Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna rebarbarizacija prošlosti

Objavljeno prije

na

Simboli Drugog svjetskog rata i tadašnjeg raspada Kraljevine Jugoslavije, sve su češće i intenzivnije pred našim očima. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su i novi predlozi za sporenja: međusobne tužbe za genocid dvije države. Kako se to sve može razumijevati i šta se u stvari događa sa građanima, elitama i nosiocima vlasti, razgovarali smo sa filozofom dr Linom Veljakom.

MONITOR: Kako je moguće da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, pred ulazak u EU i neposredno po tom događaju, nižu incidenti, inicijative i aktivnosti koji Hrvatsku kao da hoće da prikažu kao zemlju koja je u EU ušla nespremna ili da to nije ni zaslužila?
VELJAK: Ne radi se samo o incidentima, nego o sistematskom djelovanju radikalno-desnih grupacija. Koristeći traume žrtava rata (čiji su preživjeli glavni akteri u međuvremenu postali nominalno mirotvorci i stekli ugled u tzv. međunarodnoj zajednici kao „faktori mira i stabilnosti na Balkanu”), niske razine političke kulture (koja okvirno nije bitno različita od kulture istočnih susjeda), neodlučnost aktualne hrvatske vlasti (čijim se nositeljima ne može, doduše, pripisati zločinačka prošlost, ali je evidentno da oni nemaju ni snage – pa ni volje – da učine odlučniji zaokret u smjeru raskida s politikom koja je obilježavala 90-e godine prošlog stoljeća), te – a to je najvažnije – katastrofalnu privrednu situaciju u Hrvatskoj (koja rezultira daljnjim rastom nezaposlenosti, propadanjem industrije i poljoprivrede, te padom životnog standarda najširih slojeva stanovništva), dodatno otežanu izrazito visokim stupnjem kooperativnosti vlade s centrima globalne financijske moći, donedavna marginalna desnica uspjela je pod svoju kontrolu staviti HDZ (pa ga time spasiti od prijeteće marginalizacije, nakon što je ta stranka kriminalizirana zbog pljačke počinjene u vrijeme kada ju je vodio Ivo Sanader), ima podršku evropske desnice, vjerojatno radi pod mentorstvom moćne organizacije Opus Dei – i zadobiva podršku onoga dijela stanovništva koje se suočava s egzistencijalnom besperspektivnošću, ljudi koji su obuzeti beznađem. Optimisti bi rekli da je to posljednji pokušaj mračnjaka da zaustave evropeizaciju i normalizaciju Hrvatske; pesimisti bi rekli da se radi o sindromu Vajmarske republike: nacisti koriste krizu da bi uspostavili funkcionalan organski poredak. Jesu li u pravi prvi ili drugi – ponajprije ovisi o daljnjem razvoju stanja u Evropskoj uniji: postane li Marie Le Pen predvodnica najjače političke grupacije u EU (a to implicira i njezin raspad), Hrvatska će dijeliti sudbinu drugih evropskih zemalja u kojima će liberalno-demokratski okviri vladavine globalnog kapitala biti nadomješteni efikasnijim modelom te iste vladavine.

MONITOR: Posebno je upadljiv slučaj vezan za prava manjina, kao što je onaj u Vukovaru sa pravom srpske manjine na javne natpise na oba pisma. Može li se to pripisati samo snazi ratnih trauma ili naporima ultradesnice da ostavi snažniji utisak u biračkom tijelu?
VELJAK: Analogne situacije u novijoj prošlosti pokazuju (i to ne samo u Hrvatskoj, i ne samo u regiji): u situacijama koje su obilježene dugotrajnom i strukturalnom krizom, nositelji autoritarno-konzervativnih opcija (da ne kažem predlagatelji totalitarnih rješenja krize), za osnovni model mobilizacije stanovništva nameću optuživanje neke manjine da je kriva za sve nedaće koje su zadesile neku zajednicu. Budući da su u Hrvatskoj – ponajprije zbog ratnih trauma – Srbi najpogodniji za tu ulogu, logično je da se najveću manjinu demonizira, te da se na taj način obnovi etnička homogenost.

MONITOR: Po procentu onih koji su se na referendumu izjasnili protiv ozvaničenja gej brakova, Hrvatska kao da ne zaostaje sa homofobijom u susjednim zemljama Balkana. Kolika je u ovome uloga pa i pritisak katoličke crkve, a posebno formalni uticaj Konkordata?
VELJAK: Je li se visok ili nizak postotak na nedavnom referendumu izjasnio protiv gej brakova – ovisi o interpretaciji: protiv istospolnih brakova se izjasnilo ukupno 25 odsto birača s pravom glasa. I sad je pitanje što je s onih 75 odsto koji su ignorirali referendum ili su (njih manje od 15 odsto od ukupnog biračkog tijela) izašli i bili protiv predložene promjene ustava. Jesu li apstinenti za ili protiv, spadaju li i oni među homofoban dio populacije? No, sasvim je jasno da je najveći gubitnik referenduma katolička crkva: biskupi su pozvali vjernike da izađu na referendum i daju glas za predloženu promjenu ustava kojom se onemogućuju istospolni brakovi, mjesecima je vođena kampanja za referendum – a od 86% deklariranih katolika samo je manje od jedne trećine poslušalo svoje pastire. Stoga se nakon objavljivanja rezultata referenduma u javnosti javila u mnogo intenzivnijem obliku nego što je to bilo prije referenduma ideja da se referendumom ukinu ugovori koje je Hrvatska 1996. potpisala s Vatikanom (tzv. Konkordat); ipak, dominira prijedlog da se ubuduće za referendum zahtijeva 50-postotna izlaznost svih upisanih birača.

MONITOR: Bilo je glasova iz Hrvatske u vezi sa prikazivanjem serije ,,Ravna Gora” na kanalu javnog servisa RTS u Srbiji. Na tu seriju se obraća posebna pažnja i u Bosni i u Crnoj Gori. Zašto su istorijski nalazi po uticaju na građane daleko nemoćniji od fikcije ili filmskog „razumijevanja” prošlosti? Radi li se i o slabostima istorijske nauke ?
VELJAK: Revizija prošlosti prisutna je u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Poraženi u ratu prikazuju se kao pozitivna strana, pobjednici – kao uzurpatori i zločinci. Radi se o sistematskom historijskom revizionizmu, a ova naša regija nije nažalost nikakva iznimka: od rehabilitacije kolaboracionista u baltičkim republikama, pa do nastojanja radikalne desnice u Francuskoj da kolaboracioniste prikaže u pozitivnom svjetlu – na djelu je jedna dugoročno gledano opasna tendencija rebarbarizacije prošlosti, koja je u funkciji uspostavljanja barbarske budućnosti. Naravno, i historičari imaju tu udjela, i oni imaju svoj dio odgovornosti: oni , ne tako malobrojni, među historičarima koji selektivno koriste građu, bilo zato što su obuzeti mržnjom protiv svega što stremi emancipaciji (pa stoga nastoje kompromitirati svaku vrstu antifašizma ili pak kolaborante prikazivati kao istinske antifašiste), bilo pak zato što je danas probitačno i korisno biti revizionist, kao što je nekad bilo probitačno slaviti tadašnje nositelje vlasti. Naprosto, među tzv. intelektualcima ima značajan broj onih koji su uz svaku vlast i koji će, kad se to od njih traži ili kad je korisno, opravdavati i najzločinačkiju ideologiju, slaviti i najmračnije pojave u prošlosti i sadašnjosti.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da će srpsko-hrvatski odnosi krenuti nizbrdo jer obje zemlje idu na Međunarodni sud sa tužbama za genocid. I predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je svojevremeno, kao pravnik, tvrdio da te tužbe nemaju šanse da budu uspješne. Koja je svrha tih tužbi?
VELJAK: Radi se o sljedećem: podgrijavanje tužbe koristi i hrvatskim vlastima (jer neće – u tom aspektu – biti optužene da su izdale nacionalne interese, pokazale bešćutnost u odnosu na žrtve srpske agresije, itd.), ali i svima onima koji rade na novoj homogenizaciji, u skladu s onim što je već rečeno a što dolazi do izražaja u referendumskoj inicijativi za ukidanje ćirilice. A dobro opravdanje se uvijek nađe. Nisam siguran da će to dovesti do daljnih pogoršavanja međudržavnih odnosa, ali svakako neće pomoći dodatnoj normalizaciji političke klime u obje zemlje. Sve što skreće pažnju javnosti od egzistencijalnih pitanja dobro je za one na vlasti.

MONITOR: I Crna Gora ima svoj dio odgovornosti za ratovanja u Hrvatskoj, posebno kada se radi o napadima na Dubrovnik?
VELJAK: Nema, naravno, nikakve sumnje da i Crna Gora snosi svoj dio odgovornosti. No, Crna Gora je 1991. i 1992. bila podijeljena: nisu svi išli u dobrovoljce i „oslobađali srpski Dubrovnik”, neki su se i javno suprotstavili agresiji. Među prvima ima i onih koji su smogli snage da se pokaju i zatraže oprost, a koliko je to bilo pragmatično (da ne kažem licemjerno) a koliko iskreno – zna svatko od njih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo