Povežite se sa nama

INTERVJU

BRANKA PRPA, ISTORIČARKA IZ BEOGRADA: Pogubnost iskrenih laži

Objavljeno prije

na

MONITOR: Uskoro objavljujete knjigu o srpskim intelektualcima, što je i jedan od povoda za ovaj razgovor. Kada povučete paralelu između nekadašnjih i današnjih intelektulaca kakav Vam se zaključak nameće?
PRPA: Istraživala sam intelektualce u prvoj polovini XX veka, u nekoliko prvih decenija postojanja jugoslavenske države kada su oni bili vrlo aktivni na političkoj sceni počev od učešća na Konferenciji mira u Parizu, do učešća u političkim i kulturnim projektima vezanim za postojanje nove države. Izabrala sam njih sedamdeset četvoro i ono što ih razlikuje od današnjih intelektualaca, iako je od tada proteklo više od sto godina, je potpuno angažovanje u projektu nove države kako bi se on realizovao u skladu sa njihovim uverenjima i idealima. Tu njihovu kulturnu, društvenu i političku energiju teško je naći u našoj suvremenosti. U odnosu na njih poprilično smo regresirali.

MONITOR: Intelektualci sve rjeđe reaguju na društvene probleme koje stvaraju političari…
PRPA: U proteklih trideset godina, koliko ima od raspada jugoslavenske države, oni su se do te mere potrošili na društveno-političkoj sceni da im je ponestalo i energije i uverenja da može bilo šta da se promeni. Najveća opasnost za intelektualce je ta vrsta nihilizma u koji se uđe kada društveni angažman u kojem istrajavate decenijama ne donosi nikakav rezultat ni u političkom, ni u društvenom, ni u kulturnom okruženju. Svedoci smo sveopšte devastacije svih vrednosti i u tome intelektualci često biraju eskapizam ili bežanje iz ove realnosti u svoj privatni svet i izbegavaju da više učestvuju u javnim događajima, jer to smatraju besmislenim. Taj nihilizam je jedan od najopasnijih fenomena koji se rađaju u društvima koja žive u totalitarnom obrascu ili destruktivnoj svakodnevici koja obesmišljava svaki pokušaj da se ona promeni.

MONITOR: Jednom ste izjavili da je Srbija jedina civlizovana država u kojoj sudovi arbitriraju u oblasti istorije – sud kaže nije to što vi istoričari kažete nego nešto drugo.
PRPA: To je još jedan doprinos rušenju vrednosnih sistema, ali ne samo njih, u koje spada antifašizam kao velika moralna pobeda čovečanstva nad onima koji su uništili ideju čoveka i čovečanstva. To je obesmišljavanje svega onog što je razum, što je fakticitet, što je znanje o nečemu. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne u funkciji politike. Ona doprinosi sveopštem korpusu naših znanja. Ako to znanje devastirate tako da uđe i u sudsku arbitražu onda ste posle toga devastirali celu jednu naučnu oblast. I to je rezultat tih presuda rehabilitacija, uplitanje političkih arbitraža u autonomnost jedne naučne oblasti.

MONITOR: Šta za Vas kao istoričarku znači rehabilitovanje onog što pripada baštini fašizma, kao što je slučaj Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji, i relativizovanje anitifašizma i jačanje ustaštva i desnice u Hrvatskoj. Čemu to vodi?
PRPA: Vodi onome što smo proživeli u dvadesetom veku koje je Agneš Heler nazvala stolećem zlih. Rehabilitacija takvih ideja i političkih pokreta ponovo dovodi do situacija koje smo već jedanput proživeli i koje smatramo delom jedne istorije. Tako istorija živi ponovo, ali ne kao oživljavanje vrednosti i dostignuća čoveka i čovečanstva, već kao destrukcija čoveka i čovečanstva. I to je jedan od najopasnijih fenomena u XXI veku, jer je to vraćanje na ideje i pokrete koji su proizveli destrukciju koja nije viđena u istoriji ljudskog roda. Smatrati da su to benigne stvari i da o njima možemo da raspravljamo na akademski način bez definicije šta su one u vrednosnoj skali jedne civlizacije znači apsolutni odlazak u ponor. To je sada kao sveopšti strah zavladalo svetom. Ta količina agresivnog nacionalizma, količina mržnje koju on proizvodi i destrukcije je opasnost ne samo za pojedine zemlje i pojedince nego i za čovečanstvo.

MONITOR: Te rehabilitacije u Srbiji podržava i Srpska pravoslavna crkva?
PRPA: Crkva i u Srbiji i u Hrvatskoj nisu se definisale kao institucije koje brane visokomoralna načela čoveka, čovečanstva i humanizma u ovim slučajevima. I to je strašno za crkvu koja reprezentuje religiju koja u osnovi ima ljubav i praštanje. To kompromituje i religiju, a ne samo crkvu. Stati na stranu onih koji su naneli zlo drugim ljudima u tolikoj količini znači odreći se osnovnih postulata religije kojoj te crkve pripadaju kao institucije.

MONITOR: Pojedini politički analitičari kažu da je današnja Srbija partijska država i društvo obespravljenih i gladnih ljudi.
PRPA: Upravo tako. Današnja Srbija je zemlja bez vrednosnih sistema. Svi prethodni vrednosni sistemi su ukinuti, a nisu uspostavljeni novi koji će u kreativnom smislu doprineti razvoju humanističkog sveta i čoveka tako da čovek ostvari pravo na egizistenciju bez one prustovske egzistencijalne strepnje već i pravo na sreću. Srbija danas nije zemlja srećnih ljudi.

MONITOR: I dalje je aktuelno pitanje Kosova. Aleksandar Vučić kaže da o rješavanju problema Kosova ne postoji nacrt, a kamoli predlog iako pet godina o tome pregovara. Kako to komentarišete?
PRPA: Kao vređanje inteligencije građana ove zemlje. On to radi svaki dan i to je uobičajena izjava u tom političkom maniru da se neprestano manipuliše, da se govore neistine, da se takozvano iskreno laže. On je to usavršio u višedecenijskom političkom pojavljivanju. On je politički fenomen ovog prostora sa karakteristikama koje sam nabrojala. Žalosno je da se teritorijalna pitanja tako tretiraju, a ona nisu teritorijana tako da se odseče ili pripoji parče zemlje, jer ona pripada korpusu ne jednog nego dva naroda koji žive na Balkanu preko 1300 godina. Zbog vokabulara i načina na koji se ovo pitanje razmatra takva politička praksa je najgora zloupotreba politike koju čovek može da zamisli.

Pitanje Kosova ne može da se reši bez društvenog konzensusa. O tome treba oba naroda da odlučuju dijalogom, a ne odlukama pojedinaca sa birokratijom Evropske unije i iza leđa građana, pa da se donose rešenja u duhu imperijalne političke prakse iz devetnaestog i dvadesetog veka, kada su se vukle granice po principu ja tebi dam ovo, a ti meni daš ono parče, pa su se ljudi tretiraju kao glavice kupusa – ja ove ovamo, a i ti one onamo. To je nedopustivi oblik zloupotrebe demokratije i prava naroda. Neprestano smo u verbalnom ratu. To mora da prestane da bi se našla racionalna rešenja i videlo kako je moguć suživot na ovim prostorima koji neće generisati neprestane ratove i političku hranu za nesposobne i manipulativne političare.

MONITOR: Koje je racionalno rješenje za Kosovo?
PRPA: Racionalno rešenje jeste da moraju oba naroda da se dogovore, ali tako da imaju društveni konsenzus. To znači učešće svih društvenih slojeva ili reprezenata tih slojeva. Taj problem mora da se reši, jer Srbija živi u državno-pravnom provizorijumu, a i Kosovo je u državno-pravnom provizorijumu. To je pogubno za državu, jer država ne zna ni gde su joj granice, ni ustav ne može da donese, potpuno je blokirana. To mora da se reši, ali ne tako da se nakon pregovora ospe paljba na suprotnu stranu i kaže kako nema dogovora. I onda krenu od kišobrana Evropske unije da se dogovaraju, a građani o dogovorima ne znaju ništa konkretno. Treba da zaboravimo nacionalni ekskluzivizam, da smo mi bolji od drugih i da počnemo svi objektivno da se sagledavamo ko smo i šta smo i šta možemo da uradimo za boljitak društva i države čiji smo građani. Mora se tabuizirati taj prostor neprestane mržnje, jer su akteri te priče odgovorni ne samo svojoj sadašnjosti nego i prema budućnosti.

Nacionalizam vodi u tupost

MONITOR: Svojevremeno je Nebojša Popov govorio da metodološki nacionalizam treba prevazići metodološkim kosmopolitizmom. Kakve su šanse da se to ostvari u Srbiji?
PRPA: Te pomake rade društvene mreže, ne rade obrazovne institucije, a ponajmanje politika. Sreća je da mladi ljudi imaju mogućnost da preko interneta učestvuju u tom globalnom civilizacijskom iskustvu u koje je danas ceo svet uključen. To je značajan prozor u svet. Metodološki nacionalizam, što bi rekla Hana Arent zlo je banalno, vodi sveopštoj tuposti, gubljenju ljudskog integriteta, uništavanju individualizma. Ako ja postajem samo u kolektivnom ja, kao pripadnik nacije, a ne postojim kao individua, onda je to porazno za svakog čoveka, a i društvo. Uništavanje invidiualizma kao političkog, filozofskog i ljudskog ideala je pogubno za svako društvo, a nacionalizam to upravo radi. Proizvodi sveopštu tupost i glupost. To je civilizacijska regresija u globalnom svetu i to je za razvoj čoveka, njegovog znanja, njegovog intelekta, apsolutno pogubno.

Svaki čovek zna koliko vredi kada se upoređuje sa drugim ljudima. Ukinuti mogućnost upoređivanja sa drugima znači ukinuti svest o tome koliko vredi svaka individua pojedinačno. Najporazniji rezultat toga je kada se upoređujemo s drugim ljudima u kolektivitetu, a ne na individualnoj ravni. Ljudi se moraju individualno upoređivati jedni s drugima. Kao kolektiviteti teško možemo da se upoređujemo, jer, što bi rekao Benedikt Anderson, nacija je zamišljena zajednica. Egzistira u mišljenju svakog čoveka kao neki posebni entitet. Ona u realnosti ne postoji, ne postoji ni kolektivna psihologija, ni kolektivno ja. Postoje individualno ja i individualna psihologija. Pristanak da se jedino uđe u kolektivno ja jeste gubitak svih ljudskih elementarnih svojstava, a pre svega onog što nas čini ljudima i izdavaja od svih drugih oblika života na planeti, a to je naš um.

Kolindino falsifikovanje istorije

MONITOR: Kako komentarišete nedavnu izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je jedva čekala da izađe iz komunizma i da su njeni sunarodnici išli u zatvor ako bi se izjasnili kao Hrvati?
PRPA: Takve izjave su nedopustive za predsednicu države. Ona nije pozvana da arbitrira o istoriji. Nije mi poznato da su oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Hrvati završavali u zatvoru. Možda misli na one koji su zatvarani zbog političke krivice u maspoku. Inače, smatram da su bile greške u socijalističkoj Jugoslaviji politička krivica i verbalni delikt, ali ne može se falsifikovati istorija, ne može se iz cele istorije iseći period Jugoslavije od 73 godine i reći da si nastao iz ničeg. Nije Hrvatska nastala iz ničega. Narod koji se odrekne svoje istorije na kraju će se odreći i svog porekla. To su stvari jednog političkog rijalitija i gubitka ideje da je politika vrlo ozbiljna oblast. Kant je rekao da je država umna zajednica slobodnih ljudi. Treba joj vratiti um kao jednu od njenih bitnih karakteristika. Država je racionalna zajednica. Svaka vrsta neodgovornog govora, kojim se država uvodi u opštu trivijalizaciju, je katastrofalna i opasna pojava ovog vremena.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo