Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BILJANA STOJKOVIĆ, SKUPŠTINA SLOBODNE SRBIJE: Samo zajedno rušimo režim

Objavljeno prije

na

Opoziciona stranačka scena u Srbiji nikada nije bila slabija i rascjepkanija. Međutim, kod svih stranaka postoji svijest o tome da bez zajedničke akcije i bez udružene građanske snage ne može biti uspjeha u rušenju naprednjačkog režima

 

MONITOR: Imali ste i stranačko iskustvo, u Pokretu slobodnih građana. Sada ste među osnivačima i najaktivnijim članovima Skupštine slobodne Srbije. Da li to znači da je za promjene u Srbiji neophodan „najmanji zajednički imenitelj“ interesa različitih javnih ličnosti, predstavnika profesija, društvenih grupa, sindikata… Masovni društveni pokret?

STOJKOVIĆ: Jasno je da se u Srbiji mora organizovati masovni društveni pokret ukoliko želimo da ozbiljno uzdrmamo autokratski režim Aleksandra Vučića. Zbog toga je mala grupa intelektualaca odlučila da u junu 2020. godine, pokrene platformu za umrežavanje aktivističkih i građanskih grupa, pokreta, sindikata, pojedinaca i opozicionih stranaka. Platformu smo nazvali Skupština slobodne Srbije (SsS) kako bismo promovisali ideju da je našem društvu neophodan dijalog i prostor za iskazivanje sopstvenih stavova. U normalnim društvima takav dijalog odvija se u parlamentu, dok je nama u Srbiji ta prilika oduzeta. Narodna skupština odavno nije mesto u kom se zastupaju interesi naroda. Od nečega što bi trebalo biti kruna demokratije, ostale su samo ruševine iz kojih se nazire tragikomično ulizištvo i klečanje pred autokratom.

Svi koji su pristupili SsS imaju zajedničku želju za civilizovanim i pravednim društvom, iako se nužno ne slažu po mnogim stavovima, tj. ima nas i levo i desno orijentisanih, ima ateista i vernika, ljudi sa više liberalnim ili tradicionalnim svetonazorima, itd. Sam termin „skupština“ u našem nazivu implicira pluralizam koji realno postoji u društvu. Svi razumemo da, dok se ne izborimo za demokratske vrednosti, međusobne ideološke razlike moramo ostaviti po strani. Citiraću prof. Čupića – ova borba je vrednosna, nije ideološka! Nažalost, živimo u pretpolitičkom društvu koje zahteva usvajanje osnovnih civilizacijskih vrednosti, a tek nakon toga možemo sukobljavati svoje ideologije u političkoj areni.

MONITOR: Opozicija, uglavnom, vodi pojedinačne stranačke politike. Nakon bojkota izbora, za koji ste se i vi zalagali, stranke za bojkot odlučile su da se svaka bavi svojim programom i prikuplja pristalice, a umjesto starog saveza formirana je Ujedinjena opozicija Srbije. Danas je Dragan Đilas, lider SSP-a, pozivao one koji su spremni da se „žrtvuju za Srbiju“ da se priključe otporu režimu. Kako to razumijete?

STOJKOVIĆ: Tačno je da opoziciona stranačka scena u Srbiji nikada nije bila slabija i rascepkanija. Međutim, kod svih stranaka postoji svest o tome da bez zajedničke akcije i bez udružene građanske snage ne može biti uspeha u rušenju naprednjačkog režima. Ovde postoje dva problema. Prvi se odnosi na ogromno nepoverenje građana u postojeće stranke, a poverenje je teško izgraditi nakon izneverenih očekivanja. Drugi problem jeste činjenica da se jedan nakaradni režim može savladati samo uz političko organizovanje. Nalazimo se u zanimljivom paradoksu – stranke su nam neophodne, ali ih ne želimo! Mi možemo doživeti da vlast padne opštom narodnom pobunom, ali onda dolazimo do pitanja – šta radimo nakon toga? Ko će obnašati vlast ako to nisu političari? Ili, da postavim drugačije pitanje – može biti sastavljena neka ekspertska Vlada bez političara, ali kako ćemo se dogovoriti ko će biti ti eksperti ukoliko se pre toga politički ne organizujemo? Skupština slobodne Srbije sagledala je oba problema i došli smo do zaključka da sveobuhvatna građanska mreža, koja obuhvata i opozicione stranke, može stvoriti neophodnu sinergiju. Ovde stranke nisu na čelu kolone, već su sagovornici i ravnopravni učesnici u političkom dijalogu. Takva struktura ih obavezuje da slušaju naše glasove, danas i u budućnosti. Pozivi koje smo čuli od opozicionih lidera ovih dana, odnose se upravo na ovu strategiju.

MONITOR: Početkom godine očekuje se novi dijalog opozicije i vlasti, uz posredovanje Brisela. Dva prethodna pokušaja nisu dala značajnije rezultate i poslije njih je uslijedio bojkot izbora najznačajnijeg dela tadašnje opozicije. Vuk Jermić je predložio da na te razgovore ne idu brojniji predstavnici opozicije već dva-tri „jaka“. Šta bi garantovalo efikasno postizanje dogovora?

STOJKOVIĆ: I na ovom mestu se moram pozvati na Skupštinu slobodne Srbije. Krajem decembra organizovani su sastanci svih velikih stranaka opozicije i Saveta SsS na kojima smo se dogovorili da će zajedničkim snagama biti napisan jedan dokument sa zahtevima za slobodne i fer izbore u Srbiji. Prvi sastanak se odnosio na medijske uslove, što verovatno i jeste najbolnija tačka srpskog društva. Medijski zahtevi su završeni uz konsultacije sa medijskim i pravnim ekspertima, a narednih dana ćemo nastaviti zajednički rad na ostalim aspektima izbornog procesa. Svim akterima je jasno da se na pregovore sa vlašću, uz posredovanje EU, mora ići sa jedinstvenom listom zahteva. Bez obzira na to kako će izgledati izborne koalicije u opoziciji, problem neregularnih izbora je isti za sve i tu nema nesporazuma. Ideja da se za dijalog sa SNS delegiraju samo dve osobe ima za cilj da se spreči pokušaj vlasti da „zatrpa“ dijalog mnogobrojnim lažnim opozicionarima.

Istovremeno sa formulisanjem zahteva, svi opozicioni akteri, uključujući i SsS, nalaze se u intenzivnoj diplomatskoj ofanzivi, tj. u razgovorima sa međunarodnim akterima koji treba da obezbede ravnopravan dijalog. To je velika razlika u odnosu na prošlogodišnje pregovore kada nije bilo takvog kontakta sa strancima, pa zbog toga očekujem i značajno povoljniji ishod ovog puta.

MONITOR: Stalno se ponavlja da postoji „efekat Kosovo“ na sve što ima veze sa promjenama u Srbiji. Da li se može očekivati da će Evropska komisija, Savjet i Parlament EU, „ugrađivati“ Briselske pregovore i u ove koji se tiču dogovora vlasti i opozicije i uloge Brisela u njima?

STOJKOVIĆ: Međunarodna zajednica je značajno promenila svoj odnos prema Vučiću tokom proteklih godinu dana. Pitanje Kosova je, kako sada to izgleda, palo na listi prioriteta, a podignut je značaj Vučićevog odnosa prema Kini i Rusiji i, posebno važno, učešća ovog režima u balkanskoj mreži kriminala. Organizovani kriminal na vratima EU nije nešto što se može tolerisati. Ja ne očekujem da će pitanje Kosova i Briselskih dogovora biti povezano sa dijalogom o izbornim uslovima. To je trenutno najvažnija tačka kojoj se moramo posvetiti.

MONITOR: SPC čeka izbor patrijarha, ali i mitropolita na Cetinju. SPC je 2000. stala na stranu opozicije, a protiv Miloševića, smatra se veoma značajnom i uloga Mitropolita Amfilohija u promjenama u Crnoj Gori… Kao neko ko se zalaže za sekularnost, kako gledate na inicijativu vladike Grigorija da motiviše, kako je rekao, mlade ljude da se uključe u borbu za promjenu vlasti a i za onu mnogo težu – promjenu sistema?

STOJKOVIĆ: Lepo ste podsetili da je SPC odigrala važnu ulogu u rušenju Miloševićevog režima budući da ovo jeste društvo u kom je uloga crkve značajna. S obzirom na moje sekularno opredeljenje, ovu činjenicu uvažavam sve dok se taj društveni uticaj ne prelije u državne institucije. Situacija sa SPC je danas značajno različita u odnosu na vreme devedesetih. Crkva je pocepana – vrh SPC tesno se vezao za naprednjačku vlast, dok se sa druge strane nalaze neke vladike i brojna sveštena lica koji ne žele ni takvu crkvu ni takvu državu. Uloga crkve u opozicionim društvenim pokretima zavisiće od toga iz koje frakcije će biti izabran patrijarh. Ipak, bez obzira na ovaj izbor, uloga nekih ljudi, kao što je vladika Grigorije, može biti značajna za mobilisanje ljudi u borbi protiv autokratije. Vladika Grigorije jeste poštovan među građanima, među koje spadaju i oni koji nisu religiozni.

MONITOR: Profesorka ste na Beogradskom univerzitetu i aktivno ste  podržavali studente u odbrani akademskih vrlina, u slučaju plagijata doktorata ministra Siniše Malog. Koliko je važno da se „institucije od nacionalnog značaja“ uključe u pripremu dugoočekivanih „promjena pravila igre“ tj. načina upravljanja u Srbiji?

STOJKOVIĆ: Izgubila sam nadu da će Univerzitet ili SANU igrati važnu ulogu u promeni režima. U trenutnom sistemu, položaj ovih institucija je prilično dobar zbog čega su svi ućutkani. Ja to zovem „tihom korupcijom“ jer se ovde nesporno radi o ljudima koji potpuno razumeju u kom smeru se kreće naše društvo i kakva nam budućnost preti, a ipak odlučuju da ćute i negiraju svoju važnu društvenu ulogu. Ja žudim za tom silom koju predstavlja univerzitet, ali sam svesna da nju nećemo videti. Ipak, mnogo profesora i akademika se uključilo u borbu, što nije zanemarljivo.

MONITOR: Kao neko ko bi se i sa stručne strane mogao interesovati sa pitanje aktuelne pandemije COVID-19, kako ocjenjujete planetarnu borbu sa „nevidljivim neprijateljem“?

STOJKOVIĆ: Ova „borba“ je na svetskom nivou započela zbunjeno i haotično, ali je nauka vrlo brzo uspela da se uhvati u koštac sa virusom. Nikada brže nisu napravljene vakcine i upalilo se svetlo za izlazak iz ove nezapamćene krize. Nadam se da će svetske vlasti konačno shvatiti koliko je nauka važna i koliko zahteva uvažavanja.

MONITOR: Procjenjuje se da je Donald Tramp izbore izgubio, u najvećoj mjeri, zbog lične neodgovornosti u odnosu na opasnost od korona virusa. Koliko bi to iskustvo moglo da utiče na političke i ne samo političke promjene i u drugim djelovima svijeta. Koliko u Srbiji?

STOJKOVIĆ: Radujem se mogućnosti da je era vladanja nekompetentnih populista u čitavom svetu konačno završena. To su ljudi koji ne uvažavaju realnost, nemaju širinu uma, ne poštuju svoje građane i unižavaju svako znanje. Uz to, takvi ljudi, nesvesni svoje uloge, društvene odgovornosti i opšteg dobra, imaju za cilj isključivo lično bogaćenje i akumulaciju moći – po svaku cenu! Posledično, njihov efekat na razvoj svakog pojedinačnog društva, ali i čitave civilizacije, može biti samo devastirajući. Čini mi se da je koronavirus čitavom svetu otvorio oči. Kako je nastradao populista Tramp, tako će, nadam se, nastradati i drugi, uključujući i Vučića.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo