Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, profesorica UCG: Bliži se kraj

Objavljeno prije

na

MONITOR: Odavno upozoravate da je na djelu scenario urušavanja državnog univerziteta. Opet je smanjen budžet državnom univerzitetu, kao i broj studenata. Kako to komentarišete?

BOŠNJAK: Sad sam već sigurna da se radi o sistemskom uništavanju državnog univerziteta od strane ove vlasti, kojem su se, nažalost, ćutanjem i inferiornošću priključili i profesori Univerzteta Crne Gore (UCG). Univerzitet je pristao na eutanaziju, jer je filozofija ,,bolje da ne talasamo”, dovela do toga da se onako brutalno i drsko daje prioritet privatnom univerzitetu premijera i njegovih pajtaša. Osim što im se daju pare iz državnog budžeta, premijer i pojedini ministri javno agituju na mlade da upisuju baš taj univerzitet, do toga da se visoki evropski zvaničnici baš ,,odvlače” da drže predavanja tamo…

Meni je jasno da ovoj vlasti odgovaraju kadrovi koje produkuje Univerzitet Donja Gorica (UDG) iliti Univerzitet Dolce & Gabbana kako ga mnogi žargonski nazivaju, a simbolika je višestruka. Oni su onako jednoobrazni, uniformisani i svi na isti kalup koji im je izlio guru propale neoliberalne ekonomije, profesor Veselin Vukotić. Kao da si ih skinuo sa fabričke trake. Kada ih čujem kako pričaju i pokušavaju da nešto argumentuju, djeluju kao dio sekte, a ne kao slobodni, zdravomisleći mladi ljudi. Na žalost, takvi su najpodobniji u našem moralno posrnulom društvu. Ali mi nije jasan ovaj muk sa druge strane. Od skoro hiljadu zaposlenih na UCG možete na prste ruke prebrojati one koji se otvoreno suprotstavljaju strmoglavom padu najznačajnije institucije po budućnost Crne Gore.

Sistemsko urušavanje se prije svega vidi kroz kontinuirano smanjenje budžeta. Univerzitet je na koljenima, grca u dugovima, bori se za golu egzistenciju, jer ono što država daje nije dovoljno da podmiri plate zaposlenih. To liči na mustru koju je vlast koristila prilikom privatizacije bilo kog državnog preduzeća – prvo ga uništi, a onda prodaj u bescjenje. Taj scenario pripremaju i za UCG, sve u skladu sa novim, Migovim Zakonom o visokom obrazovanju. Taman smo svojim ćutanjem zaslužili i Miga i njegov Zakon o visokom obrazovanju.

MONITOR: Uprave pojedinih fakulteta, poput Ekonomskog, zatražile su veću autonomiju. To omogućavaju i posljednje izmjene zakona. Ako se desi ,,cijepanje” UCG, šta će to značiti za državni univerzitet?
BOŠNJAK: ,,Profitabilni” fakulteti poput Ekonomskog i Pravnog koji godinama upisuju neprimjereno veliki broj studenata u odnosu na prosto-rne i kadrovske kapacitete, da ne govorimo da je tržišta rada prezasićeno ovim obrazovnim profilima, izgleda da ne žele da dijele ,,i dobro i zlo” sa državnim univerzitetom.

Doskoro su prihod od školarina uglavnom trošili na razne honorare što je stvorilo veliki jaz među zaposlenima. Imali ste profesore koji su primali i više od 5000 eura mjesečno, ali i one u istom nastavnom zvanju na fakultetima tehničkih i prirodnih nauka, a koji nisu mogli da dobace ni do 1000 eura.

Velikim dijelom, zahvaljujući ovim anomalijama, UCG je došao u ovako nezavidnu situaciju i sad bi izgleda Ekonomski fakultet želio da traži ,,sporazumni razvod”. To se ne smije dozvoliti, a usudiću se reći da je to i sa moralnog aspekta vrlo diskutabilno, da ne kažem sebično.

Cijepanje bi dodatno ubrzalo realizaciju vladinog scenarija uništavanja državnog unverziteta. Kad bolje izanalizirate kadrovsku strukturu Ekonomskog fakulteta, vidite da su veliki broj profesora aktuelni ili bivši ministri, članovi raznih savjeta te upravnih odbora, dakle ljudi vrlo bliski ovoj vlasti, pa otuda i ne čudi ova inicijativa. Djeluje im isplativije, a plus udovoljavaju partijskom šefu.

MONITOR: Ko je najzaslužniji za urušavanje UCG?
BOŠNJAK: Svakako premijer i ministri koji su u debelom konfliktu interesa, jer ne štite interese države i državnog univerziteta, već svoj lični. Oni vrlo svjesno kroz odluke Vlade urušavaju UCG. Ali, ne manje zaslužni su i profesori državnog univerziteta na čelu sa menadžmentom, sadašnjim i bivšim, koji su ćutanjem i servilnošću omogućili takav odnos države prema svom univerzitetu. Poslije svega počinjem da sumnjam da je možda neko od njih u svom ovom haosu imao, ili će imati lični interes, a vrijeme će ubrzo pokazati da li je bilo nečega iza kulisa.

Pravljenje biznisa od visokog obrazovanja, i jedan dug period u kom je preduzetništvo u građevinarstvu imalo prioritet u odnosu na nastavu i nauku, preskupo su koštali državni univerzitet. Potreban je veliki rez. Treba početi sa revizijom poslovanja, posebno finansijskog, jer trenutni dug koji ima UCG nije prirodan. Smatram da bi za budućnost ove institucije bilo zdravo uraditi i preispitivanje odbranjenih doktorskih teza, te izbora u zvanje, kako bi se očistili od političkog uticaja koji je posebno u jednom periodu bio izražen, pa su manje više svi političari pravili sebi alternativu na Univerzitetu Crne Gore.

MONITOR: U narednih deset mjeseci održaće se lokalni izbori u Podgorici. Na predsjedničkim izborima najviše je neregularnosti bilo upravo u glavnom gradu. Kako će se opozicija sada nositi sa tim problemom?
BOŠNJAK: Izbori u Podgorici će biti indikator mnogo čega. Kao član radne grupe za vraćanje povjerenja u izborni proces, insistiraću da se nijedni izbori ne raspišu prije nego radna grupa završi posao. Pregledala sam birački materijal za područje Glavnog grada, i mogu reći da maltene nema mjesta gdje nije bilo nekih nepravilnosti. DPS za svako biračko mjesto ima posebnu šemu kako manipulacijom prigrabiti što veći broj glasova. Jedna šema izborne krađe je za Konik, druga za Tuzi, treća za Golubovce…Oni su razrađivali taktiku, čak do toga ko i kad izbacuje smeće sa biračkog mjesta, a da ne govorimo o mahinacijama za glasanje putem pisma, te raznim drugim trikovima. Šokirana sam na šta su sve ljudi spremni radi mrvica sa trpeze gospodara. Radi se o dobro uigranoj mafijaškoj organizaciji. Nimalo se ne šalimo kad kažemo da po preuzimanju vlasti treba zabraniti rad DPS-u.

MONITOR: Rezultati par-lamentarnih i predsjedničkih izbora pokazali su da opozicija u Podgorici ima više glasova od vlasti. Hoće li tako i ostati?
BOŠNJAK: Prethodna dva izborna ciklusa i pored velikih malverzacija DPS-a su pokazala da je Podgorica opoziciona. Nije me to iznenadilo, jer ipak u Podgorici je najveća koncentracija obrazovanih ljudi, a samim tim i samosvjesnih, kojima je jasno kakva je organizacija DPS i do čega će nas njeno djelovanje dovesti. Kad detaljnije izanalizirate rezultate u Podgorici, vidjećete da su oni ubjedljiviju prednost postigli na periferiji, tamo gdje žive manjine i siromašniji sloj, pa je samim tim sa njima bilo lakše manipulisati kroz razne ucjene i obećanja, a u urbanom dijelu Podgorice opozicija je daleko nadmoćnija.

Iskreno se nadam da će poslije afere Snimak i ogoljavanja načina na koji DPS dobija izbore, a što bi trebalo da rezultuje i sudskim presudama, biti mnogo teže okuražiti se da izbornim manipulacijama dođu do rezultata.

Veliki je izazov i odgovornost na opoziciji da pokažemo jedinstvo, da se pokažemo kao zdrava alternativa i da ,,isturimo” prave ljude koji će ulivati povjerenje i biti stručni i koji neće po osvajanju vlasti birati kadrovska rješenja po partijskoj preporuci već po referencama. U protivnom ne bi se razlikovali od DPS-a. Zato nam sad treba širenje kadrovske baze i promovisanje ljudi sposobnih da vode određene resore. Nikako ne smijemo upasti u zamku i ponavljati njihove greške. Na lokalnom nivou nama se ne vodi visoka politika, treba nam znanje, stručnost i profesionalnost.

MONITOR: Stalno se govori da je za vrijeme gradonačelnika Miomira Mugoše Podgorica ,,izg-rađena”. Koliki je stvarni Mugošin doprinos i šta je to Podgorica dobila za njegovo vrijeme?
BOŠNJAK: Ne mogu osporiti da je Podgorica dobila obrise metropole, makar u ovim našim skromnim razmjerama, ali kad malo zagrebete vidite da je dosta toga rađeno neplanski, da je gradonačelnik dao sebi za pravo da vodi lične ratove na štetu Glavnog grada, da je uništio zelene površine, da je favorizovao izvođače radova, da nijedan ugovor nije ostao nepromijenjen već je dobio anekse kojima su te investicije naduvavane na nelogične cifre što ,,debelo miriše” na ugradnju. Mnoge stvari je gradonačelnik radio mimo znanja Skupštine Glavnog grada kršeći zakone. Nemilosrdno uništio mnoga kultna mjesta koja su bila lična karta Podgorce…Mogla bih do sjutra da nabrajam. Neko bi za pare koje je on potrošio učinio mnogo više za ovaj grad.

Za one koji su u prolazu kroz Podgoricu, vjerujem da promjene djeluju impresivno, ali mi koji u njoj živimo znamo koliko je to lažna slika. Nemamo ni kolektora, nedaleko od centra grada nailazimo na smeće, razrovane ulice, polomljen mobilijar, slaba ulična rasvjeta, problem sa parkingom, loš gradski saobaćaj…

MONITOR: Da li ste uspjeli da razriješite misteriju o podjeli opštinskih stanova u Podgorici?
BOŠNJAK: Još nijesam, ali ne odustajem… To sa sudovima vam je pravo mučenje i vrćenje u krug. Nije ni čudo što je sudstvo od strane EU označeno kao najslabija karika. Upravni sud je sve presude donio u moju korist, ali uzalud. Unedogled idu žalbe i kupovina vremena. Izgleda da bi mi gradonačelnik prije i bubreg dao nego taj spisak, a to samo govori koliko je pošteno urađena ta raspodjela. Nijesu to nikakvi zaslužni građani, jer bi se on ponosio time i rekao njihova imena, već se radi o pojedincma koji su zadužili njega lično ili njegovu partiju. Među njima ima i onih koji uopšte ne žive u Podgorici. Mugoša je inače poznat po tome kako je galantan na tuđ račun, odnosno račun građana. Nego, bliži mu se kraj, a doći će vrijeme da odgovara za sve što je radio.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo