Povežite se sa nama

FOKUS

BUDVA: OPET NAJAVLJENO UBISTVO: U besudnoj zemlji mafija presuđuje

Objavljeno prije

na

Maskirane profesionalne ubice još jednom su obavile krvavi posao u Crnoj Gori. Prošle subote oko 22 sata, ispred stana u budvanskom naselju Dubovica, hicima iz makar dva oružja ubijen je Slobodan Šaranović (79). Čovjek koga verzirani opisuju kao izuzetno uticajnu osobu povezanu sa mnogim poslovima i ličnostima iz svijeta biznisa, politike i kriminala. Decenijama u sjenci, iz koje je izašao nakon što je njegov mlađi brat Branislav Šaranović brutalno ubijen u Beogradu, pred svojom kućom na Dedinju, u jesen 2009. godine. Na njega su, sa motora u pokretu, pucala dvojica maskiranih i do danas nepoznatih napadača.

Država je i dalje ostala odsutna, nemoćna ili nevoljna da ubice spriječi ili ih makar identifikuje i privede pravdi.

„Ubistvom Slobodana Šaranovića okončana je njegova decenijama duga mafijaška karijera”, konstatuju novinari Mreže za otkrivanje kriminala i korupcije (KRIK) Bojana Pavlović i Stevan Dojčinović, pozivajući se na dokumenta koja svjedoče o tome kako je Šaranovićeva grupa funkcionisala, odnosima sa drugim klanovima, ulozi fudbalskih navijača (iz Beograda) u kriminalnim aktivnostima, domaćim i inostranim poslovima pokojne braće i vezama koje su oni imali sa srpskim i crnogorskim vlastima.

„Braća Šaranović bila su povezana sa ljudima na visokim pozicijama u Srbiji i Crnoj Gori, što je čest slučaj sa šefovima kriminalnih grupa na Balkanu. Ivica Tončev, sekretar ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, prije zaposlenja u vladi (Srbije, prim. autora) radio je kao direktor Šaranovićeve firme u Austriji”, navodi se u opširnom tekstu na portalu krik.rs. Tu je i napomena kako su „braća Šaranović dobijala privilegovane kredite od Prve banke u vlasništvu porodice bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića”.

Pavlović i Dojčinović navode kako su Branislav i Slobodan Šaranović „bili bliski” kriminalnoj grupi Amerika, koja se bavi međunarodnim transportom kokaina precizirajući, ipak, da su pokojna braća ,,godinama bili van direktnog učešća u kriminalnim aktivnostima. Živjeli su u Beogradu i odatle vodili svoje kockarske poslove. Imali su kockarnice u Srbiji, rodnoj Crnoj Gori, Austriji, ali i u Kinšasi, glavnom gradu afričke države Kongo. Bili su vlasnici mjenjačnica, ali i drugih poslova u kojima je bio veliki protok keša. U isto vrijeme, njihov nećak Miloš Delibašić upravljao je kriminalnom grupom…”.

Slobodan Šaranović je ubijen u vrijeme kada je u Beogradu počelo suđenje njemu (sudilo bi mu se u odsustvu), njegovom sestriću Milošu Delibašiću i još petorici „članova kriminalne grupe” optuženih da su u Beogradu ubili Nikolu Bojovića, a u Budvi Miloša Vidakovića u aprilu, odnosno julu 2013. godine.

Šaranović se nije našao na optuženičkoj klupi u Beogradu zbog toga što je zvanična Podgorica odbila zahtjev za njegovo izručenje. Kada je Srbija zatražila izručenje Šaranovića zbog optužbi da je naručio i finansirao ubistvo Nikole Bojovića, crnogorsko tužilaštvo je – po istom osnovu – pokrenulo istragu. Pošto zakon nalaže da Crna Gora ne može izručiti svoje državljane nekoj drugoj zemlji dok se protiv njih vodi krivični postupak, Šaranović se – umjesto u Beogradu – obreo u istražnom zatvoru u Spužu.

Odatle je pušten krajem prošle godine, nakon što je nadležni sud po treći put „na doradu” vratio optužnicu Višeg državnog tužilaštva kojom se Šaranoviću i Ratku Koljenšiću (i njemu se u Beogradu sudi „u odsustvu”) na teret stavlja podstrekivanje, odnosno pomaganje u ubistvu Nikole Bojovića.

Šaranović je na ročištima za potvrđivanje optužnice sporio optužbe i tvrdio da će pred sudom dokazati nevinost. Potom je, nedugo po izlasku iz pritvora, policiji donio pištolj i mobilni telefon koje mu je, navodno, u Budvi predao mladić plaćen da ga ubije, nakon što je navodno u posljednji čas odustao od planiranog zločina. Do danas nema podataka da je bilo ko od nadležnih istražio ovu prijavu.

To je još jedan argument onima koji tvrde da je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi moglo biti spriječeno. Kao i još neka u nizu povezanih ubistava koja su mu prethodila u višegodišnjem ratu između kriminalnih grupa pod kontrolom Slobodana Šaranovića i Luke Bojovića (vidi boks).

Do svega toga (sedam života je nasilno prekinuto) ne bi došlo da su pronađene i uhapšene ubice Branislava Šaranovića i njegovih kumova Slobodana i Danila Radonjića (sin i otac). Slobodan je „nestao” u ljeto 2009. nakon susreta sa, danas takođe pokojnim, Lukom Đurovićem. Danilo je ubijen u Beogradu, iz zasjede, skupa sa prijateljem koji se sa Dženanom Ramovićem slučajno našao u društvu, u septembru 2011.

Jedva nekoliko mjeseci nakon nestanka Slobodana Radonjića i početka neformalne istrage, koju su finansirali i vodili njegov otac Slobodan i kum Branislav, ubijen je u Beogradu mlađi od braće Šaranović. Nakon što je jesenas, u spuškom zatvoru, hicem iz snajperske puške ubijen Dalibor Đurić, pripadnik tzv. Škaljarskog klana, u ovdašnjim medijima (Pobjeda, 23. septembar) pojavile su se tvrdnje da je on – prema operativnim podacima srpske policije – ubio Šaranovića, Radonjića i Ramovića. Podaci o pomoćnicima i naručiocima i dalje su nepoznati.

Slobodan Šaranović je zato sproveo sopstvenu istragu. Prvo je, na izlozima svojih mejenjačnica u Srbiji, objavio oglas u kojem je ubicama svog brata ponudio novčanu nagradu od „šest cifara u evrima” ako mu otkriju nalogodavca. „Zaklinjem se svojom čašću i imenom da ću direktnim izvršiocima ubistva moga brata Branislava ne samo oprostiti nego, evo, ovako javno garantovati svojom glavom i životima moje uže porodice da ih neću prijaviti policiji niti progoniti na bilo koji drugi način, ukoliko se odluče da mi povjere tačnu i provjerljivu informaciju: ko ih je prvi kontaktirao, na koji način su angažovani, ko ih je isplatio, ko je pravi nalogodavac tog posla, odnosno u čije ime i za čiji račun su to uradili?”, pisalo je u „javnom oglasu”.

Potom je Šaranović prodao kazina i mjenjačnice u Srbiji i povukao se u Crnu Goru. Rat je počeo.

Uvjeren da iza ubistva njegovog brata i prijatelja stoji Luka Bojović, Šaranović je u Beograd poslao dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi ga likvidirali. Plan je spriječila policija. Plaćenici su uhapšeni a u stanu koji su koristili zaplijenjeno je nekoliko automatskih pušaka i pištolja, eksploziv, zolje, municija, maske i lažne policijske značke. Indikativno, među uhapšenima je bio i rođeni brat (inače zaposlen u Šaranovićevom kazinu na Slaviji) Saše Cvetanovića Pitbula, čovjeka koji je, prema navodima optužnice u Beogradu, nešto kasnije – za naknadu od 30 hiljada eura – ubio Lukinog brata Nikolu.

Ubistvo Nikole Bojovića imalo je veliki odjek. Dijelom zato što je odstrijeljeni bio rođeni brat „trenutno najistaknutijeg aktivnog vođe kriminalne grupe u regionu, koji posle udara na klan Darka Šarića i hapšenje i suđenje Sretenu Jociću pokušava da se instalira na mesto prvog dona podzemlja” (Vreme, jul 2010). A, još više, zbog toga što je profesionalno likvidirana žrtva bila „civil”, odnosno osoba koja nije pripadala kriminalnom miljeu. Zato su analitičari i mediji ovo ubistvo smještali na razmeđu obračuna zaraćenih kriminalnih klanova i krvne osvete!?

Navodno je, poslije bratovog ubistva, Slobodan Šaranović napravio spisak – odnosno popis ljudi koje treba ubiti zbog učešća u rivalskim egzekucijama ili poslovne bliskosti sa Lukom Bojovićem.

Bojovića je španska policja uhapsila u Valensiji 2012. godine i on je osuđen na 18 godina zatvora. Njegovo ubistvo u zatvoru moglo se, navodno, organizovati za milion eura. Šaranović je, međutim, ako je vjerovati nezvaničnim izvorima iz policije i podzemlja na koje se pozivaju regionalni mediji, bio spreman da plati „samo” 600.000. Luka je, sve iz zatvora, nakon bratovog ubistva oglasio ponudu: Slobodanova glava vrijedi pola miliona eura.

No, nijesu samo šefovi bili na meti. Baranin Luka Đurović i Beograđanin Filip Korać bili su, kažu, na popisu onih čiju je glavu tražila ekipa iz Crne Gore. Đurović je, što srećom, što uz pomoć ovdašnje policije, izbjegao nekoliko atentata da bi stradao u saobraćajnoj nesreći 2013. Korać se, svjestan opasnosti, skolonio iz Beograda, nakon što je u aprilu 2014. godine ubijen Rade Rakonjac, Bojovićev saradnik, prijatelj i saborac iz paravojske Željka Ražnatovića Arkana (zločini tzv. Tigrova postali su trade mark ratova u Hrvatskoj i Bosni).Uhapšen je, pa naprasno pušten, prošlog ljeta u Zvorniku. Uhapšen je pod sumnjom da je iz snajperske puške ubio Čedu Đokića (60) još jednog „junaka” iz balkanskog narko miljea. Pušten je, i pored međunarodne potjernice, uz alibi – samo je šetao po kraju.

Neko bi rekao da nije slučajno: policija je spriječila ubistvo Luke Bojovića. Policija je otkrila ubice njegovog brata Nikole, policija je uhapsila pa pustila njegovog najbližeg saradnika Filipa Koraća…

Sasvim suprotno, ni traga ni glasa egzekutorima koji su ubili oca i sina Radonjiće, braću Šaranović, njihovog advokata Vladimira Zrelca (ubijen u decembru 2015. dok je sjedio u svom automobilu u blizini Hrama Svetog Save u Beogradu).

Po sličnom obrascu ovdašnja policija nije uspjela da spriječi niz najavljenih ubistava: od Muše Osmanagića u Baru, preko Gorana Đuričkovića u Budvi, Dalibora Đurića u Spužu do Slobodana Šaranovića, ponovo u Budvi. Znači li to da su profesionalci iz redova organizovanog kriminala bolje osposobljeni i motivisani od „rivala” iz službi bezbjednosti? Ili je u pitanju neka druga priča.

„Slobodan Šaranović je ubijen zato što nije utvrđena istina o ubistvu njegovog brata Branislava”, poručila je rodbina nad odrom pokojnog Slobodana. „Ima raznih priča povodom ubistva Slobodana i neki su pominjali i krvnu osvetu. Međutim, nje nije bilo i najbliža porodica našeg Slobodana za to ne zna niti želi da zna, a želimo samo istinu koja će rasvijetliti ovaj slučaj…”.

Nije jasno da li je njegovo ubistvo kraj mafijaškog rata, pitaju se novinari KRIK-a. Država se ne oglašava. Neki strahuju da šuti zato što ne radi ništa. Drugi se plaše da „službe” ćute i rade.

KO JE LUKA BOJOVIĆ
Od zoološkog vrta do kralja balkanskog podzemlja

Nakon što odsluži kaznu od 18 godina u španskom zatvoru (uz „dobro vladanje” to bi se moglo desiti već 2021. godine) Luka Bojović bi se u Srbiju mogao vratiti kao slobodan čovjek. On se više ne nalazi na Interpolovoj potjernici, jer je u Beogradu pravosnažno oslobođen optužbi za tri ubistva i dva pokušaja ubistva. (Ubijeni su Branko Jeftović Jorga, Dejan Živanović i Milutin Jovičić. Živanović i Jovičić ubijeni su kao tjelohranitelji Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, koje je Bojović pokušao da ubije u znak odmazde zbog ubistva Željka Ražnatovića).

Tužioci su uzaludno nudili materijalne dokaze koji potvrđuju da je Bojović preko svojih saradnika strašio i podmićivao svjedoke kako bi promijenili ranije iskaze i svjedočili u njegovu korist (izuzeli ga iz priča o ubistvima i pokušajima ubistava o kojima su svjedočili nekadašnji Zemunci, a potom i njegovi saradnici – profesionalne ubice – Sretko Kalinić i Miloš Simović). Sud je pisma, zaplijenjena tokom racije u Bojovićevom stanu u Valensiji, odbacio kao dokaze uz obrazloženje da se „moguće” radi o zaštićenoj prepisci advokat – klijent. Tužioci su, uzalud, tvrdili da ni jedno pismo nije potpisao nijedan advokat registrovan u Srbiji.

„Sudsko veće koje su činili Vladimir Mesarović, sin Nate Mesarović, nekadašnje predsednice Vrhovnog suda, Snežana Jovanović i Dragan Milošević u maju 2015. proglasilo je Bojovića nevinim i za naručivanje likvidacija u Srbiji”, bilježi portal krik.rs, „Isto veće je jula 2014. godine donelo oslobađajuću presudu u drugom kontroverznom postupku – slučaju protiv Stanka Subotića Caneta i drugih za šverc cigareta. Sude i ubicama novinara Slavka Ćuruvije”.
Slučajnost?

Prema srpskim medijima, fama o Bojoviću „proširiće se na Beograd sa bosanskog i hrvatskog ratišta, koja je Luka pohodio sa svojim idolom Arkanom u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi”. U Srbiji je prvi put hapšen 1995., kada je kod njega nađen nelegalni pištolj, pa je osuđen na šest mjeseci zatvora. Bojović je, potom, 2002. godine optužen da je u prostorijama beogradskog Zoološkog vrta (Lukin otac Vuk Bojović bio je direktor vrta od 1986. godine), uz pomoć dva saradnika, palicom prebio izvjesnog Mirka Elezovića, oteo mu 7.200 eura, a zatim mu prijetio da povuče tužbu koju je podnio protiv Lukinog prijatelja. Bojović i njegovi saradnici bili su optuženi iste godine, ali je 2008. predmet proglašen zastarjelim… Hrvatski mediji su prenijeli da u iskazu koji je Sretko Kalinić dao njihovoj policiji stoji da je Bojović naručio ili suizvršio 11 ubistava. Među njima Kalinić pominje i namjeru da se ubije Budvanin Ivan Delić. „Dobio sam nalog da ubijem Ivana Delića, kuma Brana Mićunovića. Atentat je trebalo da se izvrši u budvanskom kafeu Palma. Greškom sam umesto Delića ubio mladića koji je sedeo za susednim stolom. Nosio je sivu majicu, kakvu je na sebi imao i Delić”, ispričao je hrvatskim policajcima Sretko Kalinić. Žrtva je bio Nikšićanin Goran Pejović. I holandska policija je za Bojovićem raspisala međunarodnu potjernicu zbog sumnje da je organizovao likvidaciju Srđana Miranovića u Podgorici 12. januara 2006. godine. Kao mogući naručilac pominjao se holandski mafijaš Vilijem Vim Holeder. Iz nekog razloga crnogorsko pravosuđe ignoriše ove informacije. Konačno, prema podacima CINS-a (Centar za istraživačko novinarstvo Srbije) Luka Bojović je dobar dio svojih poslova vodio preko Teade Group LLC, of šor kompanije registrovane u Delaveru, američkoj zoni slobodne trgovine. Na istoj adresi bile su registrovane Šarićeve of-šor kompanije – Meteniko, Financial Angels, Durabilly… Takođe, Bojović i Šarić su koristili usluge istog agenta u Delaveru, koji im je otvarao i vodio firme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za sabotiranje dogovora i kršenje Ustava. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija

 

Nakon maratonskih konsultacija avgustovske većine i konačnog dogovora da formiraju novu 44. vladu sa Miodragom Lekićem na čelu, rasplet političke krize se – ne nazire.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbio je da prihvati ponudu 41 poslanika koja mu je verbalno, putem medija, saopštena po isteku zakonskog roka. Prethodno je Andrija Mandić, pismom, od njega zatražio da mandat za sastav nove vlade povjeri Lekiću. Dok su se lideri tzv. stare većine međusobno optuživali za neuspjeh pregovora,  Đukanović je u utorak, nakon što nikome nije povjerio mandat za sastav nove vlade, Skupštini dostavio predlog za skraćenje mandata i raspisivanje novih izbora. U obrazloženju je naveo da „nije stekao utisak da postoji jasna većina koja bi bila u stanju da formira vladu”, kao i to da se oni koji su predložili Miodraga Lekića nisu odazvali konsultacijama ni dostavili potpise kojima bi potvrdili postojanje neophodne podrške.

Predlog predsjednika za skraćenje mandata parlamentu stara parlamentarna većina već je javno odbila, tvrdeći da neće na sjednici glasati za to. Lider DF-a Andrija Mandić ocijenio je da je Đukanović na taj način izvršio „državni udar“.

Đukanović je tražio da se o inicijativi za skraćenje mandata parlamentu glasa 30. septembra. Avgustovski pobjednici prijete da će izazvati prijevremene predsjedničke izbore ukoliko Đukanović do tada ne povuče svoj predlog. Đukanović je saopštio da neće da prejudicira šta će uraditi ako Skupština Crne Gore ne skrati mandat 30. septembra, ali je naveo da će „njegov potez biti u skladu sa Ustavom“.

Ustav je ove sedmice najčešće korišćena riječ. Nakon što je dodatno produbljena politička kriza, a zemlja upala u institucionalni bezdan, pa se ne zna čekaju li nas izbori ili nova vlada, svi okrivljuju sve za kršenje Ustava i tumače ga po svojoj volji. Ustav, na žalost, nije predvidio da zemljom upravljaju neodgovorne elite, spremne na sve zarad funkcija i moći.

Poslanici stare parlamentarne sada tvrde da je predsjednik države prekršio Ustav jer nije ispoštovao odredbu koja ga obavezuje da pozove predstavnike svih parlamentarnih partija na konsultacije.

„Đukanović je napravio veliku grešku koja se slobodno može nazvati kršenjem Ustava, kada je sazvao konsultacije. On je, prenebregavajući ono što piše u članu 95 Ustava, pozvao samo dio predstavnika političkih partija zastupljenih u Skupštini… Pošto to nije urađeno kako treba, jedan od najlakših izlaza je da Đukanović ponovi proces, da u skladu sa Ustavom sazove konsultacije, i stvar će biti riješena. Da stvar bude smješnija i čudnija, čak nije pozvao ni Lekića, za kojeg zna da je kandidat za mandatara”, ocijenio je je šef Kluba poslanika Demokratskog fronta Slaven Radunović.

I dok traže Đukanovićeve ustavne i zakonske propuste, avgustovski pobjednici zaboravljaju da pomenu da su njihovi pregovori još trajali u vrijeme kada je Đukanović, u četvrtak, 15. septembar, zakazao konsultacije sa političkim partijama. U to doba niko nije ni pominjao da nijesu svi dobili pismeni poziv od Đukanovića, a više njih je saopštilo da znaju da je krajnji rok da dostave Đukanoviću ponudu i potpise 41 poslanika u ponedjeljak, 19. septembra. U ponedjeljak, ponude i potpisa – nije bilo u pismenoj formi. Lider DF-a Andrija Mandić obratio se Đukanoviću u ponedjeljak poslijepodne preko medija, saopštivši da su se dogovorili. Takođe, avgustovski pobjednici saopštili su da imaju „verbalnu podršku“ koalicije Crno na bijelo, da je dogovor postignut i da mogu da formiraju 44. vladu.

Pismena ponuda sa potpisima poslata je Đukanoviću dan nakon isteka propisanog roka, u utorak, 20. septembra. GP URA je prvobitno odbijala da njeni poslanici potpišu ponudu, tražeći kompletan dogovor o sastavu buduće vlade („ništa nije dogovorno dok sve ne bude dogovoreno“). Konačno, nakon što je ostatak avgustovskih pobjednika pristao na uslove URA-e, promjenili su mišljenje.

Lider URA-e, i aktuelni premijer tehničke vlade Dritan Abazović, je u vrijeme kada su avgustovski pobjednici trebali da dostave ponudu Đukanoviću, pošao u posjetu SAD-u, nakon što je održao konferenciju za štampu, gdje je iznio brojne optužbe na račun onih sa kojima pregovara  o eventualnoj budućoj vladi. U trenu kada je trebalo okončati političku krizu u zemlji, on je u SAD odveo deset saradnika o trošku budžeta, i predano radio na sopstvenom marketingu, od vožnje biciklom po njujorškim ulicama do gostovanja na tamošnjim televizijama. Ipak, eto, dao je verbalnu podršku za formiranje vlade na čelu sa Lekićem.

„Verbalno predložiti nekoga u 2022. godini, u trenutku kada u svijetu funkcionišu i elektronske sjednice, ostaviti prostor za bilo kakav manevar nekome kao što je Đukanović je prilično na svoju štetu. On koristi svaku pukotinu koju može“, ocijenio je pisac Đuro Radosavović, apostrofirajući dio odgovornosti za aktuelnu politčku krizu i na avgustovsku većinu.

Tokom maratonskih konsultacija avgustovskih pobjednika, takođe je postalo jasno da im je na prvom mjestu partijski interes i partijske kalkulacije, a ne dogovor u cilju prevazilaženja političke krize. Konsultacije su protekle u beskrajnim međusobnim optužbama, neozbiljnosti, i bez jasne volje da se do dogovora i dođe.

Zbog svega, Crna Gora je danas u dubokoj institucionalnoj krizi. Ne samo da nije jasno da li nas očekuju izbori ili će biti formirana nova vlada, nego se otvara i mogućnost novog institucionalnog vakuuma ukoliko poslanici ne prihvate Đukanovićevu inicijativu. A, moguće, i ukoliko je formalno prihvate (nemamo Ustavni sud).

Advokat Veselin Radulović ocijenio je da u slučaju da skupštinska većina ne podrži predsjednika države, kao što su najavili, nastaje još jedna pravna praznina.

„Podrazumijeva se da ako ne postoji dogovor oko formiranja Vlade i oko mandatara, Skupština donese odluku o skraćenju mandata. Međutim, naši političari ne rade uvijek ili veoma često ne rade ono što je logično, često ne rade ni ono što je u skladu sa Ustavom i zakonom, i od njih se uvijek može očekivati neka vrsta improvizacije koja je ili na granici kršenja Ustava ili čak i prelazi tu granicu”, kazao je on.

I bivši državni sekretar Andrej Milović smatra da ukoliko poslanici kao što su najavili, ne izglasaju skraćenje mandata Skupštini, nastaje nova pravna situacija: „U tom slučaju imamo pravni vakuum jer nemamo Ustavom definisanu situaciju šta se dešava kad se ne izglasa skraćenje mandata Skupštini, a Vlada je pala, što je još jedan dokaz da je Ustav pun praznina i da se mora mijenjati.“

Već se pominje pogućnost da skupštinska većina i bez Đukanovićeve inicijative izglasa izbor nove vlade na čelu sa Lekićem. U skladu sa Ustavom ili ne, ko te pita. Naknadno bi se, valjda, pronašlo odgovarajuće tumačenje.

Ustav, na žalost, više nema ko da tumači. Ustavni sud je odnedavno u blokadi, nakon što je penzionisan sudija Miodrag Iličković. Iz nevladinog sektora kažu da su za to krivi političari koji zbog različitih interesa odugovlače kompletiranje jedne od najvažnijih institucija u zemlji. Iz HRA su podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF-a i URA-e u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Dvije godine od avgustovskih izbora, brojne druge institucije, a ne samo Ustavni sud, su u blokadi. A avgustovski pobjednici, umjesto da Đukanovića pošalju u političku istoriju, preuzeli su neke od mehanizama vladanja koje je stvorio. Zato danas njihove međusobne optužbe – ko je Đukanoviću odškrinuo vrata povratka na vlast – nijesu toliko bitne. Treba nam nova šansa.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STARA VEĆINA I POTRAGA ZA MANDATAROM: Uđite momci, ne bojte se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan

 

Skoro dvije sedmice nakon što je lider Nove Andrija Mandić radosno građanima saopštio da se avgustovska većina saglasila kako bi formirala 44. vladu, i nakon nekoliko sastanaka te iste većine, konačnog dogovora – nema. Dok ovaj broj Monitora odlazi u štampu, u crnogorskom parlamentu traje jedan u nizu sastanaka avgustovskih pobjednika. Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović čeka predstavnike parlamentarnih partija da mu dođu sa ponudom. Vrijeme otkucava.

U posljednji čas, u srijedu 14. septembra, blizu ponoći, avgustovska većina uspjela je da se dogovori oko imena mandatara. Prethodno su održana četiri sastanka na kojima, izuzev potpisivanja sporazuma kojim je predviđen izbor nove vlade i skupštinske administracije, nije bio napravljen ozbiljniji korak ka rješavanju krize vlasti.

U srijedu, nakon što je Mandić predložio da mandatar bude bivši diplomata, nekadašnji lider DF-a i lider Demosa Miodrag Lekić, avgstovski pobjednici saopštili su da oko predloga da Lekić bude mandatar postoji „visoka saglasnost”, te da je on „nesporan”. No, ostale su sporne raspodjele funkcija i moći unutar vlade koju bi eventualno formirali, pa su se pregovori nastavili.

Prethodno, partije su za mandatare predlagale sopstvene lidere. Otprilike ovako: Mandić Mandića, Abazović Abazovića… Nakon deset dana pregovora, Abazović je saopštio da će on odustati od pozicije mandatara samo ukoliko na to mjesto „dođe neko bolji”, odnosno posvećeniji borbi protiv organizovanog kriminala, kako je saopštio. Nakon skoro dvije sedmice sjetio se ko bi to mogao biti. Kazao je da bi „volio da kao mandatarku vidi Vanju Ćalović Marković”, direktoricu MANS-a. Ne postoje potvrde da se s njom o tome zaista i razgovaralo. Otuda, pregovori od početka liče kao pokušaj da se vode reda radi, i ne završe uspješno. I stav Demokrata, koji ne traže ništa, ni poziciju mandatara ni predsjednika parlamenta, idu tome u prilog, iako tvrde da je to njihova žrtva, zarad pregovora i građana. Teško je povjerovati da su srušili Abazovićevu vladu, da bi potom nezainteresovano stajali sa strane.

Ta stranka je na četvrtom sastanku saopštila da im ne bi bilo sporno da za najvažnije funkcije budu predložene potpredsjednica parlamenta Branka Bošnjak i bivša ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović, poručujući da im je neprihvatljivo da odlazeći premijer Abazović bude kandidat za mandatara. Opet, nema potvrde da se sa Bošnjak ili Borovinić Bojović o tome razgovaralo.

Da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori uspješno okončaju, pokazao je i nastavak sastanka, u četvrtak ujutru. Nakon što su se avgustovski pobjednici konačno usaglasili da za mandatara ponude ime Miodraga Lekića, na pregovarački sto su stavljene nove teme za razmirice: ko će pokrivati koji resor i koju funkciju u vladi.

URA Dritana Abazovića je tražila kontrolni paket u Vladi, i bezbjednosti sektor. „Tražimo da pokrivamo sektor bezbjednosti i da sa SNP i manjinama imamo kontrolni paket, a to je jedno ministarstvo više u odnosu na ostale i da ministri koji su sada u Vladi ostanu”, kazao je lider URA-e i predsjednik akutelne vlade kojoj je izglasano nepovjerenje. Abazović faktički traži da se ne promijeni gotovo ništa. Da manjinska vlada koju je on kreirao, uz male korekcije, i eventualno novog premijera, nastavi da vrši vlast uz podršku onih koji su mu izglasali nepovjerenje – Demokrata i Fronta. Opet, nema potvrda da su manjinske partije pristale da budu dio ovog Abazovićevog paketa.

Demokrate su takav zahtjev URA-e ocijenile kao ucjenjivački. Predsjednik Demokrata Aleksa Bečić optužio je GP URA za ucjenjivanje i maksimalističke zahtjeve, napominjući da su ih stalno mijenjali i vraćali se korak unazad.

„Vidjećemo kako će ovo dalje teći, da li će neko gledati demokratske principe i građane. Mi ćemo i dalje biti maksimalno konstruktivni i da se nadamo da će razum prevladati i da će se prestati s politikom uslovljavanja”, saopštio je nakon sastanka Bečić, navodeći da bi izvršna vlast trebalo da bude konstituisana na osnovu snage svake partije u parlamentu.

„I DF traži sektor bezbjednosti”, saopštio je lider URA-e, kazavši da on smatra da  DF-u treba da pripadne čelno mjesto u Skupštini, koji su nakon avgusta pokrivale Demokrate.

Zahtjev Demokratskog fronta da preuzme bezbjednosni sektor, još jedan je u nizu nerealnih zahtjeva avgustovskih pobjednika tokom pregovora, imajući u vidu da Brisel i Vašington, odavno javno tvrde da DF ne vide kao partnere. Teško da bi takva vlada imala podršku međunarodne zajednice. Znaju to i u Demokratskom frontu.

U prilog tome da ne postoji ozbiljna volja da se pregovori i uspješno okončaju govori i detalj da na nastavak pregovora, odnosno na sastanak pred odlazak kod Đukanovića, na kom je trebalo konačno usaglasiti ponudu, nijesu došli ni lider URA-e, ni lider Demokrata. I taj sastanak je prekinut, pa nastavljen sat i po kasnije.

Nakon prekida, koji je objašnjen kao pauza, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da su Demokrate odustale od sektora bezbjednosti. Tek iz te izjave javnost je saznala da su i Demokrate imale volju da preuzmu Službe. Danilović je objasnio da „ima preklapanja oko mjesta potpredsjednika vlade i da je zato data pauza”.

Tokom pauze, izvršni direktor URA-e Zoran Mikić kazao je da DF i Demokrate treba da kažu šta pripada koaliciji Crno na bijelo „kad im je odbijeno da vode sektor bezbjednosti i dobiju najviše funkcije u zemlji“.

Kad se pogledaju izjave, ispada da niko ili nema ništa protiv, ili se nije ni izjašnjavao o zahtjevu DF-a da vodi bezbjednosni sektor. To je još jedan čudan detalj pregovora.

Nije bilo izjašnjenja, makar ne javnih, ni na predlog lidera Prave Marka Milačića da poslanici stave 41 potpis da mandatar bude Miodrag Lekić i dostave to predsjedniku države. „Hajde da mu damo mandat i da ne radimo njegov posao, nego da on ponudi sastav vlade“, predložio je. I ništa.

Kad se sve sabere, teško je povjerovati da avgustovski pobjednici zaista traže  kompromis kako bi uspješno došli do okončanja pregovora i predloga za Đukanovića. Predsjednik je, sasvim sigurno, zadovoljan.

On je koji dan ranije, tokom posjete Pragu, ocijenio da „ne postoji raspoloženje u parlamentu da se oformi nova vlada”, te da je „realnije da se ide u organizaciju izbora da se dođe do odgovorne vlade”.

„Problem nekadašnje većine je što su njihovi odnosi opterećeni netrpeljivostima i omrazama, i to umnogome otežava dogovor“, prokomentarisao je pregovore direktor Televizije Nikšić Nikola Marković.

Ako se ne budu dogovorili, izvjesni su vanredni parlamentarni izbori, koji će uslijediti nakon skraćenja mandata parlamentu.

Istovremeno, na šta je podsjetio i Abazović, Đukanović može uprkos dogovoru „stare većine“ i nekome drugome dati mandat.

Šta god da se desi, sigurno je: dvije godine od pada DPS-a, Đukanović je još tu. Avgustovski pobjednici učinili su da se danas bolje osjeća nego 30. avgusta 2020.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo