Povežite se sa nama

FOKUS

BUDVA: OPET NAJAVLJENO UBISTVO: U besudnoj zemlji mafija presuđuje

Objavljeno prije

na

Maskirane profesionalne ubice još jednom su obavile krvavi posao u Crnoj Gori. Prošle subote oko 22 sata, ispred stana u budvanskom naselju Dubovica, hicima iz makar dva oružja ubijen je Slobodan Šaranović (79). Čovjek koga verzirani opisuju kao izuzetno uticajnu osobu povezanu sa mnogim poslovima i ličnostima iz svijeta biznisa, politike i kriminala. Decenijama u sjenci, iz koje je izašao nakon što je njegov mlađi brat Branislav Šaranović brutalno ubijen u Beogradu, pred svojom kućom na Dedinju, u jesen 2009. godine. Na njega su, sa motora u pokretu, pucala dvojica maskiranih i do danas nepoznatih napadača.

Država je i dalje ostala odsutna, nemoćna ili nevoljna da ubice spriječi ili ih makar identifikuje i privede pravdi.

„Ubistvom Slobodana Šaranovića okončana je njegova decenijama duga mafijaška karijera”, konstatuju novinari Mreže za otkrivanje kriminala i korupcije (KRIK) Bojana Pavlović i Stevan Dojčinović, pozivajući se na dokumenta koja svjedoče o tome kako je Šaranovićeva grupa funkcionisala, odnosima sa drugim klanovima, ulozi fudbalskih navijača (iz Beograda) u kriminalnim aktivnostima, domaćim i inostranim poslovima pokojne braće i vezama koje su oni imali sa srpskim i crnogorskim vlastima.

„Braća Šaranović bila su povezana sa ljudima na visokim pozicijama u Srbiji i Crnoj Gori, što je čest slučaj sa šefovima kriminalnih grupa na Balkanu. Ivica Tončev, sekretar ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, prije zaposlenja u vladi (Srbije, prim. autora) radio je kao direktor Šaranovićeve firme u Austriji”, navodi se u opširnom tekstu na portalu krik.rs. Tu je i napomena kako su „braća Šaranović dobijala privilegovane kredite od Prve banke u vlasništvu porodice bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića”.

Pavlović i Dojčinović navode kako su Branislav i Slobodan Šaranović „bili bliski” kriminalnoj grupi Amerika, koja se bavi međunarodnim transportom kokaina precizirajući, ipak, da su pokojna braća ,,godinama bili van direktnog učešća u kriminalnim aktivnostima. Živjeli su u Beogradu i odatle vodili svoje kockarske poslove. Imali su kockarnice u Srbiji, rodnoj Crnoj Gori, Austriji, ali i u Kinšasi, glavnom gradu afričke države Kongo. Bili su vlasnici mjenjačnica, ali i drugih poslova u kojima je bio veliki protok keša. U isto vrijeme, njihov nećak Miloš Delibašić upravljao je kriminalnom grupom…”.

Slobodan Šaranović je ubijen u vrijeme kada je u Beogradu počelo suđenje njemu (sudilo bi mu se u odsustvu), njegovom sestriću Milošu Delibašiću i još petorici „članova kriminalne grupe” optuženih da su u Beogradu ubili Nikolu Bojovića, a u Budvi Miloša Vidakovića u aprilu, odnosno julu 2013. godine.

Šaranović se nije našao na optuženičkoj klupi u Beogradu zbog toga što je zvanična Podgorica odbila zahtjev za njegovo izručenje. Kada je Srbija zatražila izručenje Šaranovića zbog optužbi da je naručio i finansirao ubistvo Nikole Bojovića, crnogorsko tužilaštvo je – po istom osnovu – pokrenulo istragu. Pošto zakon nalaže da Crna Gora ne može izručiti svoje državljane nekoj drugoj zemlji dok se protiv njih vodi krivični postupak, Šaranović se – umjesto u Beogradu – obreo u istražnom zatvoru u Spužu.

Odatle je pušten krajem prošle godine, nakon što je nadležni sud po treći put „na doradu” vratio optužnicu Višeg državnog tužilaštva kojom se Šaranoviću i Ratku Koljenšiću (i njemu se u Beogradu sudi „u odsustvu”) na teret stavlja podstrekivanje, odnosno pomaganje u ubistvu Nikole Bojovića.

Šaranović je na ročištima za potvrđivanje optužnice sporio optužbe i tvrdio da će pred sudom dokazati nevinost. Potom je, nedugo po izlasku iz pritvora, policiji donio pištolj i mobilni telefon koje mu je, navodno, u Budvi predao mladić plaćen da ga ubije, nakon što je navodno u posljednji čas odustao od planiranog zločina. Do danas nema podataka da je bilo ko od nadležnih istražio ovu prijavu.

To je još jedan argument onima koji tvrde da je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi moglo biti spriječeno. Kao i još neka u nizu povezanih ubistava koja su mu prethodila u višegodišnjem ratu između kriminalnih grupa pod kontrolom Slobodana Šaranovića i Luke Bojovića (vidi boks).

Do svega toga (sedam života je nasilno prekinuto) ne bi došlo da su pronađene i uhapšene ubice Branislava Šaranovića i njegovih kumova Slobodana i Danila Radonjića (sin i otac). Slobodan je „nestao” u ljeto 2009. nakon susreta sa, danas takođe pokojnim, Lukom Đurovićem. Danilo je ubijen u Beogradu, iz zasjede, skupa sa prijateljem koji se sa Dženanom Ramovićem slučajno našao u društvu, u septembru 2011.

Jedva nekoliko mjeseci nakon nestanka Slobodana Radonjića i početka neformalne istrage, koju su finansirali i vodili njegov otac Slobodan i kum Branislav, ubijen je u Beogradu mlađi od braće Šaranović. Nakon što je jesenas, u spuškom zatvoru, hicem iz snajperske puške ubijen Dalibor Đurić, pripadnik tzv. Škaljarskog klana, u ovdašnjim medijima (Pobjeda, 23. septembar) pojavile su se tvrdnje da je on – prema operativnim podacima srpske policije – ubio Šaranovića, Radonjića i Ramovića. Podaci o pomoćnicima i naručiocima i dalje su nepoznati.

Slobodan Šaranović je zato sproveo sopstvenu istragu. Prvo je, na izlozima svojih mejenjačnica u Srbiji, objavio oglas u kojem je ubicama svog brata ponudio novčanu nagradu od „šest cifara u evrima” ako mu otkriju nalogodavca. „Zaklinjem se svojom čašću i imenom da ću direktnim izvršiocima ubistva moga brata Branislava ne samo oprostiti nego, evo, ovako javno garantovati svojom glavom i životima moje uže porodice da ih neću prijaviti policiji niti progoniti na bilo koji drugi način, ukoliko se odluče da mi povjere tačnu i provjerljivu informaciju: ko ih je prvi kontaktirao, na koji način su angažovani, ko ih je isplatio, ko je pravi nalogodavac tog posla, odnosno u čije ime i za čiji račun su to uradili?”, pisalo je u „javnom oglasu”.

Potom je Šaranović prodao kazina i mjenjačnice u Srbiji i povukao se u Crnu Goru. Rat je počeo.

Uvjeren da iza ubistva njegovog brata i prijatelja stoji Luka Bojović, Šaranović je u Beograd poslao dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi ga likvidirali. Plan je spriječila policija. Plaćenici su uhapšeni a u stanu koji su koristili zaplijenjeno je nekoliko automatskih pušaka i pištolja, eksploziv, zolje, municija, maske i lažne policijske značke. Indikativno, među uhapšenima je bio i rođeni brat (inače zaposlen u Šaranovićevom kazinu na Slaviji) Saše Cvetanovića Pitbula, čovjeka koji je, prema navodima optužnice u Beogradu, nešto kasnije – za naknadu od 30 hiljada eura – ubio Lukinog brata Nikolu.

Ubistvo Nikole Bojovića imalo je veliki odjek. Dijelom zato što je odstrijeljeni bio rođeni brat „trenutno najistaknutijeg aktivnog vođe kriminalne grupe u regionu, koji posle udara na klan Darka Šarića i hapšenje i suđenje Sretenu Jociću pokušava da se instalira na mesto prvog dona podzemlja” (Vreme, jul 2010). A, još više, zbog toga što je profesionalno likvidirana žrtva bila „civil”, odnosno osoba koja nije pripadala kriminalnom miljeu. Zato su analitičari i mediji ovo ubistvo smještali na razmeđu obračuna zaraćenih kriminalnih klanova i krvne osvete!?

Navodno je, poslije bratovog ubistva, Slobodan Šaranović napravio spisak – odnosno popis ljudi koje treba ubiti zbog učešća u rivalskim egzekucijama ili poslovne bliskosti sa Lukom Bojovićem.

Bojovića je španska policja uhapsila u Valensiji 2012. godine i on je osuđen na 18 godina zatvora. Njegovo ubistvo u zatvoru moglo se, navodno, organizovati za milion eura. Šaranović je, međutim, ako je vjerovati nezvaničnim izvorima iz policije i podzemlja na koje se pozivaju regionalni mediji, bio spreman da plati „samo” 600.000. Luka je, sve iz zatvora, nakon bratovog ubistva oglasio ponudu: Slobodanova glava vrijedi pola miliona eura.

No, nijesu samo šefovi bili na meti. Baranin Luka Đurović i Beograđanin Filip Korać bili su, kažu, na popisu onih čiju je glavu tražila ekipa iz Crne Gore. Đurović je, što srećom, što uz pomoć ovdašnje policije, izbjegao nekoliko atentata da bi stradao u saobraćajnoj nesreći 2013. Korać se, svjestan opasnosti, skolonio iz Beograda, nakon što je u aprilu 2014. godine ubijen Rade Rakonjac, Bojovićev saradnik, prijatelj i saborac iz paravojske Željka Ražnatovića Arkana (zločini tzv. Tigrova postali su trade mark ratova u Hrvatskoj i Bosni).Uhapšen je, pa naprasno pušten, prošlog ljeta u Zvorniku. Uhapšen je pod sumnjom da je iz snajperske puške ubio Čedu Đokića (60) još jednog „junaka” iz balkanskog narko miljea. Pušten je, i pored međunarodne potjernice, uz alibi – samo je šetao po kraju.

Neko bi rekao da nije slučajno: policija je spriječila ubistvo Luke Bojovića. Policija je otkrila ubice njegovog brata Nikole, policija je uhapsila pa pustila njegovog najbližeg saradnika Filipa Koraća…

Sasvim suprotno, ni traga ni glasa egzekutorima koji su ubili oca i sina Radonjiće, braću Šaranović, njihovog advokata Vladimira Zrelca (ubijen u decembru 2015. dok je sjedio u svom automobilu u blizini Hrama Svetog Save u Beogradu).

Po sličnom obrascu ovdašnja policija nije uspjela da spriječi niz najavljenih ubistava: od Muše Osmanagića u Baru, preko Gorana Đuričkovića u Budvi, Dalibora Đurića u Spužu do Slobodana Šaranovića, ponovo u Budvi. Znači li to da su profesionalci iz redova organizovanog kriminala bolje osposobljeni i motivisani od „rivala” iz službi bezbjednosti? Ili je u pitanju neka druga priča.

„Slobodan Šaranović je ubijen zato što nije utvrđena istina o ubistvu njegovog brata Branislava”, poručila je rodbina nad odrom pokojnog Slobodana. „Ima raznih priča povodom ubistva Slobodana i neki su pominjali i krvnu osvetu. Međutim, nje nije bilo i najbliža porodica našeg Slobodana za to ne zna niti želi da zna, a želimo samo istinu koja će rasvijetliti ovaj slučaj…”.

Nije jasno da li je njegovo ubistvo kraj mafijaškog rata, pitaju se novinari KRIK-a. Država se ne oglašava. Neki strahuju da šuti zato što ne radi ništa. Drugi se plaše da „službe” ćute i rade.

KO JE LUKA BOJOVIĆ
Od zoološkog vrta do kralja balkanskog podzemlja

Nakon što odsluži kaznu od 18 godina u španskom zatvoru (uz „dobro vladanje” to bi se moglo desiti već 2021. godine) Luka Bojović bi se u Srbiju mogao vratiti kao slobodan čovjek. On se više ne nalazi na Interpolovoj potjernici, jer je u Beogradu pravosnažno oslobođen optužbi za tri ubistva i dva pokušaja ubistva. (Ubijeni su Branko Jeftović Jorga, Dejan Živanović i Milutin Jovičić. Živanović i Jovičić ubijeni su kao tjelohranitelji Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, koje je Bojović pokušao da ubije u znak odmazde zbog ubistva Željka Ražnatovića).

Tužioci su uzaludno nudili materijalne dokaze koji potvrđuju da je Bojović preko svojih saradnika strašio i podmićivao svjedoke kako bi promijenili ranije iskaze i svjedočili u njegovu korist (izuzeli ga iz priča o ubistvima i pokušajima ubistava o kojima su svjedočili nekadašnji Zemunci, a potom i njegovi saradnici – profesionalne ubice – Sretko Kalinić i Miloš Simović). Sud je pisma, zaplijenjena tokom racije u Bojovićevom stanu u Valensiji, odbacio kao dokaze uz obrazloženje da se „moguće” radi o zaštićenoj prepisci advokat – klijent. Tužioci su, uzalud, tvrdili da ni jedno pismo nije potpisao nijedan advokat registrovan u Srbiji.

„Sudsko veće koje su činili Vladimir Mesarović, sin Nate Mesarović, nekadašnje predsednice Vrhovnog suda, Snežana Jovanović i Dragan Milošević u maju 2015. proglasilo je Bojovića nevinim i za naručivanje likvidacija u Srbiji”, bilježi portal krik.rs, „Isto veće je jula 2014. godine donelo oslobađajuću presudu u drugom kontroverznom postupku – slučaju protiv Stanka Subotića Caneta i drugih za šverc cigareta. Sude i ubicama novinara Slavka Ćuruvije”.
Slučajnost?

Prema srpskim medijima, fama o Bojoviću „proširiće se na Beograd sa bosanskog i hrvatskog ratišta, koja je Luka pohodio sa svojim idolom Arkanom u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi”. U Srbiji je prvi put hapšen 1995., kada je kod njega nađen nelegalni pištolj, pa je osuđen na šest mjeseci zatvora. Bojović je, potom, 2002. godine optužen da je u prostorijama beogradskog Zoološkog vrta (Lukin otac Vuk Bojović bio je direktor vrta od 1986. godine), uz pomoć dva saradnika, palicom prebio izvjesnog Mirka Elezovića, oteo mu 7.200 eura, a zatim mu prijetio da povuče tužbu koju je podnio protiv Lukinog prijatelja. Bojović i njegovi saradnici bili su optuženi iste godine, ali je 2008. predmet proglašen zastarjelim… Hrvatski mediji su prenijeli da u iskazu koji je Sretko Kalinić dao njihovoj policiji stoji da je Bojović naručio ili suizvršio 11 ubistava. Među njima Kalinić pominje i namjeru da se ubije Budvanin Ivan Delić. „Dobio sam nalog da ubijem Ivana Delića, kuma Brana Mićunovića. Atentat je trebalo da se izvrši u budvanskom kafeu Palma. Greškom sam umesto Delića ubio mladića koji je sedeo za susednim stolom. Nosio je sivu majicu, kakvu je na sebi imao i Delić”, ispričao je hrvatskim policajcima Sretko Kalinić. Žrtva je bio Nikšićanin Goran Pejović. I holandska policija je za Bojovićem raspisala međunarodnu potjernicu zbog sumnje da je organizovao likvidaciju Srđana Miranovića u Podgorici 12. januara 2006. godine. Kao mogući naručilac pominjao se holandski mafijaš Vilijem Vim Holeder. Iz nekog razloga crnogorsko pravosuđe ignoriše ove informacije. Konačno, prema podacima CINS-a (Centar za istraživačko novinarstvo Srbije) Luka Bojović je dobar dio svojih poslova vodio preko Teade Group LLC, of šor kompanije registrovane u Delaveru, američkoj zoni slobodne trgovine. Na istoj adresi bile su registrovane Šarićeve of-šor kompanije – Meteniko, Financial Angels, Durabilly… Takođe, Bojović i Šarić su koristili usluge istog agenta u Delaveru, koji im je otvarao i vodio firme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo