Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, profesorica UCG: Bliži se kraj

Objavljeno prije

na

MONITOR: Odavno upozoravate da je na djelu scenario urušavanja državnog univerziteta. Opet je smanjen budžet državnom univerzitetu, kao i broj studenata. Kako to komentarišete?

BOŠNJAK: Sad sam već sigurna da se radi o sistemskom uništavanju državnog univerziteta od strane ove vlasti, kojem su se, nažalost, ćutanjem i inferiornošću priključili i profesori Univerzteta Crne Gore (UCG). Univerzitet je pristao na eutanaziju, jer je filozofija ,,bolje da ne talasamo”, dovela do toga da se onako brutalno i drsko daje prioritet privatnom univerzitetu premijera i njegovih pajtaša. Osim što im se daju pare iz državnog budžeta, premijer i pojedini ministri javno agituju na mlade da upisuju baš taj univerzitet, do toga da se visoki evropski zvaničnici baš ,,odvlače” da drže predavanja tamo…

Meni je jasno da ovoj vlasti odgovaraju kadrovi koje produkuje Univerzitet Donja Gorica (UDG) iliti Univerzitet Dolce & Gabbana kako ga mnogi žargonski nazivaju, a simbolika je višestruka. Oni su onako jednoobrazni, uniformisani i svi na isti kalup koji im je izlio guru propale neoliberalne ekonomije, profesor Veselin Vukotić. Kao da si ih skinuo sa fabričke trake. Kada ih čujem kako pričaju i pokušavaju da nešto argumentuju, djeluju kao dio sekte, a ne kao slobodni, zdravomisleći mladi ljudi. Na žalost, takvi su najpodobniji u našem moralno posrnulom društvu. Ali mi nije jasan ovaj muk sa druge strane. Od skoro hiljadu zaposlenih na UCG možete na prste ruke prebrojati one koji se otvoreno suprotstavljaju strmoglavom padu najznačajnije institucije po budućnost Crne Gore.

Sistemsko urušavanje se prije svega vidi kroz kontinuirano smanjenje budžeta. Univerzitet je na koljenima, grca u dugovima, bori se za golu egzistenciju, jer ono što država daje nije dovoljno da podmiri plate zaposlenih. To liči na mustru koju je vlast koristila prilikom privatizacije bilo kog državnog preduzeća – prvo ga uništi, a onda prodaj u bescjenje. Taj scenario pripremaju i za UCG, sve u skladu sa novim, Migovim Zakonom o visokom obrazovanju. Taman smo svojim ćutanjem zaslužili i Miga i njegov Zakon o visokom obrazovanju.

MONITOR: Uprave pojedinih fakulteta, poput Ekonomskog, zatražile su veću autonomiju. To omogućavaju i posljednje izmjene zakona. Ako se desi ,,cijepanje” UCG, šta će to značiti za državni univerzitet?
BOŠNJAK: ,,Profitabilni” fakulteti poput Ekonomskog i Pravnog koji godinama upisuju neprimjereno veliki broj studenata u odnosu na prosto-rne i kadrovske kapacitete, da ne govorimo da je tržišta rada prezasićeno ovim obrazovnim profilima, izgleda da ne žele da dijele ,,i dobro i zlo” sa državnim univerzitetom.

Doskoro su prihod od školarina uglavnom trošili na razne honorare što je stvorilo veliki jaz među zaposlenima. Imali ste profesore koji su primali i više od 5000 eura mjesečno, ali i one u istom nastavnom zvanju na fakultetima tehničkih i prirodnih nauka, a koji nisu mogli da dobace ni do 1000 eura.

Velikim dijelom, zahvaljujući ovim anomalijama, UCG je došao u ovako nezavidnu situaciju i sad bi izgleda Ekonomski fakultet želio da traži ,,sporazumni razvod”. To se ne smije dozvoliti, a usudiću se reći da je to i sa moralnog aspekta vrlo diskutabilno, da ne kažem sebično.

Cijepanje bi dodatno ubrzalo realizaciju vladinog scenarija uništavanja državnog unverziteta. Kad bolje izanalizirate kadrovsku strukturu Ekonomskog fakulteta, vidite da su veliki broj profesora aktuelni ili bivši ministri, članovi raznih savjeta te upravnih odbora, dakle ljudi vrlo bliski ovoj vlasti, pa otuda i ne čudi ova inicijativa. Djeluje im isplativije, a plus udovoljavaju partijskom šefu.

MONITOR: Ko je najzaslužniji za urušavanje UCG?
BOŠNJAK: Svakako premijer i ministri koji su u debelom konfliktu interesa, jer ne štite interese države i državnog univerziteta, već svoj lični. Oni vrlo svjesno kroz odluke Vlade urušavaju UCG. Ali, ne manje zaslužni su i profesori državnog univerziteta na čelu sa menadžmentom, sadašnjim i bivšim, koji su ćutanjem i servilnošću omogućili takav odnos države prema svom univerzitetu. Poslije svega počinjem da sumnjam da je možda neko od njih u svom ovom haosu imao, ili će imati lični interes, a vrijeme će ubrzo pokazati da li je bilo nečega iza kulisa.

Pravljenje biznisa od visokog obrazovanja, i jedan dug period u kom je preduzetništvo u građevinarstvu imalo prioritet u odnosu na nastavu i nauku, preskupo su koštali državni univerzitet. Potreban je veliki rez. Treba početi sa revizijom poslovanja, posebno finansijskog, jer trenutni dug koji ima UCG nije prirodan. Smatram da bi za budućnost ove institucije bilo zdravo uraditi i preispitivanje odbranjenih doktorskih teza, te izbora u zvanje, kako bi se očistili od političkog uticaja koji je posebno u jednom periodu bio izražen, pa su manje više svi političari pravili sebi alternativu na Univerzitetu Crne Gore.

MONITOR: U narednih deset mjeseci održaće se lokalni izbori u Podgorici. Na predsjedničkim izborima najviše je neregularnosti bilo upravo u glavnom gradu. Kako će se opozicija sada nositi sa tim problemom?
BOŠNJAK: Izbori u Podgorici će biti indikator mnogo čega. Kao član radne grupe za vraćanje povjerenja u izborni proces, insistiraću da se nijedni izbori ne raspišu prije nego radna grupa završi posao. Pregledala sam birački materijal za područje Glavnog grada, i mogu reći da maltene nema mjesta gdje nije bilo nekih nepravilnosti. DPS za svako biračko mjesto ima posebnu šemu kako manipulacijom prigrabiti što veći broj glasova. Jedna šema izborne krađe je za Konik, druga za Tuzi, treća za Golubovce…Oni su razrađivali taktiku, čak do toga ko i kad izbacuje smeće sa biračkog mjesta, a da ne govorimo o mahinacijama za glasanje putem pisma, te raznim drugim trikovima. Šokirana sam na šta su sve ljudi spremni radi mrvica sa trpeze gospodara. Radi se o dobro uigranoj mafijaškoj organizaciji. Nimalo se ne šalimo kad kažemo da po preuzimanju vlasti treba zabraniti rad DPS-u.

MONITOR: Rezultati par-lamentarnih i predsjedničkih izbora pokazali su da opozicija u Podgorici ima više glasova od vlasti. Hoće li tako i ostati?
BOŠNJAK: Prethodna dva izborna ciklusa i pored velikih malverzacija DPS-a su pokazala da je Podgorica opoziciona. Nije me to iznenadilo, jer ipak u Podgorici je najveća koncentracija obrazovanih ljudi, a samim tim i samosvjesnih, kojima je jasno kakva je organizacija DPS i do čega će nas njeno djelovanje dovesti. Kad detaljnije izanalizirate rezultate u Podgorici, vidjećete da su oni ubjedljiviju prednost postigli na periferiji, tamo gdje žive manjine i siromašniji sloj, pa je samim tim sa njima bilo lakše manipulisati kroz razne ucjene i obećanja, a u urbanom dijelu Podgorice opozicija je daleko nadmoćnija.

Iskreno se nadam da će poslije afere Snimak i ogoljavanja načina na koji DPS dobija izbore, a što bi trebalo da rezultuje i sudskim presudama, biti mnogo teže okuražiti se da izbornim manipulacijama dođu do rezultata.

Veliki je izazov i odgovornost na opoziciji da pokažemo jedinstvo, da se pokažemo kao zdrava alternativa i da ,,isturimo” prave ljude koji će ulivati povjerenje i biti stručni i koji neće po osvajanju vlasti birati kadrovska rješenja po partijskoj preporuci već po referencama. U protivnom ne bi se razlikovali od DPS-a. Zato nam sad treba širenje kadrovske baze i promovisanje ljudi sposobnih da vode određene resore. Nikako ne smijemo upasti u zamku i ponavljati njihove greške. Na lokalnom nivou nama se ne vodi visoka politika, treba nam znanje, stručnost i profesionalnost.

MONITOR: Stalno se govori da je za vrijeme gradonačelnika Miomira Mugoše Podgorica ,,izg-rađena”. Koliki je stvarni Mugošin doprinos i šta je to Podgorica dobila za njegovo vrijeme?
BOŠNJAK: Ne mogu osporiti da je Podgorica dobila obrise metropole, makar u ovim našim skromnim razmjerama, ali kad malo zagrebete vidite da je dosta toga rađeno neplanski, da je gradonačelnik dao sebi za pravo da vodi lične ratove na štetu Glavnog grada, da je uništio zelene površine, da je favorizovao izvođače radova, da nijedan ugovor nije ostao nepromijenjen već je dobio anekse kojima su te investicije naduvavane na nelogične cifre što ,,debelo miriše” na ugradnju. Mnoge stvari je gradonačelnik radio mimo znanja Skupštine Glavnog grada kršeći zakone. Nemilosrdno uništio mnoga kultna mjesta koja su bila lična karta Podgorce…Mogla bih do sjutra da nabrajam. Neko bi za pare koje je on potrošio učinio mnogo više za ovaj grad.

Za one koji su u prolazu kroz Podgoricu, vjerujem da promjene djeluju impresivno, ali mi koji u njoj živimo znamo koliko je to lažna slika. Nemamo ni kolektora, nedaleko od centra grada nailazimo na smeće, razrovane ulice, polomljen mobilijar, slaba ulična rasvjeta, problem sa parkingom, loš gradski saobaćaj…

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Još nijesam, ali ne odustajem… To sa sudovima vam je pravo mučenje i vrćenje u krug. Nije ni čudo što je sudstvo od strane EU označeno kao najslabija karika. Upravni sud je sve presude donio u moju korist, ali uzalud. Unedogled idu žalbe i kupovina vremena. Izgleda da bi mi gradonačelnik prije i bubreg dao nego taj spisak, a to samo govori koliko je pošteno urađena ta raspodjela. Nijesu to nikakvi zaslužni građani, jer bi se on ponosio time i rekao njihova imena, već se radi o pojedincma koji su zadužili njega lično ili njegovu partiju. Među njima ima i onih koji uopšte ne žive u Podgorici. Mugoša je inače poznat po tome kako je galantan na tuđ račun, odnosno račun građana. Nego, bliži mu se kraj, a doći će vrijeme da odgovara za sve što je radio.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo