Povežite se sa nama

SVIJET

Dan nepovjerenja

Objavljeno prije

na

Čovjek bi pomislio kako je 70 godina dovoljno da se utvrdi istina. No, nije tako. Nerazumijevanje traje sve do danas. Rusi, koji slave svoj „veliki patriotski rat “, ljute se na primjedbe da su u oružane sukobe bili umiješani i prije 1941. Njihov je odgovor broj ljudi koje su izgubili kako bi „druge oslobodili nacizma”. Pojedini istoričari, poput profesora Ričarda Overija s britanskog Univerziteta Ekseter ili Marka Mazovera s njujorškog Kolumbija univerziteta, smatraju da je, ukoliko je ikada neki rat bio neizbježan, onda to bio ovaj započet 1. septembra 1939. Jer, mirovni ugovor, potpisan u Versaju na kraju Prvog svjetskog rata mogla je da spasi jedino fizička likvidacija vođe nacističke Njemačke Adolfa Hitlera. Jedna od mnogih „dubokih nečasti” na putu ka ratu bila je tužna sudbina Čehoslovačke, koja je Minhenskim sporazumima između Velike Britanije i Njemačke 1938, prepuštena na milost i nemilost Hitleru. Poljaci su se osjećali relativno sigurnima. Sama Poljska je, strahujući podjednako od Staljinovog komunizma i Hitlerovog nacizma, zaključila 1932. pakt sa SSSR. Isto to je učinila s Njemačkom 1934, možda i zato što je Francuska odbila predlog poljskog vođe maršala Jozefa Pilsudskog o preventivnom ratu protiv tek nastajućeg Hitlerovog režima.

Više od toga, Poljska je dobila formalne garancije za svoju nezavisnost od Velike Britanije, koja je tada smatrana vodećom svjetskom silom a imala je i tijesne vojne veze s Francuskom, za koju se vjerovalo da ima najbolje oružane snage u Evropi. General Gistav Gameli, zapovjednik francuskih snaga, poručio je Poljacima kako će, u slučaju njemačkog napada, njihov zadatak biti da izdrže 15 dana dok on na zapadu ne angažuje većinu svojih snaga protiv Hitlera.

I kada je kucnuo čas, Poljaci su obavili svoju dužnost. No, zapadni saveznici nijesu pomogli Poljskoj, koja je podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza.

ŽESTOKE REAKCIJE: Bila su to tek neka od nečasnih djela ondašnjih evropskih političara. O njima se dosta govorilo uoči ovog 1. septembra kada su se u poljskoj luci Gdanjsku evropski lideri okupili na obilježavanju godišnjice početka Drugog svjetskog rata.
Manifestaciji solidarnosti u Gdanjsku prethodila je žestoka rasprava o uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata. Sedam decenija poslije početka rata, njegovi uzroci i posljedice bremenito su javno pitanje koje političari ne prepuštaju istoričarima, naročito u najpogođenijim pobjedničkim zemljama: Poljskoj, u kojoj je ubijeno oko šest miliona ljudi, od kojih su polovina bili Jevreji, i u Rusiji, nasljednici Sovjetskog saveza koji je izgubio oko 27 miliona žitelja.

Argumenti se sukobljavaju oko uloge nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Za mnoge Poljake, stanovnike tri baltičke države, koje je SSSR 1940. okupirao, pa i Fince i Rumune, koji su te godine izgubili svoje istočne teritorije, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin bio je isto zlo kao i Hitler. SSSR je, zbog napada na Finsku, uostalom, izbačen iz Lige naroda.
Litvanija je ovog ljeta sa Slovenijom bila glavni zagovornik rezolucije OEBS-a kojom se poziva na evropski Dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Predloženi datum bio je 23. avgust, kada su 1939. u Moskvi ministri spoljnih poslova SSSR i Njemačke Vjaćeslav Molotov i Joakim fon Ribentrop potpisali pakt kojim su dvije sile u tajnosti podijelile sfere interesa u istočnoj Evropi.
Glasanje u OEBS-u izazvalo je žestoku reakciju Moskve, koja to smatra pokušajem izjednačavanja Staljina i Hitlera. „Iskreno rečeno to je potpuna laž,” neuvijeno je kazao ovih dana predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev.
KONTRAVERZE: No, uoči puta u Gdanjsk, premijer Vladimir Putin osudio je kao „nemoralan” pakt koji su Berlin i Moskva potpisali nedjelju dana prije njemačke invazije na Poljsku i izrazio žaljenje zbog sovjetskog masakra zarobljenih Poljaka 1940. godine. Sovjetski parlament, takođe, još 1989. rezolucijom je osudio pakt Molotov-Ribentrop.
No, u Rusiji insistiraju da je Staljin morao da pribjegne sporazumu sa Hitlerom pošto su prethodno Velika Britanija i Francuska odbile sličnu ponudu Moskve. Očigledno su se tadašnje zapadne vođe više klonile saveza sa Staljinom nego kockanja s Hitlerovim namjerama na Istoku.
Taj pakt u Moskvi se ne smatra različitim od zapadnog pristajanja na Minhenski sporazum. Moskva takođe optužuje predratnu Poljsku da je bila voljni saveznik nacista, pa je čak učestvovala u podjeli Čehoslovačke. U ruskoj stručnoj javnosti čuju se tvrdnje da su Poljaci bili „Hitlerovi prvi saveznici” i da je pakt o nenapadanju između Varšave i Berlina „sadržao tajne protokole protiv SSSR”.
Proljetos je Sergej Kovalev iz Instituta za vojnu istoriju u Moskvi čak izrazio mišljenje da su Hitlerovi zahtjevi prema Poljskoj 1939. bili „umjereni i opravdani”, pa da odgovornost za rat leži na Poljskoj. Kasnije je, ipak, članak Kovaljeva povučen sa zvanične internet stranice ruskog Ministarstva odbrane.
U svakom slučaju, zvanično rusko stanovište je da su Staljinova zlodjela mala u odnosu na njegov doprinos porazu Hitlera. Rusi smatraju pobjedu nad nacizmom najvećim uspjehom, koji je ostvaren uz izuzetno visoku cijenu. Ukloliko se dovodi u pitanje takva pobjeda, onda se vrijeđaju i žrtve.
Mnogi istočni Evropljani imaju drugačije gledište. Po njima je Staljin ne samo pomogao pokretanju kataklizme i počinio užasne zločine, već je kasnije zaveo tiraniju u velikom dijelu Istočne Evrope koja je okončana tek 1989. Efekti te zle vladavine vidljivi su po državama u regionu i danas.
ISTINA I EMOCIJE: Kako, onda, poslije 70 godina, saznati šta se 1939. stvarno dogodilo?
Poslije decenija rasprava Drugi svjetski rat u zapadnoj Evropi više nije tako emotivno pitanje. Više od toga, Njemačka, svojevremeni glavni protivnik zapadnih zemalja, prošla je kroz duboko preispitivanje vlastite savjesti, prevashodno u vezi holokausta, istrebljenja Jevreja.
Uoči puta u Gdanjsk kancelarka Angela Merkel kazala je kako je „očigledno 1. septembar dan tuge zbog patnji i sjećanje na krivicu koju je Njemačka navukla zbog početka Drugog svjetskog rata. No, to je i dan zahvalnosti i povjerenja,” rekla je ona, misleći na poslijeratno pomirenje Njemačke s Poljskom i drugim nekadašnjim neprijateljima.
Nasuprot tome, na zapadu Evrope smatra se kako su Poljaci i ostali istočni stanovnici kontinenta počeli rasprave o Drugom svjetskom ratu tek poslije 1989. Još nijesu rašćišćena pitanja, poput saradnje u progonu tamošnjih Jevreja tokom rata. No, neki napredak je ostvaren u osiguravanju slobode govora i otvaranju tajnih arhiva.
Na Zapadu smatraju da je najmanji napredak postignut u Rusiji. Čak su poslije poplave javnih diskusija devedesetih, vlasti ograničile rasprave o škakljivim temama, kao što su sovjetski ratni zločini. U to se svrstava Medvedevljevo formiranje komisije protiv „fabrikovanja istorije” i rasprava u palamentu o zakonu koji je predložio Putin, a po kome će „omalovažavanje sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu” biti krivično djelo.
Istoričar Riškov smatra da Kremlj želi da stvori novi identitet za rusku naciju. „Kremlj zagovara Staljinov režim i promoviše ideju da su diktatorove akcije bile ispravne i neophodne u svim vremenima, uključujući i ono kada je potpisan pakt Molotov-Ribentrop.”
Poslije svega, Riškov se pridružuje većini kolega u mišljenju da je Hitler bio kreator Drugog svjetskog rata, ali uz SSSR, SAD, Veliku Britaniju i Francusku, odaje da su i zemlje u baltičkom regionu krive za sukob.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

Reportaza sa berbe maslina 2019. na Zapadnoj obali u Palestini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radmila  Stojanović Daniell, je novinar Monitora i volonterka sa Međunarodnom ženskom mirovnom organizacijom (International Women’s Peace Service – IWPS) na Zapadnoj obali u Palestini, više od decenije.

Svoja iskustva sa berbe masina na Zapadnoj obali prošle, 2019. godine prezentovala je u formi ilustrovane reportaže, koju možete vidjeti ovdje:

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAT RIJEČIMA IZMEĐU SAD I KINE: Bez kočnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja

 

Najnoviji polarni talas na svjetskoj političkoj sceni krenuo je iz Amerike prema Kini zahvaljujući američkoj odlučnosti da ostane jedina svjetska ekonomska i vojna sila. Bez ozbiljnih rivala.

Predsjednički izbori, koji će se održati za manje od 100 dana, bili su neposredni uzrok. Predsjednik Donald Tramp je procijenio da može izazvati kolektivnu amneziju oko katastrofalnog rukovođenja KOVID 19 situacijom, okititi se aurom lidera koga treba ponovo izabrati, ako prvo kreira pa onda porazi opasnog neprijatelja.

Narativ koji Amerika koristi kad govori o Kini je isti kao i u hladnim ratovima sa Sovjetskim Savezom. Radi se o jeziku isključivosti koji ne ostavlja prostora za nijanse, sumnje, analize i balansiranja. Tramp svoju „polarnu” diplomatiju predstavlja kao utakmicu na život i smrt od koje zavisi budućnost svijeta, kao borbu između slobodnog zapada i totalitarnog istoka, čiji je ishod prihvatanje snaga demokratije ili potpadanje pod jednopartijski teror i neslobodu.

Tramp je samo donekle sam „izabrao” Kinu za metu. Kina je počela da biva ekonomski trn u oku SAD-u i prije Trampa. A i prije dolaska na vlast 2013. godine sadašnjeg Predsjednika Kine Si Đinping-a, kome se pripisuje zasluga za do sada neviđeni ekonomski napredak jedne zemlje.

Kina je ekonomija sa enormnim bruto domaćim proizvodom, još od daleke 1978. Vitalnost njene ekonomije vidi se i po tome što je uprkos žestokom udaru epidemije virusa KOVID19 početkom godine, ekonomski rast već u drugom kvartalu dostigao 3,2 posto! Amerika danas ima 40 miliona nezaposlenih,  pendemiju koja ne jenjava. Većina ostalih razvijenih zemlja Zapada se suočavaju sa ekonomskim potresima neviđenih razmjera, koji prijete da  promijene način života i prirodu ovih društava. Ovo potvrđuje MMF, koji predskazuje da je ozbiljna recesija pred svima, ali da će zešće pogoditi SAD nego Kinu.

Ekonomija je Kinu učinila „prirodnim” rivalom Amerike, čija ekonomija sve teže uspijeva da održi kompetitivnost na globalnom tržištu u utakmici sa zahuktalom Kinom i Indijom.

Radmila STOJANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo