Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BRANKA PRPA, ISTORIČARKA: Mali, veliki megalomani

Objavljeno prije

na

Nepoznavanje vlastite istorije dovelo je do mnogih zabluda o identitetu naroda i nacija na kojem su građene ili ponovo uspostavljane nove nacionalne države. Na to je godinama upozoravala istoričarka dr Branka Prpa iz Instituta za noviju istoriju Srbije, sagovornica Monitora. Dr Prpa je bila direktorka Istorijskog arhiva Beograda i nizom publikacija i događaja za relativno kratko vrijeme pokazala kako se odgovorno može voditi značajna kulturna institucija i aktivno i plodonosno odnositi prema prošlosti.U javni angažman ugradila je i ličnu sudbinu, i kao supruga novinara Slavka Ćuruvije čije ubistvo do danas nije rasvjetljeno ni procesuirano. MONITOR: Povodom odlaska Crne Gore iz zajednice sa Srbijom rekli ste da su savremeni lideri „izgubili sve stvoreno u dva vijeka”. Mislili ste na jugoslovenski projekat?
PRPA: Ne, nisam mislila samo na Jugoslaviju. Ona je bila na vrhu idealno-tipskih političkih projekata Južnih Slovena. Mislila sam na geopolitičku i geostratešku poziciju Srbije o kojoj su, u istorijskoj vertikali, razmišljali njeni političari. Stvar je sasvim jednostavna: biti država sa osam državnih granica, od kojih većinu ne možeš nazvati prijateljskim, ili biti zemlja Zapadnog Balkana koja ga preseca u atribuciji podunavske i mediteranske države. To je bio san srbijanskih političara koji je najčešće iskazivan kroz slogan ,,izlaska na more”. Nerazumevanje svoje geostrateške i geopolitičke pozicije, lišilo je Srbiju danas saveza sa Crnom Gorom i vratilo je, u tom smislu, na tačku na kojoj je i počela formirati svoj državni i politički habitus. Ali nije samo geopolitika nešto što je definisalo tu zajednicu. Ona je bila i mogućnost da vidimo svet van okvira naše tarabe, da upoređujući se sa drugima, a nama tako bliskima, razvijamo sebe u naboljem mogućem pravcu. Za to je trebalo samo jedno mentalno i kulturno svojstvo, a to je tolerancija. I jugoslavenska zajednica, počivala je na tom principu koji je satrt u krvavom i nečovečnom ratu kojeg su vodili oni koji su ideju moći suprostavili ideji opšteg dobra i humanističkom idealu u celini.

MONITOR: Moraju li balkanske države nastale raspadom SFRJ proći dug i tegoban put od izgradnje nacionalnog identiteta na etnicitetu, vjeroispovesti i mitovima do modernog koncepta nacija koji je i sam danas često na probi?
PRPA: Ja se stvarno trudim da budem pristojna, ali ne mogu da to ne komentarišem na način ,,ni manjih naroda, ni većih megalomana”! Kao istoričar, zaista ne razumem kako svi pate od amnezije kada je u pitanju njihova vlastita istorija. Kada pogledate sa strane, ni jedna nova država, po broju stanovnika, ne može da dobaci do cifre velikih evropskih gradova. To, naravno, nikome ne smeta. Od najnakićenijih državnih obeležja, mislim na zastave i grbove, pa do potpuno nerealne percepcije sopstvene važnosti u Evropi i svetu je uobičajena politička praksa svake od njih. S druge strane, potreba de se šepuri u regionu, da se ističe koliko si bolji, razvijeniji, bogatiji, pametniji, ispravniji od svojih suseda. Naravno, ta komparativna praksa prestaje kada se predju granice bivše Jugoslavije. Tada počinje neka druga retorika, neki drugi oblik ponašanja i kuda sve to vodi teško je reci. Nestajanju, možda?

MONITOR: Dok jedni u Evropi ponovo rješavaju nacionalno pitanje,drugi se muče sa imperativom multikulturalnosti. Izgleda da je multikulturalnost nedovoljna,da ona samo umnožava probleme složenih političkih zajednica?
PRPA: Kako multikulturalnost može da usložnjava probleme složenih političkih zajednica? Celokupna ideja ujedinjene Evrope je UNITAS MULTIPLEX ili JEDINSTVO RAZLIČITOSTI. Pa to je ključni temelj evropske civilizacije modernog doba!

MONITOR: Kada govorimo o antifašizmu danas,da li vam se čini da je važno insistirati ne samo na vrijednostima „istorijskog” antifašizma već i na savremenom uvidu u to šta su fašizam i antifašizam u savremenoj društvenosti i politici?
PRPA: Fašizam i antifašizam jesu istorijske kategorije. Ipak, one su i trajne kategorije koje u moralnom smislu i etičkom sistemu odgovaraju na pitanje kakvi smo mi ljudi i kakve su zajednice čiji smo mi članovi. Nacizam i fašizam uništili su smisao ljudskog bića i osnovne principe naše civilizacije. Ubiti Čoveka jeste bio njihov krajni cilj. Prvi put, u pravnoj terminologiji, u Ninbergu je uveden pojam Zla kao kategorija koja je pokretala pomahnitalu mašineriju uništavanja. Nedavno smo tu istu kvalifikaciju, kao pravnu kategoriju, čuli u objašnjenju likvidacije 77 ljudi u Norveškoj od strane pomahnitalog naciste kojeg je nervirala tolerancija norveškog društva prema različitosti u bilo kom smislu. Delom smo tu praksu i sami iskusili tokom raspada Jugoslavije. Sve te strašne smrti, sve te tragedije i sve te patnje. Pogledajmo dobro ko su kod nas bili gospodari naših života. Dobro pogledajmo njihova lica i njihovu logiku. Posle toga mora svima da bude jasno zašto je antifašizam politička i moralna crvena nit koja nas povezuje sa proslošću.

MONITOR: Kao direktorka Istorijskog arhiva Beograda nastojali ste da žrtve nacističke okupacije Beograda popišete i objavite.Kako to da je taj posao, ,,čekao” na vas?
PRPA: Pa uvek mora da se nađe neko ko će da uradi ono što su drugi propustili. Nije zapravo važno ko će to biti, važno je da se uradi.

MONITOR: U junu je u Beogradu održana godišnja skupština Evropske federacije novinara sa obrazloženjem da su novinari i mediji u ovom dijelu Evrope u vrlo teškom položaju,te da im se i tako pruža podrška. Složili smo se da je 90-tih bilo više otpora pritiscima na medije i da su bili kvalitetniji tzv.nezavisni mediji. Kako se nositi sa tim nalazima?
PRPA: Mogu da kažem da je danas cenzura ili autocenzura veća nego u doba Miloševića. Mogu da kažem, da se naše novinarstvo nalazi na niskim granama, kako kvalitetom tako i nezavisnošću. Dovoljan je i letimični uvid u sadržaj bilo kojih novina da uspešno pogodite koja partija stoji iza njih. To nije dobro ni za novinarstvo i to nije dobro za građane. Javnost svake vlasti ili javna vladavina jeste pretpostavka demokratije. Tu atribuciju vlasti obezbeđuju mediji čiji je zadatak u neprestanoj kontroli upravo tog elementa politike. Za ostalo se brine zakon.

Novo vrijeme

MONITOR: Šta razlikuje stvaranje ili obnavljanje nacionalnih država u 19. vijeku i danas?
PRPA: Jako puno stvari i bilo bi preambiciozno to komparativno analizirati u ovoj formi. Ali, pođimo od najednostavnijih činjenica. Kao prvo, ne postoji ni jedno isto ili slično istorijsko vreme. Ljudi su tvorci svoje istorije i bez njih ona ne postoji. Drugim rečima, ljudi koji su bili tvorci istorije 19. veka više ne postoje, u velikoj meri i ljudi koji su bili tvorci istorije 20. veka takodje ne postoje. U međuvremenu, ljudsko društvo otišlo je u svom razvojnom konceptu u pravcima koji bi bili potpuno nerazumljivi ljudima prošlosti i do takve budućnosti, a naše realnosti, nisu mogli dobaciti ni najnapredniji umovi tog vremena. Biti uskogrudo nacionalan u globalnom svetu, u informatičkom društvu i na kraju, u globalizaciji znanja i time i uma, je gubitnička pozicija. Naravno, pod uslovom da želimo bivstvovati u kategoriji savremenih naroda a ne plemenskog društva čiju autentičnost i samodovoljnost, koja je rezultat odvojenosti od drugih, štite antropologija, etnologija, istoriografija a na kraju i Unesko. Nacionalno, naravno, nije otišlo u muzej. Ono je deo osećanja pojedinaca o pripadnosti određenoj zajednici, kulturi i istoriji. Ono je način da iskazujemo svoju individualnost u odnosu na druge ali, ponovo, ne na način da vrednost drugih umanjujemo ili osporavamo. Globalni svet, u svojoj osnovnoj premisi, počiva na toleranciji, odnosno bespogovornom poštovanju prava drugih.

EU nije suknja za skrivanje

MONITOR: Da li „ulazak u EU” za naše zemlje može biti dovoljan za „ideju o budućnosti” e ili se radi o složenijem problemu koji zahtijeva i rješenje van političkog protokola?
PRPA: Naravno da naš ulazak u zajednicu evropskih naroda i država neće rešiti naše probleme ako ih, prethodno, ne rešimo mi sami. Jer, u suprotnom, to će biti jedan mimikrijski koncept postojanja u kojem ćemo raditi sve ono u što ne verujemo. Oponašati ćemo one vrednosti koje nisu naše vrednosti, imati ćemo kulturu koja nije naša, ukratko postati ćemo likovi iz Nušićevih komedija. Gospođa ministarka ili nešto drugo. Drugim rečima, evropska zajednica nije suknja u kojoj ćemo se kriti. Mi moramo odgovorno i hrabro da se suočimo sa našom realnošću i sa našim mogućnostima. Mi smo zajedno, gotovo svi, u veoma teškom stanju. Taj problem neće nestati tako što ćemo mi izbeći njime da se bavimo.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo