Povežite se sa nama

OKO NAS

DISKRIMINACIJA ROMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI: Kad je i brada problem

Objavljeno prije

na

Muamer Mustafaj, rođen je na Kosovu, a živi na Koniku gdje i većina njegovih sunarodnika. Već duže vrijeme posvetio se islamskoj vjeri. Jedan je od redovnih posjetilaca mesdžida, od njegovog otvaranja na Koniku 2012. godine. Mustafaj ima funkciju predvodnika džemata, a više puta je bio diskriminisan zbog vjere, odnosno fizičkog izgleda, brade koju nosi.

,,Mi, Romi sa bradama doživljavamo duplu diskriminaciju. Zbog toga što pripadamo romskoj nacionalnosti i zbog vjere koju praktikujemo”, kaže tridesetčetvorogodišnji Mustafaj.

Na Koniku postoje dva mesdžida. Za vrijeme namaza i slave kao što su: Kurban Bajram i Ramazanski Bajram, vjernici se okupljaju i vjerske obaveze obavljaju u mesdžidima. Petkom dolazi najveći broj ljudi kada klanjaju Džumu. Tada se okupi do stotinu mladih i starijih vjernika. U jednom mesdžidu može stati i do 150 ljudi.

,,Petkom kljanjamo Džumu, poslije Džume Akšam, a nakon toga imamo Islamski kviz. Kroz taj kviz se družimo, a i učimo jedni od drugih. Međutim, ako se nalazimo u gradu i kada je vrijeme za molitvu, dužnost obavljamo u najbližijim džamijama. U svakom slučaju, molitva mora da se obavi na vrijeme, gdje god da se u tom vremenu nalazimo”, priča naš sagovornik.

Međutim, kaže, on se ne osjeća slobodno, da može bezbijedno da obavlja svoje vjerske dužnosti gdje god da se nalazi za vrijeme molitve. ,,Jednom prilikom, dok sam obavljao fizičke poslove u jednoj kući, pitao sam gazdu da li mogu da vjersku dužnost obavim u njegovim prostorijama. Nije mi dozvolio pa sam molitvu obavio pored puta u blizini njegove kuće”, objašnjavao je. ,,Skoro pa uvijek kada uđem u banku ili u poštu, imam utisak da me ljudi odmjeravaju i čudno gledaju. Uglavnom zbog fizičkog izgleda ne budemo dobro usluženi i prihvaćeni, već sa strane čekamo nepotrebno”, kaže.

Sljedećeg primjera Mustafaj se nerado i ljutito prisjeća: ,,Čekajući autobus na stanici preko puta hotela Hilton pored mene se nalazilo još petnaestak ljudi, koji su takođe čekali autobus. U jednom trenutku je naišla policija sa džipom u kojem su policajci zadržavali poglede na mene i parkirali se. Tražili su mi lična dokumenta, koja su mi nakon provjere vratili. Od svih prisutnih samo su mene provjerili. Grozno sam se osjećao jer su svi na stanici gledali u mene, isto kao da sam neki kriminalac ili Bog zna šta”, kazao je Mustafaj.

,,Islam je vjera tolerancije, razumijevanja i mira”, dodaje.

Mehmed Beriša rođen je 1994. godine, takođe na Kosovu. Kao i većina njegovih sunarodnika i on živi na Koniku. Svoje vrijeme najviše posvećuju vjeri.

Iz vjerskog ubjeđenja Beriša nosi bradu i kratke pantalone. Zbog toga je, kaže, često diskriminisan.,, A to nikome ne bi trebalo da predstavlja problem”, kaže mladić.

Tražio je posao u Čistoći i u Zelenilu, ali ga nijesu zaposlili. Radio je, objašnjava, i u Agenciji za stanovanje, gdje je dobio otkaz. Sada je nazaposlen, i povremenim fizičkim poslovima pokušava da finansijski pomogne porodici.

,,Prije dvije godine su moj brat i njegovi prijatelji krenuli na kupanje na Cijevnu. Pošli su kombijem i naišli na policiju koja ih je zaustavila. Kada su ih vidjeli sa bradama, tražili su im isprave i konačno priveli, a da nijesu počinili nikakvo krivično dijelo. Do policijske stanice su ih pratila dva policijska vozila, kao da su izvršili neko ubistvo. Pustili su ih tek nakon tri sata”, priča Mehmed.

Mehmedov stariji brat Muhamed se sjeća događaja kada je zbog brade bio izmaltretiran na granici sa Srbijom. Teže mu je, priča, palo što su i njegovu suprugu maltretirali. ,,Nakon što su mene izmaltretirali, od moje supruge su tražili da skine maramu, hidžab. Kada smo upitali zašto mora potpuno da skine maramu ako je već otkriveno lice da se može identifikovati, odgovorili su nam: ‘Šta mi znamo šta vi krijete ispod te marame’. Žena je objasnila da neće skinuti hidžab iz vjerskih razloga. ,,Ukoliko je potrebno, slobodno me možete vratiti nazad u Crnu Goru”, dodala je ona. Tek nakon četiri sata zadržavanja, granična policija ih je pustila da prođu.

,,Zbog brade nas gledaju kao da smo svi teoristi. Pojedini nas nazivaju i ‘vehabijama’. Ako je jedan loš, ne mora da znači da su svi muslimani ili Romi loši. Prsti nijesu isti. Razlikuju se jedan od drugog. Čovjek se od čovjeka razlikuje kao i brat od brata i sestra od sestre. Na žalost većina ljudi ovdje ima loše mišljenje o nama”, kaže on.

Navodi ipak pozitivan primjer, svog prijatelja pravoslavne vjeroispovjesti koji je prihvatio Islam. ,,Već je četvrta godina kako se druži sa nama i dolazi u naš Mesdžid. Nije bitno koje je čovjek vjere, samo je bitno da zaista bude čovjek. Razlikuje se čovjek i nečovjek, zato svima toplo poručujem, volite vaše a poštujte tuđe”, dodaje Beriša.

Dvadesetsedmogodišnji Brahim Zumeri praktikuje svoju vjeru i voli, kaže, to što radi. Rođen je u Podgorici gdje živi i radi. Zaposlen je u Čistoći, za stalno, kako se to kaže. Iako je odrastao ovdje, ne osjeća se, kaže, sigurno. Na poslu nailazi na razne provokacije.

,,Dok sam radio na Tuškoj pijaci, sklonio sam se u neki ćošak kako bih obavio vjersku dužnost. Naišao je muškarac i počeo da viče: ‘Ti si terorista! Ovdje si došao da klanjaš!’ Dobacivao mi je još pogrdnih riječi”, priča mladić.

I on ukazuje da ima dobrih I razumnih ljudi. Njegov šef mu, kaže, nikada ništa nije prigovorio zbog brade i skraćenih pantalona. Naprotiv, podržava ga u tome.

Prisjeća se i kako se nedavno zatekao u centru Podgorice kada su počele pripreme za Prajd. ,,Dok sam obavljao poslovnu dužnost u Bokeškoj ulici, čuo sam da je neko od policajaca dobacio: ‘Pazite se ovoga, ovaj može da nas raznese!’ Iako su se oni samo našalili, ja sam se osjećao jako loše. Nijesam reagovao jer ne nailazim po prvi put na takve provokacije. Trudim se da to ignorišem i krenem dalje”, priča naš sagovornik.

,,Ni našim suprugama i sestrama nije lako. Na ulicama budu nerijetko diskriminisane i propraćene pogrdama zbog hidžaba koji nose. Moja supruga je bila u drugom stanju i otišla na pregled u Dom zdravlja na Konik. Usput je svratila do pekare da kupi kiflu, a kada je izašla iz pekare, djeca uzrasta od petnaest do šesnaest godina su je gađali kamenjima. Ona se branila i sklanjala sve dok nije došla do ambulante. To je bio veliki stres i rizik za nju”, priča Zumeri. ,,Većina imamo problema na granicama zbog brade. Maltretiranja, ispitivanja, istraživanja, zadržavanja po tri do četiri sata, sve to dok naša djeca čekaju u kolima”, dodaje.

,,Glumac može da ima bradu, pjevač, pop, lopov može da ima bradu, a kada tamnoputi muškarac ima bradu, onda je on terorista, fundamentalista i slično”, konstatuje naš sagovornik i dodaje: ,,Kada bi pripadnici većinske zajednice uzeli da čitaju Kuran, vidjeli bi da je to knjiga lijeka i svjetlosti, knjiga istine koja unosi mnogo radosti”.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo