Povežite se sa nama

INTERVJU

DANIJELA MRŠULJA-VASIĆ, UMJETNICA: Intimne refleksije

Objavljeno prije

na

Danijela Mršulja – Vasić predstavila se likovnoj publici u Ateljeu Dado na Cetinju ciklusom objekata i instalacija zajedničkog naziva 200. Do sada je samostalno izlagala u Beogradu, Herceg Novom, Podgorici i Pljevljima, kao i u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji, a u okviru grupnih izložbi širom svijeta. Sa Milenkom Vasićem zajedno radi od 2011, a od prošle godine djeluju kao umjetnička grupa Dim Tim. Živi i radi u Beogradu i Kotoru. Laureat je mnogih nagrada.

MONITOR: Izložba povodom 200 godina od rođenja Njegoša nosi naziv ,,200”, a radovi dodiruju tri aspekta Njegoševog života i djela – svjetovni, duhovni i filozofski. Kako je nastala ideja o izložbi?
MRŠULJA – VASIĆ: Koncept izložbe, minimalističkog naziva 200, sam razvijala tokom posljednje dvije godine iščitavajući ponovo Njegoša, ovog puta ne kao srednjoškolsku literaturu, nego sa mnogo širim i dubljim razumijevanjem. Tako sam došla do impulsa pretočenih u iskre iz kojih je u jednom dahu nastala ova za mene veoma važna izložba, a koja ne bi bila moguća bez podrške Narodnog muzeja Crne Gore, odnosno galerije Atelje Dado i kustosa Mirjane Dabović – Pejović.

MONITOR: Koji radovi su obuhvaćeni?
MRŠULJA – VASIĆ: Moj umjetnički diskurs se iskazuje kroz skup asocijativnih radova koji dodiruju sva tri aspekta Njegoševog žvota i djela: svjetovni, duhovni i filozofski. Teško je čitaocu u nekoliko rečenica predstaviti radove bez vizuelne percepcije, ali ipak da pokušam. Rad Vijenac zauzima centralni zid gelerije, a sačinjen je od deset kamenih bijelih ruku ispletenih oko ogledala. On obuhvata suštinu Njegoševe misli, svečano nas pozivajući da se ogledamo u njegovom djelu, a grimizna lenta dugačka sedam metara daje uzvišenu notu tom činu. Drugo čitanje ovog rada, koji sa distance podsjeća na orden sa lentom, vraća nas u gladnu 1847. godinu kada Njegoš prodaje svoj orden, najviši austrijski orden Meterniha, kako bi kupio žito i nahranio svoj narod. Iskušenje je svojevrsna oda crnogorskoj ženi, tradiciji i časti, podsjećanje na vrijeme zauzdane i suspregnute ženske ljepote, ali i na tajnu koju nose ljubavni stihovi Noć skuplja vijeka. Zlatni kavez pun mirisnih crvenih jabuka zaogrnula sam crnim vezenim velom koji je činio dio narodne nošnje moje bake. Na još jedan ženski aspekt ukazuje rad Ćud, za koji sam dvije godine sakupljala svoju kosu, dlaku po dlaku. Njegoš kaže: Ćud je ženska smiješna rabota… Aleja semantike je slika velikog formata iz ciklusa Metamorfoze ili Alibi za retoriku utopijske arhitekture nastala kao djelo umjetničke grupe Dim Tim, koju činimo moj suprug Milenko i ja. Slikom dominira ritam. Ona uvlači posmatrača u kontemplativnu ravan u kojoj crna boja sugeriše univerzum, a bijela i srebrna artikulišu energetski naboj i kinetički doživljaj slike. Nosilac fenomena svjetlosti je srebrna boja. Od geometrijske apstrakcije ka formi grada…Cetinja, vodi nas aleja oivičena kamenim strukturama sve do nepresušnog Dimitrijevog bunara i eksedre u obliku Njegoševog inicijala. Rad Perjanik je čovjek XXI vijeka, koji i pored tehnološke superiornosti zadržava Njegošev legat o pismenosti i prosvijećenosti. Velika glad, Orah, Krst, Trag, Kula i tri skulpturalne skice zajedničkog naziva Enigma teže čistoj likovnoj estetici čije se polazište i uporište takođe može sagledati u Njegoševoj filozofskoj misli.

MONITOR: Veoma zanimljiv rad je ,,Zvuk tišine”. Predstavlja svojevrsni iskorak iz vaše dosadašnje umjetničke prakse.
MRŠULJA – VASIĆ: Zvuk tišine predstavlja zvučnu interpretaciju Njegoševe svakodnevice u Biljardi…kako korača, piše perom, igra bilijar, pije čaj…povremeno se čuje kliktaj sokola, fijuk vjetra i zvuk zvona. Traje sedam minuta.

MONITOR: Iako ste mlada umjetnica, do sada ste imali nekoliko veoma zapaženih samostalnih izložbi. Vaše skulpture su realizovne i u javnim prostorima u inostranstvu, a dobitnica ste značajnih nagrada. Završili ste srednju Umjetničku školu na Cetinju. Kako ste zavoljeli umjetnost i kako se kretao vaš umjetnički put?
MRŠULJA – VASIĆ: Rođena sam u Kotoru, a odrastajući u ambijentu Boke, još u najranijim danima djetinjstva kod mene se razvio odnos i osjećaj prema estetici uopšte i interesovanje za umjetnost. Tokom četiri godine u Srednjoj umjetničkoj školi na Cetinju pored obaveznog gradiva i profesora na moj razvoj presudno su uticala djela naših velikih umjetnika kao što su Lubarda, Milunović i Dado. Na fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu sam diplomirala 2005, a magistrirala 2009. u klasi profesora Mrđana Bajića. Trenutno pišem doktorski rad kod profesora Lalića. Do sada sam imala trinaest samostalnih i veliki broj grupnih izložbi, a moje skulpture se nalaze u brojnim domaćim i stranim kolekcijama kao i u javnim prostorima u Njemačkoj, Italiji, Austriji i Crnoj Gori.

MONITOR: Za vaš rad često polazite od intimnog momenta. Likovna kritičarka Milica Radulović za Vaš rad je rekla da je „jedno od osnovnih polazišta onaj neumitni, intimni osjećaj, kako njenog unutrašnjeg svijeta, tako i svijeta oko nje”. Osim skulpture veoma uspješno se bavite i performansom i video radom. Koliko je vaš rad preispitivanje same sebe?
MRŠULJA – VASIĆ: Da, polazište u mnogim mojim radovima, posebno skulptorskim, čine intimne refleksije unutrašnjeg bića. Moja interesovanja se međutim ne zadržavaju samo u domenu intimnog, ona su usmjerena i na milje u kome živim. Neprestano istražujem nove materijale i medije kako bih se kao umjetnik što cjelovitije iskazala. Uostalom, ako se osvrnemo na najaktuelnije smotre savremene umjetnosti u svijetu, primijetićemo da je multimedijalnost dominantna. Osim skulpture u mom umjetničkom opusu zastupljeni su i performans, video radovi, instalacije, fotografije, slike i land art projekti. Na primjer, rad koji je u kolekciji Deutsche Telekoma iz Berlina je fotografija land art projekta koji sam izvela u Herceg Novom.

MONITOR: Na najvećoj svjetskoj smotri savremene umjetnosti u Veneciji, prije dvije godine izveli ste svojevrstan performans postavljajući vaše djelo u kontekstualnu interakciju sa djelima drugih umjetnika koji su svoje radove izložili na Bijenalu. Šta je bio cilj tog performansa?
MRŠULJA – VASIĆ: Performans je bio izveden i zabilježen na fotografijama. Na mojoj doktorskoj izložbi „Interaktivno i ambivalentno u vizuelnoj umjetnosti” u maju 2012. rekonstruisala sam neke od tih situacija sa 54. Bijenala. Cilj je bio da stavljajući svoju skulpturu u različite situacije i kontekste pokažem mogućnost njihove interakcije sa prostorom i sa djelima drugih posebno odabranih umetnika, kao i ambivalentnost novih čitanja.To je bio svojevrstan Gerila art , provokativan ali i zapažen. Sa sličnim konotacijama sam izvela performans Stolica za Ai Weiwei-a koji je bio i svojevrstan poziv za raskidanje sa konformizmom i hermetičnošću u kulturi uopšte. Što bi rekao Njegoš: „Miš u tikvi, što je nego sužanj”. I pored teške situacije za umjetnost na ovim prostorima, a samim tim i za mene kao samostalnog umjetnika, naišla sam na razumijevanje i podršku za moj rad, kako u umjetničkim krugovima, tako i od strane Ministarstva kulture Crne Gore. I ovaj intervju je dio te podrške.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo