Povežite se sa nama

OKO NAS

DISKRIMINACIJA ROMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI: Kad je i brada problem

Objavljeno prije

na

1

Muamer Mustafaj, rođen je na Kosovu, a živi na Koniku gdje i većina njegovih sunarodnika. Već duže vrijeme posvetio se islamskoj vjeri. Jedan je od redovnih posjetilaca mesdžida, od njegovog otvaranja na Koniku 2012. godine. Mustafaj ima funkciju predvodnika džemata, a više puta je bio diskriminisan zbog vjere, odnosno fizičkog izgleda, brade koju nosi.

,,Mi, Romi sa bradama doživljavamo duplu diskriminaciju. Zbog toga što pripadamo romskoj nacionalnosti i zbog vjere koju praktikujemo”, kaže tridesetčetvorogodišnji Mustafaj.

Na Koniku postoje dva mesdžida. Za vrijeme namaza i slave kao što su: Kurban Bajram i Ramazanski Bajram, vjernici se okupljaju i vjerske obaveze obavljaju u mesdžidima. Petkom dolazi najveći broj ljudi kada klanjaju Džumu. Tada se okupi do stotinu mladih i starijih vjernika. U jednom mesdžidu može stati i do 150 ljudi.

,,Petkom kljanjamo Džumu, poslije Džume Akšam, a nakon toga imamo Islamski kviz. Kroz taj kviz se družimo, a i učimo jedni od drugih. Međutim, ako se nalazimo u gradu i kada je vrijeme za molitvu, dužnost obavljamo u najbližijim džamijama. U svakom slučaju, molitva mora da se obavi na vrijeme, gdje god da se u tom vremenu nalazimo”, priča naš sagovornik.

Međutim, kaže, on se ne osjeća slobodno, da može bezbijedno da obavlja svoje vjerske dužnosti gdje god da se nalazi za vrijeme molitve. ,,Jednom prilikom, dok sam obavljao fizičke poslove u jednoj kući, pitao sam gazdu da li mogu da vjersku dužnost obavim u njegovim prostorijama. Nije mi dozvolio pa sam molitvu obavio pored puta u blizini njegove kuće”, objašnjavao je. ,,Skoro pa uvijek kada uđem u banku ili u poštu, imam utisak da me ljudi odmjeravaju i čudno gledaju. Uglavnom zbog fizičkog izgleda ne budemo dobro usluženi i prihvaćeni, već sa strane čekamo nepotrebno”, kaže.

Sljedećeg primjera Mustafaj se nerado i ljutito prisjeća: ,,Čekajući autobus na stanici preko puta hotela Hilton pored mene se nalazilo još petnaestak ljudi, koji su takođe čekali autobus. U jednom trenutku je naišla policija sa džipom u kojem su policajci zadržavali poglede na mene i parkirali se. Tražili su mi lična dokumenta, koja su mi nakon provjere vratili. Od svih prisutnih samo su mene provjerili. Grozno sam se osjećao jer su svi na stanici gledali u mene, isto kao da sam neki kriminalac ili Bog zna šta”, kazao je Mustafaj.

,,Islam je vjera tolerancije, razumijevanja i mira”, dodaje.

Mehmed Beriša rođen je 1994. godine, takođe na Kosovu. Kao i većina njegovih sunarodnika i on živi na Koniku. Svoje vrijeme najviše posvećuju vjeri.

Iz vjerskog ubjeđenja Beriša nosi bradu i kratke pantalone. Zbog toga je, kaže, često diskriminisan.,, A to nikome ne bi trebalo da predstavlja problem”, kaže mladić.

Tražio je posao u Čistoći i u Zelenilu, ali ga nijesu zaposlili. Radio je, objašnjava, i u Agenciji za stanovanje, gdje je dobio otkaz. Sada je nazaposlen, i povremenim fizičkim poslovima pokušava da finansijski pomogne porodici.

,,Prije dvije godine su moj brat i njegovi prijatelji krenuli na kupanje na Cijevnu. Pošli su kombijem i naišli na policiju koja ih je zaustavila. Kada su ih vidjeli sa bradama, tražili su im isprave i konačno priveli, a da nijesu počinili nikakvo krivično dijelo. Do policijske stanice su ih pratila dva policijska vozila, kao da su izvršili neko ubistvo. Pustili su ih tek nakon tri sata”, priča Mehmed.

Mehmedov stariji brat Muhamed se sjeća događaja kada je zbog brade bio izmaltretiran na granici sa Srbijom. Teže mu je, priča, palo što su i njegovu suprugu maltretirali. ,,Nakon što su mene izmaltretirali, od moje supruge su tražili da skine maramu, hidžab. Kada smo upitali zašto mora potpuno da skine maramu ako je već otkriveno lice da se može identifikovati, odgovorili su nam: ‘Šta mi znamo šta vi krijete ispod te marame’. Žena je objasnila da neće skinuti hidžab iz vjerskih razloga. ,,Ukoliko je potrebno, slobodno me možete vratiti nazad u Crnu Goru”, dodala je ona. Tek nakon četiri sata zadržavanja, granična policija ih je pustila da prođu.

,,Zbog brade nas gledaju kao da smo svi teoristi. Pojedini nas nazivaju i ‘vehabijama’. Ako je jedan loš, ne mora da znači da su svi muslimani ili Romi loši. Prsti nijesu isti. Razlikuju se jedan od drugog. Čovjek se od čovjeka razlikuje kao i brat od brata i sestra od sestre. Na žalost većina ljudi ovdje ima loše mišljenje o nama”, kaže on.

Navodi ipak pozitivan primjer, svog prijatelja pravoslavne vjeroispovjesti koji je prihvatio Islam. ,,Već je četvrta godina kako se druži sa nama i dolazi u naš Mesdžid. Nije bitno koje je čovjek vjere, samo je bitno da zaista bude čovjek. Razlikuje se čovjek i nečovjek, zato svima toplo poručujem, volite vaše a poštujte tuđe”, dodaje Beriša.

Dvadesetsedmogodišnji Brahim Zumeri praktikuje svoju vjeru i voli, kaže, to što radi. Rođen je u Podgorici gdje živi i radi. Zaposlen je u Čistoći, za stalno, kako se to kaže. Iako je odrastao ovdje, ne osjeća se, kaže, sigurno. Na poslu nailazi na razne provokacije.

,,Dok sam radio na Tuškoj pijaci, sklonio sam se u neki ćošak kako bih obavio vjersku dužnost. Naišao je muškarac i počeo da viče: ‘Ti si terorista! Ovdje si došao da klanjaš!’ Dobacivao mi je još pogrdnih riječi”, priča mladić.

I on ukazuje da ima dobrih I razumnih ljudi. Njegov šef mu, kaže, nikada ništa nije prigovorio zbog brade i skraćenih pantalona. Naprotiv, podržava ga u tome.

Prisjeća se i kako se nedavno zatekao u centru Podgorice kada su počele pripreme za Prajd. ,,Dok sam obavljao poslovnu dužnost u Bokeškoj ulici, čuo sam da je neko od policajaca dobacio: ‘Pazite se ovoga, ovaj može da nas raznese!’ Iako su se oni samo našalili, ja sam se osjećao jako loše. Nijesam reagovao jer ne nailazim po prvi put na takve provokacije. Trudim se da to ignorišem i krenem dalje”, priča naš sagovornik.

,,Ni našim suprugama i sestrama nije lako. Na ulicama budu nerijetko diskriminisane i propraćene pogrdama zbog hidžaba koji nose. Moja supruga je bila u drugom stanju i otišla na pregled u Dom zdravlja na Konik. Usput je svratila do pekare da kupi kiflu, a kada je izašla iz pekare, djeca uzrasta od petnaest do šesnaest godina su je gađali kamenjima. Ona se branila i sklanjala sve dok nije došla do ambulante. To je bio veliki stres i rizik za nju”, priča Zumeri. ,,Većina imamo problema na granicama zbog brade. Maltretiranja, ispitivanja, istraživanja, zadržavanja po tri do četiri sata, sve to dok naša djeca čekaju u kolima”, dodaje.

,,Glumac može da ima bradu, pjevač, pop, lopov može da ima bradu, a kada tamnoputi muškarac ima bradu, onda je on terorista, fundamentalista i slično”, konstatuje naš sagovornik i dodaje: ,,Kada bi pripadnici većinske zajednice uzeli da čitaju Kuran, vidjeli bi da je to knjiga lijeka i svjetlosti, knjiga istine koja unosi mnogo radosti”.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo