Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, INTERPRETATOR I ISTRAŽIVAČ TRADICIONALNE MUZIKE U BiH: Borac za ljudska prava, na čelu sevdaha

Objavljeno prije

na

Damir Imamović je vrsan umjetnik. Na jedinstven način interpretira sevdah i tako doprinosi evoluiranju i prepoznavanju muzičkog žanra kome su tokom prošlog vremena stavljeni okovi, ali i ispričani mnogi mitovi (Mejdi Sulejmani). Neosporan talenat nadogradio je znanjem, što je danas također rijetka pojava. Predan radnik a ja rad jako poštujem. Rezultat njegovog rada je čisti sevdah (Dunja Jelovac). U vremenu kada se o sevdahu kao muzičkom izrazu toliko govori, kada se eksploatiše svaka zgodna prilika da se njime hvali, od lokalnih sijela do masovnih proslava, praznika, u vremenu kada svaki drugi pjevač tvrdi da je rastao uz dedu koji je svirao saz i nanu koja je baštinila sevdalinku – jedan momak Damir Imamović zaista jeste nosilac originalnog i autentičnog nasljedstva, objašnjava Nela Đenisijević. Sulejmani posebno ističe: Njegova objektivnost, zauzimanje za ljudska prava i slobode ne može ostati nezapažena. Ipak, Damir Imamović ostaje građanin grada koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja, ali i politike u državi koja ne shvata vrijednost onoga čime se on bavi. Razgovor sa nama započinje: „Za mene je sevdah muzički žanr bogate historije i tradicije u BiH i okolnim zemljama. Mnogi su rukavci koje je sevdah kao zaista markantan žanr ,,progutao”: ravnu pjesmu, slavensko baladerstvo, šlagere, popularnu muziku između dva svjetska rata.. Sve to je na neki način postalo dio zgrade koji danas zovemo „sevdah”.

MONITOR: Zašto baš sevdah?
IMAMOVIĆ: Upravo zbog umjetničkih mogućnosti koje otvara takvo žanrovsko narastanje. Sevdah je danas u vrlo uzbudljivom periodu svoje historije: stvari se preslaguju, oživljavaju se stare, uvode nove. Kao umjetnik ne mogu zamisliti žanr muzike koji bi mi u ovom momentu bio zanimljiviji od sevdaha.

MONITOR: Prije nekog vremena prezentovali ste „Deset zabluda o sevdahu”… O čemu je tačno riječ?
IMAMOVIĆ: To je možda do sada bila najjavnija promocija u okviru projekta „SevdahLab”. To je projekt gdje predstavljam istraživanja kroz različite forme. Nekada je to samo predavanje, nekada je to predavanje sa projekcijom, nekada po nekim tehničkim skalama. Ima i kulturoloških priča. Za mene je važan uspjeh u tome što ja to radim već nekoliko godina, od Univerziteta u Čikagu, u Amsterdamu, Beču, Berlinu, i naravno Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Ne gledam to samo kao jedno predavanje. To je početak jedne priče mijenjanja iskustva sevdaha. Bojim se da je čitava priča o sevdahu došla u problem i to ne zbog kvaliteta muzičara nego zbog priče. Previše je žalopojke i kad se krene pričati o sevdahu, odmah se sevdah uporedi sa turbo-folkom. Pitate ga: Kojeg ti pjevača najviše voliš? On odmah kaže: Ja volim Himzu! Himza je najbolje pjevao! Nakon toga počne vam kazivati kako se to pjeva. Počne se žaliti kako ljudi u današnjem vremenu ne znaju pjevati. Pri tome, ništa vam ne kaže o samom zvuku. To je ono što je mene, taj površni stav, dugo vremena nerviralo. Zbog toga dosta mojih predavanja ima za cilj da malo promijeni tu situaciju i da o tome informiše javnost.

MONITOR: Kakvi su komentari na Vaša predavanja?
IMAMOVIĆ: Jako dobri.Veliki broj ljudi mi se javlja i to ne samo na našem jeziku, nego iz cijelog svijeta. Moram napraviti titlove na engleskom jeziku. Mnogo žele da se to prevede. Postoji veliki interes.

MONITOR: Gdje se danas pozicionira muzičar u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: Obično kad krenete da se bavite muzikom, ljudi misle da se oni time bave zbog punih stadiona i miliona objavljenih ploča. Takvi muzičari prave takvu muziku i takve pjesme. Grade takav odnos prema muzici. Zapravo, ljudi na ovim prostorima nisu navikli da bilo kakav umjetnik, a još manje muzičar, jer je uloga muzike kod nas da se na tome profitira, a ne da se za to živi. Muzičar se obično doživljava kao čovjek s kojim sjedite za stolom, jedete ili pijete, ili kao neko kome mahnete, on vam dođe odsvira pola pjesme, a onda ga otjerate. Nažalost, to je dominantna percepcija muzike.

MONITOR: Drugačije je to sa sevdahom?
IMAMOVIĆ: Kroz sevdah se ta pozicija mijenjala. Danas, biti sevdalija, znači biti neko ko se bavi tim muzičkim žanrom, a nas je vrlo malo. Ima dosta ljudi koji otpjevaju samo jednu ili dvije sevdalinke, a ima ljudi koji se samo sevdahom bave. To je prilično zbunjujuće. S jedne strane ste umjetnik, a s druge strane radite na toj popularnoj sceni. Živimo od koncerata, jer ministarstvo meni ne plaća što se bavim kulturnim nasljeđem. Tražim novac, sponzore, i živim kao svaki drugi umjetnik. Nemam status, redovnu platu, socijalno ili zdravstveno osiguranje. To je ono za šta se mi tek sada borimo. Priča o sevdahu je postala konfuzna i čitava sevdalinska scena je u jednom momentu prešla u narodnjake. Pogledajte 70-e ili 80-e godine, društvo u kojem se Himzo ili Zaim nisu percipirali kao umjetnici koji se bave nekom finom i pametnijom muzikom, nego su njihove interpretacije proglašavane za narodnjake. U tom smislu, nema nikada gotovog statusa. Uvijek se morate boriti.

MONITOR: Kakva su Vaša sjećanja na opkoljeno Sarajevo?
IMAMOVIĆ: U opkoljenom Sarajevu sam proveo dio djetinjstva od 13 do 17 godine. Bilo je to teško vrijeme čija uspomena nosi sa sobom vonj raspada, smrti, tuge i razdora. I dosta bijesa zbog ljudske zlobe i gluposti.

MONITOR: Da li je za Vas umjetnost bila spas od realnosti?
IMAMOVIĆ: Sigurno da jeste. Opkoljeno Sarajevo bilo je scena mog prvog estetskog obrazovanja i fascinacija. Struje je bilo malo i pomoću alhemije sam palio gramofon i slušao Hendrixa, Claptona, McLaughlina. Pod svijećama sam gledao predstave i zaljubio se u pozorište, čitao pod kandilom do kasno u noć. Danas možda zvuči romantično, ali je to stvarno bio neki bijeg.

MONITOR: Da li ratna iskustva promijene čovjekovo shvatanje svijeta?
IMAMOVIĆ: Da, ako im čovjek dopusti. Nažalost, već u prvoj godini nakon rata zaboravili smo na najvažnije stvari koje su se u ratu desile. Pri tom ne mislim na mržnju i razaranje koje je Sarajevu i diljem BiH činjeno u ime „srpske stvari”. To nije zaboravljeno. Zaboravljeno je ono divno ljudsko: solidarnost među ljudima!

MONITOR: Kako su ratna zbivanja uticala na Vaš umjetnički rad?
IMAMOVIĆ: Mislim da je iskustvo te kataklizmičke situacije koje sam imao tako rano ostavilo traga na svim aspektima pa tako i umjetničkom. Jedna od stvari je to neprestano svođenje svega na suštinske odrednice na neki instinktivni minimalizam. Ne znam da li bi toga bilo da nije rata.

MONITOR: Kako komentirate karakter rata u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: To pitanje je ideološki litmus test za sve nas u regionu. Ja sam ga doživio kao ,,rat protiv Bosne i Hercegovine”, kako je to sjajno opisao jako važan politički analitičar Nerzuk Ćurak. I to protiv Bosne i Hercegovine kao države, koja bi mogla biti zajednički prostor za život svih ljudi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. Nažalost, taj rat i danas traje.

MONITOR: Šta ste naučili iz rata?
IMAMOVIĆ: Ne znam. Taj neki nivo praktičnog je vrlo brzo iščezao: kako se okupati sa samo 3 ili 4 litra tople vode, kako osvijetliti prostoriju bez struje, kako se ugrijati zimi, šta sve može da gori… Sve to nam već par sedmica nakon „izbijanja mira” nije bilo potrebno. Ove neke veće stvari su više uticaji nego konkretne lekcije.

MONITOR: Koliko umjetnik može pomoći trenutnoj situaciji u BiH?
IMAMOVIĆ: Može pomoći na ovaj način: Mislim da se u umjetnosti stvari dešavaju u pet, deset, trideset ili pedeset godina prije no što se dese u politici. Politika je prilično operativna, i prilično se vodi oko materijalne baze. Umjetnici su mnogo osjetljiviji, vrlo često strastveni i radoznali. Mnoge stvari vide, rade, ostvare, postignu na svakom nivou. U tom smislu, mnogo se više može naučiti iz umjetnosti od svakodnevnog političkog života. U Bosni nema tradicije javnog razmišljanja. U nas takav javni dijalog ne postoji.

MONITOR: Kao što je slučaj sa popisom?
IMAMOVIĆ: Da, jer ja ovih dana nisam vidio nijedne konstruktivne rasprave o tome. Samo se priča ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Kako se ko zove i kako se zove njegov jezik. Treba o tome razgovarati, otvarati diskuje, strašne stvari su se ovdje dešavale. Sve je to bitno. Međutim, nema dijaloga u kojem će jedan reći: Ja sam Bosanac, a drugi, ja sam Bošnjak i da njih dvojica sjednu i razgovaraju o tome na način što si ti to,što sam ja ovo… Još uvijek postoji: Ti si Bošnjak i ti ćeš mene ugroziti! Nemamo taj pristup da vidimo, šta se to zaista dešava ovdje. Ne postoji kultura dijaloga.

MONITOR: Kakve nam institucije kulture trebaju?
IMAMOVIĆ:Kultura ide ispred politike a institucije kulture su političke institucije i veoma je teško. Drugim riječima, u startu se ne razumijemo. Politika mora biti internacionalna i dugoročna da bi shvatila kulturne potrebe, a koliko političara znate da tako razmišljaju?

Strašna noć

MONITOR: Najtraumatičnije iskustvo iz vremena rata?
IMAMOVIĆ: Bilo je mnogo stvari koje su uticale na moj privatni život u ratu. Godine 1994. umro je moj dedo Zaim. Dedo je bio neko za koga sam bio jako vezan. Nekoliko dana je trajala njegova bol u bolnici. Međutim, jedna noć bila je posebno teška: granatiranje, gorio je Hotel Europa. U Hotelu Europa se nalazilo jako mnogo izbjeglica. Tad je već bio demoliran Hotel. Pomalo je bio i zagorio. Bila je to jako teška godina. U toj noći se desilo, da su se zapalile stolice na krovu Europe. Zapalile su se od zapaljivih granata. Gorile su tako da je cijeli dio grada bio potpuno osvijetljen od tih stolica što su počele goriti. Ljudi su počeli bježati, a kako su zamicali u ulice, skrivali su se u haustore, podrume… Srpska vojska sa brda je nastavila bacati granate na civile koje su pronalazili. Gađali su ih i snajperom u tom momentu. Sjećam se da je toj noći svako otvaranje vrata bilo mlaz krvi. Strašna jedna noć. Puno smrti i straha.

Dedo Zaim

MONITOR: Uz Vaše ime neminovno se veže i muzičko naslijeđe Vašeg djeda i oca. Koliko su oni uticali na odluku da se bavite sevdahom?
IMAMOVIĆ: S tim pitanjem uvijek imam jedan objektivan problem. Zaim je toliko značajan kao pjevački, autorski i svaki drugi uticaj u savremenom sevdahu da je pitanje moje porodične i intimne vezanosti za njega gotovo suvišno. Kao pjevač sevdaha morate ,,prebolovati” Zaima na isti način na koji, recimo, blues gitaristi naprosto moraju proći kroz fazu uticaja Roberta Johnsona ako sviraju blues. Privatno nikada nisam imao pressing u porodici oko mojih životnih odluka, tako da sam i muziku sam odabrao nakon studija filozofije.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo