Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGAN ĐUKANOVIĆ, PROFESOR FPN U BEOGRADU I PREDSJEDNIK CENTRA ZA SPOLJNU POLITIKU: Polako se gradi alternativa na prostoru bivše Jugoslavije

Objavljeno prije

na

Kada su u pitanju promjene u glavnim i velikim gradovima država nastalih od bivše Jugoslavije, dakle u Sarajevu, a sasvim izvjesno i u Zagrebu, to pokazuje da ipak trendovi dominacije populističke desnice polako slabe u regionu i da se na platformama zelenih političkih partija i pokreta kao i lijevih opcija, polako gradi alternativa koja do sada nije postojala

 

MONITOR: U SAD je već više od četiri mjeseca na vlasti nova administracija, Kina ekonomski napreduje – ima i svemirski program a dobar dio svijeta snabdijeva i anti-Kovid vakcinama, Rusija već duže pokušava da povrati „staru slavu“. Može li se u bliskoj budućnosti postići neka vrsta „globalne ravnoteže“ ili će doći do nove neravnoteže sa drugačijim predznakom kada su vrijednosti zapadne demokratije u pitanju?

ĐUKANOVIĆ: I pored svih globalnih okolnosti koje upućuju da se raspored dominantnih političkih aktera menja, ipak možemo zaključiti da još živimo u unipolarnom svetu koji polako prerasta u nešto drugo i da su SAD i dalje te koje imaju i ostvaruju vlastitu dominaciju. Rusija svakako pokušava da povrati staru slavu, ali ono što je zapravo globalni trend jeste to da je NR Kina glavni američki suparnik. Da li će se i kada desiti neka vrsta globalne suprematije NR Kine ostaje da se vidi, ali do sada se potvrdilo da je teško zamisliti da postoje nekakve zamene za liberalno-demokratska načela i principe na kojima počiva savremeni svet. Dakle, u tom smislu se čini da je veoma teško očekivati da dođe do suštinske promene.

MONITOR: Bez obzira na afere u vezi sa Kinom, koje su se dešavale za vrijeme administracije Donalda Trampa, održavani su aktivni diplomatski i ekonomski odnosi, kao i međusobne posjete, što nije bio slučaj sa Rusijom. I Barak Obama je, kada je u pitanju Rusija, bio veoma uzdržan (iako ju je posjetio i pokušavao da sarađuje na važnim globalnim temama)… Da li je Kina već postala neizbježna zbog svoje ekonomske i demografske snage, a Rusija manje važna da bi joj se „opraštali grijesi“?

ĐUKANOVIĆ: Trampova administracija je imala veoma složene odnose sa NR Kinom. Mislim da će se oni u ovoj perspektivi i nastaviti, s tim što mislim da će ovome biti pridodati i veoma loši odnosi SAD sa Rusijom. Naravno da je tu veoma bitno napomenuti da Rusija u američkoj percepciji jeste nešto manje važna od Kine, koja u ovom trenutku pokušava da se dodatno osnaži, pre svega, zahvaljujući globalnoj pandemiji Kovida-19 ali i zahvaljujući širenju svog ekonomskog uticaja, kako u zemljama Afrike tako i pokušavajući da suštinski sve više prodre u Evropu.

MONITOR: Šta mislite o pristupu pitanjima demokratizacije kojima se tvrdi da za dio svjeta, a posebno za najuticajnije zemlje kao što su Rusija i Kina, zapadno viđenje demokratije kao smenjivosti vlasti i vladavine institucija, nije primjenljivo jer su njihove tradicije uređenja države i odnosa u društvu drugačije, kao i da im je razumijevanje i praktikovanje patriotizma na poseban način, najvažnije?

ĐUKANOVIĆ: Što se tiče pitanja vezanog za smenjivost vlasti i vladavinu institucija, očigledno je da su Rusija i Kina one zemlje koje imaju objektivni deficit demokratije, i u tom smislu postoji i kriza slobode izražavanja, takođe postoji i evidentno odsustvo slobode medija. Tako da mi se čini da ne postoji mogućnost da se u njima dese neke značajnije unutrašnje transformacije i da se upravo pređe ka ovim konceptima vladavine prava i jačanja čitavog korpusa ljudskih prava. Naravno da su i Kina i Rusija pokazale da postoje određeni problemi baš upravo vezani za taj deficit demokratije u ovim zemljama.

MONITOR: Pretpostavlja se da će se odnosi SAD i EU resetovati na „stara podešavanja“ sa Bajdenom ali, u međuvremenu, došlo je i do formalnog izlaska Velike Britanije iz EU. S obzirom i na kompleksne interese Velike Britanije u okviru i šireg i užeg Komonvelta i njene veće slobode u spoljnoj politici, da li će SAD sada više taktizirati u odnosima sa ovako podijeljenom Zapadnom Evropom?

ĐUKANOVIĆ: SAD i EU će probati da poboljšaju svoje odnose koji su evidentno bili ugroženi zahvaljujući prethodnoj Trampovoj administraciji. Bajden je odmah pokazao veliku spremnost da te odnose konsoliduje i unapredi tako da mi se čini da će se to vrlo brzo desiti. Naravno, neće to biti tako lak proces. To komplikuje i okončani Bregzit i unutrašnja kriza Evropske unije – da do toga što pre dođe, ali mi se čini da će SAD da se fokusiraju na rešavanje otvorenih problema u Evropi, na jačanje svojih odnosa sa EU, a u perspektivi – kada je u pitanju i Zapadni Balkan, na neki način će doprineti rešavanju ovdašnjih otvorenih pitanja, pre svega dijalogu Beograda i Prištine, a potom i konsolidaciji unutrašnjih prilika u Bosni i Hercegovini.

MONITOR: U Francuskoj pored gotovo neprekidnih protesta za vrijeme trajanja Makronovog mandata, dio desničarskih medija govori o nezadovoljstvu oficirskog kora objelodanjujući navodnu peticiju sa 75.000 njihovih potpisa koji neki zovu i „pokušajem državnog udara“. Sljedeće godine su predsjednički izbori – da li je ovo uvertira za njih ili nešto ozbiljnije i opasnije?

ĐUKANOVIĆ: Veoma je teško predvideti šta će se dešavati do samog kraja mandata predsednika Makrona. Čini se da taj desni populizam sve više raste u Francuskoj, što se nedavno pokazalo i kroz nezadovoljstvo oficirskog kadra u ovoj zemlji. Čini se da se te unutrašnje podele unutar Francuske nastavljaju i da se sasvim realno može očekivati neka vrsta manjeg bunta etničkih, manjinskih zajednica kao što se to dešavalo pre nekoliko godina. S tim što bi to sada bilo mnogo teže kanalisati nego što je bilo ranije. Da li postoji mogućnost da kandidati radikalne desnice, poput Mari Lepen, osvoje pobedu na narednim predsedničkim izborima, ostaje da se vidi, ali izgleda da je ta atmosfera koja sada postoji u Francuskoj nešto povoljnija upravo za tu vrstu političkih opcija nego za partije centra, dakle levog i desnog centra.

MONITOR: Lideri Zapadnog Balkana su se sastali na Brdu kod Kranja u okviru projekta „Brdo-Brioni“. Djeluje kao da nema ništa bitno novo, ali lokalni izbori u Hrvatskoj skreću pažnju na mogućnosti promjena. Promjene u glavnim i velikim gradovima (Sarajevo, a sada dosta izvjesno i Zagreb), prate „model“ Budimpešte. Da li se približava kraj dominacije populističke desnice i „neupitnih lidera“ jer građani jasnije shvataju i počinju hrabrije da brane svoja prava i interese?

ĐUKANOVIĆ: Evidentno je da nakon usvajanja deklaracije sa ovog samita nismo čuli ništa novo. Sem ponavljanja već uobičajenih rečenica o evropskoj perspektivi, nužnosti ubrzanja procesa evropskih integracija i tako dalje, ali ne čini mi da dobijamo bilo kakav drugačiji odnos Brisela prema Zapadnom Balkanu, naprotiv. Predsednik Makron, iako je bilo najavljeno pre nekoliko meseci da će on prisustvovati procesu Brdo-Brioni, nije se pojavio na ovom samitu kojim je obeležena i njegova deseta godišnjica. To pokazuje i neku vrstu nespremnosti Evropske unije da značajnije utiče na tok ovog procesa koji vode Hrvatska i Slovenija nakon njihovog ulaska u EU. Tako da mi se čini da ćemo biti suočeni sa brojnim latentnim problemima i napetostima u našem regionu, bez izgleda da će evropska perspektiva biti značajnije unapređena.

Kada je u pitanju promena u glavnim i velikim gradovima država nastalih od bivše Jugoslavije, dakle u Sarajevu, a sasvim izvesno i u Zagrebu, to pokazuje da ipak trendovi dominacije populističke desnice polako slabe u regionu i da se upravo na platformama zelenih političkih partija i pokreta kao i levih opcija, polako gradi alternativa koja do sada nije postojala. Naravno, to je šire uklopivo i u evropske trendove imajući u vidu da u nekima od evropskih zemalja takođe dolazi do postupnog slabljenja populističke desnice, pre svega u pojedinim državama Srednje Evrope, a vidimo, odnedavno, i u Nemačkoj. Tako da se čini da građani počinju da percipiraju svoj položaj nešto drugačije nego što je to bilo do sada i da upravo kroz te vrste alternativnih pokreta probaju da kanališu svoju poziciju u odnosu na svoje lokalne ili regionalne državne vlasti.

 

Odnos Njemačke prema EU biće nešto drugačiji kad ode Angela Merkel

MONITOR: Na jesen su parlamentarni izbori u Nemačkoj, poslije kojih  Angela Merkel više neće voditi Njemačku, a ni EU kao njena faktička liderka. Kandidat CDU/CSU Armin Lašet  je favorit Angele Merkel, ali se sve više pominju i značajne šanse zelenih koji su kandidovali mladu Analenu Berbok. Koliko je za odnose u EU ali i za politiku proširenja, važno ko će biti na čelu njemačke vlade?

ĐUKANOVIĆ: Angela Merkel će, po svemu sudeći, nakon narednih uzbora uspeti da okonča svoju dugogodišnju vladavinu. Nisam siguran da će Lašet imati taj kapacitet o kojem se priča – da bi on mogao da zajedno sa Zelenima uspostavi tu neku vrstu nove koalicije između CSU/CDU i partije Zelenih koji su opet sa druge strane kandidovali svoju političarku Analenu Berbok. Dakle, čini mi se da će, kada je u pitanju odnos Nemačke prema EU, prema čitavom projektu, biti nešto drugačiji, a pre svega kada je u pitanju proširenje na Zapadni Balkan, imajući u vidu da će se te rezerve prema balkanskim političkim elitama i društvima dodatno produbiti i da će i ovako nepovoljan trend u tim procesima evrointegracija ostati, odnosno da će se nastaviti upravo ovakvo jedno odugovlačenje čitavog procesa koji ovih godina puni blizu dve decenije neuspešnog otpočinjanja.

 

Jedino SAD mogu dovesti do okončanja izraelsko-palestinskog sukoba

MONITOR: Ko ima stvarnu moć da okonča sukobe Izraela i Palestinaca i veliko stradanje civila?

ĐUKANOVIĆ: Kao i uvek Brisel neće uspeti da išta značajnije uradi na Bliskom istoku. SAD su uistinu uspele da drugačije reaguju nego što bi to prethodna Trampova administracija uradila. Ali su te napetosti, ta čitava spirala netrpeljivosti između Izraela i Palestinaca toliki da je veoma teško očekivati kada će se zapravo zaustaviti ovi međusobni napadi. Čini mi se da Rusija na ovom terenu takođe pokušava da ojača svoju političku ulogu ali da to neće uspeti i zapravo, očekujem da bi jedino angažman SAD mogao da dovede do primirja i suštinski do okončanja ovog sukoba. Ujedinjene nacije su se, kao po ko zna koji put, pokazale prilično nesposobnim u ovom konfliktu i čini mi se da ne postoji mogućnost da se, u neko dogledno vreme, UN repozicionira tako da rešava ovako osetljiva pitanja kao što je odnos Izraela i Palestine.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Ako nas u Evropu prime, biće na guranje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije greške kakvu je sebi dozvolio premijer, ishitreno uvodeći vize turskim državljanima na osnovu pogrešnih informacija, on u zapadnim zemljama ne bi opstao na toj funkciji, ili bi pokušao da opstane tako što bi ostavku morali da daju ministar unutrašnjih poslova i direktor policije

 

 

MONITOR: HRA je pozvala tužilaštvo da hitno informiše javnost o rezultatima istrage incidenta na Zabjelu, kao i mjerama koje se preduzimaju protiv svih koji su širili govor mržnje usmjeren prema turskim državljanima u Crnoj Gori. Kako cijenite postupanje tužilaštva?

GORJANC PRELEVIĆ: Jasno je da je policija grubo pogriješila u analizi događaja i identifikaciji napadača kao turskih državljana, tako što se bezrezervno pouzdala u oštećenog, koji je bio “naš” crnogorski državljanin i to još sin kolege policajca.

Tužilaštvo, takođe, nije posumnjalo u pogrešne informacije policije, iako je advokat okrivljenih od početka insistirao da oni nisu ni bili prisutni na mjestu događaja. Nadležni tužilac je trebalo da u roku od 72 časa, koliko su strani državljani bili zadržani u tzv. tužilačkom pritvoru, temeljno provjeri njihove odbrane, a posebno jer je incident zabilježen kamerama.

Što je najgore, i sud je povjerovao policiji i “našem” oštećenom, i vidio osnovanu sumnju da odredi pritvor. Sve u svemu, anti-turska histerija koja je medijski žestoko pripremana nekoliko nedjelja, a kulminirala na ulicama poslije incidenta primijenjena od razjarenih navijača, u kombinaciji sa činjenicom da je sin policajca povrijeđen u incidentu, očigledno je uticala na rad i policije i tužilaštva i suda. To je nedopustivo u pravnoj državi.

Ipak, dobro je što je tužilaštvo uvidjelo grešku prije nego što se agonija produžila i zatražilo oslobađanje okrivljenih. Ali to se desilo tek pošto je premijer faktički “zaratio” s Turcima, uvodeći im momentalno vize, a što sad već dolazi na naplatu. Ovu ishitrenu odluku donijetu na osnovu netačnih podataka platiće svi građani Crne Gore od onih koji u Tursku moraju na liječenje, da rade, da studiraju ili koji žive od turizma i investicija i Turske.

Što se tiče govora mržnje, uvidjeli su da su pokliči “Ubij, ubij Turčina” na prvom skupu poslije incidenta govor mržnje i istražuju, tako je objavljeno. Još nije objavljeno da su kao govor mržnje prepoznati povici “Turci napolje” i “Turčine odlazi” sa protesta ispred Vlade. Idealno, Državno tužilaštvo je trebalo brže da postupa i da odmah upozori da će svaki govor mržnje biti procesuiran. Takođe je trebalo da upozori da se sačekaju rezultati istrage prije bilo kakvog zaključivanja o tome ko je koga prvi napao i koje su nacionalnosti napadači.

Dobro je što je procesuirana osoba koja je zapalila vozilo državljana Turske, nadam se da će ubrzo otkriti i one koji su uništili turske radnje u Podgorici i Baru. Sve su to zločini iz mržnje koji se moraju strožije kazniti, u skladu sa zakonom koji to izričito propisuje.

MONITOR: Kako vidite rad policije u ovom slučaju?

GORJANC PRELEVIĆ: Policija je saopštavala koga je sve uhapsila, a onda i protjerala od Turaka, i danas saopštavaju koje represivne mjere sprovode prema strancima. Jasno je da je policija podilazila i podilazi želji nasilnih građana koji su protestovali na ulici i izlivali mržnju po društvenim mrežama. Činjenica da je u incidentu povrijeđen sin njihovog kolege, zahtijevala je da se saopšti da li u istrazi postupaju njegove neposredne kolege, policajci koji ga poznaju ili ne, ali to nije saopšteno, tako da je svaka sumnja u pogledu pristrasnosti opravdana, jer nije uklonjena, a greška u identifikaciji osumnjičenih je napravljena.

U poslednjem saopštenju policije primjetno izostaje pominjanje državljanstva „sva četiri strana državljanina“ koji su naknadno identifikovani, jer su, bar oni koji su dosad uhapšeni, isključivo Azerbejdžanci. Prema tome, Turci, kojima je premijer po hitnom postupku uveo vize, možda nisu ni krivi ni dužni, dok Azerbejdžance nismo još stigli da zamrzimo, iako možda ni oni nisu prvi počeli. Sve je to krajnje neozbiljno i pokazuje da su na najodgovornijim funkcijama ljudi koji primjenjuju populizam radije nego zakon. Za ulazak u EU se traži samo ovo drugo.

MONITOR: Niko nije ponudio ostavku. Zašto izostaje utvrđivanje i preuzimanje odgovornosti?

GORJANC PRELEVIĆ: Poslije greške, kakvu je sebi dozvolio premijer ishitreno uvodeći vize turskim državljanima na osnovu pogrešnih informacija, on u zapadnim zemljama ne bi opstao na toj funkciji, ili bi pokušao da opstane tako što bi ostavku morali da daju ministar unutrašnjih poslova i direktor policije.

Vidjeli smo da su u Sloveniji zbog ubistva jednog čovjeka dva ministara podnijela ostavke, dok je aktuelni crnogorski ministar policije zbog zahtjeva da da ostavku poslije ubistva 12 ljudi na Cetinju optužio sve koji su mu ostavku tražili da rade za mafiju. Radi se o dijametralno suprotnom poimanju demokratije i moralne odgovornosti, a i o nepoštovanju birača. Birači očigledno služe samo da dovedu određenu grupu na vlast, koja se onda grčevito drži fotelja, bez obzira na bilo šta.

MONITOR:  Kako vidite odgovornost vlasti za talas nasilja prema turskim državljanima?

GORJANC PRELEVIĆ: Premijer je populistički podišao masi koja je vikala na ulici, umjesto da vodi odgovornu politiku.

Trebalo je odmah objavljivati tačne informacije, upozoravati da informacije o ubistvima, otmicama, silovanjima i sl. nisu tačne, čuvati svakog čovjeka, jer to je posao države, da čuva mir i sprječava histeriju koja je mogla da odnese i ljudske žrtve.

S druge strane, ako je i bilo incidenata od strane stranih državljana koji nisu procesuirani, i to je za osudu. Međutim, toliko toga još nije procesuirano ni u odnosu na domaće državljane, da ne vidim razlog zbog koga bi bili više kivni na strance. Jedino ako nam je draže da nas napadaju „naši“, što je apsurdno.

„Događanja naroda“ na ulici su u nedavnoj istoriji u više navrata bila režirana i nijesu bila nikakav glas pravednih, nego glas igrača vrlo partikularnih političkih interesa. Moralo se naučiti da se tome a priori ne podilazi. Poteze vlasti su pomno pratile i međunarodne organizacije i strane ambasade, naravno, u prvom redu Turska. Iako su mudro ćutali i podržavali vlast pretpostavljajući da znaju šta rade, i vjerovatno strahujući da su razmjere incidenta drugačije, kad se pokazalo da je slika drugačija i da su Turci u suštini pogrešno i brzopleto optuženi, turski ambasador je nastupio s viznim ultimatumom, očekivano i razumljivo. Ostaje da se vidi koje će sve biti posljedice ovog incidenta koji je, sve u svemu, značio jedan veoma ozbiljan izraz neprijateljstva prema svim državljanima te države. Sve to doprinosi da, ako i uđe u EU, Crna Gora u dogledno vrijeme ne bude tretirana ravnopravno, kao punopravna članica.

MONITOR:  Kako vidite to da dok se približavamo EU, crnogorska zbilja nerijetko podsjeća na devedesete u novom ruhu?

GORJANC PRELEVIĆ: Kao vrhunski izraz neodgovornosti prema budućnosti države, koju prije svega čine mladi. Istraživanja pokazuju da masovno teže da se isele. To ne čudi jer i njima državna politika izgleda kao nesmirena životinja koja juri svoj rep umjesto da nas vodi ka boljem standardu i demokratiji koja zaslužuje članstvo u EU. Na vlasti su mlađi ljudi koji nemaju iskustvo devedesetih, nisu naučili te lekcije, dok su, sa druge strane, itekako svjesni moći podgrejanog nacionalizma. To je destruktivna, kratkoročna moć, ali dovoljna za postizanje političkih i privatnih ciljeva. Oni koji su vidjeli zlo devedesetih sada su s razlogom zabrinuti.

MONITOR: Kako komentarišete ocjene posljednjeg Izvještaja EU?

GORJANC PRELEVIĆ: Radi se o brojnim korisnim nalazima, mnogo toga se prepisalo od prošle godine jer napretka nije bilo. Ipak, radi se i o uljepšanoj slici da bi Crna Gora još imala šanse da do kraja iduće godine završi pregovore, to je očigledno. Mnogo više bi se moglo iskritikovati. I sve je to, što bi se reklo, ljudski, pre svega imajući u vidu plemenitu težnju Evropske komisije da nas ugura u EU, što bi za Crnu Goru svakako mnogo značilo prije svega u bezbednosnom smislu, a i ekonomskom i kulturnom. Međutim, zabrinjava domaća politička atmosfera koja ne pokazuje dovoljnu ozbiljnost, nema zajedništva koje bi se očekivalo u ovom ključnom istorijskom trenutku, ne vidi se da svi rade u istom cilju, pa zbog toga sumnjam da se završna mjerila mogu ispuniti do kraja iduće godine u poglavlju 23.

MONITOR: Hoće li nas ugurati u EU, ili ćemo to zaslužiti?

GORJANC PRELEVIĆ: Ako nas prime, biće na guranje, ali od nas zavisi koji nivo poniženja ćemo dopustiti. Već se govori o ukidanju stvarnih članskih prava jer vide s kim imaju posla. Crna Gora je dovoljno mala da može lako da se dovede u red, samo kada bi za to postojala dovoljna politička volja i snaga.

MONITOR: Pozvali ste da se Zakon o spomen obilježjima primijeni u Pljevljima, gdje se, između ostalih,  nalazi i ulica Pavlu Bulatoviću, ministru policije u vrijeme zločina deportacija. Saopštili ste da se otvaraprostor glorifikaciji ratne prošlosti, podriva demokratija i vladavina prava,  produbljuju podjele u multietničkoj zajednici Pljevalja i narušava međunarodni ugled Crne Gore.

GORJANC PRELEVIĆ: Radi se o pitanju vladavine prava. Ona je neophodna za ulazak u EU, kao i za mir u Crnoj Gori. Ne bi smjelo biti revizionističkog preimenovanja ulica koje je pritom i nezakonito.

MONITOR: Iako su mediji izvještavali da ćete biti kandidatkinja za poziciju Obudsmana/ke, nijeste se kandidovali za tu poziciju. Zašto?

GORJANC PRELEVIĆ: Nisam mogla da zamislim da budem kandidatkinja predsjednika koji odlikuje Amfilohija. Nemoguće je jednom rukom preporučiti aktivistkinju za ljudska prava žrtava ratnih zločina, a drugom odlikovati mecenu ratnih zločinaca od Arkana, preko Šešelja do Radovana Karadžića. Razmišljala sam bi li vrijedjelo, zarad “višeg cilja”, upustiti se ipak u taj proces koji je možda mogao dovesti do kandidature. Zaključila sam da bih u tome izgubila svoje principe, iako bih možda stekla funkciju. Akcija za ljudska prava ima nezavršenog posla i planove za rad kao i u posljednjih 20 godina.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE, NOVI SAD: Ostaje nam samo Evropa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti turbulencije koje čekaju Evropsku uniju, ali i kakva nas sve globalna prekomponovanja očekuju u ne tako dalekoj budućnosti

 

 

MONITOR: U Novom Sadu se 1. novembra okupilo više od sto hiljada ljudi. Komemorativni skup je protekao mirno. Ali, ima i onih koji smatraju da je trebalo da se pomenu i neki novi politički ciljevi, pa i zahtjevi. Da li je bilo prikladno i cjelishodno da se sa tog mesta traži ostavka Aleksandra Vučića?

POPOV: Ne, mislim da bi to bilo potpuno pogrešno. Ne samo zato što bi vlast imala argument za svoje tvrdnje da ljudima koji protestuju uopšte nisu bitne žrtve-16 naših sugrađana koje je ubila kriminalno koruptivna hobotnica koja je na vlasti. Trebalo je biti tog dana u 11,52  kod Železničke stanice u Novom Sadu, ili bilo gde na bulevarima koji su bili tesni da prime sve koji su došli da obeleže ovu tužnu godišnjicu, pa da se oseti duh tog događaja. Nisam mogao da zamislim da je moguća takva-kako bi rekli, gromoglasna tišina tako ogromnog broja ljudi pored koje bi se-da nije dronova koji su zujali iznad naših glava, mogla čuti muva kad proleti. U tom iskrenom pijetetu trebalo je videti suze na obrazima ljudi kada je Blokaderski hor nakon 16 minuta ćutnje otpevao “Cveta trešnja u planini” sa refrenom “sve je isto u mom kraju samo mene tamo nema”. Dakle, to je bio dan sećanja pun emocija, kao i prethodne večeri kada je Novi Sad dočekivao studente i građane iz svih krajeva Srbije. Posebno studente iz Novog Pazara koji su tokom 16 dana pešačenja prešli oko 400 kilometara i koji su dobili najveći aplauz i svi prisutni skandirali “Novi Pazar”, da bi se shvatilo da te večeri i sledećeg dana-1. novembra, nije bilo mesta nikakvim političkim porukama. Najveća poruka je zapravo bio taj skup.

MONITOR: Nedavno je usvojena do sada naoštrija Rezolucija EP o stanju u Srbiji. Dosadašnje nisu naišle na reakciju-bar djelimičnu podršku EK i Evropskog savjeta. Šta se, ovog puta, može očekivati?

POPOV: Sramotno je dosadašnje ponašanje čelnika EU koji su žmurili na sva nepočinstva ovog režima, samo radi kooperativnosti režima oko Kosova i iskopavanja litijuma. To je bilo posebno vidljivo u vreme vladavine Angele Merkel, kada je bila na snazi doktrina “stabilokratije” zarad mira u kući odnosno u regionu i isporučivanja svega što se od režima tražilo. Zbog toga je podrška ulaska Srbije u EU sa nekadašnjih 70 odsto u vreme Demokratske stranke na vlasti, sada spala na samo 30 odsto. Što se tiče odnosa EU prema Srbiji nakon usvojene Rezolucije, ne može se očekivati oštriji zaokret jer je EU trenutno okupirana unutrašnjim problemima i podelama, a sada je i Amerika više ne tretira kao partnera-nego kao nevažnog subjekta u trenutnim nadigravanjima sa Rusijom i Kinom. Naravno, ako bude političke volje i saglasnosti unutar EU, mogle bi uslediti sankcije u vidu uskraćivanja sredstava iz Plana rasta, i nastavak blokiranja otvaranja novih poglavlja. Naravno, ovde ne treba zaboraviti ni pomoć EU u rešavanju predstojeće energetske krize u vreme kada su SAD uvele sankcije NIS- u i kada nam je Rusija produžila ugovor o isporuci gasa samo do kraja godine, a nakon isteka tog ugovora sledi zabrana daljeg prijema ruskog gasa od strane EU.

MONITOR: Smatrate da Vučić više ne računa na Milorada Dodika, a vidimo da od njegovih skorašnjih posjeta Moskvi, Pekingu-i prije toga Majamiju, nema efekata. Na koga Vučić u regionalnom i međunarodnom okruženju može da se osloni?

POPOV: Kopirajući Dodika koji je za sebe napravio dil stoleća, Vučić će prvo pokušati da se ponovo umili Amerikancima, odnosno Trampu. Posle onog skandala u Majamiju, kada je pokušao da se prošvercuje na donatorsku večeru Republikanske stranke, Vučić je , po svemu sudeći, u velikoj nemilosti kod Trampa i njegove administracije, što se moglo videti iz više njenih poteza, a pre svega povlačenjem kandidature Marka Brnovića za ambasadora. Za kojeg se znalo da je veoma naklonjen sadašnjem režimu u Srbiji. Ni Ričard Grenel nije više na funkciji sa koje bi više mogao da približi Vučića i njegov režim Trampu i Vašingtonu generalno. Vučić pokušava kontrolu štete tako što će Narodna skupština usvojiti lex specialis o Generalštabu i tako omogući Kušneru- Trampovom zetu, da izgradi hotel “Tramp” u centru Beograda. Upitno je da li će to sve doprineti približavanju Vučića Trampu, jer je nakon skandala sa falsikovanim dokumentom o skidanju zaštite Generalštaba, Kušnerova firma izjavila da razmatra druge mogućnosti.

Režim se ne može osloniti ni na Rusiju, što je pokazao odnos prema gasnom aranžmanu, a Kinu zanimamo samo dok može da crpi naša rudna bogatstva po mizernoj nadoknadi, odnosno da kroz skupe kredite angažuje svoju operativu na infrastrukturnim projektima. Ostaje nam samo Evropa. Dakle, od četiri stolice, nama nije ostala ni šamlica iz Bele kuće.

MONITOR: Da li u mogućem odlasku Šmita vidite državni interes SAD i sadašnje administracije ili tek kapric Trampa lično da „napakosti“ Njemačkoj, najmoćnijoj zemlji EU, čiji izbor je bio Šmit?

POPOV: Kada je Tramp u pitanju sve varijante su u igri i ništa me ne bi iznenadilo. Ovde nije namera da se napakosti samo Nemačkoj, nego i Evropi u celini. Još joj samo fali da uz sve unutrašnje i globalne izazove i probleme ima nestabilnu BiH kao trn u zdravoj nozi.

MONITOR: Nije samo Srbija u neuzvjesnosti kako će održati osnovne funkcije snabdijevanja građanstva zbog SAD sankcija ruskim energetskim kompanijama. Tramp je odbio čak i molbe svog „velikog prijatelja“ Viktora Orbana. Može li ova sitauacija-u kojoj igraju samo Tramp i Putin, dovesti do promjena vlasti u pogođenim evropskim zemljama- kako već tvrde u Bugarskoj?

POPOV: Ovo stvara plodno tlo za dalje bujanje populizma i nacionalizma u EU posebno u zemljama koje su ranije pripadale sovjetskom bloku i dolaska na vlast ultradesnih političkih opcija. Teško je predvideti sve turbulencije koje čekaju Evropsku uniju, ali i kakva nas sve globalna prekomponovanja očekuju u ne tako dalekoj budućnosti.

MONITOR: Tramp je nesmiriv, istovremeno lično preuređuje Belu kuću i sprovodi svoj plan u 20 tačaka za Gazu, plaši Evropu, održava susrete sa drugim diktatorima-ignorišući Putina…Liberalnoj SAD nije lako. Pominje se da bi Barak Obama mogao više da se, i tim povodom, angažuje u američkoj javnosti. Kako Trampov političko-ekonomski  rašomon izgleda i da li je Obama neko ko može da probudi intimno nezadovoljne ljude u SAD?

POPOV: SAD se nalazi pred velikim iskušenjima sa ovakvim vođstvom i svaki glas razuma-poput Obaminog, je dobrodošao i potreban. Ali bojim se da će se stvari dalje pogoršavati posebno kada najvećom silom na svetu rukovodi neodgovoran čovek koji na Ameriku gleda kao na veliku igračku (veliki Vučić u velikoj zemlji). Ako do isteka mandata ne izazove velike nemire, ili možda nešto još gore u SAD, kladim se da će po isteku ovog mandata sve učiniti da protivustavno ide i na treći mandat. A to može biti kraj Amerike kakvu smo do sada poznavali.

 

Vučić se preračunao, studenti su pokazali neviđenu istrajnost uspijevajući da animiraju i građane

MONITOR: Iako se Vučić pred komemoraciju za 16-oro stadalih, neočekivano izvinio studentima i svim svojim oponentima, tog dana je uhapšen gradski odbornik Miša Bačulov, pod krajnje bizarnom sumnjom za podrivanje ustavnog poretka. A sada svjedočimo o nepriličnom i izazivačkom ponašanju stanovnika Ćacilenda dok Dijana Hrka,  majka žrtve, štrajkuje glađu. Čemu ovoliko kameleonstvo?

POPOV:  Da, stvari su eskalirale već dan nakon komemorativnog skupa u Novom Sadu kada su građani Beograda, Novog Sada i okolnih mesta pohrlili u Beograd da podrže Dijanu Hrka-majku Stefana koji je poginuo ispod nadstrešnice, koja je ispred Skupštine Srbije započela štrajk glađu do ispunjenja njena tri zahteva. Od kojih je prvi  odgovornost za  tragediju, koja podrazumeva i Vučićevu odgovornost. Tom prilikom je došlo do ozbiljnih incidenata koji su mogli da prerastu u sukob širih razmera, jer je teško kanalisati nagomilani bes građana zbog bezočnosti i bahatosti.

Kada je reč o kameleonstvu, to je modus vivendi ovog režima – laž, laž i samo laž. Dok se Vučić izvinjavao studentima, elektronski mediji pod kontrolom vlasti-a pre svega TV Informer i TV Pink, emitovali su najogavnije laži o građanima koji protestuju. To je njegov treći poziv na dijalog i drugo izvinjenje, koje je trajalo jedan dan. A zatim se svom silinom obrušio na političke neistomišljenike. On tako pokušava da kupi vreme računajući da će se, kao što je to u više navrata bio slučaj, protesti sami od sebe ugasiti i da će na kraju ceh platiti inženjeri koji su bili angažovani na rekonstrukciji železničke stanice u Novom Sadu i nekoliko ljudi nižeg ranga iz nadležnih ministarstava i-pojeo vuk magarca . Međutim, preračunao se u tome, jer su pre svega studenti pokazali neviđenu istrajnost uspevajući pritom da animiraju i građane angažovane kroz zborove, ali i druge cehove kao što su poljoprivrednici, koje je ojadila ova vlast.

 

Moguće da je s Dodikom u SAD dogovoreno da se povuče a da ne snosi dalje sankcije

MONITOR: Iako je- sa još 48-oro, skinut sa liste sankcija američkog OFAC, smatrate li da Milorad Dodik više nema političku budućnost. Može li  ostati „vladar iz sjenke“?

POPOV: Da bi se odgovorilo na ovo pitanje trebalo bi znati detalje dila koji je on postigao sa Trampovom administracijom, o čemu se može samo nagađati. Međutim, imajući u vidu upozorenje Marka Rubija iz marta ove godine da je Dodik glavni faktor destabilizacije BiH teško je verovati da je ta varijanta moguća. Pre će biti da je reč o aranžmanu sličnom onom koji je Holbruk postigao sa Karadžićem (koji je kasnije pogažen) da se povuče sa političke scene i da neće snositi dalje sankcije. Naravno pre toga će Dodik da odradi ono što je od njega Vašington tražio, odnosno da Skupština RS poništi sve zakone koji se odnose na vanustavno delovanje, usvojene od 2023., među kojima je i zakon zbog kojeg je Milorad Dodik osuđen. Imenovan je i v.d. predsednika RS. Pošto je Amerika podržala povlačenje Visokog predstavnika uz obrazloženje da tri konstitutivna naroda treba sami da se dogovaraju, u takvom aranžmanu sigurno je da nema mesta za Dodika ako uzmemo u obzir navedenu ocenu američkog državnog sekretara. Verovatno je to i deo dila koji je Cvijanovićka postigla tokom boravka u Vašingtonu. No, i tu treba imati rezervu, ako se ima u vidu nepredvidljivost Trampa, jer je nastup američkog predstavnika u Savetu bezbednosti izazvao šok. Na 30. godišnjicu od donošenja Dejtonskog sporazuma u najmanju ruku se očekivalo da se Dejtonski sporazum koriguje u smislu da se od BiH stvori funkcionalna država kao servis svih njenih građana i tako spreči stalno nadigravanje, odnosno nabacivanje lopte jednih drugima od strane predstavnika tri konstituciona naroda. Umesto toga, ovakvim “rešenjem” im se omogućuje da sada, bez upliva sa strane, nastave ovu igru uz puni blagoslov onoga koji je i iznedrio Dejtonski sporazum i tako nastave sa daljim rastakanjem ove države.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Voljela bih da znam da ljudskost nije izgubljena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odvratno mi je to navijačko iživljavanje nad  drugačijim mišljenjem i nemoćnima. Društvo je zapušteno u svakom smislu. Maloj  grupi obogaćenih(pozicijom ili kriminalom) sve je  dostupno i moguće. Ostali trpe  teror tzv preduzetnika i političkih diletanata. U haosu i nepravdi sve veći broj  ljudi  se svrstava  ili  uzima pravdu u svoje ruke. Tako  „topovsko meso“ i ovih dana šeta ulicama ili društvenim mrežama  koristeći  fašističke metode samoinicijativno ili po instrukcijama, svejedno

 

 

MONITOR: Kako komentarišete narodne patrole na Zabjelu, ali i u drugim djelovima Podgorice,  i nasilje nad turskim državljanima koje je buknulo nakon sukoba na Zabjelu,  o kojem ne znamo punu istinu, i ranjavanja Podgoričanina?  

KOVAČEVIĆ: Nisam iznenađena. Znam  da  Vlada svojom  politikom turizma i investicija sistematski proizvodi  ksenofobiju. Zadnjih godina  prostituisanje prostorom i stereotipnim biznisima ugrožava elementarna prava domicilnog stanovništva ( živjeti u Kotoru znači svakodnevno trpjeti ugrožena prava i poniženje). Treba biti dobro osviješten pa u ekscesnim situacijama znati da  za tu situaciju nisu odgovorni stranci već   rukovotstvo grada i države.  Plaćamo državni aparat koja ima najbrojniju Vladu neosviješćenih osoba o značaju pozicije na kojoj se nalaze i odgovornosti koja iz toga proističe. Nepripremljeni  partijski delegati/kinje, zastupnici su partijskih interesa  bez vizije razvoja države ( privrede, kulture, zdravstva, obrazovanja, mira)  i percepcije procesa koji se dešavaju u svijetu, a koji se neminovno odražavaju i na Crnu Goru. Rezultat su  narodne patrole, horde muškaraca zadojenih mržnjom koji špartaju glavnim gradom i policija koja nije sposobna da garantuje sigurnost.  Sve je ovo znak da smo duboko zaglibili i da je  priča o napretku, meritokratiji, bezbjednosti,  standardima civilizovanog svijeta bila naša nada  a njihova lažavina.  Ozbiljno sumnjam da ovo što se dešava nije slučajno (iako je slučajem izazvano)i da nam predstoje opasni dani nesigurnosti  koje će ovakva vlast  proizvoditi.

MONITOR: A reakcija vlasti i institucija, odnosno privođenje 45 turskih državljana, najavu strožijeg Zakona o strancima i ukidanje bezviznog režima za turske državljanje koje je u još noći incidenta najavio premijer Spajić?

 KOVAČEVIĆ: Za sve što se desilo  nakon incidenta u Podgorici i što će se ubuduće dešavati odgovorno je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Vlada. Kad se  ne djeluje pravovremeno  rezultat je uspaničeno reagovanje i  nepotrebno  nasilje.  Sada je jasno da se u zaobilaženju reformi  u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, bezbjednosti, urbanizmu, zaobišla i imigraciona politika.  Instistucije države su u očekivanju reformi  dok se ljudi u njima množe. Imamo trenutno radikalne mjere i mržnje prema strancima i opasnost prelivanja na domicilno stanovništvo  „ druge vjere i nacije“. Znakovita je tvrdnja šefa Demokrata „Ništa od ovoga što gledamo nije slučajno…. bezbjednosni sektor…. ne služi ni članovima kriminalnih organizacija, ni pojedinim partijama, ni skrivenim centrima moći… “. Kome danas služi nije jasno , ali da radi   profesionalno    ovo što se dešava  ovih dana  ne bi bilo moguće.Bilo bi zaustavljeno. Oni bi znali da u ovoj situaciji moraju zaštititi   imovinu i ljude koji mogu biti mete odmazde.  Zašto nisu ?  Nisu mogli ili nisu htjeli? Nema dovoljno policajaca? Ili „ništa nije slučajno“?

Da je  predsjednik Vlade smijenio (konačno) ministra MUP- a, ministra pravde, prozvao sve koji ometaju usvajanje zakona i „drže ih u ladici“ bili bi mirniji.  I ne bi bilo uzburkanih strasti, strahova i progona.

MONITOR: U danima prije eskalacije ksenofobije i nasilja, sa političkih adresa moglo se čuti da nam prijeti „100 hiljada Turaka“, na raznorazne načine. Kolika je odgovornost tih političara i funkcionera?

KOVAČEVIĆ: Neodgovornost za izgovorenu riječ je pravilo u crnogorskoj politici. I to se radi u kontinuitetu, to im je osnovno sredstvo uzbunjivanja i to daje efekte . Odgovornost je prvenstveno na političarima iz većine ali  ne samo na njima. Odgovornost je i opozicionih političara koji su u defanzivi,  privezani za prošlost i odbranu pogrešnih politika  nesposobni na  adekvatan i  progresivan odgovor. I vlast i opozicija računa na neosviješćene, ponižene  ljude  i na zloupotrebu njihovih osjećanja ( nacionalnih i patriotskih) koje planiraju iskoristiti . Takve izjave služe da  nas  drže  u ravnoteži straha, uspješan mehanizam na koji   smo  adaptirani u dugom procesu autoritarne vlasti od devedesetih do danas i još se koristi. Ratne strategije su prisutne na svakom koraku i vidljivo izazivanje  mržnje i straha   kroz narative, simbole, obilježja i da ne pomenem – spomenik koji se šeta uz blagoslov  službi koje i sada podbacuju.

MONITOR: Rijetke su osude nasilja nad turskim državljanima, dok nas govor mržnje zapljuskuje odasvuda, sa ulice, društvenih mreža, portala. Šta to govori o ovom društvu?

KOVAČEVIĆ: Odavno ne pratim društvene mreže iz mentalno higijenskih razloga.  Odvratno mi je to navijačko iživljavanje nad  drugačijim mišljenjem i nemoćnima.Društvo je zapušteno u svakom smislu. Maloj  grupi obogaćenih ( pozicijom ili kriminalom) sve je  dostupno i moguće. Ostali trpe  teror tzv preduzetnika i političkih diletanata. U haosu i nepravdi sve veći broj  ljudi  se svrstava  ili  uzima pravdu u svoje ruke. Potpuno je pocijepana društvena  kohezija. Tako  „topovsko meso“ i ovih dana šeta ulicama ili društvenim mrežama  koristeći  fašističke metode samoinicijativno ili po instrukcijama, svejedno. Utihnulo je civilno društvo.

MONITOR: Ratni zločinci slave se kao heroji. U Podgorici je priređena „počasna bakljada „umrlom komandantu Treće armije Nebojši Pavkoviću“. Kako to komentarišete?

KOVČEVIĆ: Mislim da pola onih koji su bili na mostu i ne znaju ko je bio Nebojša Pavković ali oni koji su u sjenci dobro znaju što rade jer žive sa  ideološkim postavkama devedesetih i  učestvuju u javnom i političkom životu Crne Gore. Vrlo su vitalni i uporni u svojim zlim namjerama. Nema prava i pravde ali  ima  manipulacije emocijama mladih ljudi i puno laži.

MONITOR: A posthumnu dodjelu ordena mitropolitu Amfilohiju od strane predsjednika Jakova Milatovića?

KOVAČEVIĆ: Protiv sam dodjeljivanja ordena (nagrada i počasti ) u ime države bilo kome ako ne postoji konsenzus političke, kulturne i stručne javnosti.  Obeshrabruje me da je onome  koji je doprinio povampirenju  identitetskih politika, inspirisao podjele i rat devedesetih, odćutao masovne zločine nedužnih i genocid  a svešteno je lice, dodijeljeno  to državno priznanje.

Predsjednik je to uradio  iz većini  nejasnih razloga. Nelogično je da  se u sekularnoj državi  dodijeli orden mitropolitu Amfilohiju a izostavi Mila Đukanovića, njegovog dugogodišnjeg  vjernog saborca u kreiranju crnogorske javnosti i realnosti, rata, mira, nezavisnosti i vojnog saveza.  Dug je bio period njihovog sadejstva od devedesetih pa sve do trenutka kada je trebalo postaviti granice u nadležnostima, zakonski riješiti odnos crkve i države. Nezavisna država im je odgovarala imali su konsenzus o nenapadanju i odriješene ruke u oblastima koje su vodili. Amfilohije je bogatio SPC i sveštenike, širio prostor crkve, nacionalizma   i uticaja SPC a Milo je razvijao biznis , bogatio prijatelje i porodicu,pokoravao institucije i  razvijao kapitalizam i „demokratiju“. Dakle, obojica su zaslužni da je situacija u Crnoj Gori bila „mirna i stabilna“, da procesa  suočavanja sa prošlošću  ne bude jer su  negirali zločine koji su činjeni u naše ime  pod njihovim patronatom devedesetih. Omogućili su nezavisnost Crne Gore, promjenu sistema i klerikalizaciju društva. Zaslužni su za ono u čemu danas živimo i kakvu državu imamo. Ostavili su nam idolopoklonstvo i nacionalizam, lažnu vjeru i lažnu državu.  Kao  duhovne i svjetovne vođe dali su doprinos tome  da je crnogorsko društvo danas tako obrazovno i emotivno zapušteno,bez moralnog kompasa opsjednuto lošim politikama i destrukcijom. Jedan bez drugoga  u datim okolnostima to ne bi mogli  i   zato im je trebalo dodijeliti  isti orden i završiti sa njima. Bilo bi to pravično a možda i otrežnjujuće za sve.

MONITOR: Gdje smo kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

KKOVAČEVIĆ: Jedan dio odgovora je sadržan u prethodnom odgovoru. Suočavanje je bilo sa najvećih adresa blokirano ili uvažavano  samo do granice njihove odgovornosti. Uglavnom je fingirano za međunarodnu zajednicu bez interesa za unutrašnje pomirenje  i katarzu društva. Sadašnja  vlast ide još korak dalje u daleku prošlost  otvarajući generacijske traume bježeći od onih u kojima su učestvovali i za šta su odgovorni . Zaglibili smo u  opasnim igrarijama sa revizionizmom i relativizmom. Zašto? Jednostavno zato što sadašnjoj vlasti ne odgovara suočavanje i razotkrivanje uzroka i motiva za ratove devedesetih. Ne odgovara im rodna i nacionalna ravnopravnost, ne odgovaraju im „iste šanse za sve“,ni  pomirenje  što  je rezultat tog procesa. Njima su podjele nasušna hrana za opstanak  na vlasti uz militarizaciju svih (počevši od djece) uz podaničko prihvatanje vođstva onog kojemu vole da služe.Sve je manje onih koji trezveno misle i nažalost sve veći broj nasijeda na njihove provokacije i nametnute teme. Sve je tiši glas razuma.Voljela bih da me iznenadi neko buđenje  u potaji, da znam da ljudskost nije izgubljena.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo