Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DAVID PETIGRU, PROFESOR FILOZOFIJE NA SOUTERN DRŽAVNOM UNIVERZITETU KONEKTIK, SAD: Genocidna politika još postoji

Objavljeno prije

na

Dr Pettigrew je član Steering Committee of the Yale University Genocide Studies Program, Bosnian-American Genocide Institute and Education Center u Chicagu, International Team of Experts for the Institute for Research of Genocide Canada. Na mnoge univerzitete pozivan je da drži predavanja, a objavio je mnoge eseje iz istraživanja o etici i genocidu. Posjetio je brojna stratišta u BiH.

MONITOR: Šta Vas drži da istražujete zločine u Bosni i Hercegovini?
PETIGRU: Prije svega radi se o posvećenosti socijalnoj pravdi. Predajući o genocidu i holokaustu više me zanimao ovaj savremeni genocid, koji se desio u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: I kako gledate Bosnu iz američke perspektive?
PETIGRU: Ne znam koliko mogu tačno odgovoriti na vaše pitanje. Moj zaključak je da je u Bosni, uz veliko poštovanje, sve mnogo komplikovano. Multikulturalno u Bosni i Hercegovini je legalizirao Dejton, ali to je značilo i legaliziranje ratnog zločina. Legalizovana je Republika Srpska a kako vidimo politika tog entiteta je što veća separatizacija. Sve je mnogo komplikovano, uključuje i pravdu, obrazovanje…

MONITOR: Prije nekog vremena izjavili ste da se u Bosni dogodio „moderni genocid”. Šta to znači za naše prostore?
PETIGRU: Moderni genocid podrazumijeva genocid u Bosni, kao i u Kambodži, Darfuru ili pak Ruandi. Genocid nad Jermenima se dogodio 1915. godine, holokaust je bio prije nekih 60 godina. O tome svjedoče mnoga istraživanja a kako to izgleda možemo vidjeti i u Muzeju holokausta u Čikagu. Holokaust je bio organizovan, kreiran, ali njegove žrtve koju su ga preživjele podigle su Muzej, kako bi opominjale i prikazivale svijetu ono što se ne bi smjelo ponovo dogoditi. Zadnja soba je soba genocida, gdje se prikazuju filmovi o preživjelim žrtvama. Imate i fotografije žrtava iz Bosne. To je taj moderni genocid. Mnoga istraživanja o tome, pa i moja, kazuju o ponavljanju genocida, uvijek sa istim ciljem. To se manifestuje kroz propagandu, medije, obrazovanje… To je mašina ubijanja. To nas kao istraživače, posebno zanima.

MONITOR: Kada će Republika Srpska prihvatiti odgovornost za genocid?
PETIGRU: To je izvrsno pitanje. Mislim da u ovom trenutku Republika Srbija ima Deklaraciju o Srebrenici, ali koja govori o gubitku mnogih života. Nisu usvojili riječ: genocid. To bi trebao biti prvi korak. Republika Srpska se brani poricanjem, i još pokušava da rat predstavi kao građanski rat i Zapadnu zavjeru protiv Srba. U ovom trenutku ne možemo govoriti o priznavanju. Postavili ste pitanje: Kada? Odgovor je: Treba vremena! Možda neke druge generacije. Čudo bi bilo da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić iskreno prihvate činjenicu da je počinjen genocid i da u ime svoga naroda prihvate odgovornost za počinjeni genocid. To bi dalo moralni ton i pokretanje procesa oporavka žrtava. Ne mogu zamisliti kolika je bol žrtava kada znaju da neko negira zločin genocida.

MONITOR: Genocid nije zaustavljen?
PETIGRU: Tačno. Genocid još nije završen.

MONITOR: Ne postoji mnogo pojedinaca ili institucija koje negiraju holokaust nad Jevrejima. Kada se radi o Srebrenici, ljude je teško navesti da poštuju presudu ICC-a. Zašto je to tako?
PETIGRU: U evropskim zemljama postoji Zakon o negiranju genocida. Koliko sam upoznat, takav zakon ne postoji u Republici Srpskoj, ali ni u Republici Srbiji. Problem negiranja genocida prožima čitavu političku kulturu u Republici Srpskoj, od samog vrha pa do općina. Predsjednik RS Milorad Dodik je javno izjavio kako nikada neće prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid. Načelnik Višegrada Slobodan Popović pokušava ukloniti spomenik koji ukazuje na genocid u Višegradu.

MONITOR: Pisali ste Stejt departmentu o genocidu i Hilari Klinton o Srebrenici?
PETIGRU: Pokušao sam State Departmentu iznijeti svoje analize. Pokušao sam reći da se, kada se radi o Srebrenici, morate zapitati gdje su glasači. Kao rezultat genocida, glasači se nalaze u egzilu širom svijeta, izbjeglice su u svojoj zemlji, ali većina ih počiva u Memorijalnom centru u Potočarima. Pokušao sam objasniti kako bi to bio izbor nekog bosanskog Srbina koji bi negirao genocid. Objasnio sam joj to kao završni čin genocida, koji je počeo 1992. godine.

MONITOR: Jeste li dobili njen odgovor?
PETIGRU: Samo indirektno.

MONITOR: Džon Keri?
PETIGRU: Nadam se da će novi sekretar SAD-a Džon Keri zauzeti mnogo jasniju političku opciju.

MONITOR: Je li Bosna prepuštena samoj sebi?
PETIGRU: Nisam stručnjak da bih govorio o bosanskohercegovačkoj politici, ali mislim da je podsticanje da Bosna riješi samostalno svoje probleme, pod vlastitim uslovima, dobronamjerno. Podržavam to, jer bi ona tako postajala multikulturalnija i jedinstvenija zajednica. Opet, mislim da je pogrešno započeti s takvim pokusima na području Srebrenice koja je preživjela genocid. To je bila velika greška.

MONITOR: Koliko je značajna presuda Kunarac-Vuković-Kovač za međunarodno pravo?
PETIGRU: ICTY je presudu o predmetu protiv Kunarca, Vukovića i Kovača unio u istoriju, jer to je presuda koja nosi glavu temu: silovanje kao ratni zločin. Taj zločin protiv čovječnosti je u anale međunarodnog prava tek tada prvi put ušao. Ta presuda je ključni napredak u sklopu borbe za pravdu i i proces kažnjivosti. Ona će biti prevencija za bilo koji takav zločin u budućnosti. Počinitelji moraju znati da će na temelju te presude biti procesuirani i zatvarani. Moj prijatelj Debra Bergofen je u svojoj posljednjoj knjizi napisao da presuda Kunarac pretvara čin silovanja, seksualnog zlostavljanja i seksualnog porobljavanja žene, koja je ignorirana i nevidljiva, u čin pravo i kažnjivog djela. Osim toga, ovo je dokaz da su bošnjačke žene i djevojke preživjele torturu kao dio genocidne politike. S obzirom da u Republici Srpskoj imate politiku poricanja, ovaj dokument na temelju međunarodnog prava je iznimno važan, jer pokazuje ono što se dogodilo na području Foče. Da ICTY nije prepoznao ili pak da je ignorirao ovaj zločin, to bi bio veliki neuspjeh za čovječanstvo.

MONITOR: Načelnik opštine Višegrad povodom izgradnje spomenika u Memorijalnom centru Stražište pozvao se na ICTY, gdje je rekao da ne postoji presuda za genocid u Višegradu, te da spomenik mora biti uklonjen.
PETIGRU: Takav istup Slobodana Popovića u kojoj tvrdi da ne postoji presuda za genocid u Višegradu je licemjerna, jer ona već postoji u Srebrenici. Tako se RS i Višegrad brane poricanjem i osporavanjem te presude.

MONITOR: U Rogatici su zabilježena prva silovanja i seksualna zlostavljanja muškaraca?
PETIGRU: Da, i muškarci su preživjeli mnoge torture seksualnog zlostavljanja. Prvi put su takva zlostavljanja zabilježena u Rogatici, ali vi imate takve dokaze i u Omarskoj. ICTY je sada pokazao u svojim dokumentima da je čin silovanja rodno neutralan, baš iz tih razloga. To je tako unešeno, da se u Bosni ali i drugim zemljama više ne bi ponovila ista sudbina.

Zločin novim sredstvima

MONITOR: Svake godine prilikom obilježavanja logora u Foči dođe do incidenata između žrtava i stanovništva koje se nastanilo u tom mjestu. Kakve to posljedice ima?
PETIGRU: Zabrana žrtvama da obilježe svoja stratišta ili pak da im se protivrječi tokom njihovog obilježavanja dešava se i u Foči i u drugim mjestima u Republici Srpskoj. Prijedor je primjer kako se istina potiskuje. Takve zabrane i suzbijanje istine nisu ništa manje nego nastavak politike genocida. Takva djela su dio orkestra zastrašivanja Bošnjaka, kako se oni ne bi vratili na svoja ognjišta u RS. Rezultat psihološkog zastrašivanja je, po mom mišljenju, kršenje temeljnih ljudskih prava, to je zabrana slobodnog kretanja u svojoj zemlji, do povratka koji je utvrđen Daytonskim sporazumom. Takve radnje treba procesuirati kao zločine protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu.

Činovi diskriminacije i zastrašivanje su brojni u tom entitetu, teško ih je obuhvatiti jednim intervjuom. Jedan takav čin je izgradnja srpskih pravoslavnih crkava na ruševinama džamija, na bošnjačkom zemljištu, ili na ulazu u bošnjačka sela. U potonjem, mislim na crkvu koja se gradi u naselju Budak nadomak Memorijalnog centra u Potočarima. Paulina Janusz je u jednom svom tekstu to nazvala „inat-crkve”. Budak je bošnjačko selo u kojem su živjeli Bošnjaci do početka agresije. Nema Srba u ovom selu koji bi pohađali vjersku pouku u ovoj crkvi. Drugo, crkva se nalazi odmah pored mjesta gdje je ekshumirana sekundarna masovna grobnica. Treće, crkva se nalazi na ruti gdje su se bošnjački mladići kretali prema Tuzli, tokom bježanja iz Srebrenice. Četvrto, zvonik crkve se nalazi tako visoko da se može s jedne strane vidjeti iz sela Budak, a druge strane može se jasno vidjeti iz Memorijalnog centra Potočari. Sve sam to ove godine zabilježio fotografijama, i gotovo na svim fotografijama vidi se kako se iznad skele gdje se gradi crkva visoko vijori srpska zastava.

Edvin KANKA ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo