahvalan inicijalnim producentima – Gradu teatru, što su me izazvali da radim ovaj žanr i ovaj komad jer nisam siguran da bih ga sam ikada odabrao.

MONITOR: Planirate li da uskoro još nešto radite u Crnoj Gori?
LIJEŠEVIĆ: Da. I upravo osluškujem i tražim tu goruću temu i ljude i priče koje će tumačiti vrijeme i život oko nas. Zanimljivo je kako se u Crnoj Gori posljednjih godina sve materijalizovalo. Ljudi brzo dolaze do bogatstva i još brže ostaju bez njega. Nešto se događa što će imati dugoročne posljedice. Mahnita prodaja zemlje, gradnja, krediti, zaduživanja. Kao da smo se opili i izgubili kormilo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo