Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, PROFESORICA UCG: Nesloboda vlada Univerzitetom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon što je prošle sedmice smijenjen dekan Ekonomskog fakulteta Milivoje Radović, ostavke su podnijeli i svi iz uprave tog fakulteta sa obrazloženjem da protestuju protiv ,,urušavanja tog fakulteta od strane UCG” . Na taj proces odavno upozoravate. Da li se on, po vašem mišljenju, ubrzava nakon dolaska nove rektorke na čelo UCG?
BOŠNJAK: Godinama vlast sistemski radi na urušavanju državnog univerziteta jer je ovoj Vladi preči privatni biznis premijera i lični interesi pojedinih ministara – predavača na premijerovom univerzitetu nego javni interes. Ono što je skandalozno je to što uprava Univerziteta Crne Gore, kako rekoše na kontrolnom saslušanju pred Odborom za prosvjetu, nauku i kulturu u Skupštini Crne Gore – „u tome ne vidi ništa loše”. To je u neku ruku priznanje da su i oni na istom zadatku. Očekivati je ubrzo dobrovoljnu eutanaziju ove institucije.

Dešavanja na Ekonomskom fakultetu su samo refleksija loše atmosfere i odsustva kompromisa na UCG. Već neko vrijeme na snazi je vrsta diktature i strahovlade u sjenci, koja se ogleda u pokušaju disciplinovanja dekana i svih zaposlenih. Olako se daju otkazi mladim kadrovima, guši slobodna misao metodama koje više priliče policiji nego univerzitetu, obračunava se sa onima koji se drznu da stvari nazovu pravim imenom dok se favorizuju servilni i konačno – bježi od odgovornosti za finansijski krah i mahinacije oko stambene politike, zataškavaju se afere. Nesloboda vlada institucijom koja bi trebala da je hram slobode.

Čast rijetkim pojedincima na UCG, većina je svojim dugogodišnjim ćutanjem to i zaslužila. „Kastrirani intelektualci” kako ih nazva jedna moja koleginica. Da li će bunt na Ekonomskom fakultetu uzburkati usnulu akademsku zajednicu, vidjećemo. Ja sumnjam, jer to „pleme snom mrtvijem spava”.

Praksa smjene dekana od strane Upravnog odbora počela je sa dekanom Pravnog fakulteta Radulovićem i to je dobilo sudski epilog. Nedavno je i dekan Arhitektonskog fakulteta razriješen, a javnost je ostala uskraćena za razloge. Na direktne optužbe za pritiske upućene personalno pojedincima iz uprave UCG koje je smijenjeni dekan tog fakulteta iznio u autorskom tekstu Vijestima nije bilo demantija. Sada je na red došao i dekan Ekonomskog fakulteta. Prilično mi neubjedljivo djeluju javno dati razlozi za njegovu smjenu, ali i njegova odbrana. Zamjeram što nije na vrijeme javno reagovao na pritiske koje pominje oko upisa. Sad se čeka ko je sljedeći na tapetu. Jedno ime se pominje da je na stend baju, ali ipak ne bih prejudicirala stvari.

MONITOR: Kažete da iza smjena rukovodilaca fakulteta stoje drugi motivi, a ne oni koji se javno navode?
BOŠNJAK: Sjetite se samo nekadašnjeg dekana Pravnog fakulteta Ranka Mujovića, koji pored svih afera i skandala, te ogromnog nezadovoljstva i studenata i zaposlenih ne zasluži razrješenje kod Upravnog odbora. A sad to izgleda glatko ide. Čini se da pomalo miriše i na politiku. Nešto sa principima UO svakako nije u redu. Selektivna principijelnost je u pitanju.

MONITOR: Nedavno ste upozorili da je nakon izbora Radmile Vojvodić za rektorku veliki broj mladih saradnika na UCG ostao bez posla, dok su iz uprave kazali da se radi o ,,sporadičnim slučajevima”. O čemu se, u stvari, tu radi?
BOŠNJAK: Veliki broj mladih saradnika je dobio otkaze. Mnoge nijesu udostojili obavještenja o tome, već su saznali kad su se interesovali što im nije uplaćena plata iako su taj mjesec redovno obavljali svoje zadatke. Među otpuštenima ima i onih koji su doktorirali i ispunili sve ugovorene obaveze a ipak su ih „nagradili” otkazom, zbog famozne norme časova do koje je teško doći, jer privilegovani pojedinci imaju toliko časova dovoljnih za dvije do tri norme, pa drugi ne mogu nijednu da „skrpe”. Pitanje je kako neko može da ima dvije ili tri norme i da kvalitetno drži toliki broj časova ogromnom broju studenata, nerijetko čak u tri grada – Podgorici, Bijelom Polju i u Budvi. Da ne govorim da najveća sala ima kapacitet 100 mjesta, što bi za 500 upisanih studenta značilo da se radi u pet smjena. Ali ima, izgleda, na papiru i takvih „supermena” koji navodno sve to uspijevaju. E, zbog takvih se, nažalost, ne dozvoljava napredovanje i prohodnost mladim perspektivnim kadrovima.

Na kraju je sve u novcu, jer je zbog niskih plata vrlo izražena degutantna grabež za predavanjima, posebno na samofinansirajućim studijskim programima gdje je cijena časa znatno veća. Svi su kvalifikovani da predaju sve, pa se dešava da inženjeri predaju zakonodavstvo ili strane jezike. Ne zapada to baš svakoga i otud te ogromne razlike u primanjima između pojedinaca istog akademskog zvanja. Pitanje kvaliteta niko više ne postavlja. Više upisanih, više novca, prosta računica kad zanemarite kvalitet. Ovo je vrlo opasan trend o kojem se ćuti.

S druge strane na stotine hiljada eura se olako troši na izgubljene sudske sporove. Samo u jednom procesu zbog nepojavljivanja zastupnika univerziteta na dva zakazana ročišta, univerzitet je morao da plati 40.000 eura, što je više od iznosa potrebnog za godišnju platu tri saradnika. I niko za tako skandalozan nemar nije odgovarao.

MONITOR: Prepoznati ste kao kritičarka rada bivšeg gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše. Kako vidite prve dane novog gradonačelnika, bivšeg ministra prosvjete Slavoljuba Stijepovića?
BOŠNJAK: Mugoša je bio spreman na sve i svašta, ali mu se nije moglo spočitati neznanje i osporiti da je naučio da vlada. Stijepović je u ovom kratkom periodu uspio da nam pokaže jedno veliko neznanje. Na prošloj sjednici gradskog parlamenta nekadašnji potpredsjednik Skupštine i ministar prosvjete pokazao je da ne zna ni kako se amandman podnosi, a da ne pričam da je prisustvo sjednici nazvao gubljenjem vremena, zanemarujući da njega bira isti taj parlament i da njemu podnosi izvještaj o radu. Nesvjestan da je indirektno rekao da je gubljenje vremena raspravljanje i usvajanje njegovih predloga, jer uglavnom baš on, kao gradonačelnik upućuje najveći dio predloga skupštini na usvajanje. Pitam se kakvi su ostali kad je on najbolje kadrovsko rješenje za Glavni grad. No, pošto je i SDP-u očigledno dobar, onda ništa.

O gradonačelnikovim aktivnostima možete se informisati jedino ako gledate ružičasti Minut dva, jer ostale medije ne obavještava. Na najvećem gubitku su Fejsbuk fanovi njegovih jezičkih „bisera”. Da nije tragično, bilo bi komično. I jedan takav karikaturalan lik se drznuo da komentariše velikana kakav je Živko Nikolić i da mu zamjeri nepoštovanje tradicije, a sve to ćutanjem uredno podržava odbornik, a bivši ministar kulture i univerzitetski profesor Branimir Popović. Potpuna degradacija svih vrijednosti i ruganje zdravom razumu. Ali to valjda ide u paketu sa DPS-om.

MONITOR: Stijepovićevo upravljanje gradom počelo je projektom rušenja Tabačkog mosta. Da li je to posao koji je ostavio bivši gradonačelnik ili se radi o istom stilu vladanja?
BOŠNJAK: To je započeo Mugoša, kao potvrđeni rušitelj svega što ima duh stare Podgorice. Valjda misle da istorija počinje od njih. Javna je tajna da Mugošini sinovi imaju veze sa onim stambeno-poslovnim objektima na obali Ribnice, pa je trebalo uništiti i Tabački most kako bi se omogućio lakši pristup automobilima. Treba profitirati od prodaje tih stambenih i poslovnih prostora, a pristup je važan, diže cijenu. Ko mari za istoriju i tradiciju. Kod Mugoše, kad je profit u pitanju, sve ostalo je u drugom planu.

MONITOR: Ranije ste tražili ostavku ministarke nauke Sanje Vlahović zbog plagijata. To se ipak nije desilo.
BOŠNJAK: Od organizovane grupe koja prevarama, ucjenama, krađama i raznim manipulacijama dolazi do vlasti ne iznenađuje da iz nezdrave ambicije ili sujete požele da se okite nezasluženim titulama. Više sam razočarana ćutanjem akademske zajednice koja to dozvoljava, posebno oni koji su joj bili recenzenti za pisanje referata za izbor u akademsko zvanje.

U normalnim državama neko ko je uhvaćen u krađi ne smije biti na javnim funkcijama. S obzirom na to da sve što je objavljeno ukazuje na krađu, mislim da je najmanje što je ministarka trebalo da učini je da podnese ostavku.

Vlast favorizuje takve, i ako ovo prođe nekažnjeno, a vidim da se komisija koja je formirana na Univerzitetu Mediteran sa zadatkom da provjeri vjerodostojnost ministarkinih referenci ne oglašava, devalviraćemo i obesmisliti i studiranje i nauku i akademska zvanja, i prije svega moral. No, to je izgleda i cilj.

MONITOR: Ministar zdravlja Miodrag Radunović podnio je ostavku, što je od njega zatražila i Mreža žena PzP, nakon užasne tragedije, smrti bebe prouzrokovane neadekvatnim uslovima i njegom u bjelopoljskoj bolnici. Šta dalje?
BOŠNJAK: Izgleda da samo smrtni ishodi mogu natjerati ministre da snose odgovornost. Ali imajući u vidu ranije iskustvo, ne bi me iznenadilo da i ministar Radunović opet vaskrsne u nekom sljedećem prekomponovanju Vlade. Sa njima nikad niste sigurni.

Mreža žena PzP-a je ukazivala na alarmantno stanje u porodilištima, od higijene do ishrane. Nažalost, tragedija u Bijelom Polju je zapravo samo jedna u nizu. Prema našim podacima, od 2009. do 2014. umrlo je više beba u porodilištima nego što bi bilo ko htio da prizna. Ostavka ministra je samo jedna karika u lancu. Zato je to bio samo jedan od naših zahtjeva. Tražimo da javnost dobije na uvid nalaze briseva koji se uzimaju u porodilištima, da sanitarna inspekcija uđe u sva porodlišta u Crnoj Gori, da neko snosi krivičnu odgovornost zbog svega što se dogodilo. Da Ljekarska komora reaguje i da se napokon postavi pitanje oduzimanja licenci zbog nemara. Tek tada kada se prekine sistem zataškavanja, uvedu principi odgovornosti možemo da govorimo o kakvom takvom poboljšanju. Do tada, ostavke ministra i načelnika bolnice zapravo ne znače ništa osim kozmetičkih promjena.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo