Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA PRPA, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Pogubnost iskrenih laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Uskoro objavljujete knjigu o srpskim intelektualcima, što je i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kada povučete paralelu između nekadašnjih i današnjih intelektulaca kakav Vam se zaključak nameće?
PRPA: Istraživala sam intelektualce u prvoj polovini XX veka, u nekoliko prvih decenija postojanja jugoslavenske države kada su oni bili vrlo aktivni na političkoj sceni počev od učešća na Konferenciji mira u Parizu, do učešća u političkim i kulturnim projektima vezanim za postojanje nove države. Izabrala sam njih sedamdeset četvoro i ono što ih razlikuje od današnjih intelektualaca, iako je od tada proteklo više od sto godina, je potpuno angažovanje u projektu nove države kako bi se on realizovao u skladu sa njihovim uverenjima i idealima. Tu njihovu kulturnu, društvenu i političku energiju teško je naći u našoj suvremenosti. U odnosu na njih poprilično smo regresirali.

MONITOR: Intelektualci sve rjeđe reaguju na društvene probleme koje stvaraju političari…
PRPA: U proteklih trideset godina, koliko ima od raspada jugoslavenske države, oni su se do te mere potrošili na društveno-političkoj sceni da im je ponestalo i energije i uverenja da može bilo šta da se promeni. Najveća opasnost za intelektualce je ta vrsta nihilizma u koji se uđe kada društveni angažman u kojem istrajavate decenijama ne donosi nikakav rezultat ni u političkom, ni u društvenom, ni u kulturnom okruženju. Svedoci smo sveopšte devastacije svih vrednosti i u tome intelektualci često biraju eskapizam ili bežanje iz ove realnosti u svoj privatni svet i izbegavaju da više učestvuju u javnim događajima, jer to smatraju besmislenim. Taj nihilizam je jedan od najopasnijih fenomena koji se rađaju u društvima koja žive u totalitarnom obrascu ili destruktivnoj svakodnevici koja obesmišljava svaki pokušaj da se ona promeni.

MONITOR: Jednom ste izjavili da je Srbija jedina civlizovana država u kojoj sudovi arbitriraju u oblasti istorije – sud kaže nije to što vi istoričari kažete nego nešto drugo.
PRPA: To je još jedan doprinos rušenju vrednosnih sistema, ali ne samo njih, u koje spada antifašizam kao velika moralna pobeda čovečanstva nad onima koji su uništili ideju čoveka i čovečanstva. To je obesmišljavanje svega onog što je razum, što je fakticitet, što je znanje o nečemu. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne u funkciji politike. Ona doprinosi sveopštem korpusu naših znanja. Ako to znanje devastirate tako da uđe i u sudsku arbitražu onda ste posle toga devastirali celu jednu naučnu oblast. I to je rezultat tih presuda rehabilitacija, uplitanje političkih arbitraža u autonomnost jedne naučne oblasti.

MONITOR: Šta za Vas kao istoričarku znači rehabilitovanje onog što pripada baštini fašizma, kao što je slučaj Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, i relativizovanje anitifašizma i jačanje ustaštva i desnice u Hrvatskoj. Čemu to vodi?
PRPA: Vodi onome što smo proživeli u dvadesetom veku koje je Agneš Heler nazvala stolećem zlih. Rehabilitacija takvih ideja i političkih pokreta ponovo dovodi do situacija koje smo već jedanput proživeli i koje smatramo delom jedne istorije. Tako istorija živi ponovo, ali ne kao oživljavanje vrednosti i dostignuća čoveka i čovečanstva, već kao destrukcija čoveka i čovečanstva. I to je jedan od najopasnijih fenomena u XXI veku, jer je to vraćanje na ideje i pokrete koji su proizveli destrukciju koja nije viđena u istoriji ljudskog roda. Smatrati da su to benigne stvari i da o njima možemo da raspravljamo na akademski način bez definicije šta su one u vrednosnoj skali jedne civlizacije znači apsolutni odlazak u ponor. To je sada kao sveopšti strah zavladalo svetom. Ta količina agresivnog nacionalizma, količina mržnje koju on proizvodi i destrukcije je opasnost ne samo za pojedine zemlje i pojedince nego i za čovečanstvo.

MONITOR: Te rehabilitacije u Srbiji podržava i Srpska pravoslavna crkva?
PRPA: Crkva i u Srbiji i u Hrvatskoj nisu se definisale kao institucije koje brane visokomoralna načela čoveka, čovečanstva i humanizma u ovim slučajevima. I to je strašno za crkvu koja reprezentuje religiju koja u osnovi ima ljubav i praštanje. To kompromituje i religiju, a ne samo crkvu. Stati na stranu onih koji su naneli zlo drugim ljudima u tolikoj količini znači odreći se osnovnih postulata religije kojoj te crkve pripadaju kao institucije.

MONITOR: Pojedini politički analitičari kažu da je današnja Srbija partijska država i društvo obespravljenih i gladnih ljudi.
PRPA: Upravo tako. Današnja Srbija je zemlja bez vrednosnih sistema. Svi prethodni vrednosni sistemi su ukinuti, a nisu uspostavljeni novi koji će u kreativnom smislu doprineti razvoju humanističkog sveta i čoveka tako da čovek ostvari pravo na egizistenciju bez one prustovske egzistencijalne strepnje već i pravo na sreću. Srbija danas nije zemlja srećnih ljudi.

MONITOR: I dalje je aktuelno pitanje Kosova. Aleksandar Vučić kaže da o rješavanju problema Kosova ne postoji nacrt, a kamoli predlog iako pet godina o tome pregovara. Kako to komentarišete?
PRPA: Kao vređanje inteligencije građana ove zemlje. On to radi svaki dan i to je uobičajena izjava u tom političkom maniru da se neprestano manipuliše, da se govore neistine, da se takozvano iskreno laže. On je to usavršio u višedecenijskom političkom pojavljivanju. On je politički fenomen ovog prostora sa karakteristikama koje sam nabrojala. Žalosno je da se teritorijalna pitanja tako tretiraju, a ona nisu teritorijana tako da se odseče ili pripoji parče zemlje, jer ona pripada korpusu ne jednog nego dva naroda koji žive na Balkanu preko 1300 godina. Zbog vokabulara i načina na koji se ovo pitanje razmatra takva politička praksa je najgora zloupotreba politike koju čovek može da zamisli.

Pitanje Kosova ne može da se reši bez društvenog konzensusa. O tome treba oba naroda da odlučuju dijalogom, a ne odlukama pojedinaca sa birokratijom Evropske unije i iza leđa građana, pa da se donose rešenja u duhu imperijalne političke prakse iz devetnaestog i dvadesetog veka, kada su se vukle granice po principu ja tebi dam ovo, a ti meni daš ono parče, pa su se ljudi tretiraju kao glavice kupusa – ja ove ovamo, a i ti one onamo. To je nedopustivi oblik zloupotrebe demokratije i prava naroda. Neprestano smo u verbalnom ratu. To mora da prestane da bi se našla racionalna rešenja i videlo kako je moguć suživot na ovim prostorima koji neće generisati neprestane ratove i političku hranu za nesposobne i manipulativne političare.

MONITOR: Koje je racionalno rješenje za Kosovo?
PRPA: Racionalno rešenje jeste da moraju oba naroda da se dogovore, ali tako da imaju društveni konsenzus. To znači učešće svih društvenih slojeva ili reprezenata tih slojeva. Taj problem mora da se reši, jer Srbija živi u državno-pravnom provizorijumu, a i Kosovo je u državno-pravnom provizorijumu. To je pogubno za državu, jer država ne zna ni gde su joj granice, ni ustav ne može da donese, potpuno je blokirana. To mora da se reši, ali ne tako da se nakon pregovora ospe paljba na suprotnu stranu i kaže kako nema dogovora. I onda krenu od kišobrana Evropske unije da se dogovaraju, a građani o dogovorima ne znaju ništa konkretno. Treba da zaboravimo nacionalni ekskluzivizam, da smo mi bolji od drugih i da počnemo svi objektivno da se sagledavamo ko smo i šta smo i šta možemo da uradimo za boljitak društva i države čiji smo građani. Mora se tabuizirati taj prostor neprestane mržnje, jer su akteri te priče odgovorni ne samo svojoj sadašnjosti nego i prema budućnosti.

Nacionalizam vodi u tupost

MONITOR: Svojevremeno je Nebojša Popov govorio da metodološki nacionalizam treba prevazići metodološkim kosmopolitizmom. Kakve su šanse da se to ostvari u Srbiji?
PRPA: Te pomake rade društvene mreže, ne rade obrazovne institucije, a ponajmanje politika. Sreća je da mladi ljudi imaju mogućnost da preko interneta učestvuju u tom globalnom civilizacijskom iskustvu u koje je danas ceo svet uključen. To je značajan prozor u svet. Metodološki nacionalizam, što bi rekla Hana Arent zlo je banalno, vodi sveopštoj tuposti, gubljenju ljudskog integriteta, uništavanju individualizma. Ako ja postajem samo u kolektivnom ja, kao pripadnik nacije, a ne postojim kao individua, onda je to porazno za svakog čoveka, a i društvo. Uništavanje invidiualizma kao političkog, filozofskog i ljudskog ideala je pogubno za svako društvo, a nacionalizam to upravo radi. Proizvodi sveopštu tupost i glupost. To je civilizacijska regresija u globalnom svetu i to je za razvoj čoveka, njegovog znanja, njegovog intelekta, apsolutno pogubno.

Svaki čovek zna koliko vredi kada se upoređuje sa drugim ljudima. Ukinuti mogućnost upoređivanja sa drugima znači ukinuti svest o tome koliko vredi svaka individua pojedinačno. Najporazniji rezultat toga je kada se upoređujemo s drugim ljudima u kolektivitetu, a ne na individualnoj ravni. Ljudi se moraju individualno upoređivati jedni s drugima. Kao kolektiviteti teško možemo da se upoređujemo, jer, što bi rekao Benedikt Anderson, nacija je zamišljena zajednica. Egzistira u mišljenju svakog čoveka kao neki posebni entitet. Ona u realnosti ne postoji, ne postoji ni kolektivna psihologija, ni kolektivno ja. Postoje individualno ja i individualna psihologija. Pristanak da se jedino uđe u kolektivno ja jeste gubitak svih ljudskih elementarnih svojstava, a pre svega onog što nas čini ljudima i izdavaja od svih drugih oblika života na planeti, a to je naš um.

Kolindino falsifikovanje istorije

MONITOR: Kako komentarišete nedavnu izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je jedva čekala da izađe iz komunizma i da su njeni sunarodnici išli u zatvor ako bi se izjasnili kao Hrvati?
PRPA: Takve izjave su nedopustive za predsednicu države. Ona nije pozvana da arbitrira o istoriji. Nije mi poznato da su oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati završavali u zatvoru. Možda misli na one koji su zatvarani zbog političke krivice u maspoku. Inače, smatram da su bile greške u socijalističkoj Jugoslaviji politička krivica i verbalni delikt, ali ne može se falsifikovati istorija, ne može se iz cele istorije iseći period Jugoslavije od 73 godine i reći da si nastao iz ničeg. Nije Hrvatska nastala iz ničega. Narod koji se odrekne svoje istorije na kraju će se odreći i svog porekla. To su stvari jednog političkog rijalitija i gubitka ideje da je politika vrlo ozbiljna oblast. Kant je rekao da je država umna zajednica slobodnih ljudi. Treba joj vratiti um kao jednu od njenih bitnih karakteristika. Država je racionalna zajednica. Svaka vrsta neodgovornog govora, kojim se država uvodi u opštu trivijalizaciju, je katastrofalna i opasna pojava ovog vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo