Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ERIK GORDI, SOCIOLOG, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ U LONDONU: Zapad ovdje demokratiju ne može da zamisli drugačije sem kao neki vid desnog populizma

Objavljeno prije

na

Diskurs koji se razvijao posljednje tri decenije kako EU garantuje sigurnost demokratskih promjena, sada izgleda potrošen

 

MONITOR: Protestanti u Srbiji još  očekuju da njihovi zahtjevi budu ispunjeni. Kao dobrom poznavaocu prilika u Srbiji, kako Vam se čine šanse da ti zahtjevi budu ispunjeni?

GORDI: Neki bi zahtevi mogli lako biti ispunjeni. Vučić može lako forsirati veliki broj ostavki jer je stalno okružen ljudima koji nemaju nikakvu samostalnu potporu u javnosti. Brnabić i Vulin, na primer, bi mogli za sekund da odu a da niko ništa i ne primeti. Neki drugi ljudi, poput Gašića, su više integrisani u neformalnoj strukturi moći pa će Vučiću malo teže pasti da ih otpusti. Da Vlada podnese ostavku i zakaže nove izbore, ništa im nije lakše. Čak i paranoični kakvi jesu, dobro znaju kakve su male šanse da se opozicija sabere i da im pruži neku ozbiljnu konkurenciju. Ali neke uslove vlast neće moći ispuniti jer bi to za njih bilo političko samoubistvo. RTS i REM neće dati jer od kontrole nad javnim (dez)informisanjem žive, a svesni su toga. Od Hapija i Pinka neće odustati jer od sejanja straha i mržnje zavisi njihov kapacitet da obezvrede narodnu žeđ za sigurnošću i normalnošću. Jednostavno nisu u stanju i nikad neće biti, neukusu reći ne.

MONITOR: Predsjednik Srbije i Vlada su na snagu stavili nekoliko mjera koje se tiču uglavnom razoružavanja građanstva i pojačane policijske kontrole u školama. U društvu koje je već militarizovano, mogu li samo ovakve mjere dovesti do sniženja nasilja i društvene katarze?

GORDI: Treba uzeti u obzir da razoružavanje samo predstavlja primenu postojećeg zakona. Zbog toga se ta mera mogla tako brzo pokrenuti. Ostale mere, kao policijski nadzor i psihološko savetovanje su neophodne ali nedovoljne, ili su beznačajnog simboličkog karaktera, kao igre oko školskog kalendara ili pokazivanje slika političara kako tu i tamo pale sveće. Inicijativa za kontrolu oružja je dugo tražena i s razlogom je pohvaljena u svetu, ali koreni nasilja idu mnogo dublje od toga. Spomenuli ste militarizaciju (dodao bih tu i policizaciju), i to svakako odigrava svoju ulogu. Ali odgovor na problem nasilja u društvu nije moguć bez odgovora na problem nasilja u istoriji. Može se ići dalje nazad u isoriju, ali tu mislim posebno na nedavnu istoriju. Jednu ulicu od osnovne škole Vladislav Ribnikar, nalazi se spomen-ploča posvećena Dušanu Jovanoviću, mladom Romu koga su rasisti ubili u oktobru 1997. Manje od 5 minuta od te škole se nalazi ozloglašen mural posvećen Ratku Mladiću, čoveku osuđenom za genocid koji je promovisan u bolesni nacionalni simbol. Moglo bi se reći da je ta nesretna škola bukvalno okružena tragovima ubilačkog režima 1990-ih, koji je sprečio ljude u regionu da prepoznaju ono što je ljudsko u drugim ljudima. Pa se onda pitamo šta je uzrok nasilja? Ne radi se o pištolju Vučićevog lekara već o bolesti koja Vučića čini reprezentativnim.

MONITOR: U BiH je SDA postala nepoželjan partner za formiranje vlasti, na Kosovu je kriza povezana sa sprovođenjem Evropskog sporazuma o normalizaciji sa Srbijom, u Crnoj Gori su bili izbori sa značajnim promenama u odnosima snaga?. Kakva budućnost Zapadnog Balkana je poželjna – a kakva je moguća?

GORDI: Postoji jedna linija u kojoj vlada apsolutni kontinuitet kroz 30 godina, a to je manje-više stabilna dominacija etnokratskih i korumpiranih „državotvornih“ stranaka poput SDA u Bosni i Hercegovini ili HDZ u Hrvatskoj, odnosno DB-stranaka pod raznim imenima (SPS, SRS, DSS, SNS….) u Srbiji. Pored njih se tu i tamo pojavi ili neki naslednik SKJ (DPS, SDP-BiH, SDP-HR, SDP-MK…) ili neka korporativna stranka navodnog centra (DS i njezina mnogobrojna deca). Ako zaboravimo povremene pojave nekih čudnih protestnih (DJP, POKS, Snaga Srbije…) ili fašističkih stranaka… Izuzeci su možda u Makedoniji gde SDP igra ulogu i levice i centra u isto vreme, ili na Kosovu gde se konkurencija odvija više na nivou političkog stila nego ideologije. Ali sve u svemu, politička scena je toliko stabilna da je čak inertna. Niko ne treba da se čudi kad vidi da se Zapad opredelio za stabilokratiju.

Nikakva promena neće doći zbog toga što neki put na kratko vreme dođe na vlast neki DS ili SDP ili šta god. Sve je to „opcija Koštunica,“ gde opozicija teško može pobediti jer ne može zauzeti principijelan stav (kao što smo nedavno videli u Turskoj). Pa čak i ako pobedi ne može ništa značajno da uradi jer previše liči na prethodnika. To je ono na šta se poziva kad neko kaže da jedino može pobediti „ujedinjena opozicija“ ili kad Vuk Jeremić pozove da „se spoje građanska i nacionalna Srbija.“ Jedino opozicija koja ima program za budućnost i legitimnu potporu u populaciji i jasnu poruku može pobediti. Srećom počinje da se javlja, zato nadu daju pobede novih stranaka levice u većim gradovima u Hrvatskoj i u Srbiji, kao i manji uspesi na drugim mestima. Ti pokreti treba da se grade i da izađu iz urbanog konteksta, ali konačno vidimo nešto što ne dolazi iz istog kruga koji gledamo već tri decenije.

MONITOR: Sa političke scene je otišao Milo Đukanović – koji se smatra miljenikom Zapada. Sada ima dosta razloga da se novim miljenikom smatra Aleksandar Vučić. Moglo bi da nam izgleda da je Zapadu- kao partner odavde, najpoželjniji onaj koji ima „putera po glavi“ i koji je sistem-državu stvorio po mjeri lične vlasti?

GORDI: Problem leži u tome što ljudi koji prave politiku na Zapadu nisu u stanju zamisliti politički poredak izvan okvira postojećih lidera i stranaka. Ukratko nisu u stanju da zamisle demokratiju, osim kao neki vid desnog populizma. U takvoj zabludi Vučić veoma uspešno pliva, i naučio je dobro kako činiti Zapadu male usluge a zauzvrat dobiti velike povlastice. Verovatno mu tu pomaže i prezir Zapada prema Kurtiju, jer nije bio dovoljno poslušan da nestane kad je američki izaslanik namestio parlamentarni udar protiv njega. Zanimljivo je gledati kako se veliki broj zapadnih zvaničnika, bez obzira na to što Vučić nijedno očekivanje nije ispunio, i dalje nada kako će on, ako mu daju malo više i gledaju još malo više kroz prste, okrenuti spoljnu politiku Srbije protiv Rusije i postići sporazum s Kosovom. A on, očigledno je, nema takvu nameru i nije mu to u naravi.

Mislim da jeste tačna primedba da velika većina ljudi na Zapadu koji se bave politikom regiona, vide Vučića (kao i druge regionalne moćnike poput Rame i Milanovića) kao jedinu opciju, s obzirom na to da mu je konkurencija slaba i da je iz raznih razloga podložan manipulaciji. Kad pokušavam da ih ubedim da im je ta jedina opcija zapravo loša opcija, uvek dobijem istu reakciju: „Koja je alternativa?“ Nije tako lako odgovoriti na to.

MONITOR:. Da li je moguće zamisliti da Ukrajina i Moldavija prije postanu članice EU od zemalja Zapadnog Balkana kojima je to obećano još 2003-e, u Solunu?

GORDI: Želja EU za dalje proširenje, ako uopšte postoji, nije vidljiva. S druge strane, ni napor zemalja kandidata-osim Makedonije čija se kandidatura neće unaprediti iz nepovezanih razloga, isto tako nije vidljiv. Nedostatak napora da se ispune zahtevi za članstvo, može se objasniti na razne načine, od interesa vladajućih grupa da ne dođe do napretka u nezavisnosti sudstva ili medija, do sumnje da će zemlje ikada biti primljene u članstvo. Ali postoji i drugi faktor: dok se predstavljala kao jedina realna opcija za političku budućnost zemalja u regionu, EU nije morala da pruži neki pozitivan argument. Još je pretpostavka – da čim su zemlje u Evropi onda one dele nekakve „evropske vrednosti“, bila neupitna. Sada postoji konkurencija, i postoji i opcija da zemlje funkcionišu bez toga da budu deo nekog saveza. I EU se promenila – socijaldemokratska Evropa koja je nudila prosperitet, slobodu i jednakost skrajnuta je, a dominira „sebična Evropa“ kojom upravljaju centralne banke i granične policije. Diskurs koji se razvijao zadnje tri decenije o tome kako EU garantuje sigurnost demokratskih promena, sada izgleda potrošen. Na njegovo mesto se pojavio zahtev za bezbednosnom i političkom uniformnošću, uz implicitnu pretnju da – ko ne prihvata taj zahtev mogao bi se suočiti s opasnim posledicama. Ma koliko je ta pretnja realna, ne predstavlja atraktivan argument. Još bi se moglo reći da vlastodršci u regionu veštije barataju strahom nego briselski administratori.

 

Najmasovniji i najvažniji protesti u Srbiji od odlaska Miloševića

MONITOR: U Srbiji su na djelu Protesti protiv nasilja kojima su postavljeni zahtjevi vlastima. Između ostalog, i to da se oduzmu nacionalne frekvencije TV Pink i TV Hepi. Vi ste se još 1990-tih bavili Pink kulturom. Koliki su i kakvi su danas njeni tragovi u društvu u Srbiji?

GORDI: Ovi protesti su ne samo najbrojniji nego ujedno i najvažniji protesti u Srbiji otkada su protesti u oktobru 2000-e uklonili režim Slobodana Miloševića s vlasti. Važni su i konsekventni upravo zbog toga što dovode u vezu uslove nesigurnosti i straha u kojima ljudi žive s neprekidnim forsiranjem mržnje i dehumanizacije, kako u medijskoj tako i u političkoj sferi. Možda se to i nije toliko primećivalo u svakodnevnom životu, jer čak i ono što otuđuje ljudsko biće od svoje prirode postaje normalno tokom 30 godina ponavljanja. Ali kad smo u prilici da analiziramo i istovremeno da to posmatramo s obzirom na kontekst, jedino možemo biti šokirani kako je nekrofilska opsesija jedne grupe vrednosno deficijentnih intelektualaca i odgovornosti lišenih političara- postala dominantan kodeks javnog ponašanja, pa još i uspela da izgleda „lepo“ pošto je okićena kičem. Već bi ta dominacija bila dovoljno degutantna kada veliki broj ljudi ne bi poistovetili etničku mržnju i nasilan šund s autentičnom nacionalnom kulturom.

 

Nema ljevice tamo gdje ne vladaju ideali ljevice: jednakost, sloboda, mir

MONITOR: Može li se predvidjeti trajanje rata u   Ukrajini i da li se uopšte radi na njegovom skorijem prekidu ili se ide na „sve ili ništa“?

GORDI: Teško je predvideti sporazum dokle god su uslovi jedne strane neprihvatljivi za drugu stranu. U takvoj situaciji jedino mogu zaraćene strane pobediti ili izgubiti. Sve to znači da je izvesno da će rat potrajati. I ne samo da će potrajati nego da će zemlje Zapada sve više videti svoj nacionalni interes u podršci Ukrajini.

Čini mi se da je ovaj trenutak ujedno važan za ljude koji vide vrednost u borbi protiv imperijalizma. Taj noviji diskurs podrazumeva da standardi koji se tiču demokratije i poštavanja prema ljudskom dignitetu ne smeju biti zapostavljeni radi apstraktne ideološke privlačnosti određenog tipa režima. Ma koliko onaj deo zapadnih aktivista koji podržava Rusiju voli sebe nazivati levicom, nema nikakve levice tamo gde ne vladaju ideali levice: jednakost, sloboda, mir. Pa i u akademskoj zajednici razvija se diskurs koji zahteva napuštanje ruskocentričnog pristupa u istočnoevropskim studijama koji vlada već 100 godina.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo