Povežite se sa nama

FOKUS

BUDVA: OPET NAJAVLJENO UBISTVO: U besudnoj zemlji mafija presuđuje

Objavljeno prije

na

ubistvo-saranovic

Maskirane profesionalne ubice još jednom su obavile krvavi posao u Crnoj Gori. Prošle subote oko 22 sata, ispred stana u budvanskom naselju Dubovica, hicima iz makar dva oružja ubijen je Slobodan Šaranović (79). Čovjek koga verzirani opisuju kao izuzetno uticajnu osobu povezanu sa mnogim poslovima i ličnostima iz svijeta biznisa, politike i kriminala. Decenijama u sjenci, iz koje je izašao nakon što je njegov mlađi brat Branislav Šaranović brutalno ubijen u Beogradu, pred svojom kućom na Dedinju, u jesen 2009. godine. Na njega su, sa motora u pokretu, pucala dvojica maskiranih i do danas nepoznatih napadača.

Država je i dalje ostala odsutna, nemoćna ili nevoljna da ubice spriječi ili ih makar identifikuje i privede pravdi.

„Ubistvom Slobodana Šaranovića okončana je njegova decenijama duga mafijaška karijera”, konstatuju novinari Mreže za otkrivanje kriminala i korupcije (KRIK) Bojana Pavlović i Stevan Dojčinović, pozivajući se na dokumenta koja svjedoče o tome kako je Šaranovićeva grupa funkcionisala, odnosima sa drugim klanovima, ulozi fudbalskih navijača (iz Beograda) u kriminalnim aktivnostima, domaćim i inostranim poslovima pokojne braće i vezama koje su oni imali sa srpskim i crnogorskim vlastima.

„Braća Šaranović bila su povezana sa ljudima na visokim pozicijama u Srbiji i Crnoj Gori, što je čest slučaj sa šefovima kriminalnih grupa na Balkanu. Ivica Tončev, sekretar ministra spoljnih poslova Ivice Dačića, prije zaposlenja u vladi (Srbije, prim. autora) radio je kao direktor Šaranovićeve firme u Austriji”, navodi se u opširnom tekstu na portalu krik.rs. Tu je i napomena kako su „braća Šaranović dobijala privilegovane kredite od Prve banke u vlasništvu porodice bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića”.

Pavlović i Dojčinović navode kako su Branislav i Slobodan Šaranović „bili bliski” kriminalnoj grupi Amerika, koja se bavi međunarodnim transportom kokaina precizirajući, ipak, da su pokojna braća ,,godinama bili van direktnog učešća u kriminalnim aktivnostima. Živjeli su u Beogradu i odatle vodili svoje kockarske poslove. Imali su kockarnice u Srbiji, rodnoj Crnoj Gori, Austriji, ali i u Kinšasi, glavnom gradu afričke države Kongo. Bili su vlasnici mjenjačnica, ali i drugih poslova u kojima je bio veliki protok keša. U isto vrijeme, njihov nećak Miloš Delibašić upravljao je kriminalnom grupom…”.

Slobodan Šaranović je ubijen u vrijeme kada je u Beogradu počelo suđenje njemu (sudilo bi mu se u odsustvu), njegovom sestriću Milošu Delibašiću i još petorici „članova kriminalne grupe” optuženih da su u Beogradu ubili Nikolu Bojovića, a u Budvi Miloša Vidakovića u aprilu, odnosno julu 2013. godine.

Šaranović se nije našao na optuženičkoj klupi u Beogradu zbog toga što je zvanična Podgorica odbila zahtjev za njegovo izručenje. Kada je Srbija zatražila izručenje Šaranovića zbog optužbi da je naručio i finansirao ubistvo Nikole Bojovića, crnogorsko tužilaštvo je – po istom osnovu – pokrenulo istragu. Pošto zakon nalaže da Crna Gora ne može izručiti svoje državljane nekoj drugoj zemlji dok se protiv njih vodi krivični postupak, Šaranović se – umjesto u Beogradu – obreo u istražnom zatvoru u Spužu.

Odatle je pušten krajem prošle godine, nakon što je nadležni sud po treći put „na doradu” vratio optužnicu Višeg državnog tužilaštva kojom se Šaranoviću i Ratku Koljenšiću (i njemu se u Beogradu sudi „u odsustvu”) na teret stavlja podstrekivanje, odnosno pomaganje u ubistvu Nikole Bojovića.

Šaranović je na ročištima za potvrđivanje optužnice sporio optužbe i tvrdio da će pred sudom dokazati nevinost. Potom je, nedugo po izlasku iz pritvora, policiji donio pištolj i mobilni telefon koje mu je, navodno, u Budvi predao mladić plaćen da ga ubije, nakon što je navodno u posljednji čas odustao od planiranog zločina. Do danas nema podataka da je bilo ko od nadležnih istražio ovu prijavu.

To je još jedan argument onima koji tvrde da je prošlonedjeljno ubistvo u Budvi moglo biti spriječeno. Kao i još neka u nizu povezanih ubistava koja su mu prethodila u višegodišnjem ratu između kriminalnih grupa pod kontrolom Slobodana Šaranovića i Luke Bojovića (vidi boks).

Do svega toga (sedam života je nasilno prekinuto) ne bi došlo da su pronađene i uhapšene ubice Branislava Šaranovića i njegovih kumova Slobodana i Danila Radonjića (sin i otac). Slobodan je „nestao” u ljeto 2009. nakon susreta sa, danas takođe pokojnim, Lukom Đurovićem. Danilo je ubijen u Beogradu, iz zasjede, skupa sa prijateljem koji se sa Dženanom Ramovićem slučajno našao u društvu, u septembru 2011.

Jedva nekoliko mjeseci nakon nestanka Slobodana Radonjića i početka neformalne istrage, koju su finansirali i vodili njegov otac Slobodan i kum Branislav, ubijen je u Beogradu mlađi od braće Šaranović. Nakon što je jesenas, u spuškom zatvoru, hicem iz snajperske puške ubijen Dalibor Đurić, pripadnik tzv. Škaljarskog klana, u ovdašnjim medijima (Pobjeda, 23. septembar) pojavile su se tvrdnje da je on – prema operativnim podacima srpske policije – ubio Šaranovića, Radonjića i Ramovića. Podaci o pomoćnicima i naručiocima i dalje su nepoznati.

Slobodan Šaranović je zato sproveo sopstvenu istragu. Prvo je, na izlozima svojih mejenjačnica u Srbiji, objavio oglas u kojem je ubicama svog brata ponudio novčanu nagradu od „šest cifara u evrima” ako mu otkriju nalogodavca. „Zaklinjem se svojom čašću i imenom da ću direktnim izvršiocima ubistva moga brata Branislava ne samo oprostiti nego, evo, ovako javno garantovati svojom glavom i životima moje uže porodice da ih neću prijaviti policiji niti progoniti na bilo koji drugi način, ukoliko se odluče da mi povjere tačnu i provjerljivu informaciju: ko ih je prvi kontaktirao, na koji način su angažovani, ko ih je isplatio, ko je pravi nalogodavac tog posla, odnosno u čije ime i za čiji račun su to uradili?”, pisalo je u „javnom oglasu”.

Potom je Šaranović prodao kazina i mjenjačnice u Srbiji i povukao se u Crnu Goru. Rat je počeo.

Uvjeren da iza ubistva njegovog brata i prijatelja stoji Luka Bojović, Šaranović je u Beograd poslao dvojicu svojih tjelohranitelja kako bi ga likvidirali. Plan je spriječila policija. Plaćenici su uhapšeni a u stanu koji su koristili zaplijenjeno je nekoliko automatskih pušaka i pištolja, eksploziv, zolje, municija, maske i lažne policijske značke. Indikativno, među uhapšenima je bio i rođeni brat (inače zaposlen u Šaranovićevom kazinu na Slaviji) Saše Cvetanovića Pitbula, čovjeka koji je, prema navodima optužnice u Beogradu, nešto kasnije – za naknadu od 30 hiljada eura – ubio Lukinog brata Nikolu.

Ubistvo Nikole Bojovića imalo je veliki odjek. Dijelom zato što je odstrijeljeni bio rođeni brat „trenutno najistaknutijeg aktivnog vođe kriminalne grupe u regionu, koji posle udara na klan Darka Šarića i hapšenje i suđenje Sretenu Jociću pokušava da se instalira na mesto prvog dona podzemlja” (Vreme, jul 2010). A, još više, zbog toga što je profesionalno likvidirana žrtva bila „civil”, odnosno osoba koja nije pripadala kriminalnom miljeu. Zato su analitičari i mediji ovo ubistvo smještali na razmeđu obračuna zaraćenih kriminalnih klanova i krvne osvete!?

Navodno je, poslije bratovog ubistva, Slobodan Šaranović napravio spisak – odnosno popis ljudi koje treba ubiti zbog učešća u rivalskim egzekucijama ili poslovne bliskosti sa Lukom Bojovićem.

Bojovića je španska policja uhapsila u Valensiji 2012. godine i on je osuđen na 18 godina zatvora. Njegovo ubistvo u zatvoru moglo se, navodno, organizovati za milion eura. Šaranović je, međutim, ako je vjerovati nezvaničnim izvorima iz policije i podzemlja na koje se pozivaju regionalni mediji, bio spreman da plati „samo” 600.000. Luka je, sve iz zatvora, nakon bratovog ubistva oglasio ponudu: Slobodanova glava vrijedi pola miliona eura.

No, nijesu samo šefovi bili na meti. Baranin Luka Đurović i Beograđanin Filip Korać bili su, kažu, na popisu onih čiju je glavu tražila ekipa iz Crne Gore. Đurović je, što srećom, što uz pomoć ovdašnje policije, izbjegao nekoliko atentata da bi stradao u saobraćajnoj nesreći 2013. Korać se, svjestan opasnosti, skolonio iz Beograda, nakon što je u aprilu 2014. godine ubijen Rade Rakonjac, Bojovićev saradnik, prijatelj i saborac iz paravojske Željka Ražnatovića Arkana (zločini tzv. Tigrova postali su trade mark ratova u Hrvatskoj i Bosni).Uhapšen je, pa naprasno pušten, prošlog ljeta u Zvorniku. Uhapšen je pod sumnjom da je iz snajperske puške ubio Čedu Đokića (60) još jednog „junaka” iz balkanskog narko miljea. Pušten je, i pored međunarodne potjernice, uz alibi – samo je šetao po kraju.

Neko bi rekao da nije slučajno: policija je spriječila ubistvo Luke Bojovića. Policija je otkrila ubice njegovog brata Nikole, policija je uhapsila pa pustila njegovog najbližeg saradnika Filipa Koraća…

Sasvim suprotno, ni traga ni glasa egzekutorima koji su ubili oca i sina Radonjiće, braću Šaranović, njihovog advokata Vladimira Zrelca (ubijen u decembru 2015. dok je sjedio u svom automobilu u blizini Hrama Svetog Save u Beogradu).

Po sličnom obrascu ovdašnja policija nije uspjela da spriječi niz najavljenih ubistava: od Muše Osmanagića u Baru, preko Gorana Đuričkovića u Budvi, Dalibora Đurića u Spužu do Slobodana Šaranovića, ponovo u Budvi. Znači li to da su profesionalci iz redova organizovanog kriminala bolje osposobljeni i motivisani od „rivala” iz službi bezbjednosti? Ili je u pitanju neka druga priča.

„Slobodan Šaranović je ubijen zato što nije utvrđena istina o ubistvu njegovog brata Branislava”, poručila je rodbina nad odrom pokojnog Slobodana. „Ima raznih priča povodom ubistva Slobodana i neki su pominjali i krvnu osvetu. Međutim, nje nije bilo i najbliža porodica našeg Slobodana za to ne zna niti želi da zna, a želimo samo istinu koja će rasvijetliti ovaj slučaj…”.

Nije jasno da li je njegovo ubistvo kraj mafijaškog rata, pitaju se novinari KRIK-a. Država se ne oglašava. Neki strahuju da šuti zato što ne radi ništa. Drugi se plaše da „službe” ćute i rade.

KO JE LUKA BOJOVIĆ
Od zoološkog vrta do kralja balkanskog podzemlja

Nakon što odsluži kaznu od 18 godina u španskom zatvoru (uz „dobro vladanje” to bi se moglo desiti već 2021. godine) Luka Bojović bi se u Srbiju mogao vratiti kao slobodan čovjek. On se više ne nalazi na Interpolovoj potjernici, jer je u Beogradu pravosnažno oslobođen optužbi za tri ubistva i dva pokušaja ubistva. (Ubijeni su Branko Jeftović Jorga, Dejan Živanović i Milutin Jovičić. Živanović i Jovičić ubijeni su kao tjelohranitelji Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, koje je Bojović pokušao da ubije u znak odmazde zbog ubistva Željka Ražnatovića).

Tužioci su uzaludno nudili materijalne dokaze koji potvrđuju da je Bojović preko svojih saradnika strašio i podmićivao svjedoke kako bi promijenili ranije iskaze i svjedočili u njegovu korist (izuzeli ga iz priča o ubistvima i pokušajima ubistava o kojima su svjedočili nekadašnji Zemunci, a potom i njegovi saradnici – profesionalne ubice – Sretko Kalinić i Miloš Simović). Sud je pisma, zaplijenjena tokom racije u Bojovićevom stanu u Valensiji, odbacio kao dokaze uz obrazloženje da se „moguće” radi o zaštićenoj prepisci advokat – klijent. Tužioci su, uzalud, tvrdili da ni jedno pismo nije potpisao nijedan advokat registrovan u Srbiji.

„Sudsko veće koje su činili Vladimir Mesarović, sin Nate Mesarović, nekadašnje predsednice Vrhovnog suda, Snežana Jovanović i Dragan Milošević u maju 2015. proglasilo je Bojovića nevinim i za naručivanje likvidacija u Srbiji”, bilježi portal krik.rs, „Isto veće je jula 2014. godine donelo oslobađajuću presudu u drugom kontroverznom postupku – slučaju protiv Stanka Subotića Caneta i drugih za šverc cigareta. Sude i ubicama novinara Slavka Ćuruvije”.
Slučajnost?

Prema srpskim medijima, fama o Bojoviću „proširiće se na Beograd sa bosanskog i hrvatskog ratišta, koja je Luka pohodio sa svojim idolom Arkanom u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi”. U Srbiji je prvi put hapšen 1995., kada je kod njega nađen nelegalni pištolj, pa je osuđen na šest mjeseci zatvora. Bojović je, potom, 2002. godine optužen da je u prostorijama beogradskog Zoološkog vrta (Lukin otac Vuk Bojović bio je direktor vrta od 1986. godine), uz pomoć dva saradnika, palicom prebio izvjesnog Mirka Elezovića, oteo mu 7.200 eura, a zatim mu prijetio da povuče tužbu koju je podnio protiv Lukinog prijatelja. Bojović i njegovi saradnici bili su optuženi iste godine, ali je 2008. predmet proglašen zastarjelim… Hrvatski mediji su prenijeli da u iskazu koji je Sretko Kalinić dao njihovoj policiji stoji da je Bojović naručio ili suizvršio 11 ubistava. Među njima Kalinić pominje i namjeru da se ubije Budvanin Ivan Delić. „Dobio sam nalog da ubijem Ivana Delića, kuma Brana Mićunovića. Atentat je trebalo da se izvrši u budvanskom kafeu Palma. Greškom sam umesto Delića ubio mladića koji je sedeo za susednim stolom. Nosio je sivu majicu, kakvu je na sebi imao i Delić”, ispričao je hrvatskim policajcima Sretko Kalinić. Žrtva je bio Nikšićanin Goran Pejović. I holandska policija je za Bojovićem raspisala međunarodnu potjernicu zbog sumnje da je organizovao likvidaciju Srđana Miranovića u Podgorici 12. januara 2006. godine. Kao mogući naručilac pominjao se holandski mafijaš Vilijem Vim Holeder. Iz nekog razloga crnogorsko pravosuđe ignoriše ove informacije. Konačno, prema podacima CINS-a (Centar za istraživačko novinarstvo Srbije) Luka Bojović je dobar dio svojih poslova vodio preko Teade Group LLC, of šor kompanije registrovane u Delaveru, američkoj zoni slobodne trgovine. Na istoj adresi bile su registrovane Šarićeve of-šor kompanije – Meteniko, Financial Angels, Durabilly… Takođe, Bojović i Šarić su koristili usluge istog agenta u Delaveru, koji im je otvarao i vodio firme.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo