Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, INTERPRETATOR I ISTRAŽIVAČ TRADICIONALNE MUZIKE U BiH: Borac za ljudska prava, na čelu sevdaha

Objavljeno prije

na

damir-imamovic

Damir Imamović je vrsan umjetnik. Na jedinstven način interpretira sevdah i tako doprinosi evoluiranju i prepoznavanju muzičkog žanra kome su tokom prošlog vremena stavljeni okovi, ali i ispričani mnogi mitovi (Mejdi Sulejmani). Neosporan talenat nadogradio je znanjem, što je danas također rijetka pojava. Predan radnik a ja rad jako poštujem. Rezultat njegovog rada je čisti sevdah (Dunja Jelovac). U vremenu kada se o sevdahu kao muzičkom izrazu toliko govori, kada se eksploatiše svaka zgodna prilika da se njime hvali, od lokalnih sijela do masovnih proslava, praznika, u vremenu kada svaki drugi pjevač tvrdi da je rastao uz dedu koji je svirao saz i nanu koja je baštinila sevdalinku – jedan momak Damir Imamović zaista jeste nosilac originalnog i autentičnog nasljedstva, objašnjava Nela Đenisijević. Sulejmani posebno ističe: Njegova objektivnost, zauzimanje za ljudska prava i slobode ne može ostati nezapažena. Ipak, Damir Imamović ostaje građanin grada koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja, ali i politike u državi koja ne shvata vrijednost onoga čime se on bavi. Razgovor sa nama započinje: „Za mene je sevdah muzički žanr bogate historije i tradicije u BiH i okolnim zemljama. Mnogi su rukavci koje je sevdah kao zaista markantan žanr ,,progutao”: ravnu pjesmu, slavensko baladerstvo, šlagere, popularnu muziku između dva svjetska rata.. Sve to je na neki način postalo dio zgrade koji danas zovemo „sevdah”.

MONITOR: Zašto baš sevdah?
IMAMOVIĆ: Upravo zbog umjetničkih mogućnosti koje otvara takvo žanrovsko narastanje. Sevdah je danas u vrlo uzbudljivom periodu svoje historije: stvari se preslaguju, oživljavaju se stare, uvode nove. Kao umjetnik ne mogu zamisliti žanr muzike koji bi mi u ovom momentu bio zanimljiviji od sevdaha.

MONITOR: Prije nekog vremena prezentovali ste „Deset zabluda o sevdahu”… O čemu je tačno riječ?
IMAMOVIĆ: To je možda do sada bila najjavnija promocija u okviru projekta „SevdahLab”. To je projekt gdje predstavljam istraživanja kroz različite forme. Nekada je to samo predavanje, nekada je to predavanje sa projekcijom, nekada po nekim tehničkim skalama. Ima i kulturoloških priča. Za mene je važan uspjeh u tome što ja to radim već nekoliko godina, od Univerziteta u Čikagu, u Amsterdamu, Beču, Berlinu, i naravno Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Ne gledam to samo kao jedno predavanje. To je početak jedne priče mijenjanja iskustva sevdaha. Bojim se da je čitava priča o sevdahu došla u problem i to ne zbog kvaliteta muzičara nego zbog priče. Previše je žalopojke i kad se krene pričati o sevdahu, odmah se sevdah uporedi sa turbo-folkom. Pitate ga: Kojeg ti pjevača najviše voliš? On odmah kaže: Ja volim Himzu! Himza je najbolje pjevao! Nakon toga počne vam kazivati kako se to pjeva. Počne se žaliti kako ljudi u današnjem vremenu ne znaju pjevati. Pri tome, ništa vam ne kaže o samom zvuku. To je ono što je mene, taj površni stav, dugo vremena nerviralo. Zbog toga dosta mojih predavanja ima za cilj da malo promijeni tu situaciju i da o tome informiše javnost.

MONITOR: Kakvi su komentari na Vaša predavanja?
IMAMOVIĆ: Jako dobri.Veliki broj ljudi mi se javlja i to ne samo na našem jeziku, nego iz cijelog svijeta. Moram napraviti titlove na engleskom jeziku. Mnogo žele da se to prevede. Postoji veliki interes.

MONITOR: Gdje se danas pozicionira muzičar u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: Obično kad krenete da se bavite muzikom, ljudi misle da se oni time bave zbog punih stadiona i miliona objavljenih ploča. Takvi muzičari prave takvu muziku i takve pjesme. Grade takav odnos prema muzici. Zapravo, ljudi na ovim prostorima nisu navikli da bilo kakav umjetnik, a još manje muzičar, jer je uloga muzike kod nas da se na tome profitira, a ne da se za to živi. Muzičar se obično doživljava kao čovjek s kojim sjedite za stolom, jedete ili pijete, ili kao neko kome mahnete, on vam dođe odsvira pola pjesme, a onda ga otjerate. Nažalost, to je dominantna percepcija muzike.

MONITOR: Drugačije je to sa sevdahom?
IMAMOVIĆ: Kroz sevdah se ta pozicija mijenjala. Danas, biti sevdalija, znači biti neko ko se bavi tim muzičkim žanrom, a nas je vrlo malo. Ima dosta ljudi koji otpjevaju samo jednu ili dvije sevdalinke, a ima ljudi koji se samo sevdahom bave. To je prilično zbunjujuće. S jedne strane ste umjetnik, a s druge strane radite na toj popularnoj sceni. Živimo od koncerata, jer ministarstvo meni ne plaća što se bavim kulturnim nasljeđem. Tražim novac, sponzore, i živim kao svaki drugi umjetnik. Nemam status, redovnu platu, socijalno ili zdravstveno osiguranje. To je ono za šta se mi tek sada borimo. Priča o sevdahu je postala konfuzna i čitava sevdalinska scena je u jednom momentu prešla u narodnjake. Pogledajte 70-e ili 80-e godine, društvo u kojem se Himzo ili Zaim nisu percipirali kao umjetnici koji se bave nekom finom i pametnijom muzikom, nego su njihove interpretacije proglašavane za narodnjake. U tom smislu, nema nikada gotovog statusa. Uvijek se morate boriti.

MONITOR: Kakva su Vaša sjećanja na opkoljeno Sarajevo?
IMAMOVIĆ: U opkoljenom Sarajevu sam proveo dio djetinjstva od 13 do 17 godine. Bilo je to teško vrijeme čija uspomena nosi sa sobom vonj raspada, smrti, tuge i razdora. I dosta bijesa zbog ljudske zlobe i gluposti.

MONITOR: Da li je za Vas umjetnost bila spas od realnosti?
IMAMOVIĆ: Sigurno da jeste. Opkoljeno Sarajevo bilo je scena mog prvog estetskog obrazovanja i fascinacija. Struje je bilo malo i pomoću alhemije sam palio gramofon i slušao Hendrixa, Claptona, McLaughlina. Pod svijećama sam gledao predstave i zaljubio se u pozorište, čitao pod kandilom do kasno u noć. Danas možda zvuči romantično, ali je to stvarno bio neki bijeg.

MONITOR: Da li ratna iskustva promijene čovjekovo shvatanje svijeta?
IMAMOVIĆ: Da, ako im čovjek dopusti. Nažalost, već u prvoj godini nakon rata zaboravili smo na najvažnije stvari koje su se u ratu desile. Pri tom ne mislim na mržnju i razaranje koje je Sarajevu i diljem BiH činjeno u ime „srpske stvari”. To nije zaboravljeno. Zaboravljeno je ono divno ljudsko: solidarnost među ljudima!

MONITOR: Kako su ratna zbivanja uticala na Vaš umjetnički rad?
IMAMOVIĆ: Mislim da je iskustvo te kataklizmičke situacije koje sam imao tako rano ostavilo traga na svim aspektima pa tako i umjetničkom. Jedna od stvari je to neprestano svođenje svega na suštinske odrednice na neki instinktivni minimalizam. Ne znam da li bi toga bilo da nije rata.

MONITOR: Kako komentirate karakter rata u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: To pitanje je ideološki litmus test za sve nas u regionu. Ja sam ga doživio kao ,,rat protiv Bosne i Hercegovine”, kako je to sjajno opisao jako važan politički analitičar Nerzuk Ćurak. I to protiv Bosne i Hercegovine kao države, koja bi mogla biti zajednički prostor za život svih ljudi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. Nažalost, taj rat i danas traje.

MONITOR: Šta ste naučili iz rata?
IMAMOVIĆ: Ne znam. Taj neki nivo praktičnog je vrlo brzo iščezao: kako se okupati sa samo 3 ili 4 litra tople vode, kako osvijetliti prostoriju bez struje, kako se ugrijati zimi, šta sve može da gori… Sve to nam već par sedmica nakon „izbijanja mira” nije bilo potrebno. Ove neke veće stvari su više uticaji nego konkretne lekcije.

MONITOR: Koliko umjetnik može pomoći trenutnoj situaciji u BiH?
IMAMOVIĆ: Može pomoći na ovaj način: Mislim da se u umjetnosti stvari dešavaju u pet, deset, trideset ili pedeset godina prije no što se dese u politici. Politika je prilično operativna, i prilično se vodi oko materijalne baze. Umjetnici su mnogo osjetljiviji, vrlo često strastveni i radoznali. Mnoge stvari vide, rade, ostvare, postignu na svakom nivou. U tom smislu, mnogo se više može naučiti iz umjetnosti od svakodnevnog političkog života. U Bosni nema tradicije javnog razmišljanja. U nas takav javni dijalog ne postoji.

MONITOR: Kao što je slučaj sa popisom?
IMAMOVIĆ: Da, jer ja ovih dana nisam vidio nijedne konstruktivne rasprave o tome. Samo se priča ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Kako se ko zove i kako se zove njegov jezik. Treba o tome razgovarati, otvarati diskuje, strašne stvari su se ovdje dešavale. Sve je to bitno. Međutim, nema dijaloga u kojem će jedan reći: Ja sam Bosanac, a drugi, ja sam Bošnjak i da njih dvojica sjednu i razgovaraju o tome na način što si ti to,što sam ja ovo… Još uvijek postoji: Ti si Bošnjak i ti ćeš mene ugroziti! Nemamo taj pristup da vidimo, šta se to zaista dešava ovdje. Ne postoji kultura dijaloga.

MONITOR: Kakve nam institucije kulture trebaju?
IMAMOVIĆ:Kultura ide ispred politike a institucije kulture su političke institucije i veoma je teško. Drugim riječima, u startu se ne razumijemo. Politika mora biti internacionalna i dugoročna da bi shvatila kulturne potrebe, a koliko političara znate da tako razmišljaju?

Strašna noć

MONITOR: Najtraumatičnije iskustvo iz vremena rata?
IMAMOVIĆ: Bilo je mnogo stvari koje su uticale na moj privatni život u ratu. Godine 1994. umro je moj dedo Zaim. Dedo je bio neko za koga sam bio jako vezan. Nekoliko dana je trajala njegova bol u bolnici. Međutim, jedna noć bila je posebno teška: granatiranje, gorio je Hotel Europa. U Hotelu Europa se nalazilo jako mnogo izbjeglica. Tad je već bio demoliran Hotel. Pomalo je bio i zagorio. Bila je to jako teška godina. U toj noći se desilo, da su se zapalile stolice na krovu Europe. Zapalile su se od zapaljivih granata. Gorile su tako da je cijeli dio grada bio potpuno osvijetljen od tih stolica što su počele goriti. Ljudi su počeli bježati, a kako su zamicali u ulice, skrivali su se u haustore, podrume… Srpska vojska sa brda je nastavila bacati granate na civile koje su pronalazili. Gađali su ih i snajperom u tom momentu. Sjećam se da je toj noći svako otvaranje vrata bilo mlaz krvi. Strašna jedna noć. Puno smrti i straha.

Dedo Zaim

MONITOR: Uz Vaše ime neminovno se veže i muzičko naslijeđe Vašeg djeda i oca. Koliko su oni uticali na odluku da se bavite sevdahom?
IMAMOVIĆ: S tim pitanjem uvijek imam jedan objektivan problem. Zaim je toliko značajan kao pjevački, autorski i svaki drugi uticaj u savremenom sevdahu da je pitanje moje porodične i intimne vezanosti za njega gotovo suvišno. Kao pjevač sevdaha morate ,,prebolovati” Zaima na isti način na koji, recimo, blues gitaristi naprosto moraju proći kroz fazu uticaja Roberta Johnsona ako sviraju blues. Privatno nikada nisam imao pressing u porodici oko mojih životnih odluka, tako da sam i muziku sam odabrao nakon studija filozofije.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo