Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF IZ SARAJEVA: U tamnici osiljenih etno-demokrata

Objavljeno prije

na

Dr Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, jedan je od najuticajnijih intelektualaca u regionu. Poznat je po bespoštednom kritičkom analiziranju situacije u BiH. Neposredan povod za ovaj razgovor su nedavni masovni protesti u Sarajevu, na kojima je učestvovao i profesor Bajtal. Demonstracije održane ispred zgrade zajedničkih institucija BiH bile su bunt ne samo protiv neusvajanja Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, nego i ukupnih prilika u zemlji.

BAJTAL: Protesti još nisu završeni i nastavljaju se do prvog jula. Do isteka ultimatuma koji su građani dali parlamentarcima da donesu zakon JMBG na nivou BiH, kako to nalažu sigurnosni evropski i drugi dokumenti te vrste. Zamislite da svaka etnička skupina u Crnoj Gori donese neki svoj JMBG, kao što je to smišljeno urađeno u manjem entitetu BiH. Odatle sav nesporazum oko JMBG. Međutim, JMBG je bio samo okidač koji je pokrenuo val nagomilanog nezadovoljstva izvaranih, gladnih i poniženih građana.

MONITOR: Šta su pokazali protesti?
BAJTAL: Pokazali su da ,,nužda uči misliti” (E. Bloch). I to se ovdje dogodilo. Pljačka, nered, nerad, prevare, kriminal, glad, siromaštvo, ogromna nezaposlenost kulminirali su valom protesta za promjene i normalizaciju života. Građani ustaju u odbranu prava na dostojanstven život. Traži se izlaz iz bijede i poniženja koje je direktni rezultat nerada i pljačkaškog mentaliteta kriminaliziranih etno-struktura od države i entiteta do kantona i opština.

Život građana valja se u blatu vlastodržačkog kriminala etno-demokrata. Sada ti isti “demokrati” smišljenim optužbama da ih ugrožavaju, uskraćuju građanima osnovno demokratsko pravo – pravo na pobunu, protest i izražavanje nezadovoljstva. Cinično, ali kad su etno-nacionalisti 90-tih izvodili narod na ulicu, pozivali su se na demokratiju. Danas, kad gladni narod krene u osvajanje svog prava na život i obećanu demokratiju, to se naziva nasiljem i huliganstvom. Očito, na sceni je licemjerni etno-cinizam bez mjere i ukusa.

MONITOR: U Banjoj Luci su protestovali studenti, koji su ispred zgrade Vlade uzvikivali Lopovi, lopovi, ukazivali na kriminal, korupciju, nepotizam…
BAJTAL: Tim povicima, studenti su, nazivajući stvari pravim imenom, samo opisali stvarnost u kojoj žive. Međutim, nezadovoljstvo je ne samo studentsko, nego opštenarodno. I odgovor je na opštestranačku prevaru. Pozicija i opozicija, po principu ,,sjaši Kurta da uzjaši Murta”, smjenjuju se na vlasti već dvadeset godina. Čine to uz burne predizborne svađe i optužbe, a jedini rezultat toga je pljačka i golemo siromaštvo građana. Ukratko, samozvani čuvari naroda drže narod u tamnici gladi, bijede, poniženja i međusobnog zavađanja. Uprkos tome, krivi su narod i narodna djeca. Studente i pobunjene građane, optužuje se za plaćeništvo i izmanipuliranost. Glad, nered i kriminalizirana vlast kao da ne postoje. Očito, sve je u redu, izuzev što nadmenim ,,narodnim vođama”, osim drugih naroda, sada ne valja ni njihov vlastiti: optužuju ga da je potkupljiv, naivan, izmanipulisan. Osiljeni Dodik, proglasivši njihov bunt ispolitiziranim, inkvizicijski licemjerno ocrnjuje i optužuje siromaštvom ponižene studente.

MONITOR: Protestovalo se i u Mostaru. Na protest su pozvani svi ljudi iz BiH željni ,,promjena, sankcioniranja kriminalnih političara i odgovornih za teško stanje u državi”.
BAJTAL: Mostar, Sarajevo, Banjaluka, samo su slučajevi u nizu. Rekoh, nezadovoljstvo je opšte baš kao što su opšti glad i siromaštvo, kao posljedica opšteg kriminala vlasti. Svojim neradom i nepoštenjem narcisoidni etno-vlastodršci doveli su građane u bezizlaz koji je doveo do pobune. Vlasnici naroda sada nastoje da tu pobunu građana protiv vlasti kanališu u pravcu novih etničkih sukoba. U tome svojim cinično-patološkim izjavama prednjače Mladen Bosić (SDS) i parlamentarci tipa Aleksandre Pandurević (također, SDS), Dušanke Majkić i njima slični. Oni ponovo, sofisticirano ili direktno, kako ko, potežu teoriju “nacionalne ugroženosti”, koja nas je devedesetih dovela do dirigovano pljačkaškog i teritorijalno-osvajačkog krvoprolića i genocida.

MONITOR: Koji su to ključni problemi sa kojima se suočava država BIH i njeni građani?
BAJTAL: Ključni problem BiH su osiljene nedemokratske etno-vlasti. Sve ostalo je posljedica: ogromna nezaposlenost, politički kriminal, kriminalizirana politika, korumpirana policija, dirigovano sudstvo, ozakonjena, legalna pljačka (tranzicija), masovna glad, enormno siromaštvo, sveopšte ljudsko poniženje građana, političko etno-totalitarno ublehaštvo, medijsko-stranačka pristrasnost. Konačno tu su zaošijane, nedodirljive i od zakona odmetnute, pedofilski-kriminalizirane religiozne zajednice…

Ukratko, ništa ne štima. Sve je ogrezlo u laži, neradu, kriminalu i nepotizmu brutalne, burazersko-ortačke akumulacije kapitala. Jedino Država nema problema. Blokirana stranačkim nadmudrivanjima i sistematskim opstrukcijama iz manjeg entiteta – ona praktično i ne funkcionira. Izručeni samovolji neodgovornih entitetskih vlasti nezaštićeni građani (jer nema države da ih zaštiti), našli su se u grdnim ezgistencijalnim problemima.

MONITOR: Dojučerašnji politički partneri su postali ljuti neprijatelji, ni na jednom nivou vlasti ne mogu da se postignu dogovori. Je li BiH zaista zapala u duboku političku krizu?
BAJTAL: Nema nikakve političke krize. To je samo izgovor za nerad i organizovani etno-entitetski kriminal. Postoji jedna kriza: kriza čojstva i morala; kriza svijesti i savjesti. I, kao posljedica tog nečojstva i nemorala, indukovana je, ne politička, nego – ekonomska kriza. Zapravo, etno-politike odlično funkcionišu. A funkcionišu na principu dogovorenih nesporazuma. Pod geslom ,,zaštite vitalnog nacionalnog interesa” (da se vlasi ne dosjete), etno-vođe se enormno bogate. U isto vrijeme ,,nacije” od silne “nacionalne zaštite” doslovno gladuju. I to je sve. Ni mudrosti ni pameti – čista i dobro osmišljena prevara etno-demokrata.

MONITOR: Iz međunarodne zajednice upozoravaju da BiH sve dublje tone u izolaciju, dok se njeni susjedi približavaju EU.
BAJTAL: Međunarodna zajednica nije ništa bolja od bh. vlasti. Kao tvorac Daytonskog sporazuma i njegov garant, MZ uporno šuti na njegovo otvoreno kršenje i neprovođenje, uporno pozivajući domaće političare da se dogovore. Da su mogli i htjeli da se dogovore, ovdašnjim liderima međunarodna zajednica ne bi ni trebala. Cinizam, sljepilo ili nerad međunarodne zajednice?

Pođimo od kućne svakodnevice: ako posvađana djeca ne mogu da se dogovore, tada Tata i Mama uzimaju stvar u svoje ruke. I presuđuju. Samo loš Tata i loša Mama ostavljaju djecu da se beskrajno dugo glože i svađaju oko nevažnih stvari. Međunarodna zajednica je, dakle, loš roditelj. Ili, pedagoški govoreći – nevaspitani vaspitač. Marks nas podsjeća na to da – ,,sam odgajatelj mora biti odgajan”. Međunarodna zajednica to nije. Otuda logičko pitanje: kakva to mogu biti djeca koja, već dvadeset godina, žive pod patronatom nevaspitanog vaspitača? I kratak odgovor – nikakva! O tome se u Bosni i Hercegovini danas radi!

MONITOR: Kakav će biti epilog ovog što se sada kuva u „bosanskom loncu”?
BAJTAL: Ma šta građani činili ništa se bitno ne može dogoditi preko noći. Njihove etno-vođe su isuviše premazani i licemjerni tipovi da bi se tek tako dali svrgnuti s unosnog trona vlasti. Međutim, ma koliko se vlastodršci trudili da izbjegnu nužne promjene, poslije ovog vala protesta, ništa ne bi trebalo ostati isto. Predstoji nam duga građanska, mirnodopska i civilizirana borba za svoja ljudska prava. Prava koja su nacionalisti na prevaru uzurpirali. Debelo zloupotrijebivši vlast, i skupo naplaćujući svoje hirove, nerad i neznanje, oni već dvadeset godina profitiraju na sveopštoj narodnoj bijedi i nevolji.

Dodikovo rušilaštvo

MONITOR: Milorad Dodik se optužuje da predano radi na razbijanju BiH. Kakav je Vaš komentar?
BAJTAL: On ne samo da radi na razbijanju Bosne, nego i ne krije da to radi. Zapravo, svojim javnim, napadno i degutantno antibosanskim nastupima, namiguje Beogradu,polažući strateški račun svojim tamošnjim velikodržavnim mentorima. Istovremno, također napadno i javno, Dodik, drugim okom, braneći tobože Dayton, namiguje međunarodnoj zajednici. Na taj način on se indirektno izvinjava za svoje antibosansko rušilaštvo i javnom servilnošću smekšava međunarodnu zajednicu da ga ne sankcionira.

Tako se, psihološki govoreći, Dodik pokazuje kao dvostruka, neautentična i nezrela ličnost, sklona, poput javne ženske, podati se svima onima koji mu mogu pomoći da se održi na vlasti. Politički netalentovan, on figurira još samo kao čovjek bez svoga “Ja”, i ponizni sluga mizerno dvolične igre i konformističke koketerije, čiju cijenu plaćaju građani BiH. Ali, to je jedini način da, negiranjem države i sijanjem međunacionalne mržnje, nezaposlenim i gladnim masama manjeg entiteta skrene pažnju sa ogromnog bogatstva kojeg se domogao na, najblaže govoreći, nezakonit i sumnjiv način.

O svemu tome neka se, na izborima 2014. izjasne ubogi kmetovi unitarnog klero-entitetskog feuda kojim Dodik, uz nesebično bratski-toplu pomoć, donedavno nedodirljivog, a sada već raščinjenog, gej-vladike Vasilija Kačavende, dugo i suvereno vlada.

Ogledalo vlastodržaca

MONITOR: Ministri sigurnosti i vanjskih poslova Fahrudin Radončić i Zlatko Lagumdžija nazivaju člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića „šefom mafije”. Mnogi se pitaju da li je takvo etiketiranje moguće bilo gdje u svijetu?
BAJTAL: Ma koliko čudna, ta retorika i nije tako tako loša. Javnost upravo iz te vrste uzajamnih optužbi saznaje sve ono što se inače vješto skriva. Po svemu sudeći, sve ono što kažu jedni o drugima nije daleko od istine. Vlastodršci su samo ogledalo jedni drugima, tako da u tim uzajamnim optužbama, vjerovatno nema velikih promašaja. Odnosno, uprkos svoj prizemnosti i oporosti uličnog jezika kojim se koriste, oni, još uvijek, ne opisuju jedni druge na način koji do kraja otkriva njihove dobro koordinarane stranačko-privatne rabote. Isto važi i na kolektivnom planu: “Sve nacije se izruguju jedna drugoj. I sve su u pravu” (A. Šopenhauer). Time se nacionalne svađe pokazuju kao jalov i uzaludan posao – presipanje iz šupljeg u prazno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo