Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DRAGANA JOVANOVIĆ, KOORDINATORKA NVO DOKTORI PROTIV KORUPCIJE: Diskreciono pravo na krađu

Objavljeno prije

na

Srbija je u upitniku EU napisala da je korupcija najveća u zdravstvu, što građanima, izgleda, nije poznato jer o tome ne vole da govore, misleći valjda da tako svom zdravlju daju više šanse. Koliko je to shvatanje pogrešno, pokazuje i ovaj razgovor s profesorkom Medicinskog fakulteta u Beogradu dr Draganom Jovanović, koja je kratko bila i sekretar za zdravstvo u Vladi grada Beograda. Njeni pokušaji da u svom domenu rašćišćava slučajeve sistemske korupcije, izazvali su velike otpore i pritiske, pa je napustila tu funkciju. Sada se bori na drugačiji način. MONITOR: Kao neko ko u Srbiji traži zdravstvenu reformu, zbog sistemske korupcije zasnovane na lošim zakonima, kako biste opisali taj „sistem”?
JOVANOVIĆ: Naš zdravstveni sistem jedan je partokratski sistem s lošim zdravstvenim zakonima, gde jedna stranka drži resor zdravstva devet godina, a neophodna zdravstvena reforma uopšte nije urađena. Reforma zdravstva, dakle, nije ni napravljena, tek treba da se napravi i to u skladu s održivim principima. Ministarstvo zdravlja, odnosno onaj ko je vodio to Ministarstvo godinama, kreirao je zdravstvenu politiku čiji su osnovni promašaj pre svega ,,reformski” zakoni doneti 2005. s rešenjima nepoznatim u evropskim državama.

Koordnator našeg udruženja dr Draško Karađinović posebno se bavio ekonomskim aspektima sistemske korupcije preko legalizacije konflikta interesa u državnom zdravstvu, privatnog dopunskog rada državnih službenika, uzurpacije državnih resursa preko privatnih ,,večernjih klinika”, nezakonitog naplaćivanja lažnih vanstandardnih usluga, preskakanja lista čekanja za pare itd. Sve to dovelo je sa jedne strane do neprihvatljive zdravstvene diskriminacije siromašnih građana a sa druge do ogromnog rasipanja u zdravstvu jer osiguranici dva puta plaćaju istu uslugu. Zbog toga osiguranici godišnje nepotrebno plaćaju više od 300 miliona eura iz džepa za usluge u državnom zdravstvu koje već finansiraju preko obaveznog doprinosa i poreza.

,,Osnovni paket usluga” koji ide na teret obaveznog osiguranja nije precizno definisan, što onda omogućava krajnje rastegljivo formiranje liste i cene tzv. ,,vanstandarnih usluga” od UO i direktora državne ustanove, pa na taj način i preskakanje liste čekanja za određenu uslugu iz paketa obaveznog osiguranja za novac u takozvanom dopunskom radu. Direktori i UO bolnica imaju diskreciono pravo u odlučivanju koje će usluge pružati i naplaćivati od građana na taj način, i zato se često razlikuje spisak tih usluga od bolnice do bolnice. Postoji niz primera, kako u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, odnosno domovima zdravlja, tako i u bolnicama gde se to ne odnosi samo na najteže bolesti, kao što su maligne ili kardiovaskularne. Ove su najkurentnije jer se radi o životu i smrti.

U prilog tome govori i podatak o iznosu u gotovini naplaćenog od građana u državnim ustanovama, odnosno „sopstvenim prihodima”. Dakle, u periodu 2004 – 2008. od građana je naplaćeno više od 100 milijarda dinara, odnosno više od milijarde eura „sopstvenih prihoda” u državnim ustanovama koje se finansiraju iz budžeta. Paradoksalno, taj iznos je naplaćen i utrošen potpuno izvan sistema javnih finansija. Iako je na tu činjenicu rukovodstvo RZZO bilo više puta javno upozoravano, do preduzimanja mera za otklanjanje rasipničkog mehanizma dvostrukog plaćanja nije došlo uprkos velike štete kako finansijske zbog duplog plaćanja iste usluge tako i zdravstvene jer potencira diskriminaciju siromašnih pacijenata. Takvo postupanje otvara pitanje trošenja ovako prikupljenih „sopstvenih sredstava” u ZU jer bi po važećim poreskim zakonima morale biti tretirane kao i svaki drugi poreski obveznik. Međutim, kako je uredbom od avgusta 2010. ukinuta obaveza izdavanja fiskalnih računa u državnim ZU, pitanje kako je moguće kontrolisati koliko je novca realno prijavljeno, jer se građanima ne izdaju fiskalni već obični blok računi. Zato je i mogla da se desi situacija poput prodaje mesta na listi čekanja za zračenje u Institutu za onkologiju Vojvodine.

MONITOR: Srbija je u upitniku za kandidaturu u EU, kao mjesto najjače korupcije označila zdravstvo. Zašto je, po vama, mjesto najveće korupcije koja podriva život ljudi, toliko zapušteno?
JOVANOVIĆ: Postoji tzv. mala korupcija (primanje ili uzimanje mita) i krupna, velika korupcija koja je sistemska i utkana u društveni sistem kroz loše zdravstvene zakone, kao i kroz zloupotrebe putem javnih nabavki na nivou ne samo zdravstvenih ustanova, već na nivou zdravstvenih vlasti- epicentar krupne korupcije u zdravstvu su godinama već Ministarstvo zdravlja i RZZO. Javnost nije dovoljno upoznata s korupcijom i nepravilnostima u srpskom zdravstvu, ili bolje rečeno, namerno nije upoznata na pravi način. Osnovni razlog je sofisticirana cenzura kojom se stalno skreće pažnja s kompleksnih ali zato najopasnijih formi korupcije – a to je sistemska korupcija, na one najbanalnije (takođe važne) – primanje mita, koje građani neposredno zapažaju. Umesto da se ukazuje na partijsku podršku korupciji u zdravstvu s obzirom na to da je ova oblast po svoj prilici i veliki izvor nelegalnog finansiranja političkih stranaka, naravno uz lično bogaćenje kadrova, najviše se priča kada se uhapsi lekar zbog 200 eura mita. To jeste jedan takođe veoma važan vid korupcije, ali daleko od toga da je on taj rušilac normalnog funkcionisanja zdravstvenog sektora. On je posledica (namerno) ustoličenog koruptivnog sistema u sektoru zdravstva. Naime, istovremeno, preko skrivenijih koruptivnih kanala odlivaju se stotine miliona eura ali je to za javnost dobro čuvana tajna. U tome i leži razlog sistemske korupcije i održavanje stalne mistifikacije oko načina borbe protiv ove kriminalne pojave.

MONITOR: Kakve su mogućnosti EU da otkrije protivugovorno korišćenje novca njenih poreskih obveznika, a koliko je ona spremna da toleriše to iz političkih razloga?
JOVANOVIĆ: To je uvek kompleksno pitanje jer EU dobija periodične izveštaje od lokalnih saradnika, koji su u prethodnom periodu upravo stoga verovatno i vrlo brižljivo i birani od vrhova domaćih zdravstvenih vlasti da konkurišu i rade na takvim mestima u predstavništvima i kancelarijama međunarodnih institucija. Međutim, verovatno da i kad se ponekad uoči, to postaje i osetljivo političko pitanje, jer s nekima iz vrhova vlasti u ovoj zemlji mora se sarađivati, pa onda oni postaju garanti ispunjenja važnih dogovora. Drugo, poznato im je da je u tranzicionim zemljama bilo puno primera samo delimično adekvatnog korišćenja sredstava dobijenih iz EU. Tako npr. na našem okruglom stolu decembra 2010. analizirani su upravo efekti nekih od tih projekata u zdravstvu finansiranih od EU na bazi dokumenata o aktuelnoj situaciji, dokumentacije prikupljene iz brojnih projekata kao i veoma važnog, ključnog izveštaja „Ocena međunarodne pomoći zdravstvenom sektoru Srbije”, nezavisne međunarodne grupe eksperata Ecorys, iz aprila 2010, urađenog upravo na zahtev EU i nama datog ljubaznošću administracije EK. Tada je zaključeno da je znatan broj projekata za koje je EU dala milione eura, a čiji su kreatori i izvođači bili lokalni saradnici koji je trebalo da približe srpsko zdravstvo evropskim standardima, loše koncipiran, odnosno i implementiran ili, pak, da su rezultati projekata izostali. Pritom su projekti u velikom broju slučajeva od domaćih izvođača lažno prikazani uspešnim.

MONITOR: Govorili ste i o „partijskoj podršci organizovanoj pljački”, o tome da je sistemska korupcija i u zdravstvu tijesno povezana s finansiranjem političkih partija. Donesen je Zakon o finansiranju političkih partija, ali se u njegovo funkcionisanje ne polažu velike nade. Koliko je pravosuđe, po vama, značajan činilac ovakvog stanja?
JOVANOVIĆ: Strahovito važan, ali je ujedno to i veliki problem jer je nejako i razapeto u mreži političkih uticaja na njegov rad i odluke.

MONITOR: Životna sredina, pored drugih faktora, bitno utiče na zdravlje ljudi. Crna Gora se nekad preporučivala kao „ekološka država”, ali teško da je uspjela u tome. Preporučivala se i kao zemlja koja ima kapaciteta za zdravstveni turizam. Kakav je, po vama, pravi način da se postignu te ambicije?
JOVANOVIĆ: Moraju se tačno odrediti prioriteti zdravstvene politike, napraviti realne procene, odnosno presek stanja a zatim, shodno tome, neophodni planovi ulaganja u realizacije postavljenih ciljeva, što mislim da ne bi trebalo da bude suviše teško za Crnu Goru.

MONITOR: Jedan od prvih sporazuma između Srbije i Crne Gore, pošto su postale samostalne države, jeste i onaj koji se odnosi na prava zdravstvenih osiguranika da se liječe u drugoj državi. Po vašem iskustvu, ima li tu nekih većih problema?
JOVANOVIĆ: Po mom iskustvu, bar što se tiče Kliničkog centra Srbije, nisam uočila neke veće probleme. S druge strane, saradnja bi trebala da bude dvosmerna: s obzirom na manjak kapaciteta za radioterapiju u Srbiji, bilo bi logično da se pacijenti šalju u Podgoricu (ukoliko su tamo kapaciteti dovoljni) kako bi se smanjile liste čekanja u Srbiji.

Godinama usavršavana tehnika

MONITOR: Pokazali ste koliko se neracionalno troše pare EU date za zdravstvo i projekte u zdravstvu. U toj vrsti krađe, očigledno, ne učestvuje široki krug zdravstvenih radnika, već samo „posvećeni”. Kako se, po vama stiže u to društvo?
JOVANOVIĆ: To je godinama usavršavana tehnika uključivanja u poslove samo sigurnih, pouzdanih saradnika/partnera, prijatelja, rođaka… Stvoren je zatvoreni krug koji se grčevito drži zajedno, u skorije vreme i u strahu od tzv. domino efekta, odnosno ako padne jedan, padaju i ostali. Stoga je obračun s neistomišljenicima ili onima koji prete ovom hermetičkom sistemu svakako surov. Zato stalno i naglašavamo da borba protiv korupcije u zdravstvu, zbog postojećih političkih blokada usled velikih privatnih i stranačkih interesa, ne bi bila moguća bez snažne podrške i solidarnosti EU sa građanima Srbije.

Lažna uzbuna

MONITOR: Zdravstvo je oblast koja zahtijeva velike a često i skupe, javne nabavke. Pokazali ste na primjeru trošenja novca iz Evropske investicione banke, namijenjenog renoviranju bolnica i kliničkih centara, kako uspješno sarađuju činioci korupcije i kriminala iz raznih oblasti. Jedan od najintrigantnijih je i slučaj nabavke vakcina za gripu H1N1. Kako ste vi kao pulmolog, gledali na tu stvar?
JOVANOVIĆ: Ja sam se među prvima suprotstavila opasnoj kampanji koja je trebalo da posluži stvaranju enormne i neopravdane panike među stanovništvom te da podstakne na vakcinaciju na način kako to nije rađeno u drugim zemljama, pri tom u periodu (decembar 2009.) kada je već bilo evidentno da nema pandemije pa ni opravdanja za takve prioritete i kupovine tolikih količina vakcina.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo