Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DAVID PETIGRU, PROFESOR FILOZOFIJE NA SOUTERN DRŽAVNOM UNIVERZITETU KONEKTIK, SAD: Genocidna politika još postoji

Objavljeno prije

na

Dr Pettigrew je član Steering Committee of the Yale University Genocide Studies Program, Bosnian-American Genocide Institute and Education Center u Chicagu, International Team of Experts for the Institute for Research of Genocide Canada. Na mnoge univerzitete pozivan je da drži predavanja, a objavio je mnoge eseje iz istraživanja o etici i genocidu. Posjetio je brojna stratišta u BiH.

MONITOR: Šta Vas drži da istražujete zločine u Bosni i Hercegovini?
PETIGRU: Prije svega radi se o posvećenosti socijalnoj pravdi. Predajući o genocidu i holokaustu više me zanimao ovaj savremeni genocid, koji se desio u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: I kako gledate Bosnu iz američke perspektive?
PETIGRU: Ne znam koliko mogu tačno odgovoriti na vaše pitanje. Moj zaključak je da je u Bosni, uz veliko poštovanje, sve mnogo komplikovano. Multikulturalno u Bosni i Hercegovini je legalizirao Dejton, ali to je značilo i legaliziranje ratnog zločina. Legalizovana je Republika Srpska a kako vidimo politika tog entiteta je što veća separatizacija. Sve je mnogo komplikovano, uključuje i pravdu, obrazovanje…

MONITOR: Prije nekog vremena izjavili ste da se u Bosni dogodio „moderni genocid”. Šta to znači za naše prostore?
PETIGRU: Moderni genocid podrazumijeva genocid u Bosni, kao i u Kambodži, Darfuru ili pak Ruandi. Genocid nad Jermenima se dogodio 1915. godine, holokaust je bio prije nekih 60 godina. O tome svjedoče mnoga istraživanja a kako to izgleda možemo vidjeti i u Muzeju holokausta u Čikagu. Holokaust je bio organizovan, kreiran, ali njegove žrtve koju su ga preživjele podigle su Muzej, kako bi opominjale i prikazivale svijetu ono što se ne bi smjelo ponovo dogoditi. Zadnja soba je soba genocida, gdje se prikazuju filmovi o preživjelim žrtvama. Imate i fotografije žrtava iz Bosne. To je taj moderni genocid. Mnoga istraživanja o tome, pa i moja, kazuju o ponavljanju genocida, uvijek sa istim ciljem. To se manifestuje kroz propagandu, medije, obrazovanje… To je mašina ubijanja. To nas kao istraživače, posebno zanima.

MONITOR: Kada će Republika Srpska prihvatiti odgovornost za genocid?
PETIGRU: To je izvrsno pitanje. Mislim da u ovom trenutku Republika Srbija ima Deklaraciju o Srebrenici, ali koja govori o gubitku mnogih života. Nisu usvojili riječ: genocid. To bi trebao biti prvi korak. Republika Srpska se brani poricanjem, i još pokušava da rat predstavi kao građanski rat i Zapadnu zavjeru protiv Srba. U ovom trenutku ne možemo govoriti o priznavanju. Postavili ste pitanje: Kada? Odgovor je: Treba vremena! Možda neke druge generacije. Čudo bi bilo da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić iskreno prihvate činjenicu da je počinjen genocid i da u ime svoga naroda prihvate odgovornost za počinjeni genocid. To bi dalo moralni ton i pokretanje procesa oporavka žrtava. Ne mogu zamisliti kolika je bol žrtava kada znaju da neko negira zločin genocida.

MONITOR: Genocid nije zaustavljen?
PETIGRU: Tačno. Genocid još nije završen.

MONITOR: Ne postoji mnogo pojedinaca ili institucija koje negiraju holokaust nad Jevrejima. Kada se radi o Srebrenici, ljude je teško navesti da poštuju presudu ICC-a. Zašto je to tako?
PETIGRU: U evropskim zemljama postoji Zakon o negiranju genocida. Koliko sam upoznat, takav zakon ne postoji u Republici Srpskoj, ali ni u Republici Srbiji. Problem negiranja genocida prožima čitavu političku kulturu u Republici Srpskoj, od samog vrha pa do općina. Predsjednik RS Milorad Dodik je javno izjavio kako nikada neće prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid. Načelnik Višegrada Slobodan Popović pokušava ukloniti spomenik koji ukazuje na genocid u Višegradu.

MONITOR: Pisali ste Stejt departmentu o genocidu i Hilari Klinton o Srebrenici?
PETIGRU: Pokušao sam State Departmentu iznijeti svoje analize. Pokušao sam reći da se, kada se radi o Srebrenici, morate zapitati gdje su glasači. Kao rezultat genocida, glasači se nalaze u egzilu širom svijeta, izbjeglice su u svojoj zemlji, ali većina ih počiva u Memorijalnom centru u Potočarima. Pokušao sam objasniti kako bi to bio izbor nekog bosanskog Srbina koji bi negirao genocid. Objasnio sam joj to kao završni čin genocida, koji je počeo 1992. godine.

MONITOR: Jeste li dobili njen odgovor?
PETIGRU: Samo indirektno.

MONITOR: Džon Keri?
PETIGRU: Nadam se da će novi sekretar SAD-a Džon Keri zauzeti mnogo jasniju političku opciju.

MONITOR: Je li Bosna prepuštena samoj sebi?
PETIGRU: Nisam stručnjak da bih govorio o bosanskohercegovačkoj politici, ali mislim da je podsticanje da Bosna riješi samostalno svoje probleme, pod vlastitim uslovima, dobronamjerno. Podržavam to, jer bi ona tako postajala multikulturalnija i jedinstvenija zajednica. Opet, mislim da je pogrešno započeti s takvim pokusima na području Srebrenice koja je preživjela genocid. To je bila velika greška.

MONITOR: Koliko je značajna presuda Kunarac-Vuković-Kovač za međunarodno pravo?
PETIGRU: ICTY je presudu o predmetu protiv Kunarca, Vukovića i Kovača unio u istoriju, jer to je presuda koja nosi glavu temu: silovanje kao ratni zločin. Taj zločin protiv čovječnosti je u anale međunarodnog prava tek tada prvi put ušao. Ta presuda je ključni napredak u sklopu borbe za pravdu i i proces kažnjivosti. Ona će biti prevencija za bilo koji takav zločin u budućnosti. Počinitelji moraju znati da će na temelju te presude biti procesuirani i zatvarani. Moj prijatelj Debra Bergofen je u svojoj posljednjoj knjizi napisao da presuda Kunarac pretvara čin silovanja, seksualnog zlostavljanja i seksualnog porobljavanja žene, koja je ignorirana i nevidljiva, u čin pravo i kažnjivog djela. Osim toga, ovo je dokaz da su bošnjačke žene i djevojke preživjele torturu kao dio genocidne politike. S obzirom da u Republici Srpskoj imate politiku poricanja, ovaj dokument na temelju međunarodnog prava je iznimno važan, jer pokazuje ono što se dogodilo na području Foče. Da ICTY nije prepoznao ili pak da je ignorirao ovaj zločin, to bi bio veliki neuspjeh za čovječanstvo.

MONITOR: Načelnik opštine Višegrad povodom izgradnje spomenika u Memorijalnom centru Stražište pozvao se na ICTY, gdje je rekao da ne postoji presuda za genocid u Višegradu, te da spomenik mora biti uklonjen.
PETIGRU: Takav istup Slobodana Popovića u kojoj tvrdi da ne postoji presuda za genocid u Višegradu je licemjerna, jer ona već postoji u Srebrenici. Tako se RS i Višegrad brane poricanjem i osporavanjem te presude.

MONITOR: U Rogatici su zabilježena prva silovanja i seksualna zlostavljanja muškaraca?
PETIGRU: Da, i muškarci su preživjeli mnoge torture seksualnog zlostavljanja. Prvi put su takva zlostavljanja zabilježena u Rogatici, ali vi imate takve dokaze i u Omarskoj. ICTY je sada pokazao u svojim dokumentima da je čin silovanja rodno neutralan, baš iz tih razloga. To je tako unešeno, da se u Bosni ali i drugim zemljama više ne bi ponovila ista sudbina.

Zločin novim sredstvima

MONITOR: Svake godine prilikom obilježavanja logora u Foči dođe do incidenata između žrtava i stanovništva koje se nastanilo u tom mjestu. Kakve to posljedice ima?
PETIGRU: Zabrana žrtvama da obilježe svoja stratišta ili pak da im se protivrječi tokom njihovog obilježavanja dešava se i u Foči i u drugim mjestima u Republici Srpskoj. Prijedor je primjer kako se istina potiskuje. Takve zabrane i suzbijanje istine nisu ništa manje nego nastavak politike genocida. Takva djela su dio orkestra zastrašivanja Bošnjaka, kako se oni ne bi vratili na svoja ognjišta u RS. Rezultat psihološkog zastrašivanja je, po mom mišljenju, kršenje temeljnih ljudskih prava, to je zabrana slobodnog kretanja u svojoj zemlji, do povratka koji je utvrđen Daytonskim sporazumom. Takve radnje treba procesuirati kao zločine protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu.

Činovi diskriminacije i zastrašivanje su brojni u tom entitetu, teško ih je obuhvatiti jednim intervjuom. Jedan takav čin je izgradnja srpskih pravoslavnih crkava na ruševinama džamija, na bošnjačkom zemljištu, ili na ulazu u bošnjačka sela. U potonjem, mislim na crkvu koja se gradi u naselju Budak nadomak Memorijalnog centra u Potočarima. Paulina Janusz je u jednom svom tekstu to nazvala „inat-crkve”. Budak je bošnjačko selo u kojem su živjeli Bošnjaci do početka agresije. Nema Srba u ovom selu koji bi pohađali vjersku pouku u ovoj crkvi. Drugo, crkva se nalazi odmah pored mjesta gdje je ekshumirana sekundarna masovna grobnica. Treće, crkva se nalazi na ruti gdje su se bošnjački mladići kretali prema Tuzli, tokom bježanja iz Srebrenice. Četvrto, zvonik crkve se nalazi tako visoko da se može s jedne strane vidjeti iz sela Budak, a druge strane može se jasno vidjeti iz Memorijalnog centra Potočari. Sve sam to ove godine zabilježio fotografijama, i gotovo na svim fotografijama vidi se kako se iznad skele gdje se gradi crkva visoko vijori srpska zastava.

Edvin KANKA ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosuđe je još  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?

RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.

MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i  šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?

RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.

MONITOR:  Predsjednik Višeg suda Boris Savić  uputio je Sudskom savjetu zahtjev za pokretanje diciplinskog postupka protiv sutkinje Mugoše. Kako to komentarišete i gdje taj postupak može odvesti?

RADULOVIĆ: U tom postupku treba da se utvrdi da li u reakciji sutkinje Mugoše ima elemenata nekog disciplinskog prekršaja. Istragu po ovom predlogu treba da sprovede disciplinski tužilac i zavisno od rezultata da odluči da li će predlog odbaciti, odbiti ili će podnijeti optužni predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Ono što javnosti može izgledati čudno i što opet pokazuje u kakvom je stanju crnogorsko pravosuđe, jeste to što utvrđivanje disciplinske odgovornosti nekog sudije traži dugogodišnji predsjednik Višeg suda koji je, podsjećanja radi, donio onakve presude u slučaju Miloša i Svetozara Marovića, koji je prihvatio kao slobodno priznanje Svetozara Marovića iako je ovaj javno tvrdio da je priznao iz straha, koji je Svetozaru Maroviću kao olakšavajuću okolnost cijenio što je otac jednog djeteta iako je i to “dijete” bilo član iste kriminalne grupe, koji je odugovlačio sa donošenem presude u slučaju Miloša Marovića što je ovaj iskoristio za dobijanje državljanstva Srbije i kasnije za bjekstvo sve dok nije nastupila zastarjelost izvršenja smiješno blage kazne koji mu je izrekao g-din Savić. Nije mi poznato da je g-din Savić do sada bio ovako ažuran kada je u pitanju odgovornost sudija.

MONITOR: Uhapšen je bivši šef Uprave policije Slavko Stojanović. Ima li crnogorsko pravosuđe kapaciteta da taj, ali I druge važne procese izvede do kraja?

RADULOVIĆ: Vjerujem da ima, ali ključno je da takve postupke u tužilaštvu i u sudu vode kadrovi koji nijesu dio nasljeđa koje nam je ostavila Vesna Medenice i njeni saradnici iz cjelokupnog pravosuđa.

MONITOR: Kako vidite ocjenu Evropske komisije u posljednjem izvještaju koja je akcenat upravo stavila na crnogorsko pravosuđe i neophodnost reforme?

RADULOVIĆ: Ocjena Evropske komisije je očekivana jer je jasno da bez reformi u poglavljima 23 i 24 nema napretka ni u bilo kojoj drugoj oblasti. Na žalost, proces reformi koji je bio nepodnošljivo spor, u prethodnom periodu skoro da je potpuno zaustavljen prvenstveno zbog neodgovornosti političara od kojih većina nemaju interesa da Crna Gora dobije profesionalno i reformisano pravosuđe.

MONITOR:  Koliko je to još Đukanovićevo pravosuđe?

RADULOVIĆ: Pravosuđe je još uvijek  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast. Izbor Glavnog specijalnog tužioca i određeni postupci koje je to tužilaštvo pokrenulo nakon toga daju nadu da ćemo se tog nasljeđa početi oslobađati, ali za to je potrebno dodatno reformisati i tužilaštvo i sud.

MONITOR:  Ove sedmice izabran je nedostajući sudija Ustavnog suda. Očekujete li da će se ubuduće u parlamentu glasati u skladu sa javnim interesom, a ne po političkom ključu?

RADULOVIĆ: Do sada su imenovanja vršena po političkom ključu i ne vjerujem da će se to promijeniti uskoro. Postupak izbora VDT i članova Sudskog savjeta će to brzo pokazati. Veoma je važno da shvatimo da imenovanja jesu važna, ali nijesu dovoljna za reforme. Podsjetiću da je Crna Gora u pregovorima sa EU više od 11 godina i da je u jednom periodu na svim pozicijama imala osobe u punom mandatu, ali reforme su izostale. Zato je od ključnog značaja da se na pozicijama u pravosuđu imenuju profesionalci sa integritetom, a kao što sam rekao većini političara to nije u ličnom i partijskom interesu.

MONITOR: Može li nova vlada ispuniti obećanja premijera Spajića iz ekspozea kada je u pitanju pravosuđe, odnosno borba protiv organizovanog kriminala i korupcije ?

RADULOVIĆ: Nadam se da može, ali sam siguran da neće biti lako jer ne vjerujem ni da su svi u Vladi na to spremni i da imaju volju. Vlada bi trebalo da obezbijedi ambijent koji će omogućiti efikasniju borbu protiv kriminala i korupcije i koji će voditi uspostvljanju vladavine prava. Očekujem da nova Vlada prvo obezbijedi elementarne uslove za rad Specijalnog državnog tužilaštva i na taj način pokaže podršku tužilaštvu, umjesto pozdravljanja i najava hapšenja, kako je to uglavnom radila prethodna Vlada. Takođe, u bezbjednosnom sektoru je puno prostora za napredak i za uspostavljanje sistema odgovornosti, što je u prethodnom periodu potpuno izostalo. Vlada ne bi smjela da dozvoli da se više ikada desi tragedija poput one u avgustu prošle godine na Cetinju ili da organizovani kriminal prokopava tunel do pravosudnih institucija, a da istovremeno slušamo poruke da su svi bili na visini zadatka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog

 

Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.

Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.

Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.

MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?

MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.

MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?

MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.

I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.

Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.

MONITOR: Prije sedam godina za Monitor ste rekli da je za Vas pisanje prve ruke scenarija čista radost, ali pravi posao zapravo tek kreće od druge ruke, koji je dug i bolan proces. Pomenuli smo da je već scenario tokom razvoja osvojio nagrade – koliko ste radili na ovom scenariju, koliko ste ga mijenjali?

MARINOVIĆ: Zapravo i nisam mnogo. Valjda je i iskustvo nakupljeno u međuvremenu pomoglo, a i predanost scenarističkom poslu. Brzo su mi na ScriptEast radionici mentori rekli da nemaju šta da mi sugerišu osim da idem da snimam. Iskoristio sam vrijeme u pandemiji pa sam radio dalje na nivou detalja, a i pretresao sam scenario više puta prije snimanja sa pomenutim montažerom, kako bih pronašao rezove u glavi što prije, što mi je na setu pomoglo da dobro kontrolišem prioritete.

MONITOR: Film je živopisna mediteranska komedija koja prati uzbudljive događaje. Iako bogat našim humorom, priča je univerzalna.

MARINOVIĆ: Svadba kao poligon za priču mi je dala mogućnost da se bavim jednako i ženama i muškarcima, razmjerama njihovih moći unutar odnosa i unutar porodice, kao i tradicijom i suprotnim ideologijama između generacija.

Naše svadbe, kada se drže kakve – takve forme i dramaturgije znaju da se pretvore u izrazito mačističke šarade sa običajima koji su istrgnuti iz konteksta vremena u kojem su nastajale. Često se sve pretvori u naročito agresivan teatar, vrlo uvrjedljiv prema ženama. Sva pucnjava, dreka i prizivanje isključivo muškog poroda (što kroz riječi, što kroz postupak) je iz perspektive današnjice tragikomično.

Ova priča počne kada jedna mlada žena odluči da kaže „ne“ jer ipak ne želi da učestvuje u svom tom paklu, te sumnja i u ljubav i u budućnost sa čovjekom koji se svega toga drži. Ona instinktivno osjeća potrebu da ne pristane na to što joj se nudi. Zanimljivo mi je bilo da zamislim šta se dešava u takvom scenariju, i u mojoj verziji stvari, nakon što se izgovori jedno takvo „ne“ dešava se komično rastakanje svih muških likova u priči, i sav patrijarhat se ruši kao kula od karata. No publika će svakako reći svoje jer mislim da film nudi svakome da u film učita i svoja iskustva i ode kući sa nekim novim osjećajem ispod kože, koje ne mora da bude ovaj moj ugao. Film nije nametljiv u tom smislu, ne iznuđuje emocije i ne trlja metafore na nos, veoma je otvoren za interpretacije i različite pozicije.

MONITOR: Jugoslovenska filmska zvijezda Mirjana Joković, koja tumači jednu od glavnih uloga u filmu, izjavila je da je tokom čitanja scenario bio prisutan ne samo jedan dublji smijeh, već se osjećala ogromna ljubav prema ljudima o kojima govorite. Vješto ste gradili likove i u prethodnom filmu. Kao scenaristi i reditelju, šta Vam je najvažnije u građenju likova, u priči koju pišete i želite da je ispričate?

MARINOVIĆ: Meni je lično najvažnije da likovi imaju svoj autentičan „glas“. Da njihov duh proizađe iz njihovog jezika. Likovi moraju da imaju individualne, izražene poetike sopstvenog jezika, kako bi postali autentični. Ne mogu različiti likovi u filmu da imaju istu sintaksu, isti ritam govora, a to često vidim u filmovima i serijama. To smatram ljenošću autora.

Uglavnom kroz pisanje prvo osluškujem karakter jezika likova, pa mi se tek onda prikažu i postanu ljudi od krvi i mesa kojima mogu kroz kasting i rad sa glumcima da dodijelim i fizičku formu. Dakle prvo likovi pa se onda bavim strukturom, zapletom, logikom, ritmom čitave priče i tako dalje.

MONITOR: Iako vlada mišljenje da je moć filma nekada bila značajnija, da je bioskopska publika zaista razumjela humanističke ideje svijeta koje su stizale iz „pokretnih slika“, Vaš prvijenac, koji je bio crnogorski kandidat za nagradu Oskar, prikazan je na više od 50 festivala i bio je veoma gledan. Smatrate li da će i film „Živi i zdravi“ imati takav prijem?

MARINOVIĆ: Ako pogledate pet dobrih filmova u životu oni će na vas izvršiti ekstremno snažan uticaj. Ako pogledate milion i pet kojekakvih, od kojih je mnogo više bezveznih filmova – teško da će uticaj biti pozitivan. Zatrpani smo, i kada  ljudi daju inerciji tog audiovizuelnog zatrpavanja onda je izvjesno da se ne radi o oplemeljivanju duha i uma. Međutim, snaga pojedinačnog filma je uvijek velika i može pojedincu da promijeni život ako dotiče neku istinu koju vrijedi osvijetliti.

Što se tiče ovog filma – moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar Izraela mora sazrijeti odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince

 

MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?

DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.

Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What?  Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.

 

MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?

DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.

 

MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?

DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat  u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.

Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile  decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.


MONITOR: Porodice otetih i nastradalih u napadu Hamasa podnijeće tužbu MKS. Izrael nije član tog suda. Ovaj sud je već istraživao zločine Izraela nad Palestincima u napadu 2014-e. Hamasova vlada tvrdi da je u Gazi ubijeno oko 12000 civila (dve trećine su žene i djeca). Da li je moguće postići pravdu za civilne žrtve obje strane?

DIZDAREVIĆ: Žao mi je što moram kazati, nažalost, da pravda u današnjim uslovima, na svjetskoj sceni, nije nešto u što se može neupitno vjerovati. Šta je do danas bilo u priči o “pravdi” iz 2014-e u Gazi, pa povodom pravno potpuno utemeljene optužbe za klasični aparthejd spram Palestine i Palestinaca, pa i više od toga u poređenju sa “klasičnim” aparthejdom iz Južne Afrike, svojevremeno. Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince. I razne interese čak i mnogih u arapskom svijetu koji sigurno nisu na liniji odbrane Palestinaca. I koji baš nisu sretni ni zamrzavanjem Projekta Abraham – mirenja Arapa sa Netanjahuom – ispotiha shvaćanog kao nova profitabilna budućnost.

 

MONITOR: Iran  podržava Hamasov napad, za Katar se tvrdi da je mjesto nastanjenja i šefa Hamasa, Ismaila Hanijeha. Druge arapske i muslimanske zemlje iz okruženja vode „distanciranije“ politike, protiveći se mogućoj namjeri Izraela da rat rezultira raseljavanjem Palestinaca. Zapad upozorava na moguće širenje krize na Bliskom istoku. Kako vidite njene regionalne posljedice?

DIZDAREVIĆ: Nažalost, ne mislim da će se cijela stvar završiti nekim radikalno drugačijim rješenjem od onoga što se kroz minulih 75 godina nudilo na razne načine i u različitim formama. Pa čak i kroz “projekat stoljeća” iz kuhinje Trampovog zeta Kušnera (notornog cioniste), u kojem su pominjane i granice islobodna kretanja i finansijske podrške i sigurnost ali, uz očigledno trajno odumiranje koncepta države Palestine, pored države Izraela. Evo i sada Bajden nakon nekoliko sedmica neupitnog “navijanja” za pravo Izraela “da se brani”, uz finansijski paket od 14, 3 milijarde dolara za sve što ta odbrana znači, pa čak i uz pominjanje “dvije države”, odmah ulazi sa  nijansama prema kojima ostaje neupitno da Netanjahu – veliki prijatelj i partner, neće odustati od potpune kontrole nad Gazom, pa i nad Zapadnom obalom. Slatkorječivost je u ovom času domaći interes Bajdena. Ni pritisak na njega iz svijeta nije mali ali, ostaje još uvijek neupitna ona čuvena konstatacija cioniste Šarona, dok je bio na vlasti, kada je usred Njujorka kazao tamošnjim Jevrejima: “Mi smo i ovdje jači od njih, i oni to znaju…” Oni su, naravno, Amerikanci. Ukratko, da bi Palestinci doista dobili svoju državu (jasno bez Hamasa za početak), unutar Izraela mora sazrijeti ta odluka, a ona je uz sav realizam ne malog broja Jevreja i u svijetu i u Izraelu, na tankoj grani ako ništa drugo a ono zbog činjenice da to znači drastično “smanjenje” države ukidanjem ilegalnih naselja i okupacijama raznih vrsta, čak i mimo današnjeg Izraela – recimo Golana isl.

MONITOR: EU je, podstaknuta strahom od ruskog uticaja a, vjerovatno, i predstojećim izborima za parlament EU u 2024-oj, pripremila razvojnu pomoć za Zapadni Balkan od ukupno 36 milijardi eura, za reforme i investicije. Fon der Lajen je na nedavnoj turneji po regionu, „priprijetila“ da će pomoć biti oduzeta onima koji ne ispunjavanju reformske i političke kriteriju,e EU. Koliko je, po Vama, realna bojazan Brisela od „drugog fronta“ na Balkanu i zašto je sadašnjoj EU administraciji „momentum“ za bržu integraciju našeg regiona?

DIZDAREVIĆ: Volio bih da vjerujem kako su u vrhovima EU došli konačno do spoznaje da je sad već dosta jadnom mrcvarenju sa decenijiskim igrarijama u procesu “približavanja Uniji” pet kandidata sa Zapadnog Balkana, plus Ukrajina i Moldavija. Ma koliko je prva od ove dvije države još uvijek u brutalnom aktivnom ratu, a druga nema čak ni kontrolu nad cijelom teritorijom. I da je neuporedivo efikasnije primiti konačno sve i zaokružiti Uniju na respektabilan način. A onda – nizom raznih internih mehanizama, tesati format i kapacitet primljenih u okruženju sa pozitivnim pritiskom i partnerstvom ostalih, nego ih ostaviti do potpunog hlađenja spram same početne želje za ulaskom u EU. Što je već kapitalni uslov za stvaranje “drugog fronta” čiji se začeci ionako već pojavljuju. Među onima koji gube strpljenje jer i kada ispune zadate uslove, poput Sjeverne Makedonije, ne dobiju ništa. Uostalom, nije džaba Edi Rama, premijer Albanije rekao ne tako davno, u junu lani, ” EU nas ne čini Evropljanima…Nekada sam dobijao hrabrost od EU, a sada mi ih je žao. Oni su u mnogo gorem stanju od nas…“ Za svakog iole normalnog u visokoj politici, ovo bi bilo i više nego dovoljno za otrežnjenje. Razvojna pomoć od 36 milijardi eura je lijepa podrška, ali je mnogo upitnih tema koje se ne rješavaju novcem. Dovoljno je sabrati milijarde koje su otišle u Ukrajinu. Pa nakon svega dolazi uzrečica, često korištena u vrhovima dobrohotne i lijene Bosne i Hercegovine: “Ja, i ?”

 

Šanse da se Netanjahu skine s vlasti svakim su danom realnije

MONITOR: Dojče vele je, u martu pisao da je Joav Galant- ministar odbrane Izraela, upozorio Netanjahua da u vojsci postoji veliko nezadovoljstvo  izazvano demonstracijma zbog njegove pravosudne reforme.  Sada Netanjahuovu ostavku i rekonstrukciju Vlade traži glavni opozicioni političar, Jair Lapid. Kolika je moć opozcije  u ovoj krizi – čiji dio je već ušao u Vladu nacionalnog jedinstva?

DIZDAREVIĆ: Pokazalo se da je Galant bio u pravu, što se nezadovoljstva u vojsci tiče.  Nisu samo “neprijatelji Izraela” to primijetili već i oni kojima je to unatar Izraela bio dodatni razlog za promišljanja o svemu.

Većina vojnika IDF-a su u normalnim uslovima rezervisti i stvari posmatraju i iz ugla života koji su vodili prije svega ovoga, i koje će voditi nakon toga.

Mnogi Jevreji su došli u Izrael, uz sve ostalo, i zato što su očekivali svoju državu koja će im biti ugodna za život, prosperitetna a prije svega sigurna. Mit o tome je stvoren. U minulih šest sedmica i malo više, ogromne sjene su se nadvile nad sve to. Pa i “sitnice” poput onih da se sinovi Netanjahua, takođe rezervisti a sada de facto dezerteri, hlade po svjetskim toplim morima ,dok njihovi vršnjaci ratuju u nečemu što je za mnoge od njih “dubiozno”, blago kazano. Pa i bez obzira na to što je medijska eksploatacija Hamasovog zločina postigla neslućene razmjere. A što se Lapida i opozicije tiče, jasno je da im je momenat za djelovanje rijetko povoljan, i kako stvari idu i u Izraelu i u svijetu, šanse da se Netanjahu skine svakim su danom realnije i iz domaćih i iz svjetskih razloga.

 

Bliskoistočna sistuacija se više reflektuje na birače u SAD nego ukrajinska

MONITOR: Prema više anketa, Donald Tramp ima  izvjesnu prednost u odnosu na predsjednika Džozefa Bajdena. za predsjedničke izbore 2024- te. Mogu li dvije krize koje imaju i globalne efekte, ukrajinska i bliskoistočna, da bitno katalizuju volju američkih birača?

DIZDAREVIĆ: Mogu. Pri čemu vjerujem da se aktuelna bliskoistočna situacija, iz niza razloga, reflektuje više na biračko tijelo u Americi nego ona ukrajinska. Ne samo zato što ova druga nema toliko direktnih životnih konekcija sa Amerikancima – porodične veze, broj i snaga Jevreja u SAD-u, interesna geostrategija direktnije vezana sa zonom Bliskog istoka nego što je to sa Ukrajinom, kao i veća “energetska” povezanost sa Arapima nego sa Ukrajincima, kapitalni resursi itd. Sa druge strane, Bajdenovo “korigovanje” stava spram situacije u Gazi (od neupitne podrške Izraelu do balansiranja u “uvažavanju” planetarnih reakcija druge vrste), ma kako zločin Hamasa bio strašan i neupitan, nije baš elemenat za poštivanje jakog kandidata u filozofiji američkog pojma “jakog” i “kolebljivog“. U današnjoj realnosti, pri odabirima između neodlučnosti pa i humanosti na jednoj strani i brutalnog i neupitnog liderstva na drugoj, teško da će prednost biti na strani prvog. Posebno u Americi. Druga varijanta ne igra čak ni u Holivudu i medijima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo