Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ERIK GORDI, SOCIOLOG, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ U LONDONU: Zapad ovdje demokratiju ne može da zamisli drugačije sem kao neki vid desnog populizma

Objavljeno prije

3 mjeseca

na

Diskurs koji se razvijao posljednje tri decenije kako EU garantuje sigurnost demokratskih promjena, sada izgleda potrošen

 

MONITOR: Protestanti u Srbiji još  očekuju da njihovi zahtjevi budu ispunjeni. Kao dobrom poznavaocu prilika u Srbiji, kako Vam se čine šanse da ti zahtjevi budu ispunjeni?

GORDI: Neki bi zahtevi mogli lako biti ispunjeni. Vučić može lako forsirati veliki broj ostavki jer je stalno okružen ljudima koji nemaju nikakvu samostalnu potporu u javnosti. Brnabić i Vulin, na primer, bi mogli za sekund da odu a da niko ništa i ne primeti. Neki drugi ljudi, poput Gašića, su više integrisani u neformalnoj strukturi moći pa će Vučiću malo teže pasti da ih otpusti. Da Vlada podnese ostavku i zakaže nove izbore, ništa im nije lakše. Čak i paranoični kakvi jesu, dobro znaju kakve su male šanse da se opozicija sabere i da im pruži neku ozbiljnu konkurenciju. Ali neke uslove vlast neće moći ispuniti jer bi to za njih bilo političko samoubistvo. RTS i REM neće dati jer od kontrole nad javnim (dez)informisanjem žive, a svesni su toga. Od Hapija i Pinka neće odustati jer od sejanja straha i mržnje zavisi njihov kapacitet da obezvrede narodnu žeđ za sigurnošću i normalnošću. Jednostavno nisu u stanju i nikad neće biti, neukusu reći ne.

MONITOR: Predsjednik Srbije i Vlada su na snagu stavili nekoliko mjera koje se tiču uglavnom razoružavanja građanstva i pojačane policijske kontrole u školama. U društvu koje je već militarizovano, mogu li samo ovakve mjere dovesti do sniženja nasilja i društvene katarze?

GORDI: Treba uzeti u obzir da razoružavanje samo predstavlja primenu postojećeg zakona. Zbog toga se ta mera mogla tako brzo pokrenuti. Ostale mere, kao policijski nadzor i psihološko savetovanje su neophodne ali nedovoljne, ili su beznačajnog simboličkog karaktera, kao igre oko školskog kalendara ili pokazivanje slika političara kako tu i tamo pale sveće. Inicijativa za kontrolu oružja je dugo tražena i s razlogom je pohvaljena u svetu, ali koreni nasilja idu mnogo dublje od toga. Spomenuli ste militarizaciju (dodao bih tu i policizaciju), i to svakako odigrava svoju ulogu. Ali odgovor na problem nasilja u društvu nije moguć bez odgovora na problem nasilja u istoriji. Može se ići dalje nazad u isoriju, ali tu mislim posebno na nedavnu istoriju. Jednu ulicu od osnovne škole Vladislav Ribnikar, nalazi se spomen-ploča posvećena Dušanu Jovanoviću, mladom Romu koga su rasisti ubili u oktobru 1997. Manje od 5 minuta od te škole se nalazi ozloglašen mural posvećen Ratku Mladiću, čoveku osuđenom za genocid koji je promovisan u bolesni nacionalni simbol. Moglo bi se reći da je ta nesretna škola bukvalno okružena tragovima ubilačkog režima 1990-ih, koji je sprečio ljude u regionu da prepoznaju ono što je ljudsko u drugim ljudima. Pa se onda pitamo šta je uzrok nasilja? Ne radi se o pištolju Vučićevog lekara već o bolesti koja Vučića čini reprezentativnim.

MONITOR: U BiH je SDA postala nepoželjan partner za formiranje vlasti, na Kosovu je kriza povezana sa sprovođenjem Evropskog sporazuma o normalizaciji sa Srbijom, u Crnoj Gori su bili izbori sa značajnim promenama u odnosima snaga?. Kakva budućnost Zapadnog Balkana je poželjna – a kakva je moguća?

GORDI: Postoji jedna linija u kojoj vlada apsolutni kontinuitet kroz 30 godina, a to je manje-više stabilna dominacija etnokratskih i korumpiranih „državotvornih“ stranaka poput SDA u Bosni i Hercegovini ili HDZ u Hrvatskoj, odnosno DB-stranaka pod raznim imenima (SPS, SRS, DSS, SNS….) u Srbiji. Pored njih se tu i tamo pojavi ili neki naslednik SKJ (DPS, SDP-BiH, SDP-HR, SDP-MK…) ili neka korporativna stranka navodnog centra (DS i njezina mnogobrojna deca). Ako zaboravimo povremene pojave nekih čudnih protestnih (DJP, POKS, Snaga Srbije…) ili fašističkih stranaka… Izuzeci su možda u Makedoniji gde SDP igra ulogu i levice i centra u isto vreme, ili na Kosovu gde se konkurencija odvija više na nivou političkog stila nego ideologije. Ali sve u svemu, politička scena je toliko stabilna da je čak inertna. Niko ne treba da se čudi kad vidi da se Zapad opredelio za stabilokratiju.

Nikakva promena neće doći zbog toga što neki put na kratko vreme dođe na vlast neki DS ili SDP ili šta god. Sve je to „opcija Koštunica,“ gde opozicija teško može pobediti jer ne može zauzeti principijelan stav (kao što smo nedavno videli u Turskoj). Pa čak i ako pobedi ne može ništa značajno da uradi jer previše liči na prethodnika. To je ono na šta se poziva kad neko kaže da jedino može pobediti „ujedinjena opozicija“ ili kad Vuk Jeremić pozove da „se spoje građanska i nacionalna Srbija.“ Jedino opozicija koja ima program za budućnost i legitimnu potporu u populaciji i jasnu poruku može pobediti. Srećom počinje da se javlja, zato nadu daju pobede novih stranaka levice u većim gradovima u Hrvatskoj i u Srbiji, kao i manji uspesi na drugim mestima. Ti pokreti treba da se grade i da izađu iz urbanog konteksta, ali konačno vidimo nešto što ne dolazi iz istog kruga koji gledamo već tri decenije.

MONITOR: Sa političke scene je otišao Milo Đukanović – koji se smatra miljenikom Zapada. Sada ima dosta razloga da se novim miljenikom smatra Aleksandar Vučić. Moglo bi da nam izgleda da je Zapadu- kao partner odavde, najpoželjniji onaj koji ima „putera po glavi“ i koji je sistem-državu stvorio po mjeri lične vlasti?

GORDI: Problem leži u tome što ljudi koji prave politiku na Zapadu nisu u stanju zamisliti politički poredak izvan okvira postojećih lidera i stranaka. Ukratko nisu u stanju da zamisle demokratiju, osim kao neki vid desnog populizma. U takvoj zabludi Vučić veoma uspešno pliva, i naučio je dobro kako činiti Zapadu male usluge a zauzvrat dobiti velike povlastice. Verovatno mu tu pomaže i prezir Zapada prema Kurtiju, jer nije bio dovoljno poslušan da nestane kad je američki izaslanik namestio parlamentarni udar protiv njega. Zanimljivo je gledati kako se veliki broj zapadnih zvaničnika, bez obzira na to što Vučić nijedno očekivanje nije ispunio, i dalje nada kako će on, ako mu daju malo više i gledaju još malo više kroz prste, okrenuti spoljnu politiku Srbije protiv Rusije i postići sporazum s Kosovom. A on, očigledno je, nema takvu nameru i nije mu to u naravi.

Mislim da jeste tačna primedba da velika većina ljudi na Zapadu koji se bave politikom regiona, vide Vučića (kao i druge regionalne moćnike poput Rame i Milanovića) kao jedinu opciju, s obzirom na to da mu je konkurencija slaba i da je iz raznih razloga podložan manipulaciji. Kad pokušavam da ih ubedim da im je ta jedina opcija zapravo loša opcija, uvek dobijem istu reakciju: „Koja je alternativa?“ Nije tako lako odgovoriti na to.

MONITOR:. Da li je moguće zamisliti da Ukrajina i Moldavija prije postanu članice EU od zemalja Zapadnog Balkana kojima je to obećano još 2003-e, u Solunu?

GORDI: Želja EU za dalje proširenje, ako uopšte postoji, nije vidljiva. S druge strane, ni napor zemalja kandidata-osim Makedonije čija se kandidatura neće unaprediti iz nepovezanih razloga, isto tako nije vidljiv. Nedostatak napora da se ispune zahtevi za članstvo, može se objasniti na razne načine, od interesa vladajućih grupa da ne dođe do napretka u nezavisnosti sudstva ili medija, do sumnje da će zemlje ikada biti primljene u članstvo. Ali postoji i drugi faktor: dok se predstavljala kao jedina realna opcija za političku budućnost zemalja u regionu, EU nije morala da pruži neki pozitivan argument. Još je pretpostavka – da čim su zemlje u Evropi onda one dele nekakve „evropske vrednosti“, bila neupitna. Sada postoji konkurencija, i postoji i opcija da zemlje funkcionišu bez toga da budu deo nekog saveza. I EU se promenila – socijaldemokratska Evropa koja je nudila prosperitet, slobodu i jednakost skrajnuta je, a dominira „sebična Evropa“ kojom upravljaju centralne banke i granične policije. Diskurs koji se razvijao zadnje tri decenije o tome kako EU garantuje sigurnost demokratskih promena, sada izgleda potrošen. Na njegovo mesto se pojavio zahtev za bezbednosnom i političkom uniformnošću, uz implicitnu pretnju da – ko ne prihvata taj zahtev mogao bi se suočiti s opasnim posledicama. Ma koliko je ta pretnja realna, ne predstavlja atraktivan argument. Još bi se moglo reći da vlastodršci u regionu veštije barataju strahom nego briselski administratori.

 

Najmasovniji i najvažniji protesti u Srbiji od odlaska Miloševića

MONITOR: U Srbiji su na djelu Protesti protiv nasilja kojima su postavljeni zahtjevi vlastima. Između ostalog, i to da se oduzmu nacionalne frekvencije TV Pink i TV Hepi. Vi ste se još 1990-tih bavili Pink kulturom. Koliki su i kakvi su danas njeni tragovi u društvu u Srbiji?

GORDI: Ovi protesti su ne samo najbrojniji nego ujedno i najvažniji protesti u Srbiji otkada su protesti u oktobru 2000-e uklonili režim Slobodana Miloševića s vlasti. Važni su i konsekventni upravo zbog toga što dovode u vezu uslove nesigurnosti i straha u kojima ljudi žive s neprekidnim forsiranjem mržnje i dehumanizacije, kako u medijskoj tako i u političkoj sferi. Možda se to i nije toliko primećivalo u svakodnevnom životu, jer čak i ono što otuđuje ljudsko biće od svoje prirode postaje normalno tokom 30 godina ponavljanja. Ali kad smo u prilici da analiziramo i istovremeno da to posmatramo s obzirom na kontekst, jedino možemo biti šokirani kako je nekrofilska opsesija jedne grupe vrednosno deficijentnih intelektualaca i odgovornosti lišenih političara- postala dominantan kodeks javnog ponašanja, pa još i uspela da izgleda „lepo“ pošto je okićena kičem. Već bi ta dominacija bila dovoljno degutantna kada veliki broj ljudi ne bi poistovetili etničku mržnju i nasilan šund s autentičnom nacionalnom kulturom.

 

Nema ljevice tamo gdje ne vladaju ideali ljevice: jednakost, sloboda, mir

MONITOR: Može li se predvidjeti trajanje rata u   Ukrajini i da li se uopšte radi na njegovom skorijem prekidu ili se ide na „sve ili ništa“?

GORDI: Teško je predvideti sporazum dokle god su uslovi jedne strane neprihvatljivi za drugu stranu. U takvoj situaciji jedino mogu zaraćene strane pobediti ili izgubiti. Sve to znači da je izvesno da će rat potrajati. I ne samo da će potrajati nego da će zemlje Zapada sve više videti svoj nacionalni interes u podršci Ukrajini.

Čini mi se da je ovaj trenutak ujedno važan za ljude koji vide vrednost u borbi protiv imperijalizma. Taj noviji diskurs podrazumeva da standardi koji se tiču demokratije i poštavanja prema ljudskom dignitetu ne smeju biti zapostavljeni radi apstraktne ideološke privlačnosti određenog tipa režima. Ma koliko onaj deo zapadnih aktivista koji podržava Rusiju voli sebe nazivati levicom, nema nikakve levice tamo gde ne vladaju ideali levice: jednakost, sloboda, mir. Pa i u akademskoj zajednici razvija se diskurs koji zahteva napuštanje ruskocentričnog pristupa u istočnoevropskim studijama koji vlada već 100 godina.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

4 dana

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

4 dana

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

2 sedmice

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo