Povežite se sa nama

OKO NAS

DISKRIMINACIJA ROMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI: Kad je i brada problem

Objavljeno prije

na

Muamer Mustafaj, rođen je na Kosovu, a živi na Koniku gdje i većina njegovih sunarodnika. Već duže vrijeme posvetio se islamskoj vjeri. Jedan je od redovnih posjetilaca mesdžida, od njegovog otvaranja na Koniku 2012. godine. Mustafaj ima funkciju predvodnika džemata, a više puta je bio diskriminisan zbog vjere, odnosno fizičkog izgleda, brade koju nosi.

,,Mi, Romi sa bradama doživljavamo duplu diskriminaciju. Zbog toga što pripadamo romskoj nacionalnosti i zbog vjere koju praktikujemo”, kaže tridesetčetvorogodišnji Mustafaj.

Na Koniku postoje dva mesdžida. Za vrijeme namaza i slave kao što su: Kurban Bajram i Ramazanski Bajram, vjernici se okupljaju i vjerske obaveze obavljaju u mesdžidima. Petkom dolazi najveći broj ljudi kada klanjaju Džumu. Tada se okupi do stotinu mladih i starijih vjernika. U jednom mesdžidu može stati i do 150 ljudi.

,,Petkom kljanjamo Džumu, poslije Džume Akšam, a nakon toga imamo Islamski kviz. Kroz taj kviz se družimo, a i učimo jedni od drugih. Međutim, ako se nalazimo u gradu i kada je vrijeme za molitvu, dužnost obavljamo u najbližijim džamijama. U svakom slučaju, molitva mora da se obavi na vrijeme, gdje god da se u tom vremenu nalazimo”, priča naš sagovornik.

Međutim, kaže, on se ne osjeća slobodno, da može bezbijedno da obavlja svoje vjerske dužnosti gdje god da se nalazi za vrijeme molitve. ,,Jednom prilikom, dok sam obavljao fizičke poslove u jednoj kući, pitao sam gazdu da li mogu da vjersku dužnost obavim u njegovim prostorijama. Nije mi dozvolio pa sam molitvu obavio pored puta u blizini njegove kuće”, objašnjavao je. ,,Skoro pa uvijek kada uđem u banku ili u poštu, imam utisak da me ljudi odmjeravaju i čudno gledaju. Uglavnom zbog fizičkog izgleda ne budemo dobro usluženi i prihvaćeni, već sa strane čekamo nepotrebno”, kaže.

Sljedećeg primjera Mustafaj se nerado i ljutito prisjeća: ,,Čekajući autobus na stanici preko puta hotela Hilton pored mene se nalazilo još petnaestak ljudi, koji su takođe čekali autobus. U jednom trenutku je naišla policija sa džipom u kojem su policajci zadržavali poglede na mene i parkirali se. Tražili su mi lična dokumenta, koja su mi nakon provjere vratili. Od svih prisutnih samo su mene provjerili. Grozno sam se osjećao jer su svi na stanici gledali u mene, isto kao da sam neki kriminalac ili Bog zna šta”, kazao je Mustafaj.

,,Islam je vjera tolerancije, razumijevanja i mira”, dodaje.

Mehmed Beriša rođen je 1994. godine, takođe na Kosovu. Kao i većina njegovih sunarodnika i on živi na Koniku. Svoje vrijeme najviše posvećuju vjeri.

Iz vjerskog ubjeđenja Beriša nosi bradu i kratke pantalone. Zbog toga je, kaže, često diskriminisan.,, A to nikome ne bi trebalo da predstavlja problem”, kaže mladić.

Tražio je posao u Čistoći i u Zelenilu, ali ga nijesu zaposlili. Radio je, objašnjava, i u Agenciji za stanovanje, gdje je dobio otkaz. Sada je nazaposlen, i povremenim fizičkim poslovima pokušava da finansijski pomogne porodici.

,,Prije dvije godine su moj brat i njegovi prijatelji krenuli na kupanje na Cijevnu. Pošli su kombijem i naišli na policiju koja ih je zaustavila. Kada su ih vidjeli sa bradama, tražili su im isprave i konačno priveli, a da nijesu počinili nikakvo krivično dijelo. Do policijske stanice su ih pratila dva policijska vozila, kao da su izvršili neko ubistvo. Pustili su ih tek nakon tri sata”, priča Mehmed.

Mehmedov stariji brat Muhamed se sjeća događaja kada je zbog brade bio izmaltretiran na granici sa Srbijom. Teže mu je, priča, palo što su i njegovu suprugu maltretirali. ,,Nakon što su mene izmaltretirali, od moje supruge su tražili da skine maramu, hidžab. Kada smo upitali zašto mora potpuno da skine maramu ako je već otkriveno lice da se može identifikovati, odgovorili su nam: ‘Šta mi znamo šta vi krijete ispod te marame’. Žena je objasnila da neće skinuti hidžab iz vjerskih razloga. ,,Ukoliko je potrebno, slobodno me možete vratiti nazad u Crnu Goru”, dodala je ona. Tek nakon četiri sata zadržavanja, granična policija ih je pustila da prođu.

,,Zbog brade nas gledaju kao da smo svi teoristi. Pojedini nas nazivaju i ‘vehabijama’. Ako je jedan loš, ne mora da znači da su svi muslimani ili Romi loši. Prsti nijesu isti. Razlikuju se jedan od drugog. Čovjek se od čovjeka razlikuje kao i brat od brata i sestra od sestre. Na žalost većina ljudi ovdje ima loše mišljenje o nama”, kaže on.

Navodi ipak pozitivan primjer, svog prijatelja pravoslavne vjeroispovjesti koji je prihvatio Islam. ,,Već je četvrta godina kako se druži sa nama i dolazi u naš Mesdžid. Nije bitno koje je čovjek vjere, samo je bitno da zaista bude čovjek. Razlikuje se čovjek i nečovjek, zato svima toplo poručujem, volite vaše a poštujte tuđe”, dodaje Beriša.

Dvadesetsedmogodišnji Brahim Zumeri praktikuje svoju vjeru i voli, kaže, to što radi. Rođen je u Podgorici gdje živi i radi. Zaposlen je u Čistoći, za stalno, kako se to kaže. Iako je odrastao ovdje, ne osjeća se, kaže, sigurno. Na poslu nailazi na razne provokacije.

,,Dok sam radio na Tuškoj pijaci, sklonio sam se u neki ćošak kako bih obavio vjersku dužnost. Naišao je muškarac i počeo da viče: ‘Ti si terorista! Ovdje si došao da klanjaš!’ Dobacivao mi je još pogrdnih riječi”, priča mladić.

I on ukazuje da ima dobrih I razumnih ljudi. Njegov šef mu, kaže, nikada ništa nije prigovorio zbog brade i skraćenih pantalona. Naprotiv, podržava ga u tome.

Prisjeća se i kako se nedavno zatekao u centru Podgorice kada su počele pripreme za Prajd. ,,Dok sam obavljao poslovnu dužnost u Bokeškoj ulici, čuo sam da je neko od policajaca dobacio: ‘Pazite se ovoga, ovaj može da nas raznese!’ Iako su se oni samo našalili, ja sam se osjećao jako loše. Nijesam reagovao jer ne nailazim po prvi put na takve provokacije. Trudim se da to ignorišem i krenem dalje”, priča naš sagovornik.

,,Ni našim suprugama i sestrama nije lako. Na ulicama budu nerijetko diskriminisane i propraćene pogrdama zbog hidžaba koji nose. Moja supruga je bila u drugom stanju i otišla na pregled u Dom zdravlja na Konik. Usput je svratila do pekare da kupi kiflu, a kada je izašla iz pekare, djeca uzrasta od petnaest do šesnaest godina su je gađali kamenjima. Ona se branila i sklanjala sve dok nije došla do ambulante. To je bio veliki stres i rizik za nju”, priča Zumeri. ,,Većina imamo problema na granicama zbog brade. Maltretiranja, ispitivanja, istraživanja, zadržavanja po tri do četiri sata, sve to dok naša djeca čekaju u kolima”, dodaje.

,,Glumac može da ima bradu, pjevač, pop, lopov može da ima bradu, a kada tamnoputi muškarac ima bradu, onda je on terorista, fundamentalista i slično”, konstatuje naš sagovornik i dodaje: ,,Kada bi pripadnici većinske zajednice uzeli da čitaju Kuran, vidjeli bi da je to knjiga lijeka i svjetlosti, knjiga istine koja unosi mnogo radosti”.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo