Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF IZ SARAJEVA: U tamnici osiljenih etno-demokrata

Objavljeno prije

na

Dr Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, jedan je od najuticajnijih intelektualaca u regionu. Poznat je po bespoštednom kritičkom analiziranju situacije u BiH. Neposredan povod za ovaj razgovor su nedavni masovni protesti u Sarajevu, na kojima je učestvovao i profesor Bajtal. Demonstracije održane ispred zgrade zajedničkih institucija BiH bile su bunt ne samo protiv neusvajanja Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, nego i ukupnih prilika u zemlji.

BAJTAL: Protesti još nisu završeni i nastavljaju se do prvog jula. Do isteka ultimatuma koji su građani dali parlamentarcima da donesu zakon JMBG na nivou BiH, kako to nalažu sigurnosni evropski i drugi dokumenti te vrste. Zamislite da svaka etnička skupina u Crnoj Gori donese neki svoj JMBG, kao što je to smišljeno urađeno u manjem entitetu BiH. Odatle sav nesporazum oko JMBG. Međutim, JMBG je bio samo okidač koji je pokrenuo val nagomilanog nezadovoljstva izvaranih, gladnih i poniženih građana.

MONITOR: Šta su pokazali protesti?
BAJTAL: Pokazali su da ,,nužda uči misliti” (E. Bloch). I to se ovdje dogodilo. Pljačka, nered, nerad, prevare, kriminal, glad, siromaštvo, ogromna nezaposlenost kulminirali su valom protesta za promjene i normalizaciju života. Građani ustaju u odbranu prava na dostojanstven život. Traži se izlaz iz bijede i poniženja koje je direktni rezultat nerada i pljačkaškog mentaliteta kriminaliziranih etno-struktura od države i entiteta do kantona i opština.

Život građana valja se u blatu vlastodržačkog kriminala etno-demokrata. Sada ti isti “demokrati” smišljenim optužbama da ih ugrožavaju, uskraćuju građanima osnovno demokratsko pravo – pravo na pobunu, protest i izražavanje nezadovoljstva. Cinično, ali kad su etno-nacionalisti 90-tih izvodili narod na ulicu, pozivali su se na demokratiju. Danas, kad gladni narod krene u osvajanje svog prava na život i obećanu demokratiju, to se naziva nasiljem i huliganstvom. Očito, na sceni je licemjerni etno-cinizam bez mjere i ukusa.

MONITOR: U Banjoj Luci su protestovali studenti, koji su ispred zgrade Vlade uzvikivali Lopovi, lopovi, ukazivali na kriminal, korupciju, nepotizam…
BAJTAL: Tim povicima, studenti su, nazivajući stvari pravim imenom, samo opisali stvarnost u kojoj žive. Međutim, nezadovoljstvo je ne samo studentsko, nego opštenarodno. I odgovor je na opštestranačku prevaru. Pozicija i opozicija, po principu ,,sjaši Kurta da uzjaši Murta”, smjenjuju se na vlasti već dvadeset godina. Čine to uz burne predizborne svađe i optužbe, a jedini rezultat toga je pljačka i golemo siromaštvo građana. Ukratko, samozvani čuvari naroda drže narod u tamnici gladi, bijede, poniženja i međusobnog zavađanja. Uprkos tome, krivi su narod i narodna djeca. Studente i pobunjene građane, optužuje se za plaćeništvo i izmanipuliranost. Glad, nered i kriminalizirana vlast kao da ne postoje. Očito, sve je u redu, izuzev što nadmenim ,,narodnim vođama”, osim drugih naroda, sada ne valja ni njihov vlastiti: optužuju ga da je potkupljiv, naivan, izmanipulisan. Osiljeni Dodik, proglasivši njihov bunt ispolitiziranim, inkvizicijski licemjerno ocrnjuje i optužuje siromaštvom ponižene studente.

MONITOR: Protestovalo se i u Mostaru. Na protest su pozvani svi ljudi iz BiH željni ,,promjena, sankcioniranja kriminalnih političara i odgovornih za teško stanje u državi”.
BAJTAL: Mostar, Sarajevo, Banjaluka, samo su slučajevi u nizu. Rekoh, nezadovoljstvo je opšte baš kao što su opšti glad i siromaštvo, kao posljedica opšteg kriminala vlasti. Svojim neradom i nepoštenjem narcisoidni etno-vlastodršci doveli su građane u bezizlaz koji je doveo do pobune. Vlasnici naroda sada nastoje da tu pobunu građana protiv vlasti kanališu u pravcu novih etničkih sukoba. U tome svojim cinično-patološkim izjavama prednjače Mladen Bosić (SDS) i parlamentarci tipa Aleksandre Pandurević (također, SDS), Dušanke Majkić i njima slični. Oni ponovo, sofisticirano ili direktno, kako ko, potežu teoriju “nacionalne ugroženosti”, koja nas je devedesetih dovela do dirigovano pljačkaškog i teritorijalno-osvajačkog krvoprolića i genocida.

MONITOR: Koji su to ključni problemi sa kojima se suočava država BIH i njeni građani?
BAJTAL: Ključni problem BiH su osiljene nedemokratske etno-vlasti. Sve ostalo je posljedica: ogromna nezaposlenost, politički kriminal, kriminalizirana politika, korumpirana policija, dirigovano sudstvo, ozakonjena, legalna pljačka (tranzicija), masovna glad, enormno siromaštvo, sveopšte ljudsko poniženje građana, političko etno-totalitarno ublehaštvo, medijsko-stranačka pristrasnost. Konačno tu su zaošijane, nedodirljive i od zakona odmetnute, pedofilski-kriminalizirane religiozne zajednice…

Ukratko, ništa ne štima. Sve je ogrezlo u laži, neradu, kriminalu i nepotizmu brutalne, burazersko-ortačke akumulacije kapitala. Jedino Država nema problema. Blokirana stranačkim nadmudrivanjima i sistematskim opstrukcijama iz manjeg entiteta – ona praktično i ne funkcionira. Izručeni samovolji neodgovornih entitetskih vlasti nezaštićeni građani (jer nema države da ih zaštiti), našli su se u grdnim ezgistencijalnim problemima.

MONITOR: Dojučerašnji politički partneri su postali ljuti neprijatelji, ni na jednom nivou vlasti ne mogu da se postignu dogovori. Je li BiH zaista zapala u duboku političku krizu?
BAJTAL: Nema nikakve političke krize. To je samo izgovor za nerad i organizovani etno-entitetski kriminal. Postoji jedna kriza: kriza čojstva i morala; kriza svijesti i savjesti. I, kao posljedica tog nečojstva i nemorala, indukovana je, ne politička, nego – ekonomska kriza. Zapravo, etno-politike odlično funkcionišu. A funkcionišu na principu dogovorenih nesporazuma. Pod geslom ,,zaštite vitalnog nacionalnog interesa” (da se vlasi ne dosjete), etno-vođe se enormno bogate. U isto vrijeme ,,nacije” od silne “nacionalne zaštite” doslovno gladuju. I to je sve. Ni mudrosti ni pameti – čista i dobro osmišljena prevara etno-demokrata.

MONITOR: Iz međunarodne zajednice upozoravaju da BiH sve dublje tone u izolaciju, dok se njeni susjedi približavaju EU.
BAJTAL: Međunarodna zajednica nije ništa bolja od bh. vlasti. Kao tvorac Daytonskog sporazuma i njegov garant, MZ uporno šuti na njegovo otvoreno kršenje i neprovođenje, uporno pozivajući domaće političare da se dogovore. Da su mogli i htjeli da se dogovore, ovdašnjim liderima međunarodna zajednica ne bi ni trebala. Cinizam, sljepilo ili nerad međunarodne zajednice?

Pođimo od kućne svakodnevice: ako posvađana djeca ne mogu da se dogovore, tada Tata i Mama uzimaju stvar u svoje ruke. I presuđuju. Samo loš Tata i loša Mama ostavljaju djecu da se beskrajno dugo glože i svađaju oko nevažnih stvari. Međunarodna zajednica je, dakle, loš roditelj. Ili, pedagoški govoreći – nevaspitani vaspitač. Marks nas podsjeća na to da – ,,sam odgajatelj mora biti odgajan”. Međunarodna zajednica to nije. Otuda logičko pitanje: kakva to mogu biti djeca koja, već dvadeset godina, žive pod patronatom nevaspitanog vaspitača? I kratak odgovor – nikakva! O tome se u Bosni i Hercegovini danas radi!

MONITOR: Kakav će biti epilog ovog što se sada kuva u „bosanskom loncu”?
BAJTAL: Ma šta građani činili ništa se bitno ne može dogoditi preko noći. Njihove etno-vođe su isuviše premazani i licemjerni tipovi da bi se tek tako dali svrgnuti s unosnog trona vlasti. Međutim, ma koliko se vlastodršci trudili da izbjegnu nužne promjene, poslije ovog vala protesta, ništa ne bi trebalo ostati isto. Predstoji nam duga građanska, mirnodopska i civilizirana borba za svoja ljudska prava. Prava koja su nacionalisti na prevaru uzurpirali. Debelo zloupotrijebivši vlast, i skupo naplaćujući svoje hirove, nerad i neznanje, oni već dvadeset godina profitiraju na sveopštoj narodnoj bijedi i nevolji.

Dodikovo rušilaštvo

MONITOR: Milorad Dodik se optužuje da predano radi na razbijanju BiH. Kakav je Vaš komentar?
BAJTAL: On ne samo da radi na razbijanju Bosne, nego i ne krije da to radi. Zapravo, svojim javnim, napadno i degutantno antibosanskim nastupima, namiguje Beogradu,polažući strateški račun svojim tamošnjim velikodržavnim mentorima. Istovremno, također napadno i javno, Dodik, drugim okom, braneći tobože Dayton, namiguje međunarodnoj zajednici. Na taj način on se indirektno izvinjava za svoje antibosansko rušilaštvo i javnom servilnošću smekšava međunarodnu zajednicu da ga ne sankcionira.

Tako se, psihološki govoreći, Dodik pokazuje kao dvostruka, neautentična i nezrela ličnost, sklona, poput javne ženske, podati se svima onima koji mu mogu pomoći da se održi na vlasti. Politički netalentovan, on figurira još samo kao čovjek bez svoga “Ja”, i ponizni sluga mizerno dvolične igre i konformističke koketerije, čiju cijenu plaćaju građani BiH. Ali, to je jedini način da, negiranjem države i sijanjem međunacionalne mržnje, nezaposlenim i gladnim masama manjeg entiteta skrene pažnju sa ogromnog bogatstva kojeg se domogao na, najblaže govoreći, nezakonit i sumnjiv način.

O svemu tome neka se, na izborima 2014. izjasne ubogi kmetovi unitarnog klero-entitetskog feuda kojim Dodik, uz nesebično bratski-toplu pomoć, donedavno nedodirljivog, a sada već raščinjenog, gej-vladike Vasilija Kačavende, dugo i suvereno vlada.

Ogledalo vlastodržaca

MONITOR: Ministri sigurnosti i vanjskih poslova Fahrudin Radončić i Zlatko Lagumdžija nazivaju člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića „šefom mafije”. Mnogi se pitaju da li je takvo etiketiranje moguće bilo gdje u svijetu?
BAJTAL: Ma koliko čudna, ta retorika i nije tako tako loša. Javnost upravo iz te vrste uzajamnih optužbi saznaje sve ono što se inače vješto skriva. Po svemu sudeći, sve ono što kažu jedni o drugima nije daleko od istine. Vlastodršci su samo ogledalo jedni drugima, tako da u tim uzajamnim optužbama, vjerovatno nema velikih promašaja. Odnosno, uprkos svoj prizemnosti i oporosti uličnog jezika kojim se koriste, oni, još uvijek, ne opisuju jedni druge na način koji do kraja otkriva njihove dobro koordinarane stranačko-privatne rabote. Isto važi i na kolektivnom planu: “Sve nacije se izruguju jedna drugoj. I sve su u pravu” (A. Šopenhauer). Time se nacionalne svađe pokazuju kao jalov i uzaludan posao – presipanje iz šupljeg u prazno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo