Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIR IMAMOVIĆ, INTERPRETATOR I ISTRAŽIVAČ TRADICIONALNE MUZIKE U BiH: Borac za ljudska prava, na čelu sevdaha

Objavljeno prije

na

Damir Imamović je vrsan umjetnik. Na jedinstven način interpretira sevdah i tako doprinosi evoluiranju i prepoznavanju muzičkog žanra kome su tokom prošlog vremena stavljeni okovi, ali i ispričani mnogi mitovi (Mejdi Sulejmani). Neosporan talenat nadogradio je znanjem, što je danas također rijetka pojava. Predan radnik a ja rad jako poštujem. Rezultat njegovog rada je čisti sevdah (Dunja Jelovac). U vremenu kada se o sevdahu kao muzičkom izrazu toliko govori, kada se eksploatiše svaka zgodna prilika da se njime hvali, od lokalnih sijela do masovnih proslava, praznika, u vremenu kada svaki drugi pjevač tvrdi da je rastao uz dedu koji je svirao saz i nanu koja je baštinila sevdalinku – jedan momak Damir Imamović zaista jeste nosilac originalnog i autentičnog nasljedstva, objašnjava Nela Đenisijević. Sulejmani posebno ističe: Njegova objektivnost, zauzimanje za ljudska prava i slobode ne može ostati nezapažena. Ipak, Damir Imamović ostaje građanin grada koji je pretrpio najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja, ali i politike u državi koja ne shvata vrijednost onoga čime se on bavi. Razgovor sa nama započinje: „Za mene je sevdah muzički žanr bogate historije i tradicije u BiH i okolnim zemljama. Mnogi su rukavci koje je sevdah kao zaista markantan žanr ,,progutao”: ravnu pjesmu, slavensko baladerstvo, šlagere, popularnu muziku između dva svjetska rata.. Sve to je na neki način postalo dio zgrade koji danas zovemo „sevdah”.

MONITOR: Zašto baš sevdah?
IMAMOVIĆ: Upravo zbog umjetničkih mogućnosti koje otvara takvo žanrovsko narastanje. Sevdah je danas u vrlo uzbudljivom periodu svoje historije: stvari se preslaguju, oživljavaju se stare, uvode nove. Kao umjetnik ne mogu zamisliti žanr muzike koji bi mi u ovom momentu bio zanimljiviji od sevdaha.

MONITOR: Prije nekog vremena prezentovali ste „Deset zabluda o sevdahu”… O čemu je tačno riječ?
IMAMOVIĆ: To je možda do sada bila najjavnija promocija u okviru projekta „SevdahLab”. To je projekt gdje predstavljam istraživanja kroz različite forme. Nekada je to samo predavanje, nekada je to predavanje sa projekcijom, nekada po nekim tehničkim skalama. Ima i kulturoloških priča. Za mene je važan uspjeh u tome što ja to radim već nekoliko godina, od Univerziteta u Čikagu, u Amsterdamu, Beču, Berlinu, i naravno Beogradu, Zagrebu, Sarajevu… Ne gledam to samo kao jedno predavanje. To je početak jedne priče mijenjanja iskustva sevdaha. Bojim se da je čitava priča o sevdahu došla u problem i to ne zbog kvaliteta muzičara nego zbog priče. Previše je žalopojke i kad se krene pričati o sevdahu, odmah se sevdah uporedi sa turbo-folkom. Pitate ga: Kojeg ti pjevača najviše voliš? On odmah kaže: Ja volim Himzu! Himza je najbolje pjevao! Nakon toga počne vam kazivati kako se to pjeva. Počne se žaliti kako ljudi u današnjem vremenu ne znaju pjevati. Pri tome, ništa vam ne kaže o samom zvuku. To je ono što je mene, taj površni stav, dugo vremena nerviralo. Zbog toga dosta mojih predavanja ima za cilj da malo promijeni tu situaciju i da o tome informiše javnost.

MONITOR: Kakvi su komentari na Vaša predavanja?
IMAMOVIĆ: Jako dobri.Veliki broj ljudi mi se javlja i to ne samo na našem jeziku, nego iz cijelog svijeta. Moram napraviti titlove na engleskom jeziku. Mnogo žele da se to prevede. Postoji veliki interes.

MONITOR: Gdje se danas pozicionira muzičar u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: Obično kad krenete da se bavite muzikom, ljudi misle da se oni time bave zbog punih stadiona i miliona objavljenih ploča. Takvi muzičari prave takvu muziku i takve pjesme. Grade takav odnos prema muzici. Zapravo, ljudi na ovim prostorima nisu navikli da bilo kakav umjetnik, a još manje muzičar, jer je uloga muzike kod nas da se na tome profitira, a ne da se za to živi. Muzičar se obično doživljava kao čovjek s kojim sjedite za stolom, jedete ili pijete, ili kao neko kome mahnete, on vam dođe odsvira pola pjesme, a onda ga otjerate. Nažalost, to je dominantna percepcija muzike.

MONITOR: Drugačije je to sa sevdahom?
IMAMOVIĆ: Kroz sevdah se ta pozicija mijenjala. Danas, biti sevdalija, znači biti neko ko se bavi tim muzičkim žanrom, a nas je vrlo malo. Ima dosta ljudi koji otpjevaju samo jednu ili dvije sevdalinke, a ima ljudi koji se samo sevdahom bave. To je prilično zbunjujuće. S jedne strane ste umjetnik, a s druge strane radite na toj popularnoj sceni. Živimo od koncerata, jer ministarstvo meni ne plaća što se bavim kulturnim nasljeđem. Tražim novac, sponzore, i živim kao svaki drugi umjetnik. Nemam status, redovnu platu, socijalno ili zdravstveno osiguranje. To je ono za šta se mi tek sada borimo. Priča o sevdahu je postala konfuzna i čitava sevdalinska scena je u jednom momentu prešla u narodnjake. Pogledajte 70-e ili 80-e godine, društvo u kojem se Himzo ili Zaim nisu percipirali kao umjetnici koji se bave nekom finom i pametnijom muzikom, nego su njihove interpretacije proglašavane za narodnjake. U tom smislu, nema nikada gotovog statusa. Uvijek se morate boriti.

MONITOR: Kakva su Vaša sjećanja na opkoljeno Sarajevo?
IMAMOVIĆ: U opkoljenom Sarajevu sam proveo dio djetinjstva od 13 do 17 godine. Bilo je to teško vrijeme čija uspomena nosi sa sobom vonj raspada, smrti, tuge i razdora. I dosta bijesa zbog ljudske zlobe i gluposti.

MONITOR: Da li je za Vas umjetnost bila spas od realnosti?
IMAMOVIĆ: Sigurno da jeste. Opkoljeno Sarajevo bilo je scena mog prvog estetskog obrazovanja i fascinacija. Struje je bilo malo i pomoću alhemije sam palio gramofon i slušao Hendrixa, Claptona, McLaughlina. Pod svijećama sam gledao predstave i zaljubio se u pozorište, čitao pod kandilom do kasno u noć. Danas možda zvuči romantično, ali je to stvarno bio neki bijeg.

MONITOR: Da li ratna iskustva promijene čovjekovo shvatanje svijeta?
IMAMOVIĆ: Da, ako im čovjek dopusti. Nažalost, već u prvoj godini nakon rata zaboravili smo na najvažnije stvari koje su se u ratu desile. Pri tom ne mislim na mržnju i razaranje koje je Sarajevu i diljem BiH činjeno u ime „srpske stvari”. To nije zaboravljeno. Zaboravljeno je ono divno ljudsko: solidarnost među ljudima!

MONITOR: Kako su ratna zbivanja uticala na Vaš umjetnički rad?
IMAMOVIĆ: Mislim da je iskustvo te kataklizmičke situacije koje sam imao tako rano ostavilo traga na svim aspektima pa tako i umjetničkom. Jedna od stvari je to neprestano svođenje svega na suštinske odrednice na neki instinktivni minimalizam. Ne znam da li bi toga bilo da nije rata.

MONITOR: Kako komentirate karakter rata u Bosni i Hercegovini?
IMAMOVIĆ: To pitanje je ideološki litmus test za sve nas u regionu. Ja sam ga doživio kao ,,rat protiv Bosne i Hercegovine”, kako je to sjajno opisao jako važan politički analitičar Nerzuk Ćurak. I to protiv Bosne i Hercegovine kao države, koja bi mogla biti zajednički prostor za život svih ljudi, bez obzira na etničku ili drugu pripadnost. Nažalost, taj rat i danas traje.

MONITOR: Šta ste naučili iz rata?
IMAMOVIĆ: Ne znam. Taj neki nivo praktičnog je vrlo brzo iščezao: kako se okupati sa samo 3 ili 4 litra tople vode, kako osvijetliti prostoriju bez struje, kako se ugrijati zimi, šta sve može da gori… Sve to nam već par sedmica nakon „izbijanja mira” nije bilo potrebno. Ove neke veće stvari su više uticaji nego konkretne lekcije.

MONITOR: Koliko umjetnik može pomoći trenutnoj situaciji u BiH?
IMAMOVIĆ: Može pomoći na ovaj način: Mislim da se u umjetnosti stvari dešavaju u pet, deset, trideset ili pedeset godina prije no što se dese u politici. Politika je prilično operativna, i prilično se vodi oko materijalne baze. Umjetnici su mnogo osjetljiviji, vrlo često strastveni i radoznali. Mnoge stvari vide, rade, ostvare, postignu na svakom nivou. U tom smislu, mnogo se više može naučiti iz umjetnosti od svakodnevnog političkog života. U Bosni nema tradicije javnog razmišljanja. U nas takav javni dijalog ne postoji.

MONITOR: Kao što je slučaj sa popisom?
IMAMOVIĆ: Da, jer ja ovih dana nisam vidio nijedne konstruktivne rasprave o tome. Samo se priča ko je Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Kako se ko zove i kako se zove njegov jezik. Treba o tome razgovarati, otvarati diskuje, strašne stvari su se ovdje dešavale. Sve je to bitno. Međutim, nema dijaloga u kojem će jedan reći: Ja sam Bosanac, a drugi, ja sam Bošnjak i da njih dvojica sjednu i razgovaraju o tome na način što si ti to,što sam ja ovo… Još uvijek postoji: Ti si Bošnjak i ti ćeš mene ugroziti! Nemamo taj pristup da vidimo, šta se to zaista dešava ovdje. Ne postoji kultura dijaloga.

MONITOR: Kakve nam institucije kulture trebaju?
IMAMOVIĆ:Kultura ide ispred politike a institucije kulture su političke institucije i veoma je teško. Drugim riječima, u startu se ne razumijemo. Politika mora biti internacionalna i dugoročna da bi shvatila kulturne potrebe, a koliko političara znate da tako razmišljaju?

Strašna noć

MONITOR: Najtraumatičnije iskustvo iz vremena rata?
IMAMOVIĆ: Bilo je mnogo stvari koje su uticale na moj privatni život u ratu. Godine 1994. umro je moj dedo Zaim. Dedo je bio neko za koga sam bio jako vezan. Nekoliko dana je trajala njegova bol u bolnici. Međutim, jedna noć bila je posebno teška: granatiranje, gorio je Hotel Europa. U Hotelu Europa se nalazilo jako mnogo izbjeglica. Tad je već bio demoliran Hotel. Pomalo je bio i zagorio. Bila je to jako teška godina. U toj noći se desilo, da su se zapalile stolice na krovu Europe. Zapalile su se od zapaljivih granata. Gorile su tako da je cijeli dio grada bio potpuno osvijetljen od tih stolica što su počele goriti. Ljudi su počeli bježati, a kako su zamicali u ulice, skrivali su se u haustore, podrume… Srpska vojska sa brda je nastavila bacati granate na civile koje su pronalazili. Gađali su ih i snajperom u tom momentu. Sjećam se da je toj noći svako otvaranje vrata bilo mlaz krvi. Strašna jedna noć. Puno smrti i straha.

Dedo Zaim

MONITOR: Uz Vaše ime neminovno se veže i muzičko naslijeđe Vašeg djeda i oca. Koliko su oni uticali na odluku da se bavite sevdahom?
IMAMOVIĆ: S tim pitanjem uvijek imam jedan objektivan problem. Zaim je toliko značajan kao pjevački, autorski i svaki drugi uticaj u savremenom sevdahu da je pitanje moje porodične i intimne vezanosti za njega gotovo suvišno. Kao pjevač sevdaha morate ,,prebolovati” Zaima na isti način na koji, recimo, blues gitaristi naprosto moraju proći kroz fazu uticaja Roberta Johnsona ako sviraju blues. Privatno nikada nisam imao pressing u porodici oko mojih životnih odluka, tako da sam i muziku sam odabrao nakon studija filozofije.

Edvin KANKA ĆUDIĆ
Fotografije: Jusuf HAFIZOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo