Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DAVID PETIGRU, PROFESOR FILOZOFIJE NA SOUTERN DRŽAVNOM UNIVERZITETU KONEKTIK, SAD: Genocidna politika još postoji

Objavljeno prije

na

Dr Pettigrew je član Steering Committee of the Yale University Genocide Studies Program, Bosnian-American Genocide Institute and Education Center u Chicagu, International Team of Experts for the Institute for Research of Genocide Canada. Na mnoge univerzitete pozivan je da drži predavanja, a objavio je mnoge eseje iz istraživanja o etici i genocidu. Posjetio je brojna stratišta u BiH.

MONITOR: Šta Vas drži da istražujete zločine u Bosni i Hercegovini?
PETIGRU: Prije svega radi se o posvećenosti socijalnoj pravdi. Predajući o genocidu i holokaustu više me zanimao ovaj savremeni genocid, koji se desio u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: I kako gledate Bosnu iz američke perspektive?
PETIGRU: Ne znam koliko mogu tačno odgovoriti na vaše pitanje. Moj zaključak je da je u Bosni, uz veliko poštovanje, sve mnogo komplikovano. Multikulturalno u Bosni i Hercegovini je legalizirao Dejton, ali to je značilo i legaliziranje ratnog zločina. Legalizovana je Republika Srpska a kako vidimo politika tog entiteta je što veća separatizacija. Sve je mnogo komplikovano, uključuje i pravdu, obrazovanje…

MONITOR: Prije nekog vremena izjavili ste da se u Bosni dogodio „moderni genocid”. Šta to znači za naše prostore?
PETIGRU: Moderni genocid podrazumijeva genocid u Bosni, kao i u Kambodži, Darfuru ili pak Ruandi. Genocid nad Jermenima se dogodio 1915. godine, holokaust je bio prije nekih 60 godina. O tome svjedoče mnoga istraživanja a kako to izgleda možemo vidjeti i u Muzeju holokausta u Čikagu. Holokaust je bio organizovan, kreiran, ali njegove žrtve koju su ga preživjele podigle su Muzej, kako bi opominjale i prikazivale svijetu ono što se ne bi smjelo ponovo dogoditi. Zadnja soba je soba genocida, gdje se prikazuju filmovi o preživjelim žrtvama. Imate i fotografije žrtava iz Bosne. To je taj moderni genocid. Mnoga istraživanja o tome, pa i moja, kazuju o ponavljanju genocida, uvijek sa istim ciljem. To se manifestuje kroz propagandu, medije, obrazovanje… To je mašina ubijanja. To nas kao istraživače, posebno zanima.

MONITOR: Kada će Republika Srpska prihvatiti odgovornost za genocid?
PETIGRU: To je izvrsno pitanje. Mislim da u ovom trenutku Republika Srbija ima Deklaraciju o Srebrenici, ali koja govori o gubitku mnogih života. Nisu usvojili riječ: genocid. To bi trebao biti prvi korak. Republika Srpska se brani poricanjem, i još pokušava da rat predstavi kao građanski rat i Zapadnu zavjeru protiv Srba. U ovom trenutku ne možemo govoriti o priznavanju. Postavili ste pitanje: Kada? Odgovor je: Treba vremena! Možda neke druge generacije. Čudo bi bilo da predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić iskreno prihvate činjenicu da je počinjen genocid i da u ime svoga naroda prihvate odgovornost za počinjeni genocid. To bi dalo moralni ton i pokretanje procesa oporavka žrtava. Ne mogu zamisliti kolika je bol žrtava kada znaju da neko negira zločin genocida.

MONITOR: Genocid nije zaustavljen?
PETIGRU: Tačno. Genocid još nije završen.

MONITOR: Ne postoji mnogo pojedinaca ili institucija koje negiraju holokaust nad Jevrejima. Kada se radi o Srebrenici, ljude je teško navesti da poštuju presudu ICC-a. Zašto je to tako?
PETIGRU: U evropskim zemljama postoji Zakon o negiranju genocida. Koliko sam upoznat, takav zakon ne postoji u Republici Srpskoj, ali ni u Republici Srbiji. Problem negiranja genocida prožima čitavu političku kulturu u Republici Srpskoj, od samog vrha pa do općina. Predsjednik RS Milorad Dodik je javno izjavio kako nikada neće prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid. Načelnik Višegrada Slobodan Popović pokušava ukloniti spomenik koji ukazuje na genocid u Višegradu.

MONITOR: Pisali ste Stejt departmentu o genocidu i Hilari Klinton o Srebrenici?
PETIGRU: Pokušao sam State Departmentu iznijeti svoje analize. Pokušao sam reći da se, kada se radi o Srebrenici, morate zapitati gdje su glasači. Kao rezultat genocida, glasači se nalaze u egzilu širom svijeta, izbjeglice su u svojoj zemlji, ali većina ih počiva u Memorijalnom centru u Potočarima. Pokušao sam objasniti kako bi to bio izbor nekog bosanskog Srbina koji bi negirao genocid. Objasnio sam joj to kao završni čin genocida, koji je počeo 1992. godine.

MONITOR: Jeste li dobili njen odgovor?
PETIGRU: Samo indirektno.

MONITOR: Džon Keri?
PETIGRU: Nadam se da će novi sekretar SAD-a Džon Keri zauzeti mnogo jasniju političku opciju.

MONITOR: Je li Bosna prepuštena samoj sebi?
PETIGRU: Nisam stručnjak da bih govorio o bosanskohercegovačkoj politici, ali mislim da je podsticanje da Bosna riješi samostalno svoje probleme, pod vlastitim uslovima, dobronamjerno. Podržavam to, jer bi ona tako postajala multikulturalnija i jedinstvenija zajednica. Opet, mislim da je pogrešno započeti s takvim pokusima na području Srebrenice koja je preživjela genocid. To je bila velika greška.

MONITOR: Koliko je značajna presuda Kunarac-Vuković-Kovač za međunarodno pravo?
PETIGRU: ICTY je presudu o predmetu protiv Kunarca, Vukovića i Kovača unio u istoriju, jer to je presuda koja nosi glavu temu: silovanje kao ratni zločin. Taj zločin protiv čovječnosti je u anale međunarodnog prava tek tada prvi put ušao. Ta presuda je ključni napredak u sklopu borbe za pravdu i i proces kažnjivosti. Ona će biti prevencija za bilo koji takav zločin u budućnosti. Počinitelji moraju znati da će na temelju te presude biti procesuirani i zatvarani. Moj prijatelj Debra Bergofen je u svojoj posljednjoj knjizi napisao da presuda Kunarac pretvara čin silovanja, seksualnog zlostavljanja i seksualnog porobljavanja žene, koja je ignorirana i nevidljiva, u čin pravo i kažnjivog djela. Osim toga, ovo je dokaz da su bošnjačke žene i djevojke preživjele torturu kao dio genocidne politike. S obzirom da u Republici Srpskoj imate politiku poricanja, ovaj dokument na temelju međunarodnog prava je iznimno važan, jer pokazuje ono što se dogodilo na području Foče. Da ICTY nije prepoznao ili pak da je ignorirao ovaj zločin, to bi bio veliki neuspjeh za čovječanstvo.

MONITOR: Načelnik opštine Višegrad povodom izgradnje spomenika u Memorijalnom centru Stražište pozvao se na ICTY, gdje je rekao da ne postoji presuda za genocid u Višegradu, te da spomenik mora biti uklonjen.
PETIGRU: Takav istup Slobodana Popovića u kojoj tvrdi da ne postoji presuda za genocid u Višegradu je licemjerna, jer ona već postoji u Srebrenici. Tako se RS i Višegrad brane poricanjem i osporavanjem te presude.

MONITOR: U Rogatici su zabilježena prva silovanja i seksualna zlostavljanja muškaraca?
PETIGRU: Da, i muškarci su preživjeli mnoge torture seksualnog zlostavljanja. Prvi put su takva zlostavljanja zabilježena u Rogatici, ali vi imate takve dokaze i u Omarskoj. ICTY je sada pokazao u svojim dokumentima da je čin silovanja rodno neutralan, baš iz tih razloga. To je tako unešeno, da se u Bosni ali i drugim zemljama više ne bi ponovila ista sudbina.

Zločin novim sredstvima

MONITOR: Svake godine prilikom obilježavanja logora u Foči dođe do incidenata između žrtava i stanovništva koje se nastanilo u tom mjestu. Kakve to posljedice ima?
PETIGRU: Zabrana žrtvama da obilježe svoja stratišta ili pak da im se protivrječi tokom njihovog obilježavanja dešava se i u Foči i u drugim mjestima u Republici Srpskoj. Prijedor je primjer kako se istina potiskuje. Takve zabrane i suzbijanje istine nisu ništa manje nego nastavak politike genocida. Takva djela su dio orkestra zastrašivanja Bošnjaka, kako se oni ne bi vratili na svoja ognjišta u RS. Rezultat psihološkog zastrašivanja je, po mom mišljenju, kršenje temeljnih ljudskih prava, to je zabrana slobodnog kretanja u svojoj zemlji, do povratka koji je utvrđen Daytonskim sporazumom. Takve radnje treba procesuirati kao zločine protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu.

Činovi diskriminacije i zastrašivanje su brojni u tom entitetu, teško ih je obuhvatiti jednim intervjuom. Jedan takav čin je izgradnja srpskih pravoslavnih crkava na ruševinama džamija, na bošnjačkom zemljištu, ili na ulazu u bošnjačka sela. U potonjem, mislim na crkvu koja se gradi u naselju Budak nadomak Memorijalnog centra u Potočarima. Paulina Janusz je u jednom svom tekstu to nazvala „inat-crkve”. Budak je bošnjačko selo u kojem su živjeli Bošnjaci do početka agresije. Nema Srba u ovom selu koji bi pohađali vjersku pouku u ovoj crkvi. Drugo, crkva se nalazi odmah pored mjesta gdje je ekshumirana sekundarna masovna grobnica. Treće, crkva se nalazi na ruti gdje su se bošnjački mladići kretali prema Tuzli, tokom bježanja iz Srebrenice. Četvrto, zvonik crkve se nalazi tako visoko da se može s jedne strane vidjeti iz sela Budak, a druge strane može se jasno vidjeti iz Memorijalnog centra Potočari. Sve sam to ove godine zabilježio fotografijama, i gotovo na svim fotografijama vidi se kako se iznad skele gdje se gradi crkva visoko vijori srpska zastava.

Edvin KANKA ĆUDIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo