Povežite se sa nama

OKO NAS

DESETEGODIŠNJI BOJAN PRELEVIĆ, VANSERIJSKI FUDBALSKI TALENAT: Podgorički Mesi

Objavljeno prije

na

Prije desetak dana desetogodišnji Bojan Prelević, dječak iz Podgorice, vratio se iz Zagreba. Boravio je tamo na poziv skauta fudbalskog kluba Dinamo Ivana Gabrijelića. Tokom sedam dana je učestvovao na treninzima igrača – vršnjaka ovog kluba. Za dječaka su rekli da je potencijal i da su otvoreni za saradnju, te da će ponovo razgovarati na proljeće. Tada će vidjeti da li će Bojan nastaviti sa usavršavanjem i treninzima, ili će učestvovati na nekom od turnira kao njihov igrač.

Ovaj poziv je bio kulminacija gostovanja reprezentacije crnogorske Đetić lige na turnirima u Omišu kraj Splita u aprilu, a zatim i u Makarskoj početkom oktobra ove godine. „U Splitu smo osvojili srebrrnu medalju, i u Makarskoj smo dobro igrali, a onda me tamo primijetio skaut Dinama”, objašnjava Bojan. Inače ovaj mali golgeter je na turniru u Omišu postigao deset, a u Makarskoj pet golova.

,,Fudbalom se bavim od četvrte godine. Otkako se sjećam volio sam da šutiram loptu, igram se sa drugarima. Tata me kasnije odveo na prvi trening, i tako sam počeo. Sem što volim da igram za svoj tim i da se takmičim, okružen sam svojim drugarima i sa njima provodim dosta vremena”, odgovara Bojan na pitanje zašto voli fudbal.

Pobrojati sve nagrade, odličja i golove koje je učenik petog razreda Osnovne škole ,,Štampar Makarije” osvojio tokom šest godina bavljenja fudbalom je nemoguće. Zato smo se fokusirali na ovu godinu.

U januaru je na međunarodnom turniru Dadeks kup, Bojan dao šesnaest golova i bio proglašen za najboljeg strijelca. U maju se njegov tim, fudbalski klub Calcio, borio za Trofej Glavnog grada – Bojan je tada dao sedamnaest golova.

Dječaka prati i Crvena zvezda. Skauti iz Beograda su došli u Podgoricu tokom maja i posmatrali utakmice Đetić lige. Uslijedio je poziv da zaigra za njih na turnirima koji su predstojali. U julu je bio na turniru Siti kids Polino u Igalu, dao devet golova i slavio pobjedu sa Zvezdom na tom turniru. U oktobru je bio turnir u Trebinju, i Bojan je bio ponovo pozvan da brani boje crveno-bijelih. Tamo je za beogradski klub, postigao sedam golova. Dobio je pohvale i od Milana Mladenovića, direktora Omladinske škole Crvene Zvezde.

Dodaju li se tome trista golova u Đetić ligi u posljednje tri godine, samo se donekle može dobiti uvid u Bojanova postignuća i lakše shvatiti poređenje ovog dječaka sa Mesijem ili Aguerom iz Mančester sitija. Ipak on najviše voli Ronalda.

Za Bojana je sve počelo kao igra, ali je ,,kasnije postalo mnogo ozbiljnije”. Otkako ga je na prvom treningu, trener pohvalio riječima ,,Bravo majstore” shvatio je da odrasli misle da ima talenta. Otada ovog dječaka u novinskim naslovima nazivaju i vunderkindom, a to, objašnjava Bojan, znači čudo od djeteta. ,,I drugi novinari i treneri me hvale i govore lijepo o meni.”

Najbolje se osjeća kada igra za svoj tim. „Naš klub Calcio iz Bloka V se takmiči u Đetić ligi Crne Gore i prvaci smo već dvije godine.” To je liga za dječake rođene 2006. godine. Takođe igra i za tim koji je godinu stariji. Kaže da nema ljubomore među drugarima ,,jer mi svi igramo za naš klub i želimo da on pobijedi”.

Popularnost mu ne prija jer ga na nekim utakmicama čuvaju i po dva igrača. ,,I to je zbog toga što su treneri protivničkog tima pročitali nešto o meni. A jednom su me čuvala i tri igrača”, pojašnjava svoje viđenje popularnosti ovaj sjajni golgeter. I dodaje: ,,Ma nisam ja slavan, ali je dobro to što imam puno drugara i što neki ljudi cijene kako ja igram.”

U timu igra lijevog napadača. „Kada sam počinjao igrao sam centralnog napadača. To je neko ko vodi igru, razigrava, ali može i da šutira. A uloga lijevog napadača je da daje golove. I ja se uvijek nalazim u protivničkom šesnaestercu”.

Treninge ima tri puta nedjeljno. Poslije treninga ide u školu, onda odmara, pa radi domaći. Vikend je rezervisan za utakmice. „Imam dovoljno slobodnog vremena da se igram, da učim, da čitam. Najviše volim matematiku.”, kaže mali odlikaš.

Ima puno drugara i ne može izdvojiti samo jednog. ,,Oni su meni svi najbolji.”

Ništa mu nije naporno. Voli da putuje, da trči, da trenira, upoznaje nove zemlje i gradove. „Ove godine sam bio u Mostaru i Zagrebu. Ali mi je najdraži bio odlazak u Madrid”, prisjeća se Bojan. U martu je bio u kampu Real Madrida u Mostaru. Od 150 učesnika, njih desetoro je izabrano da ode na dalju obuku u Madrid.

,,Imao sam prilike da prošetam, vidim spomenike. To je ogroman grad. Real ima dva fudbalska terena u Madridu. Jedan je Val de Bebas i tu treniraju svi igrači Reala. Tamo sam i ja trenirao. Takođe imaju i čuveni stadion Santijago Bernabeo.”

Išao je i u obilazak Realovog muzeja i vidio sve pehare koje su osvojili. ,,Tu su i kopačke Mijatovića. Imao sam čak i priliku da ga upoznam. Prije dvije ili tri godine me je prepoznao i prišao mi. Rekao mi je da me je vidio na TV-u i da samo tako nastavim, da sam mu se svidio kao igrač.”, prisjeća se Bojan jednog od najuzbudljivijih trenutaka u svom životu.

O Bojanu su prvi put pisali kada je imao sedam godina. Italijanski klub Roma je organizovao svoj kamp ovdje u Podgorici. „Trener Marko Arćezi koji je vodio taj kamp je rekao da sam sjajan.” Iste godine sedmogodišnji Bojan učestvuje i na kampu Partizana u Igalu.

„Od Partizana sam dobio poziv da igram sa njima. I tako sam se našao u Beogradu sa njihovim igračima. Tamo sam bio pet dana. Mislim da sam tada dao više od deset golova. I tako je to krenulo. Ti kampovi su zahtjevni, ima puno testiranja poput trčanja, skokova, vođenja lopte, sprintovi… Ali meni to ne smeta, ne umaram se lako, i volim da se takmičim.”

A oduševljenje ovim dječakom dijeli i Mirko Šćepanović, trener koji za Bojana kaže da je polaznik škole fudbala FK Calcio od samog osnivanja. ,,Igra na poziciji lijevog špica i centralnog veznog igrača. Njega odlikuje nevjerovatna brzina,dobar dribling i odlučan šut lijevom nogom. Komunikativan je, druželjubiv i pravi vođa tima Calcio.”

I zaključuje da kao njegov trener misli da je pred njim blistava fudbalska karijera i da će opravdati naša očekivanja i postati pravi biser crnogorskog fudbala.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo