Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, PROFESORICA UCG: Nesloboda vlada Univerzitetom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon što je prošle sedmice smijenjen dekan Ekonomskog fakulteta Milivoje Radović, ostavke su podnijeli i svi iz uprave tog fakulteta sa obrazloženjem da protestuju protiv ,,urušavanja tog fakulteta od strane UCG” . Na taj proces odavno upozoravate. Da li se on, po vašem mišljenju, ubrzava nakon dolaska nove rektorke na čelo UCG?
BOŠNJAK: Godinama vlast sistemski radi na urušavanju državnog univerziteta jer je ovoj Vladi preči privatni biznis premijera i lični interesi pojedinih ministara – predavača na premijerovom univerzitetu nego javni interes. Ono što je skandalozno je to što uprava Univerziteta Crne Gore, kako rekoše na kontrolnom saslušanju pred Odborom za prosvjetu, nauku i kulturu u Skupštini Crne Gore – „u tome ne vidi ništa loše”. To je u neku ruku priznanje da su i oni na istom zadatku. Očekivati je ubrzo dobrovoljnu eutanaziju ove institucije.

Dešavanja na Ekonomskom fakultetu su samo refleksija loše atmosfere i odsustva kompromisa na UCG. Već neko vrijeme na snazi je vrsta diktature i strahovlade u sjenci, koja se ogleda u pokušaju disciplinovanja dekana i svih zaposlenih. Olako se daju otkazi mladim kadrovima, guši slobodna misao metodama koje više priliče policiji nego univerzitetu, obračunava se sa onima koji se drznu da stvari nazovu pravim imenom dok se favorizuju servilni i konačno – bježi od odgovornosti za finansijski krah i mahinacije oko stambene politike, zataškavaju se afere. Nesloboda vlada institucijom koja bi trebala da je hram slobode.

Čast rijetkim pojedincima na UCG, većina je svojim dugogodišnjim ćutanjem to i zaslužila. „Kastrirani intelektualci” kako ih nazva jedna moja koleginica. Da li će bunt na Ekonomskom fakultetu uzburkati usnulu akademsku zajednicu, vidjećemo. Ja sumnjam, jer to „pleme snom mrtvijem spava”.

Praksa smjene dekana od strane Upravnog odbora počela je sa dekanom Pravnog fakulteta Radulovićem i to je dobilo sudski epilog. Nedavno je i dekan Arhitektonskog fakulteta razriješen, a javnost je ostala uskraćena za razloge. Na direktne optužbe za pritiske upućene personalno pojedincima iz uprave UCG koje je smijenjeni dekan tog fakulteta iznio u autorskom tekstu Vijestima nije bilo demantija. Sada je na red došao i dekan Ekonomskog fakulteta. Prilično mi neubjedljivo djeluju javno dati razlozi za njegovu smjenu, ali i njegova odbrana. Zamjeram što nije na vrijeme javno reagovao na pritiske koje pominje oko upisa. Sad se čeka ko je sljedeći na tapetu. Jedno ime se pominje da je na stend baju, ali ipak ne bih prejudicirala stvari.

MONITOR: Kažete da iza smjena rukovodilaca fakulteta stoje drugi motivi, a ne oni koji se javno navode?
BOŠNJAK: Sjetite se samo nekadašnjeg dekana Pravnog fakulteta Ranka Mujovića, koji pored svih afera i skandala, te ogromnog nezadovoljstva i studenata i zaposlenih ne zasluži razrješenje kod Upravnog odbora. A sad to izgleda glatko ide. Čini se da pomalo miriše i na politiku. Nešto sa principima UO svakako nije u redu. Selektivna principijelnost je u pitanju.

MONITOR: Nedavno ste upozorili da je nakon izbora Radmile Vojvodić za rektorku veliki broj mladih saradnika na UCG ostao bez posla, dok su iz uprave kazali da se radi o ,,sporadičnim slučajevima”. O čemu se, u stvari, tu radi?
BOŠNJAK: Veliki broj mladih saradnika je dobio otkaze. Mnoge nijesu udostojili obavještenja o tome, već su saznali kad su se interesovali što im nije uplaćena plata iako su taj mjesec redovno obavljali svoje zadatke. Među otpuštenima ima i onih koji su doktorirali i ispunili sve ugovorene obaveze a ipak su ih „nagradili” otkazom, zbog famozne norme časova do koje je teško doći, jer privilegovani pojedinci imaju toliko časova dovoljnih za dvije do tri norme, pa drugi ne mogu nijednu da „skrpe”. Pitanje je kako neko može da ima dvije ili tri norme i da kvalitetno drži toliki broj časova ogromnom broju studenata, nerijetko čak u tri grada – Podgorici, Bijelom Polju i u Budvi. Da ne govorim da najveća sala ima kapacitet 100 mjesta, što bi za 500 upisanih studenta značilo da se radi u pet smjena. Ali ima, izgleda, na papiru i takvih „supermena” koji navodno sve to uspijevaju. E, zbog takvih se, nažalost, ne dozvoljava napredovanje i prohodnost mladim perspektivnim kadrovima.

Na kraju je sve u novcu, jer je zbog niskih plata vrlo izražena degutantna grabež za predavanjima, posebno na samofinansirajućim studijskim programima gdje je cijena časa znatno veća. Svi su kvalifikovani da predaju sve, pa se dešava da inženjeri predaju zakonodavstvo ili strane jezike. Ne zapada to baš svakoga i otud te ogromne razlike u primanjima između pojedinaca istog akademskog zvanja. Pitanje kvaliteta niko više ne postavlja. Više upisanih, više novca, prosta računica kad zanemarite kvalitet. Ovo je vrlo opasan trend o kojem se ćuti.

S druge strane na stotine hiljada eura se olako troši na izgubljene sudske sporove. Samo u jednom procesu zbog nepojavljivanja zastupnika univerziteta na dva zakazana ročišta, univerzitet je morao da plati 40.000 eura, što je više od iznosa potrebnog za godišnju platu tri saradnika. I niko za tako skandalozan nemar nije odgovarao.

MONITOR: Prepoznati ste kao kritičarka rada bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše. Kako vidite prve dane novog gradonačelnika, bivšeg ministra prosvjete Slavoljuba Stijepovića?
BOŠNJAK: Mugoša je bio spreman na sve i svašta, ali mu se nije moglo spočitati neznanje i osporiti da je naučio da vlada. Stijepović je u ovom kratkom periodu uspio da nam pokaže jedno veliko neznanje. Na prošloj sjednici gradskog parlamenta nekadašnji potpredsjednik Skupštine i ministar prosvjete pokazao je da ne zna ni kako se amandman podnosi, a da ne pričam da je prisustvo sjednici nazvao gubljenjem vremena, zanemarujući da njega bira isti taj parlament i da njemu podnosi izvještaj o radu. Nesvjestan da je indirektno rekao da je gubljenje vremena raspravljanje i usvajanje njegovih predloga, jer uglavnom baš on, kao gradonačelnik upućuje najveći dio predloga skupštini na usvajanje. Pitam se kakvi su ostali kad je on najbolje kadrovsko rješenje za Glavni grad. No, pošto je i SDP-u očigledno dobar, onda ništa.

O gradonačelnikovim aktivnostima možete se informisati jedino ako gledate ružičasti Minut dva, jer ostale medije ne obavještava. Na najvećem gubitku su Fejsbuk fanovi njegovih jezičkih „bisera”. Da nije tragično, bilo bi komično. I jedan takav karikaturalan lik se drznuo da komentariše velikana kakav je Živko Nikolić i da mu zamjeri nepoštovanje tradicije, a sve to ćutanjem uredno podržava odbornik, a bivši ministar kulture i univerzitetski profesor Branimir Popović. Potpuna degradacija svih vrijednosti i ruganje zdravom razumu. Ali to valjda ide u paketu sa DPS-om.

MONITOR: Stijepovićevo upravljanje gradom počelo je projektom rušenja Tabačkog mosta. Da li je to posao koji je ostavio bivši gradonačelnik ili se radi o istom stilu vladanja?
BOŠNJAK: To je započeo Mugoša, kao potvrđeni rušitelj svega što ima duh stare Podgorice. Valjda misle da istorija počinje od njih. Javna je tajna da Mugošini sinovi imaju veze sa onim stambeno-poslovnim objektima na obali Ribnice, pa je trebalo uništiti i Tabački most kako bi se omogućio lakši pristup automobilima. Treba profitirati od prodaje tih stambenih i poslovnih prostora, a pristup je važan, diže cijenu. Ko mari za istoriju i tradiciju. Kod Mugoše, kad je profit u pitanju, sve ostalo je u drugom planu.

MONITOR: Ranije ste tražili ostavku ministarke nauke Sanje Vlahović zbog plagijata. To se ipak nije desilo.
BOŠNJAK: Od organizovane grupe koja prevarama, ucjenama, krađama i raznim manipulacijama dolazi do vlasti ne iznenađuje da iz nezdrave ambicije ili sujete požele da se okite nezasluženim titulama. Više sam razočarana ćutanjem akademske zajednice koja to dozvoljava, posebno oni koji su joj bili recenzenti za pisanje referata za izbor u akademsko zvanje.

U normalnim državama neko ko je uhvaćen u krađi ne smije biti na javnim funkcijama. S obzirom na to da sve što je objavljeno ukazuje na krađu, mislim da je najmanje što je ministarka trebalo da učini je da podnese ostavku.

Vlast favorizuje takve, i ako ovo prođe nekažnjeno, a vidim da se komisija koja je formirana na Univerzitetu Mediteran sa zadatkom da provjeri vjerodostojnost ministarkinih referenci ne oglašava, devalviraćemo i obesmisliti i studiranje i nauku i akademska zvanja, i prije svega moral. No, to je izgleda i cilj.

MONITOR: Ministar zdravlja Miodrag Radunović podnio je ostavku, što je od njega zatražila i Mreža žena PzP, nakon užasne tragedije, smrti bebe prouzrokovane neadekvatnim uslovima i njegom u bjelopoljskoj bolnici. Šta dalje?
BOŠNJAK: Izgleda da samo smrtni ishodi mogu natjerati ministre da snose odgovornost. Ali imajući u vidu ranije iskustvo, ne bi me iznenadilo da i ministar Radunović opet vaskrsne u nekom sljedećem prekomponovanju Vlade. Sa njima nikad niste sigurni.

Mreža žena PzP-a je ukazivala na alarmantno stanje u porodilištima, od higijene do ishrane. Nažalost, tragedija u Bijelom Polju je zapravo samo jedna u nizu. Prema našim podacima, od 2009. do 2014. umrlo je više beba u porodilištima nego što bi bilo ko htio da prizna. Ostavka ministra je samo jedna karika u lancu. Zato je to bio samo jedan od naših zahtjeva. Tražimo da javnost dobije na uvid nalaze briseva koji se uzimaju u porodilištima, da sanitarna inspekcija uđe u sva porodlišta u Crnoj Gori, da neko snosi krivičnu odgovornost zbog svega što se dogodilo. Da Ljekarska komora reaguje i da se napokon postavi pitanje oduzimanja licenci zbog nemara. Tek tada kada se prekine sistem zataškavanja, uvedu principi odgovornosti možemo da govorimo o kakvom takvom poboljšanju. Do tada, ostavke ministra i načelnika bolnice zapravo ne znače ništa osim kozmetičkih promjena.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo