Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA PRPA, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Pogubnost iskrenih laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Uskoro objavljujete knjigu o srpskim intelektualcima, što je i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kada povučete paralelu između nekadašnjih i današnjih intelektulaca kakav Vam se zaključak nameće?
PRPA: Istraživala sam intelektualce u prvoj polovini XX veka, u nekoliko prvih decenija postojanja jugoslavenske države kada su oni bili vrlo aktivni na političkoj sceni počev od učešća na Konferenciji mira u Parizu, do učešća u političkim i kulturnim projektima vezanim za postojanje nove države. Izabrala sam njih sedamdeset četvoro i ono što ih razlikuje od današnjih intelektualaca, iako je od tada proteklo više od sto godina, je potpuno angažovanje u projektu nove države kako bi se on realizovao u skladu sa njihovim uverenjima i idealima. Tu njihovu kulturnu, društvenu i političku energiju teško je naći u našoj suvremenosti. U odnosu na njih poprilično smo regresirali.

MONITOR: Intelektualci sve rjeđe reaguju na društvene probleme koje stvaraju političari…
PRPA: U proteklih trideset godina, koliko ima od raspada jugoslavenske države, oni su se do te mere potrošili na društveno-političkoj sceni da im je ponestalo i energije i uverenja da može bilo šta da se promeni. Najveća opasnost za intelektualce je ta vrsta nihilizma u koji se uđe kada društveni angažman u kojem istrajavate decenijama ne donosi nikakav rezultat ni u političkom, ni u društvenom, ni u kulturnom okruženju. Svedoci smo sveopšte devastacije svih vrednosti i u tome intelektualci često biraju eskapizam ili bežanje iz ove realnosti u svoj privatni svet i izbegavaju da više učestvuju u javnim događajima, jer to smatraju besmislenim. Taj nihilizam je jedan od najopasnijih fenomena koji se rađaju u društvima koja žive u totalitarnom obrascu ili destruktivnoj svakodnevici koja obesmišljava svaki pokušaj da se ona promeni.

MONITOR: Jednom ste izjavili da je Srbija jedina civlizovana država u kojoj sudovi arbitriraju u oblasti istorije – sud kaže nije to što vi istoričari kažete nego nešto drugo.
PRPA: To je još jedan doprinos rušenju vrednosnih sistema, ali ne samo njih, u koje spada antifašizam kao velika moralna pobeda čovečanstva nad onima koji su uništili ideju čoveka i čovečanstva. To je obesmišljavanje svega onog što je razum, što je fakticitet, što je znanje o nečemu. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne u funkciji politike. Ona doprinosi sveopštem korpusu naših znanja. Ako to znanje devastirate tako da uđe i u sudsku arbitražu onda ste posle toga devastirali celu jednu naučnu oblast. I to je rezultat tih presuda rehabilitacija, uplitanje političkih arbitraža u autonomnost jedne naučne oblasti.

MONITOR: Šta za Vas kao istoričarku znači rehabilitovanje onog što pripada baštini fašizma, kao što je slučaj Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, i relativizovanje anitifašizma i jačanje ustaštva i desnice u Hrvatskoj. Čemu to vodi?
PRPA: Vodi onome što smo proživeli u dvadesetom veku koje je Agneš Heler nazvala stolećem zlih. Rehabilitacija takvih ideja i političkih pokreta ponovo dovodi do situacija koje smo već jedanput proživeli i koje smatramo delom jedne istorije. Tako istorija živi ponovo, ali ne kao oživljavanje vrednosti i dostignuća čoveka i čovečanstva, već kao destrukcija čoveka i čovečanstva. I to je jedan od najopasnijih fenomena u XXI veku, jer je to vraćanje na ideje i pokrete koji su proizveli destrukciju koja nije viđena u istoriji ljudskog roda. Smatrati da su to benigne stvari i da o njima možemo da raspravljamo na akademski način bez definicije šta su one u vrednosnoj skali jedne civlizacije znači apsolutni odlazak u ponor. To je sada kao sveopšti strah zavladalo svetom. Ta količina agresivnog nacionalizma, količina mržnje koju on proizvodi i destrukcije je opasnost ne samo za pojedine zemlje i pojedince nego i za čovečanstvo.

MONITOR: Te rehabilitacije u Srbiji podržava i Srpska pravoslavna crkva?
PRPA: Crkva i u Srbiji i u Hrvatskoj nisu se definisale kao institucije koje brane visokomoralna načela čoveka, čovečanstva i humanizma u ovim slučajevima. I to je strašno za crkvu koja reprezentuje religiju koja u osnovi ima ljubav i praštanje. To kompromituje i religiju, a ne samo crkvu. Stati na stranu onih koji su naneli zlo drugim ljudima u tolikoj količini znači odreći se osnovnih postulata religije kojoj te crkve pripadaju kao institucije.

MONITOR: Pojedini politički analitičari kažu da je današnja Srbija partijska država i društvo obespravljenih i gladnih ljudi.
PRPA: Upravo tako. Današnja Srbija je zemlja bez vrednosnih sistema. Svi prethodni vrednosni sistemi su ukinuti, a nisu uspostavljeni novi koji će u kreativnom smislu doprineti razvoju humanističkog sveta i čoveka tako da čovek ostvari pravo na egizistenciju bez one prustovske egzistencijalne strepnje već i pravo na sreću. Srbija danas nije zemlja srećnih ljudi.

MONITOR: I dalje je aktuelno pitanje Kosova. Aleksandar Vučić kaže da o rješavanju problema Kosova ne postoji nacrt, a kamoli predlog iako pet godina o tome pregovara. Kako to komentarišete?
PRPA: Kao vređanje inteligencije građana ove zemlje. On to radi svaki dan i to je uobičajena izjava u tom političkom maniru da se neprestano manipuliše, da se govore neistine, da se takozvano iskreno laže. On je to usavršio u višedecenijskom političkom pojavljivanju. On je politički fenomen ovog prostora sa karakteristikama koje sam nabrojala. Žalosno je da se teritorijalna pitanja tako tretiraju, a ona nisu teritorijana tako da se odseče ili pripoji parče zemlje, jer ona pripada korpusu ne jednog nego dva naroda koji žive na Balkanu preko 1300 godina. Zbog vokabulara i načina na koji se ovo pitanje razmatra takva politička praksa je najgora zloupotreba politike koju čovek može da zamisli.

Pitanje Kosova ne može da se reši bez društvenog konzensusa. O tome treba oba naroda da odlučuju dijalogom, a ne odlukama pojedinaca sa birokratijom Evropske unije i iza leđa građana, pa da se donose rešenja u duhu imperijalne političke prakse iz devetnaestog i dvadesetog veka, kada su se vukle granice po principu ja tebi dam ovo, a ti meni daš ono parče, pa su se ljudi tretiraju kao glavice kupusa – ja ove ovamo, a i ti one onamo. To je nedopustivi oblik zloupotrebe demokratije i prava naroda. Neprestano smo u verbalnom ratu. To mora da prestane da bi se našla racionalna rešenja i videlo kako je moguć suživot na ovim prostorima koji neće generisati neprestane ratove i političku hranu za nesposobne i manipulativne političare.

MONITOR: Koje je racionalno rješenje za Kosovo?
PRPA: Racionalno rešenje jeste da moraju oba naroda da se dogovore, ali tako da imaju društveni konsenzus. To znači učešće svih društvenih slojeva ili reprezenata tih slojeva. Taj problem mora da se reši, jer Srbija živi u državno-pravnom provizorijumu, a i Kosovo je u državno-pravnom provizorijumu. To je pogubno za državu, jer država ne zna ni gde su joj granice, ni ustav ne može da donese, potpuno je blokirana. To mora da se reši, ali ne tako da se nakon pregovora ospe paljba na suprotnu stranu i kaže kako nema dogovora. I onda krenu od kišobrana Evropske unije da se dogovaraju, a građani o dogovorima ne znaju ništa konkretno. Treba da zaboravimo nacionalni ekskluzivizam, da smo mi bolji od drugih i da počnemo svi objektivno da se sagledavamo ko smo i šta smo i šta možemo da uradimo za boljitak društva i države čiji smo građani. Mora se tabuizirati taj prostor neprestane mržnje, jer su akteri te priče odgovorni ne samo svojoj sadašnjosti nego i prema budućnosti.

Nacionalizam vodi u tupost

MONITOR: Svojevremeno je Nebojša Popov govorio da metodološki nacionalizam treba prevazići metodološkim kosmopolitizmom. Kakve su šanse da se to ostvari u Srbiji?
PRPA: Te pomake rade društvene mreže, ne rade obrazovne institucije, a ponajmanje politika. Sreća je da mladi ljudi imaju mogućnost da preko interneta učestvuju u tom globalnom civilizacijskom iskustvu u koje je danas ceo svet uključen. To je značajan prozor u svet. Metodološki nacionalizam, što bi rekla Hana Arent zlo je banalno, vodi sveopštoj tuposti, gubljenju ljudskog integriteta, uništavanju individualizma. Ako ja postajem samo u kolektivnom ja, kao pripadnik nacije, a ne postojim kao individua, onda je to porazno za svakog čoveka, a i društvo. Uništavanje invidiualizma kao političkog, filozofskog i ljudskog ideala je pogubno za svako društvo, a nacionalizam to upravo radi. Proizvodi sveopštu tupost i glupost. To je civilizacijska regresija u globalnom svetu i to je za razvoj čoveka, njegovog znanja, njegovog intelekta, apsolutno pogubno.

Svaki čovek zna koliko vredi kada se upoređuje sa drugim ljudima. Ukinuti mogućnost upoređivanja sa drugima znači ukinuti svest o tome koliko vredi svaka individua pojedinačno. Najporazniji rezultat toga je kada se upoređujemo s drugim ljudima u kolektivitetu, a ne na individualnoj ravni. Ljudi se moraju individualno upoređivati jedni s drugima. Kao kolektiviteti teško možemo da se upoređujemo, jer, što bi rekao Benedikt Anderson, nacija je zamišljena zajednica. Egzistira u mišljenju svakog čoveka kao neki posebni entitet. Ona u realnosti ne postoji, ne postoji ni kolektivna psihologija, ni kolektivno ja. Postoje individualno ja i individualna psihologija. Pristanak da se jedino uđe u kolektivno ja jeste gubitak svih ljudskih elementarnih svojstava, a pre svega onog što nas čini ljudima i izdavaja od svih drugih oblika života na planeti, a to je naš um.

Kolindino falsifikovanje istorije

MONITOR: Kako komentarišete nedavnu izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je jedva čekala da izađe iz komunizma i da su njeni sunarodnici išli u zatvor ako bi se izjasnili kao Hrvati?
PRPA: Takve izjave su nedopustive za predsednicu države. Ona nije pozvana da arbitrira o istoriji. Nije mi poznato da su oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati završavali u zatvoru. Možda misli na one koji su zatvarani zbog političke krivice u maspoku. Inače, smatram da su bile greške u socijalističkoj Jugoslaviji politička krivica i verbalni delikt, ali ne može se falsifikovati istorija, ne može se iz cele istorije iseći period Jugoslavije od 73 godine i reći da si nastao iz ničeg. Nije Hrvatska nastala iz ničega. Narod koji se odrekne svoje istorije na kraju će se odreći i svog porekla. To su stvari jednog političkog rijalitija i gubitka ideje da je politika vrlo ozbiljna oblast. Kant je rekao da je država umna zajednica slobodnih ljudi. Treba joj vratiti um kao jednu od njenih bitnih karakteristika. Država je racionalna zajednica. Svaka vrsta neodgovornog govora, kojim se država uvodi u opštu trivijalizaciju, je katastrofalna i opasna pojava ovog vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo