Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽEMAL SOKOLOVIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR IZ SARAJEVA:Umjesto tronacionalne BiH mora biti država svih njenih državljana

Objavljeno prije

na

Džemal Sokolović je prije rata u BiH bio redovni profesor na Univerzitetu u Sarajevu. Od 1994. godineživio je i radio na Univerzitetu u Bergenu.U međuvremenu je bio visiting profesor na univerzitetima u Ljubljani, Heidelbergu i Grazu. Objavio je preko 150 radova u naučnim časopisima iz oblasti sociologije, političkih nauka i filozofije.

MONITOR: Kako država BiH može osigurati stabilnost građanskog društva, zaštitu prava konstitutivnih naroda i biti demokratska dok se protiv njenog opastanka vodi žestoka kampanja od strane Srbije i Hrvatske?
SOKOLOVIĆ: Politike vladajućih režima i u Srbiji i u Hrvatskoj prema BiH su, ipak, prije svega destabilizirajuće za te države i za njihova društva. Kratkovidost beogradskih i zagrebačkih lidera im ne dozvoljava da vide da prebacivanje pažnje sa vlastitih ekonomskih, socijalnih i moralnih problema na Bosnu neće pomoći. I posljednji izbori u Bosni, i pored svih slabosti, su pokazali tendenciju postepenog konstituiranja građanskog društva. Nacionalizam je još dominantan oblik „izdaje patriotizma” – da upotrijebim najnoviju sintagmu g. Macrona – na bosanskoj političkoj sceni. Međutim, za razliku od 1990, u Bosni su sada gađanske i lijeve snage svjesne zajedničke opasnosti i spremne da sarađuju i uspostave vlast bez nacionalista svuda gdje je to moguće.

S opasnošću koja dolazi iz Srbije i Hrvatske treba računati. Ne treba je ni preuveličavati. To su države koje su stigmatizirane na međunarodnom i političkom i pravnom nivou. Jedna od njih je osuđena za UZP (udruženi zločinački poduhvat), a druga za nesprečavanje genocida u Bosni. Ova pravno-politička činjenica ukazuje da je problem osiguranja stabilnosti i funkcionalnosti države BiH mnogo ozbiljniji. Štaviše, ta činjenica daje za pravo naslutiti da iza ovih bestidnih i besmislenih politika Zagreba i Beograda leži hipokrizija međunarodne zajednice. Politika Evrope, preciznije njenih lidera. Jedna od ovih država je nagrađena članstvom u EU, drugoj se obećavaju i brda i doline – a i hladne vode rijeke Drine – samo ako odustane od Kosova. Sve ovo neodoljivo podsjeća na ponašanje Evrope iz devedesetih.

Ako u ovome ima ikakvog smisla, onda je agresorsko ponašanje Srbije i Hrvatske neposredna posljedica evropske letargije i nefunkcionalnosti njenih institucija. Ako, naglašavam, u ovome ima zrno istine, onda je destabilizacija BiH regionalni problem i prijetnja regionalnom miru.

Na Balkanu se stvari ne završavaju. Evropa je u mnogo beznadnijem stanju nego devedesetih. Desnica postaje dominantna. Osovina Poljska, Mađarska, Slovačka, Hrvatska itd, može biti veći problem za Evropu, nego eventualni odlazak UK. Bakterija je vrlo otporan oblik života. Virus nacionalizma je još otporiji i adaptabilniji. Obolit će čitava Evropa, ako se ne zaustavi u Bosni. Nije bez razloga predsjednik Francuske, rodnog mjesta nacionalizma, ustao protiv nacionalizma. Doduše, ta je žaoka upućena Trumpu, zbog njegovog nacionalizma. Trump je, nadajmo se, prolazna i za Ameriku neprirodna pojava. Ako nije, onda nam se svima, globalno, ne piše dobro. Ali ja sam optimista. Čak ni Trumpova Amerika ne podržava Dodika i… Uostalom, Klintonova Amerika je još tu, da spasi i Bosnu, i Balkan, a možda će morati i Evropu.

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da u BiH vladaju nekadašnji loši đaci. Vladaju li i danas?
SOKOLOVIĆ: Ah, sada sam potpuno promijenio mišljenje. Stanje u Bosni promijenilo. Danas imamo više akademija nego nekada akademika, više univerziteta nego nekada fakulteta, više doktora (nauka, sic!) nego magistara…Šalu na stranu, stvar je mnogo ozbiljna. Nekada su u Sarajevu studirali i Crnogorci, Dalmatinci, Vojvođani. Danas ne moraju ići tako daleko, samo trknu do Foče, Širokog Brijega i diploma je u ruci. Moram reći da i Bosanci rado trknu preko granice po diplomu. A to znači da je tamo stanje slično. Nije dobro! A kad „lošim đacima”, pored diplome, još date i vlast, onda dobijete ovo što imamo.

MONITOR: Šta su najveće prepreke da BiH postane moderna građanska i demokratska država?
SOKOLOVIĆ: Sve države svijeta mogle bi biti i modernije i demokratskije. To znači da umjesto levijatanskog oblika, u kakvom su manje više sve, postanu države čija je svrha da svojim građanima donesu sreću. To je taj blaženi cilj idealne države, o kome govore i Platon i Aristotel, i toliko mnogo drugih.

Šta je kriterij razlikovanja? Da pomenem samo jedan. Države iz kojih građani odlaze, bježe ili ih tjeraju, ne ispunjavaju ovaj uslov. Ljudi odlaze iz svih zemalja, u neke se i vraćaju. Po ovome Bosna nije izuzetak. Bosna je, međutim, zaista izuzetak. Jednom sam napisao: Kao što postoje odlasci bez povratka, tako postoje i povratci bez dolaska.

Bosna će postati moderna i demokratska država onda kada bude imala građansko društvo. Da stvar zakuham, dijalektički: Bosna će imati građansko društvo onda kada prestane biti arhaična i nacionaldemokratska država, kakva je u Daytonu sklepana po mjeri nacionalista i ratnih zločinaca. Naravno, nije Anex IV, tj. Ustav države, jedini problem. Problem je Evropa koja kaže da se ne treba nadati Daytonu II, i da lokalni političari moraju provesti reforme. Dayton II je nužan, i za popravke su nadležni oni koji su Bosnu napravili ovakvom kakva sada jeste. Samo SAD može poduzeti taj korak, i samo ako će ga praviti u skladu s vlastitim principima. Umjesto tronacionalne Država BiH mora biti država svih njenih državljana. Eto, zamislite da Bokokotorani nisu državljani u Cetinju, nego samo u Herceg Novom. Ili, da Crnogorci muslimani iz Pljevalja nisu državljani u Podgorici. Ili, da Albanci iz Ulcinja, dakle državljani Crne Gore, nisu to i u Tivtu. A upravo je tako u Bosni, dizajniranoj u Daytonu, ovjerenoj u Parizu. Srbi nisu punopravni u 51 odsto, a Hrvati i Bošnjaci u 49 odsto Bosne. Svi su negdje manjina.

MONITOR: Kako utom kontekstu gledate na Dejtonski sporazum?
SOKOLOVIĆ: Amerikancima moramo biti zahvalni jer su zaustavili rat, spriječili još veći zločin. Međutim, dok je anex IV, Ustav, dosljedno realiziran, i čak u još karikaturalnijem obliku, dotle anex VII, o povratku izbjeglica, nije realiziran ni 23 godine nakon rata. Iz ovoga treba izvući ozbiljne zaključke. Hegel bi rekao: Treba ga ukinuti! Prvo, američki stručnjaci u Daytonu su bili daleko ispod nivoa onih koji su pravili ustave Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata. Zato je ustavna reforma nužna. Drugo, Bosna je treća država kojoj su Amerikanci oktroirali ustav. Njihova sujeta im ne dozvoljava da priznaju da su pogriješili. Evropljani, seire sa strane i uživaju što su Amerikanci pogriješili, iako su oni nadležni za promjenu Ustava BiH. Kad se sudare dvije sujete, iz toga nastaju dva kompleksa, onaj superiornosti i onaj inferiornosti. I sad i jedni i drugi očekuju da ih mi izliječimo. U Bosni bi rekli: Vela havle!

MONITOR: Autor ste knjige Na¬ci¬ja pro¬tiv na¬ro¬da, u kojoj ste ana-lizirali an¬tro¬po¬lo¬ške osno¬ve na¬ci¬o¬na¬li¬zma. Čime objašnjavate jačanje desnice, nacionalizma i fašizma u našem regionu?
SOKOLOVIĆ: Ako je nacionalizam antropološki utemeljen, kao što smatram, onda se naša regija ne razlikuje od ostatka svijeta. Depersonalizacija čovjeka je osnovni razlog nacionalizma i bilo kojeg drugog povezivanja u „snopove”. Moderni čovjek je kao takav žrtva tog procesa. Slaba ličnost uvijek traži svoju snagu u nekom kolektivitetu. Na Balkanu ima isuviše kolektiviteta, a malo slobodnih, stvaralačkih, umnih i čestitih individua.

MONITOR: U Vašim intervjuima često se pozivate na staru Grčku, pa je li istorija, kad se radi o našem regionu, učiteljica života ili zavodnica?
SOKOLOVIĆ: I jedno i drugo! Najpametniji ljudi nisu oni najpametniji nego oni koji pored svoje koriste i pamet drugih. A pametni ljudi znaju da uče i od onih koji to nisu. Oni koji nisu pametni ne mogu ni od pametnih. Od Grka se može mnogo naučiti i danas. Mi, Evropljani, uglavnom učimo od Rimljana. I tu je odgovor: da li će istorija biti učiteljica ili zavodnica, zavisi od nas. One slabe, moralno i umno, uvijek će zavesti gladijatorske arene, ili ‘zvezde granda’. Panem et circenses! Ovi drugi radije idu u amfiteatre, tamo gdje su Eshil, Sofokle, Euripid.

Jača jedinstvo lijevih snaga

MONITOR: Jesu li u pravu oni koji tvrde da su u BiH razdijeljeni životi običnih ljudi, vaspitno-obrazovne, kulturne i naučne institucije…?
SOKOLOVIĆ: Nisu! Situacija samo s jedne strane podsjeća na onu iz 1990. Separatistički nacionalizam je snažniji nego tada. Ali, kao što sam rekao, jača političko jedinstvo probosanskih, građanskih i lijevih snaga. To već postaje snažan frontnarodnog otpora. Tu su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali, ukratko demos BiH. Štaviše, i bošnjačka nacionalna stranka nije više sa svojim ranijim partnerima. I ovdje nedostaje podrška EU.Evropa tu dokazuje da nije vjerna vlastitim vrijednostima. Moram reći nešto s čim se mnogi neće složiti, a neki i pogrešno protumačiti. Evropa ne vjeruje ili ne može da shvati da su Bošnjaci, dakle većinom muslimani, vjerniji evropskim vrijednostima i standardima nego drugi. Predrasude ih sprečavaju da vide ko su u Bosni nosioci evropskih vrijednosti.

BiH je bila kao SAD

MONITOR: Kakve su političke reforme i kakav je sistem najbolje rješenje za prosperitet BiH?
SOKOLOVIĆ: Postojeće političke snage u BiH neće napraviti reformu. Njima odgovara status quo. Reforma mora doći izvana, barem kao naređenje. SAD moraju u Bosni vidjeti sebe i napraviti Bosnu kakva je ona bila, a bila je kakva je SAD. Imao sam američkog kolegu koji je godinama dovodio svoje studente u Sarajevo. Na pitanje: zašto?, odgovarao je: zato što ste vi najsretniji narod na svijetu. Danas je obrnuto. Bosni, kao i vama ostalima, nedostaje lijevi pokret da bismo napravili sistem koji bi otpočeo prosperitetnu reformu.

Ako, dakle, ne može Dayton II, ako ne može ukidanje entiteta, pa ni ukidanje kantona, onda treba izvršiti odluke Evropskog suda o Finciju, Zorniću i ostalima. Neka Evropa drži makar do svog dostojanstva. A ako ni to ne može, onda bismo mogli u Bosni imati „požar” opasniji od ovog u Kaliformiji.


Sve bolesti Evrope

MONITOR: Kao sociolog sa bogatim međunarodnim iskustvom šta mislite da li je Evropa na raskršću od kosmopolitizma do mega-nacionalizma?
SOKOLOVIĆ: Evropa boluje od ksenofobije, islamofobije, antisemitizma, rusofobije, antikomunizma, u posljednje vrijeme i antiamerikanizma, a sada, najzad, i od antieuropeizma. Posebno je osjetljiva na „bauk Balkana”. Kosmopolitizam je grčka i evropska ideja. Termin mega-nacionalizam sam prvi put upotrijebio davno, na jednoj konferenciji u Londonu. Danas sam uvjeren da to nije bilo bez razloga. Ja vidim vezu imeđu Bosne i Katalonije, Baskije, Lombardije, Škotske, Belgije…Zar treba nastavljati?

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo