Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna rebarbarizacija prošlosti

Objavljeno prije

na

Simboli Drugog svjetskog rata i tadašnjeg raspada Kraljevine Jugoslavije, sve su češće i intenzivnije pred našim očima. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su i novi predlozi za sporenja: međusobne tužbe za genocid dvije države. Kako se to sve može razumijevati i šta se u stvari događa sa građanima, elitama i nosiocima vlasti, razgovarali smo sa filozofom dr Linom Veljakom.

MONITOR: Kako je moguće da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, pred ulazak u EU i neposredno po tom događaju, nižu incidenti, inicijative i aktivnosti koji Hrvatsku kao da hoće da prikažu kao zemlju koja je u EU ušla nespremna ili da to nije ni zaslužila?
VELJAK: Ne radi se samo o incidentima, nego o sistematskom djelovanju radikalno-desnih grupacija. Koristeći traume žrtava rata (čiji su preživjeli glavni akteri u međuvremenu postali nominalno mirotvorci i stekli ugled u tzv. međunarodnoj zajednici kao „faktori mira i stabilnosti na Balkanu”), niske razine političke kulture (koja okvirno nije bitno različita od kulture istočnih susjeda), neodlučnost aktualne hrvatske vlasti (čijim se nositeljima ne može, doduše, pripisati zločinačka prošlost, ali je evidentno da oni nemaju ni snage – pa ni volje – da učine odlučniji zaokret u smjeru raskida s politikom koja je obilježavala 90-e godine prošlog stoljeća), te – a to je najvažnije – katastrofalnu privrednu situaciju u Hrvatskoj (koja rezultira daljnjim rastom nezaposlenosti, propadanjem industrije i poljoprivrede, te padom životnog standarda najširih slojeva stanovništva), dodatno otežanu izrazito visokim stupnjem kooperativnosti vlade s centrima globalne financijske moći, donedavna marginalna desnica uspjela je pod svoju kontrolu staviti HDZ (pa ga time spasiti od prijeteće marginalizacije, nakon što je ta stranka kriminalizirana zbog pljačke počinjene u vrijeme kada ju je vodio Ivo Sanader), ima podršku evropske desnice, vjerojatno radi pod mentorstvom moćne organizacije Opus Dei – i zadobiva podršku onoga dijela stanovništva koje se suočava s egzistencijalnom besperspektivnošću, ljudi koji su obuzeti beznađem. Optimisti bi rekli da je to posljednji pokušaj mračnjaka da zaustave evropeizaciju i normalizaciju Hrvatske; pesimisti bi rekli da se radi o sindromu Vajmarske republike: nacisti koriste krizu da bi uspostavili funkcionalan organski poredak. Jesu li u pravi prvi ili drugi – ponajprije ovisi o daljnjem razvoju stanja u Evropskoj uniji: postane li Marie Le Pen predvodnica najjače političke grupacije u EU (a to implicira i njezin raspad), Hrvatska će dijeliti sudbinu drugih evropskih zemalja u kojima će liberalno-demokratski okviri vladavine globalnog kapitala biti nadomješteni efikasnijim modelom te iste vladavine.

MONITOR: Posebno je upadljiv slučaj vezan za prava manjina, kao što je onaj u Vukovaru sa pravom srpske manjine na javne natpise na oba pisma. Može li se to pripisati samo snazi ratnih trauma ili naporima ultradesnice da ostavi snažniji utisak u biračkom tijelu?
VELJAK: Analogne situacije u novijoj prošlosti pokazuju (i to ne samo u Hrvatskoj, i ne samo u regiji): u situacijama koje su obilježene dugotrajnom i strukturalnom krizom, nositelji autoritarno-konzervativnih opcija (da ne kažem predlagatelji totalitarnih rješenja krize), za osnovni model mobilizacije stanovništva nameću optuživanje neke manjine da je kriva za sve nedaće koje su zadesile neku zajednicu. Budući da su u Hrvatskoj – ponajprije zbog ratnih trauma – Srbi najpogodniji za tu ulogu, logično je da se najveću manjinu demonizira, te da se na taj način obnovi etnička homogenost.

MONITOR: Po procentu onih koji su se na referendumu izjasnili protiv ozvaničenja gej brakova, Hrvatska kao da ne zaostaje sa homofobijom u susjednim zemljama Balkana. Kolika je u ovome uloga pa i pritisak katoličke crkve, a posebno formalni uticaj Konkordata?
VELJAK: Je li se visok ili nizak postotak na nedavnom referendumu izjasnio protiv gej brakova – ovisi o interpretaciji: protiv istospolnih brakova se izjasnilo ukupno 25 odsto birača s pravom glasa. I sad je pitanje što je s onih 75 odsto koji su ignorirali referendum ili su (njih manje od 15 odsto od ukupnog biračkog tijela) izašli i bili protiv predložene promjene ustava. Jesu li apstinenti za ili protiv, spadaju li i oni među homofoban dio populacije? No, sasvim je jasno da je najveći gubitnik referenduma katolička crkva: biskupi su pozvali vjernike da izađu na referendum i daju glas za predloženu promjenu ustava kojom se onemogućuju istospolni brakovi, mjesecima je vođena kampanja za referendum – a od 86% deklariranih katolika samo je manje od jedne trećine poslušalo svoje pastire. Stoga se nakon objavljivanja rezultata referenduma u javnosti javila u mnogo intenzivnijem obliku nego što je to bilo prije referenduma ideja da se referendumom ukinu ugovori koje je Hrvatska 1996. potpisala s Vatikanom (tzv. Konkordat); ipak, dominira prijedlog da se ubuduće za referendum zahtijeva 50-postotna izlaznost svih upisanih birača.

MONITOR: Bilo je glasova iz Hrvatske u vezi sa prikazivanjem serije ,,Ravna Gora” na kanalu javnog servisa RTS u Srbiji. Na tu seriju se obraća posebna pažnja i u Bosni i u Crnoj Gori. Zašto su istorijski nalazi po uticaju na građane daleko nemoćniji od fikcije ili filmskog „razumijevanja” prošlosti? Radi li se i o slabostima istorijske nauke ?
VELJAK: Revizija prošlosti prisutna je u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Poraženi u ratu prikazuju se kao pozitivna strana, pobjednici – kao uzurpatori i zločinci. Radi se o sistematskom historijskom revizionizmu, a ova naša regija nije nažalost nikakva iznimka: od rehabilitacije kolaboracionista u baltičkim republikama, pa do nastojanja radikalne desnice u Francuskoj da kolaboracioniste prikaže u pozitivnom svjetlu – na djelu je jedna dugoročno gledano opasna tendencija rebarbarizacije prošlosti, koja je u funkciji uspostavljanja barbarske budućnosti. Naravno, i historičari imaju tu udjela, i oni imaju svoj dio odgovornosti: oni , ne tako malobrojni, među historičarima koji selektivno koriste građu, bilo zato što su obuzeti mržnjom protiv svega što stremi emancipaciji (pa stoga nastoje kompromitirati svaku vrstu antifašizma ili pak kolaborante prikazivati kao istinske antifašiste), bilo pak zato što je danas probitačno i korisno biti revizionist, kao što je nekad bilo probitačno slaviti tadašnje nositelje vlasti. Naprosto, među tzv. intelektualcima ima značajan broj onih koji su uz svaku vlast i koji će, kad se to od njih traži ili kad je korisno, opravdavati i najzločinačkiju ideologiju, slaviti i najmračnije pojave u prošlosti i sadašnjosti.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da će srpsko-hrvatski odnosi krenuti nizbrdo jer obje zemlje idu na Međunarodni sud sa tužbama za genocid. I predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je svojevremeno, kao pravnik, tvrdio da te tužbe nemaju šanse da budu uspješne. Koja je svrha tih tužbi?
VELJAK: Radi se o sljedećem: podgrijavanje tužbe koristi i hrvatskim vlastima (jer neće – u tom aspektu – biti optužene da su izdale nacionalne interese, pokazale bešćutnost u odnosu na žrtve srpske agresije, itd.), ali i svima onima koji rade na novoj homogenizaciji, u skladu s onim što je već rečeno a što dolazi do izražaja u referendumskoj inicijativi za ukidanje ćirilice. A dobro opravdanje se uvijek nađe. Nisam siguran da će to dovesti do daljnih pogoršavanja međudržavnih odnosa, ali svakako neće pomoći dodatnoj normalizaciji političke klime u obje zemlje. Sve što skreće pažnju javnosti od egzistencijalnih pitanja dobro je za one na vlasti.

MONITOR: I Crna Gora ima svoj dio odgovornosti za ratovanja u Hrvatskoj, posebno kada se radi o napadima na Dubrovnik?
VELJAK: Nema, naravno, nikakve sumnje da i Crna Gora snosi svoj dio odgovornosti. No, Crna Gora je 1991. i 1992. bila podijeljena: nisu svi išli u dobrovoljce i „oslobađali srpski Dubrovnik”, neki su se i javno suprotstavili agresiji. Među prvima ima i onih koji su smogli snage da se pokaju i zatraže oprost, a koliko je to bilo pragmatično (da ne kažem licemjerno) a koliko iskreno – zna svatko od njih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo