Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, INTERPRETATOR I ISTRAŽIVAČ TRADICIONALNE MUZIKE U BiH: Borac za ljudska prava, na čelu sevdaha

Objavljeno prije

na

Damir Imamović je vrsan umjetnik. Na jedinstven način interpretira sevdah i tako doprinosi evoluiranju i prepoznavanju muzičkog žanra kome su tokom prošlog vremena stavljeni okovi, ali i ispričani mnogi mitovi (Mejdi Sulejmani). Neosporan talenat nadogradio je znanjem, što je danas također rijetka pojava. Predan radnik a ja rad jako poštujem. Rezultat njegovog rada je čisti sevdah (Dunja Jelovac). U vremenu kada se o sevdahu kao muzičkom izrazu toliko govori, kada se eksploatiše svaka zgodna prilika da se njime hvali, od lokalnih sijela do masovnih proslava, praznika, u vremenu kada svaki drugi pjevač tvrdi da je rastao uz dedu koji je svirao saz i nanu koja je baštinila sevdalinku – jedan momak Damir Imamović zaista jeste nosilac originalnog i autentičnog nasljedstva, objašnjava Nela Đenisijević. Sulejmani posebno ističe: Njegova objektivnost, zauzimanje za ljudska prava i slobode ne može ostati nezapažena. Ipak, Damir Imamović ostaje građanin grada koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja, ali i politike u državi koja ne shvata vrijednost onoga čime se on bavi. Razgovor sa nama započinje: „Za mene je sevdah muzički žanr bogate historije i tradicije u BiH i okolnim zemljama. Mnogi su rukavci koje je sevdah kao zaista markantan žanr ,,progutao”: ravnu pjesmu, slavensko baladerstvo, šlagere, popularnu muziku između dva svjetska rata.. Sve to je na neki način postalo dio zgrade koji danas zovemo „sevdah”.

MONITOR: Zašto baš sevdah?
IMAMOVIĆ: Upravo zbog umjetničkih mogućnosti koje otvara takvo žanrovsko narastanje. Sevdah je danas u vrlo uzbudljivom periodu svoje historije: stvari se preslaguju, oživljavaju se stare, uvode nove. Kao umjetnik ne mogu zamisliti žanr muzike koji bi mi u ovom momentu bio zanimljiviji od sevdaha.

MONITOR: Prije nekog vremena prezentovali ste „Deset zabluda o sevdahu”… O čemu je tačno riječ?
IMAMOVIĆ: To je možda do sada bila najjavnija promocija u okviru projekta „SevdahLab”. To je projekt gdje predstavljam istraživanja kroz različite forme. Nekada je to samo predavanje, nekada je to predavanje sa projekcijom, nekada po nekim tehničkim skalama. Ima i kulturoloških priča. Za mene je važan uspjeh u tome što ja to radim već nekoliko godina, od Univerziteta u Čikagu, u Amsterdamu, Beču, Berlinu, i naravno Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Ne gledam to samo kao jedno predavanje. To je početak jedne priče mijenjanja iskustva sevdaha. Bojim se da je čitava priča o sevdahu došla u problem i to ne zbog kvaliteta muzičara nego zbog priče. Previše je žalopojke i kad se krene pričati o sevdahu, odmah se sevdah uporedi sa turbo-folkom. Pitate ga: Kojeg ti pjevača najviše voliš? On odmah kaže: Ja volim Himzu! Himza je najbolje pjevao! Nakon toga počne vam kazivati kako se to pjeva. Počne se žaliti kako ljudi u današnjem vremenu ne znaju pjevati. Pri tome, ništa vam ne kaže o samom zvuku. To je ono što je mene, taj površni stav, dugo vremena nerviralo. Zbog toga dosta mojih predavanja ima za cilj da malo promijeni tu situaciju i da o tome informiše javnost.

MONITOR: Kakvi su komentari na Vaša predavanja?
IMAMOVIĆ: Jako dobri.Veliki broj ljudi mi se javlja i to ne samo na našem jeziku, nego iz cijelog svijeta. Moram napraviti titlove na engleskom jeziku. Mnogo žele da se to prevede. Postoji veliki interes.

MONITOR: Gdje se danas pozicionira muzičar u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: Obično kad krenete da se bavite muzikom, ljudi misle da se oni time bave zbog punih stadiona i miliona objavljenih ploča. Takvi muzičari prave takvu muziku i takve pjesme. Grade takav odnos prema muzici. Zapravo, ljudi na ovim prostorima nisu navikli da bilo kakav umjetnik, a još manje muzičar, jer je uloga muzike kod nas da se na tome profitira, a ne da se za to živi. Muzičar se obično doživljava kao čovjek s kojim sjedite za stolom, jedete ili pijete, ili kao neko kome mahnete, on vam dođe odsvira pola pjesme, a onda ga otjerate. Nažalost, to je dominantna percepcija muzike.

MONITOR: Drugačije je to sa sevdahom?
IMAMOVIĆ: Kroz sevdah se ta pozicija mijenjala. Danas, biti sevdalija, znači biti neko ko se bavi tim muzičkim žanrom, a nas je vrlo malo. Ima dosta ljudi koji otpjevaju samo jednu ili dvije sevdalinke, a ima ljudi koji se samo sevdahom bave. To je prilično zbunjujuće. S jedne strane ste umjetnik, a s druge strane radite na toj popularnoj sceni. Živimo od koncerata, jer ministarstvo meni ne plaća što se bavim kulturnim nasljeđem. Tražim novac, sponzore, i živim kao svaki drugi umjetnik. Nemam status, redovnu platu, socijalno ili zdravstveno osiguranje. To je ono za šta se mi tek sada borimo. Priča o sevdahu je postala konfuzna i čitava sevdalinska scena je u jednom momentu prešla u narodnjake. Pogledajte 70-e ili 80-e godine, društvo u kojem se Himzo ili Zaim nisu percipirali kao umjetnici koji se bave nekom finom i pametnijom muzikom, nego su njihove interpretacije proglašavane za narodnjake. U tom smislu, nema nikada gotovog statusa. Uvijek se morate boriti.

MONITOR: Kakva su Vaša sjećanja na opkoljeno Sarajevo?
IMAMOVIĆ: U opkoljenom Sarajevu sam proveo dio djetinjstva od 13 do 17 godine. Bilo je to teško vrijeme čija uspomena nosi sa sobom vonj raspada, smrti, tuge i razdora. I dosta bijesa zbog ljudske zlobe i gluposti.

MONITOR: Da li je za Vas umjetnost bila spas od realnosti?
IMAMOVIĆ: Sigurno da jeste. Opkoljeno Sarajevo bilo je scena mog prvog estetskog obrazovanja i fascinacija. Struje je bilo malo i pomoću alhemije sam palio gramofon i slušao Hendrixa, Claptona, McLaughlina. Pod svijećama sam gledao predstave i zaljubio se u pozorište, čitao pod kandilom do kasno u noć. Danas možda zvuči romantično, ali je to stvarno bio neki bijeg.

MONITOR: Da li ratna iskustva promijene čovjekovo shvatanje svijeta?
IMAMOVIĆ: Da, ako im čovjek dopusti. Nažalost, već u prvoj godini nakon rata zaboravili smo na najvažnije stvari koje su se u ratu desile. Pri tom ne mislim na mržnju i razaranje koje je Sarajevu i diljem BiH činjeno u ime „srpske stvari”. To nije zaboravljeno. Zaboravljeno je ono divno ljudsko: solidarnost među ljudima!

MONITOR: Kako su ratna zbivanja uticala na Vaš umjetnički rad?
IMAMOVIĆ: Mislim da je iskustvo te kataklizmičke situacije koje sam imao tako rano ostavilo traga na svim aspektima pa tako i umjetničkom. Jedna od stvari je to neprestano svođenje svega na suštinske odrednice na neki instinktivni minimalizam. Ne znam da li bi toga bilo da nije rata.

MONITOR: Kako komentirate karakter rata u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: To pitanje je ideološki litmus test za sve nas u regionu. Ja sam ga doživio kao ,,rat protiv Bosne i Hercegovine”, kako je to sjajno opisao jako važan politički analitičar Nerzuk Ćurak. I to protiv Bosne i Hercegovine kao države, koja bi mogla biti zajednički prostor za život svih ljudi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. Nažalost, taj rat i danas traje.

MONITOR: Šta ste naučili iz rata?
IMAMOVIĆ: Ne znam. Taj neki nivo praktičnog je vrlo brzo iščezao: kako se okupati sa samo 3 ili 4 litra tople vode, kako osvijetliti prostoriju bez struje, kako se ugrijati zimi, šta sve može da gori… Sve to nam već par sedmica nakon „izbijanja mira” nije bilo potrebno. Ove neke veće stvari su više uticaji nego konkretne lekcije.

MONITOR: Koliko umjetnik može pomoći trenutnoj situaciji u BiH?
IMAMOVIĆ: Može pomoći na ovaj način: Mislim da se u umjetnosti stvari dešavaju u pet, deset, trideset ili pedeset godina prije no što se dese u politici. Politika je prilično operativna, i prilično se vodi oko materijalne baze. Umjetnici su mnogo osjetljiviji, vrlo često strastveni i radoznali. Mnoge stvari vide, rade, ostvare, postignu na svakom nivou. U tom smislu, mnogo se više može naučiti iz umjetnosti od svakodnevnog političkog života. U Bosni nema tradicije javnog razmišljanja. U nas takav javni dijalog ne postoji.

MONITOR: Kao što je slučaj sa popisom?
IMAMOVIĆ: Da, jer ja ovih dana nisam vidio nijedne konstruktivne rasprave o tome. Samo se priča ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Kako se ko zove i kako se zove njegov jezik. Treba o tome razgovarati, otvarati diskuje, strašne stvari su se ovdje dešavale. Sve je to bitno. Međutim, nema dijaloga u kojem će jedan reći: Ja sam Bosanac, a drugi, ja sam Bošnjak i da njih dvojica sjednu i razgovaraju o tome na način što si ti to,što sam ja ovo… Još uvijek postoji: Ti si Bošnjak i ti ćeš mene ugroziti! Nemamo taj pristup da vidimo, šta se to zaista dešava ovdje. Ne postoji kultura dijaloga.

MONITOR: Kakve nam institucije kulture trebaju?
IMAMOVIĆ:Kultura ide ispred politike a institucije kulture su političke institucije i veoma je teško. Drugim riječima, u startu se ne razumijemo. Politika mora biti internacionalna i dugoročna da bi shvatila kulturne potrebe, a koliko političara znate da tako razmišljaju?

Strašna noć

MONITOR: Najtraumatičnije iskustvo iz vremena rata?
IMAMOVIĆ: Bilo je mnogo stvari koje su uticale na moj privatni život u ratu. Godine 1994. umro je moj dedo Zaim. Dedo je bio neko za koga sam bio jako vezan. Nekoliko dana je trajala njegova bol u bolnici. Međutim, jedna noć bila je posebno teška: granatiranje, gorio je Hotel Europa. U Hotelu Europa se nalazilo jako mnogo izbjeglica. Tad je već bio demoliran Hotel. Pomalo je bio i zagorio. Bila je to jako teška godina. U toj noći se desilo, da su se zapalile stolice na krovu Europe. Zapalile su se od zapaljivih granata. Gorile su tako da je cijeli dio grada bio potpuno osvijetljen od tih stolica što su počele goriti. Ljudi su počeli bježati, a kako su zamicali u ulice, skrivali su se u haustore, podrume… Srpska vojska sa brda je nastavila bacati granate na civile koje su pronalazili. Gađali su ih i snajperom u tom momentu. Sjećam se da je toj noći svako otvaranje vrata bilo mlaz krvi. Strašna jedna noć. Puno smrti i straha.

Dedo Zaim

MONITOR: Uz Vaše ime neminovno se veže i muzičko naslijeđe Vašeg djeda i oca. Koliko su oni uticali na odluku da se bavite sevdahom?
IMAMOVIĆ: S tim pitanjem uvijek imam jedan objektivan problem. Zaim je toliko značajan kao pjevački, autorski i svaki drugi uticaj u savremenom sevdahu da je pitanje moje porodične i intimne vezanosti za njega gotovo suvišno. Kao pjevač sevdaha morate ,,prebolovati” Zaima na isti način na koji, recimo, blues gitaristi naprosto moraju proći kroz fazu uticaja Roberta Johnsona ako sviraju blues. Privatno nikada nisam imao pressing u porodici oko mojih životnih odluka, tako da sam i muziku sam odabrao nakon studija filozofije.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo