Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DAVID PETIGRU, PROFESOR FILOZOFIJE NA SOUTERN DRŽAVNOM UNIVERZITETU KONEKTIK, SAD: Genocidna politika još postoji

Objavljeno prije

na

Dr Pettigrew je član Steering Committee of the Yale University Genocide Studies Program, Bosnian-American Genocide Institute and Education Center u Chicagu, International Team of Experts for the Institute for Research of Genocide Canada. Na mnoge univerzitete pozivan je da drži predavanja, a objavio je mnoge eseje iz istraživanja o etici i genocidu. Posjetio je brojna stratišta u BiH.

MONITOR: Šta Vas drži da istražujete zločine u Bosni i Hercegovini?
PETIGRU: Prije svega radi se o posvećenosti socijalnoj pravdi. Predajući o genocidu i holokaustu više me zanimao ovaj savremeni genocid, koji se desio u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: I kako gledate Bosnu iz američke perspektive?
PETIGRU: Ne znam koliko mogu tačno odgovoriti na vaše pitanje. Moj zaključak je da je u Bosni, uz veliko poštovanje, sve mnogo komplikovano. Multikulturalno u Bosni i Hercegovini je legalizirao Dejton, ali to je značilo i legaliziranje ratnog zločina. Legalizovana je Republika Srpska a kako vidimo politika tog entiteta je što veća separatizacija. Sve je mnogo komplikovano, uključuje i pravdu, obrazovanje…

MONITOR: Prije nekog vremena izjavili ste da se u Bosni dogodio „moderni genocid”. Šta to znači za naše prostore?
PETIGRU: Moderni genocid podrazumijeva genocid u Bosni, kao i u Kambodži, Darfuru ili pak Ruandi. Genocid nad Jermenima se dogodio 1915. godine, holokaust je bio prije nekih 60 godina. O tome svjedoče mnoga istraživanja a kako to izgleda možemo vidjeti i u Muzeju holokausta u Čikagu. Holokaust je bio organizovan, kreiran, ali njegove žrtve koju su ga preživjele podigle su Muzej, kako bi opominjale i prikazivale svijetu ono što se ne bi smjelo ponovo dogoditi. Zadnja soba je soba genocida, gdje se prikazuju filmovi o preživjelim žrtvama. Imate i fotografije žrtava iz Bosne. To je taj moderni genocid. Mnoga istraživanja o tome, pa i moja, kazuju o ponavljanju genocida, uvijek sa istim ciljem. To se manifestuje kroz propagandu, medije, obrazovanje… To je mašina ubijanja. To nas kao istraživače, posebno zanima.

MONITOR: Kada će Republika Srpska prihvatiti odgovornost za genocid?
PETIGRU: To je izvrsno pitanje. Mislim da u ovom trenutku Republika Srbija ima Deklaraciju o Srebrenici, ali koja govori o gubitku mnogih života. Nisu usvojili riječ: genocid. To bi trebao biti prvi korak. Republika Srpska se brani poricanjem, i još pokušava da rat predstavi kao građanski rat i Zapadnu zavjeru protiv Srba. U ovom trenutku ne možemo govoriti o priznavanju. Postavili ste pitanje: Kada? Odgovor je: Treba vremena! Možda neke druge generacije. Čudo bi bilo da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić iskreno prihvate činjenicu da je počinjen genocid i da u ime svoga naroda prihvate odgovornost za počinjeni genocid. To bi dalo moralni ton i pokretanje procesa oporavka žrtava. Ne mogu zamisliti kolika je bol žrtava kada znaju da neko negira zločin genocida.

MONITOR: Genocid nije zaustavljen?
PETIGRU: Tačno. Genocid još nije završen.

MONITOR: Ne postoji mnogo pojedinaca ili institucija koje negiraju holokaust nad Jevrejima. Kada se radi o Srebrenici, ljude je teško navesti da poštuju presudu ICC-a. Zašto je to tako?
PETIGRU: U evropskim zemljama postoji Zakon o negiranju genocida. Koliko sam upoznat, takav zakon ne postoji u Republici Srpskoj, ali ni u Republici Srbiji. Problem negiranja genocida prožima čitavu političku kulturu u Republici Srpskoj, od samog vrha pa do općina. Predsjednik RS Milorad Dodik je javno izjavio kako nikada neće prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid. Načelnik Višegrada Slobodan Popović pokušava ukloniti spomenik koji ukazuje na genocid u Višegradu.

MONITOR: Pisali ste Stejt departmentu o genocidu i Hilari Klinton o Srebrenici?
PETIGRU: Pokušao sam State Departmentu iznijeti svoje analize. Pokušao sam reći da se, kada se radi o Srebrenici, morate zapitati gdje su glasači. Kao rezultat genocida, glasači se nalaze u egzilu širom svijeta, izbjeglice su u svojoj zemlji, ali većina ih počiva u Memorijalnom centru u Potočarima. Pokušao sam objasniti kako bi to bio izbor nekog bosanskog Srbina koji bi negirao genocid. Objasnio sam joj to kao završni čin genocida, koji je počeo 1992. godine.

MONITOR: Jeste li dobili njen odgovor?
PETIGRU: Samo indirektno.

MONITOR: Džon Keri?
PETIGRU: Nadam se da će novi sekretar SAD-a Džon Keri zauzeti mnogo jasniju političku opciju.

MONITOR: Je li Bosna prepuštena samoj sebi?
PETIGRU: Nisam stručnjak da bih govorio o bosanskohercegovačkoj politici, ali mislim da je podsticanje da Bosna riješi samostalno svoje probleme, pod vlastitim uslovima, dobronamjerno. Podržavam to, jer bi ona tako postajala multikulturalnija i jedinstvenija zajednica. Opet, mislim da je pogrešno započeti s takvim pokusima na području Srebrenice koja je preživjela genocid. To je bila velika greška.

MONITOR: Koliko je značajna presuda Kunarac-Vuković-Kovač za međunarodno pravo?
PETIGRU: ICTY je presudu o predmetu protiv Kunarca, Vukovića i Kovača unio u istoriju, jer to je presuda koja nosi glavu temu: silovanje kao ratni zločin. Taj zločin protiv čovječnosti je u anale međunarodnog prava tek tada prvi put ušao. Ta presuda je ključni napredak u sklopu borbe za pravdu i i proces kažnjivosti. Ona će biti prevencija za bilo koji takav zločin u budućnosti. Počinitelji moraju znati da će na temelju te presude biti procesuirani i zatvarani. Moj prijatelj Debra Bergofen je u svojoj posljednjoj knjizi napisao da presuda Kunarac pretvara čin silovanja, seksualnog zlostavljanja i seksualnog porobljavanja žene, koja je ignorirana i nevidljiva, u čin pravo i kažnjivog djela. Osim toga, ovo je dokaz da su bošnjačke žene i djevojke preživjele torturu kao dio genocidne politike. S obzirom da u Republici Srpskoj imate politiku poricanja, ovaj dokument na temelju međunarodnog prava je iznimno važan, jer pokazuje ono što se dogodilo na području Foče. Da ICTY nije prepoznao ili pak da je ignorirao ovaj zločin, to bi bio veliki neuspjeh za čovječanstvo.

MONITOR: Načelnik opštine Višegrad povodom izgradnje spomenika u Memorijalnom centru Stražište pozvao se na ICTY, gdje je rekao da ne postoji presuda za genocid u Višegradu, te da spomenik mora biti uklonjen.
PETIGRU: Takav istup Slobodana Popovića u kojoj tvrdi da ne postoji presuda za genocid u Višegradu je licemjerna, jer ona već postoji u Srebrenici. Tako se RS i Višegrad brane poricanjem i osporavanjem te presude.

MONITOR: U Rogatici su zabilježena prva silovanja i seksualna zlostavljanja muškaraca?
PETIGRU: Da, i muškarci su preživjeli mnoge torture seksualnog zlostavljanja. Prvi put su takva zlostavljanja zabilježena u Rogatici, ali vi imate takve dokaze i u Omarskoj. ICTY je sada pokazao u svojim dokumentima da je čin silovanja rodno neutralan, baš iz tih razloga. To je tako unešeno, da se u Bosni ali i drugim zemljama više ne bi ponovila ista sudbina.

Zločin novim sredstvima

MONITOR: Svake godine prilikom obilježavanja logora u Foči dođe do incidenata između žrtava i stanovništva koje se nastanilo u tom mjestu. Kakve to posljedice ima?
PETIGRU: Zabrana žrtvama da obilježe svoja stratišta ili pak da im se protivrječi tokom njihovog obilježavanja dešava se i u Foči i u drugim mjestima u Republici Srpskoj. Prijedor je primjer kako se istina potiskuje. Takve zabrane i suzbijanje istine nisu ništa manje nego nastavak politike genocida. Takva djela su dio orkestra zastrašivanja Bošnjaka, kako se oni ne bi vratili na svoja ognjišta u RS. Rezultat psihološkog zastrašivanja je, po mom mišljenju, kršenje temeljnih ljudskih prava, to je zabrana slobodnog kretanja u svojoj zemlji, do povratka koji je utvrđen Daytonskim sporazumom. Takve radnje treba procesuirati kao zločine protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu.

Činovi diskriminacije i zastrašivanje su brojni u tom entitetu, teško ih je obuhvatiti jednim intervjuom. Jedan takav čin je izgradnja srpskih pravoslavnih crkava na ruševinama džamija, na bošnjačkom zemljištu, ili na ulazu u bošnjačka sela. U potonjem, mislim na crkvu koja se gradi u naselju Budak nadomak Memorijalnog centra u Potočarima. Paulina Janusz je u jednom svom tekstu to nazvala „inat-crkve”. Budak je bošnjačko selo u kojem su živjeli Bošnjaci do početka agresije. Nema Srba u ovom selu koji bi pohađali vjersku pouku u ovoj crkvi. Drugo, crkva se nalazi odmah pored mjesta gdje je ekshumirana sekundarna masovna grobnica. Treće, crkva se nalazi na ruti gdje su se bošnjački mladići kretali prema Tuzli, tokom bježanja iz Srebrenice. Četvrto, zvonik crkve se nalazi tako visoko da se može s jedne strane vidjeti iz sela Budak, a druge strane može se jasno vidjeti iz Memorijalnog centra Potočari. Sve sam to ove godine zabilježio fotografijama, i gotovo na svim fotografijama vidi se kako se iznad skele gdje se gradi crkva visoko vijori srpska zastava.

Edvin KANKA ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo