Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA PRPA, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Pogubnost iskrenih laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Uskoro objavljujete knjigu o srpskim intelektualcima, što je i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kada povučete paralelu između nekadašnjih i današnjih intelektulaca kakav Vam se zaključak nameće?
PRPA: Istraživala sam intelektualce u prvoj polovini XX veka, u nekoliko prvih decenija postojanja jugoslavenske države kada su oni bili vrlo aktivni na političkoj sceni počev od učešća na Konferenciji mira u Parizu, do učešća u političkim i kulturnim projektima vezanim za postojanje nove države. Izabrala sam njih sedamdeset četvoro i ono što ih razlikuje od današnjih intelektualaca, iako je od tada proteklo više od sto godina, je potpuno angažovanje u projektu nove države kako bi se on realizovao u skladu sa njihovim uverenjima i idealima. Tu njihovu kulturnu, društvenu i političku energiju teško je naći u našoj suvremenosti. U odnosu na njih poprilično smo regresirali.

MONITOR: Intelektualci sve rjeđe reaguju na društvene probleme koje stvaraju političari…
PRPA: U proteklih trideset godina, koliko ima od raspada jugoslavenske države, oni su se do te mere potrošili na društveno-političkoj sceni da im je ponestalo i energije i uverenja da može bilo šta da se promeni. Najveća opasnost za intelektualce je ta vrsta nihilizma u koji se uđe kada društveni angažman u kojem istrajavate decenijama ne donosi nikakav rezultat ni u političkom, ni u društvenom, ni u kulturnom okruženju. Svedoci smo sveopšte devastacije svih vrednosti i u tome intelektualci često biraju eskapizam ili bežanje iz ove realnosti u svoj privatni svet i izbegavaju da više učestvuju u javnim događajima, jer to smatraju besmislenim. Taj nihilizam je jedan od najopasnijih fenomena koji se rađaju u društvima koja žive u totalitarnom obrascu ili destruktivnoj svakodnevici koja obesmišljava svaki pokušaj da se ona promeni.

MONITOR: Jednom ste izjavili da je Srbija jedina civlizovana država u kojoj sudovi arbitriraju u oblasti istorije – sud kaže nije to što vi istoričari kažete nego nešto drugo.
PRPA: To je još jedan doprinos rušenju vrednosnih sistema, ali ne samo njih, u koje spada antifašizam kao velika moralna pobeda čovečanstva nad onima koji su uništili ideju čoveka i čovečanstva. To je obesmišljavanje svega onog što je razum, što je fakticitet, što je znanje o nečemu. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne u funkciji politike. Ona doprinosi sveopštem korpusu naših znanja. Ako to znanje devastirate tako da uđe i u sudsku arbitražu onda ste posle toga devastirali celu jednu naučnu oblast. I to je rezultat tih presuda rehabilitacija, uplitanje političkih arbitraža u autonomnost jedne naučne oblasti.

MONITOR: Šta za Vas kao istoričarku znači rehabilitovanje onog što pripada baštini fašizma, kao što je slučaj Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, i relativizovanje anitifašizma i jačanje ustaštva i desnice u Hrvatskoj. Čemu to vodi?
PRPA: Vodi onome što smo proživeli u dvadesetom veku koje je Agneš Heler nazvala stolećem zlih. Rehabilitacija takvih ideja i političkih pokreta ponovo dovodi do situacija koje smo već jedanput proživeli i koje smatramo delom jedne istorije. Tako istorija živi ponovo, ali ne kao oživljavanje vrednosti i dostignuća čoveka i čovečanstva, već kao destrukcija čoveka i čovečanstva. I to je jedan od najopasnijih fenomena u XXI veku, jer je to vraćanje na ideje i pokrete koji su proizveli destrukciju koja nije viđena u istoriji ljudskog roda. Smatrati da su to benigne stvari i da o njima možemo da raspravljamo na akademski način bez definicije šta su one u vrednosnoj skali jedne civlizacije znači apsolutni odlazak u ponor. To je sada kao sveopšti strah zavladalo svetom. Ta količina agresivnog nacionalizma, količina mržnje koju on proizvodi i destrukcije je opasnost ne samo za pojedine zemlje i pojedince nego i za čovečanstvo.

MONITOR: Te rehabilitacije u Srbiji podržava i Srpska pravoslavna crkva?
PRPA: Crkva i u Srbiji i u Hrvatskoj nisu se definisale kao institucije koje brane visokomoralna načela čoveka, čovečanstva i humanizma u ovim slučajevima. I to je strašno za crkvu koja reprezentuje religiju koja u osnovi ima ljubav i praštanje. To kompromituje i religiju, a ne samo crkvu. Stati na stranu onih koji su naneli zlo drugim ljudima u tolikoj količini znači odreći se osnovnih postulata religije kojoj te crkve pripadaju kao institucije.

MONITOR: Pojedini politički analitičari kažu da je današnja Srbija partijska država i društvo obespravljenih i gladnih ljudi.
PRPA: Upravo tako. Današnja Srbija je zemlja bez vrednosnih sistema. Svi prethodni vrednosni sistemi su ukinuti, a nisu uspostavljeni novi koji će u kreativnom smislu doprineti razvoju humanističkog sveta i čoveka tako da čovek ostvari pravo na egizistenciju bez one prustovske egzistencijalne strepnje već i pravo na sreću. Srbija danas nije zemlja srećnih ljudi.

MONITOR: I dalje je aktuelno pitanje Kosova. Aleksandar Vučić kaže da o rješavanju problema Kosova ne postoji nacrt, a kamoli predlog iako pet godina o tome pregovara. Kako to komentarišete?
PRPA: Kao vređanje inteligencije građana ove zemlje. On to radi svaki dan i to je uobičajena izjava u tom političkom maniru da se neprestano manipuliše, da se govore neistine, da se takozvano iskreno laže. On je to usavršio u višedecenijskom političkom pojavljivanju. On je politički fenomen ovog prostora sa karakteristikama koje sam nabrojala. Žalosno je da se teritorijalna pitanja tako tretiraju, a ona nisu teritorijana tako da se odseče ili pripoji parče zemlje, jer ona pripada korpusu ne jednog nego dva naroda koji žive na Balkanu preko 1300 godina. Zbog vokabulara i načina na koji se ovo pitanje razmatra takva politička praksa je najgora zloupotreba politike koju čovek može da zamisli.

Pitanje Kosova ne može da se reši bez društvenog konzensusa. O tome treba oba naroda da odlučuju dijalogom, a ne odlukama pojedinaca sa birokratijom Evropske unije i iza leđa građana, pa da se donose rešenja u duhu imperijalne političke prakse iz devetnaestog i dvadesetog veka, kada su se vukle granice po principu ja tebi dam ovo, a ti meni daš ono parče, pa su se ljudi tretiraju kao glavice kupusa – ja ove ovamo, a i ti one onamo. To je nedopustivi oblik zloupotrebe demokratije i prava naroda. Neprestano smo u verbalnom ratu. To mora da prestane da bi se našla racionalna rešenja i videlo kako je moguć suživot na ovim prostorima koji neće generisati neprestane ratove i političku hranu za nesposobne i manipulativne političare.

MONITOR: Koje je racionalno rješenje za Kosovo?
PRPA: Racionalno rešenje jeste da moraju oba naroda da se dogovore, ali tako da imaju društveni konsenzus. To znači učešće svih društvenih slojeva ili reprezenata tih slojeva. Taj problem mora da se reši, jer Srbija živi u državno-pravnom provizorijumu, a i Kosovo je u državno-pravnom provizorijumu. To je pogubno za državu, jer država ne zna ni gde su joj granice, ni ustav ne može da donese, potpuno je blokirana. To mora da se reši, ali ne tako da se nakon pregovora ospe paljba na suprotnu stranu i kaže kako nema dogovora. I onda krenu od kišobrana Evropske unije da se dogovaraju, a građani o dogovorima ne znaju ništa konkretno. Treba da zaboravimo nacionalni ekskluzivizam, da smo mi bolji od drugih i da počnemo svi objektivno da se sagledavamo ko smo i šta smo i šta možemo da uradimo za boljitak društva i države čiji smo građani. Mora se tabuizirati taj prostor neprestane mržnje, jer su akteri te priče odgovorni ne samo svojoj sadašnjosti nego i prema budućnosti.

Nacionalizam vodi u tupost

MONITOR: Svojevremeno je Nebojša Popov govorio da metodološki nacionalizam treba prevazići metodološkim kosmopolitizmom. Kakve su šanse da se to ostvari u Srbiji?
PRPA: Te pomake rade društvene mreže, ne rade obrazovne institucije, a ponajmanje politika. Sreća je da mladi ljudi imaju mogućnost da preko interneta učestvuju u tom globalnom civilizacijskom iskustvu u koje je danas ceo svet uključen. To je značajan prozor u svet. Metodološki nacionalizam, što bi rekla Hana Arent zlo je banalno, vodi sveopštoj tuposti, gubljenju ljudskog integriteta, uništavanju individualizma. Ako ja postajem samo u kolektivnom ja, kao pripadnik nacije, a ne postojim kao individua, onda je to porazno za svakog čoveka, a i društvo. Uništavanje invidiualizma kao političkog, filozofskog i ljudskog ideala je pogubno za svako društvo, a nacionalizam to upravo radi. Proizvodi sveopštu tupost i glupost. To je civilizacijska regresija u globalnom svetu i to je za razvoj čoveka, njegovog znanja, njegovog intelekta, apsolutno pogubno.

Svaki čovek zna koliko vredi kada se upoređuje sa drugim ljudima. Ukinuti mogućnost upoređivanja sa drugima znači ukinuti svest o tome koliko vredi svaka individua pojedinačno. Najporazniji rezultat toga je kada se upoređujemo s drugim ljudima u kolektivitetu, a ne na individualnoj ravni. Ljudi se moraju individualno upoređivati jedni s drugima. Kao kolektiviteti teško možemo da se upoređujemo, jer, što bi rekao Benedikt Anderson, nacija je zamišljena zajednica. Egzistira u mišljenju svakog čoveka kao neki posebni entitet. Ona u realnosti ne postoji, ne postoji ni kolektivna psihologija, ni kolektivno ja. Postoje individualno ja i individualna psihologija. Pristanak da se jedino uđe u kolektivno ja jeste gubitak svih ljudskih elementarnih svojstava, a pre svega onog što nas čini ljudima i izdavaja od svih drugih oblika života na planeti, a to je naš um.

Kolindino falsifikovanje istorije

MONITOR: Kako komentarišete nedavnu izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je jedva čekala da izađe iz komunizma i da su njeni sunarodnici išli u zatvor ako bi se izjasnili kao Hrvati?
PRPA: Takve izjave su nedopustive za predsednicu države. Ona nije pozvana da arbitrira o istoriji. Nije mi poznato da su oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati završavali u zatvoru. Možda misli na one koji su zatvarani zbog političke krivice u maspoku. Inače, smatram da su bile greške u socijalističkoj Jugoslaviji politička krivica i verbalni delikt, ali ne može se falsifikovati istorija, ne može se iz cele istorije iseći period Jugoslavije od 73 godine i reći da si nastao iz ničeg. Nije Hrvatska nastala iz ničega. Narod koji se odrekne svoje istorije na kraju će se odreći i svog porekla. To su stvari jednog političkog rijalitija i gubitka ideje da je politika vrlo ozbiljna oblast. Kant je rekao da je država umna zajednica slobodnih ljudi. Treba joj vratiti um kao jednu od njenih bitnih karakteristika. Država je racionalna zajednica. Svaka vrsta neodgovornog govora, kojim se država uvodi u opštu trivijalizaciju, je katastrofalna i opasna pojava ovog vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo