Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS LIJEŠEVIĆ, REDITELJ: Biti budan i osluškivati

Objavljeno prije

na

U okviru nedavno završenog Bijenala crnogorskog teatra, autorskim projektom se predstavilo Pozorište mladih iz Novog Sada. Predstavu Povodom Galeba režirao je Boris Liješević, koji je uzeo Čehovljevu dramu Galeb kao povod da se, između ostalog, bavi glumačkim stremljenjima i frustracijama. Pored toga što glume djelove iz Čehovljevog komada, glumci Pozorišta mladih govore i o svojim ličnim doživljajima i emocijama. Rezultat je jedno novo viđenje, oživljavanje i aktuelizovanje klasičnog djela.

Liješević već godinama oduševljava publiku, ali i stručnu kritiku. U Novom Sadu između ostalog je režirao Gretu, stranica 89 i Zverinjak u SNP-u, kao i Jare u mleku, a u Beogradu Čekaonicu u Ateljeu 212 i Elijahovu stolicu u JDP-u, za koju je dobio nagradu gran pri Bitefa “Mira Trailović”. Kritičari su saglasni – pozorište koje stvara Boris Liješević polazi od tvrde stvarnosti, a gledaoca dira i poziva.

MONITOR: Predstavu ,,Povodom Galeba” su tokom izvođenja u Podgorici pratili aplauzi, smijeh, ali i poneki uzdah… Radili ste predstavu o glumcima, o ljudima koji su život posvetili umjetnosti, koji baš i ne rade ono što žele. Kako je nastala predstava i tekst i šta Vas je motivisalo tokom rada na ovom projektu?
LIJEŠEVIĆ: Pozorište mladih se nalazi u centru Novog Sada, na gradskom budžetu. Zapošljava mlade glumce koji tek završe akademiju. Rekli biste da je idealno mjesto. A zapravo, gradske vlasti ga se sjete jedino kad treba namiriti neki partijski apetit. Sa toliko malim sredstvima sa kojima raspolaže, ono nije zanimljivo mnogim rediteljima. I onda dolazi do toga da se ne prave izazovne produkcije, da se pred glumce ne stavljaju ozbiljni zadaci… I ti odlični glumci se često osjećaju da nisu potrebni nikome. Poželio sam da za 80-godišnjicu tog pozorišta napravimo predstavu koja će govoriti upravo o njima i o stanju u kome se nalaze oni i njihovo pozorište. Zato mi je to možda i najdraža predstava jer je cijeli poduhvat bio avantura, a rezultat potpuno neizvjestan.

MONITOR: Vidljiv je Vaš specifičan rad sa glumcima. Koliko je njima bilo teško da glume sebe i koliko se tekst mijenjao tokom izvođenja?
LIJEŠEVIĆ: Meni je to veoma drago pozorište i ti glumci su mi veoma dragi ljudi. Tako je i rad sa njima za mene uvijek kao pjesma. I ovaj rad. Oni nisu osjećali nikakvu prepreku da govore o sebi. Da oni sami postanu junaci neke predstave. Da igraju sami sebe. Vjerujem da su to napravili uprkos situaciji u kojoj je njihovo pozorište pa i oni sami kao glumci. Prije nekoliko godina oni su mjesecima štrajkovali sve dok tadašnji upravnik, koga su pokušavali da smjene, nije poslao neke razbojnike da ih pretuku. Trebalo je takvo razbojništvo da se desi da bi neko obratio pažnju na njihov protest. Ali sve ih je to valjda ujedinilo i načinilo ih porodicom u kojoj su ovako lične predstave moguće.

MONITOR: Prošle godine dobili ste značajnu nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, a obrazloženje je bilo vaš novi senzibilitet i iskoraci u rediteljskom postupku, kao i korišćenje dokumentarnog pristupa u teatru. Osim ove predstave slično je nastajala i „Čekaonica” i „Plodni dani”. Komadi su nastali od dokumentarnog materijala, pa koliko Vam je teško da ih pretvoriti u umjetnost?
LIJEŠEVIĆ: Umjetnost je tajna i ne znam kad i kako nastaje, ali znam kad je nešto postalo umjetnost. Isto tako i sa tim dokumentarnim materijalom. Prvo je to gomila riječi na papiru. A onda tu nešto preoblikujem, skratim, pa se glumac namjesti u tome, udahne tim riječima život, pa dođe publika i pozdravi to… Nemaš pojma kad i kako, samo osjetiš da se to u nekom momentu dogodilo. Da je umjetnost nastala. Zanimljivo je i tačno vaše pitanje jer u ovakvim procesima ne uzimate dobro provjereno umjetničko djelo Šekspira, Molijera, Getea. Ne naslanjate se na umjetnost. Nego je iznova stvarate. Iz ničega. Kao i oni što su je stvarali. Samo što ja ne pišem, već razgovaram sa ljudima i snimam ih. I onda je i velika radost kad od bijelog papira od čega ste krenuli stignete do odobravanja publike.

MONITOR: Za Vas se može reći da vas jedino interesuje sama suština teatra. Zanima me proces nastanka vaših predstava, pogotovo forme ,,verbatim pozorišta”?
LIJEŠEVIĆ: To čini mi se da zavisi od osjećanja vremena. Treba osjetiti Momentum. Koja je goruća tema? Šta je u vazduhu. Naći temu koja tumači vrijeme i svijet u kojem živimo. Mislim da je to najvažnije. A onda – naći priče koje govore o tome. Odnosno naći ljude koji su doživjeli nešto na tu temu.

Potom treba pronaći gdje se krije drama u čovjeku? Ono što ga je dovelo u dilemu koju nije znao da riješi, oko koje je lupao glavu… Kada to pronađete onda treba naći nekoliko takvih ljudi, ponoviti taj postupak nekoliko puta, sve to beskrajno prekucavati u kompjuter, sastaviti od toga pozorišni komad, a kako se to radi to zaista ne znam. Ne šalim se. Da li to raditi u samoći. Uklapati ga ili ga praviti sa glumcima – to zavisi. Znam samo da treba biti jako budan i otvoren i osluškivati materijal. Kuda vas vodi? Šta vam govori? A opet paziti da vas ne zavede. I to mi se dogodilo. A na kraju to treba režirati, naći mu formu, vrijeme, mjesto… Zato dajem sebi slobodu da potpišem autorstvo takvog komada. Iako ga nisam pisao, već snimao ljude, ali od tih iskaza nastaje dramski, odnosno pozorišni komad, koji ima svoj smisao i dramaturgiju.

MONITOR: Ljetos ste za Budva Grad teatar režirali jedno od najigranijih Goldonijevih djela. Šta je za Vas predstavljao rad u Budvi, gdje ste odrasli, a i bavljenje žanrom kojim se do sada niste bavili?
LIJEŠEVIĆ: Veliki stres i veliko iskušenje. Velika očekivanja su veoma često neprijatelj kreativnosti. A oni koji vas znaju od malih nogu i koji vas najviše vole prirodno je da dolaze pred vas sa velikim očekivanjima.

Vi onda treba da dokažete da je istina to što se o vama piše u novinama u nekom drugom gradu. I osjećate li? Već smo u nekim vodama koje nisu kreativne. Već smo u krivom odnosu.

A onda? Šta onda treba napraviti da biste dokazali ljudima da je istina to što se o vama pohvalno priča po novinama u nekom drugom gradu?! Uopšte nisam siguran da sam išta dokazao. Ali hvala Bogu imali smo prilično uspješne premijere u Novom Sadu i Zrenjaninu, koproducentskim gradovima i sada predstava živi svoj život bez ikakvih očekivanja.

Komedija je jako zahvalna. I publika je zahvalna na komediji. To vidim ovih dana kad mi se dešava da već ne znam koji put ne mogu da pozovem neke prijatelje da gledaju tu predstavu jer je unaprijed rasprodata za cijeli mjesec i nema ni jednog slobodnog mjesta u sali. To je ta zahvalnost publike za komediju. Na kraju sam i ja zahvalan inicijalnim producentima – Gradu teatru, što su me izazvali da radim ovaj žanr i ovaj komad jer nisam siguran da bih ga sam ikada odabrao.

MONITOR: Planirate li da uskoro još nešto radite u Crnoj Gori?
LIJEŠEVIĆ: Da. I upravo osluškujem i tražim tu goruću temu i ljude i priče koje će tumačiti vrijeme i život oko nas. Zanimljivo je kako se u Crnoj Gori posljednjih godina sve materijalizovalo. Ljudi brzo dolaze do bogatstva i još brže ostaju bez njega. Nešto se događa što će imati dugoročne posljedice. Mahnita prodaja zemlje, gradnja, krediti, zaduživanja. Kao da smo se opili i izgubili kormilo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo