Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna rebarbarizacija prošlosti

Objavljeno prije

na

Simboli Drugog svjetskog rata i tadašnjeg raspada Kraljevine Jugoslavije, sve su češće i intenzivnije pred našim očima. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su i novi predlozi za sporenja: međusobne tužbe za genocid dvije države. Kako se to sve može razumijevati i šta se u stvari događa sa građanima, elitama i nosiocima vlasti, razgovarali smo sa filozofom dr Linom Veljakom.

MONITOR: Kako je moguće da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, pred ulazak u EU i neposredno po tom događaju, nižu incidenti, inicijative i aktivnosti koji Hrvatsku kao da hoće da prikažu kao zemlju koja je u EU ušla nespremna ili da to nije ni zaslužila?
VELJAK: Ne radi se samo o incidentima, nego o sistematskom djelovanju radikalno-desnih grupacija. Koristeći traume žrtava rata (čiji su preživjeli glavni akteri u međuvremenu postali nominalno mirotvorci i stekli ugled u tzv. međunarodnoj zajednici kao „faktori mira i stabilnosti na Balkanu”), niske razine političke kulture (koja okvirno nije bitno različita od kulture istočnih susjeda), neodlučnost aktualne hrvatske vlasti (čijim se nositeljima ne može, doduše, pripisati zločinačka prošlost, ali je evidentno da oni nemaju ni snage – pa ni volje – da učine odlučniji zaokret u smjeru raskida s politikom koja je obilježavala 90-e godine prošlog stoljeća), te – a to je najvažnije – katastrofalnu privrednu situaciju u Hrvatskoj (koja rezultira daljnjim rastom nezaposlenosti, propadanjem industrije i poljoprivrede, te padom životnog standarda najširih slojeva stanovništva), dodatno otežanu izrazito visokim stupnjem kooperativnosti vlade s centrima globalne financijske moći, donedavna marginalna desnica uspjela je pod svoju kontrolu staviti HDZ (pa ga time spasiti od prijeteće marginalizacije, nakon što je ta stranka kriminalizirana zbog pljačke počinjene u vrijeme kada ju je vodio Ivo Sanader), ima podršku evropske desnice, vjerojatno radi pod mentorstvom moćne organizacije Opus Dei – i zadobiva podršku onoga dijela stanovništva koje se suočava s egzistencijalnom besperspektivnošću, ljudi koji su obuzeti beznađem. Optimisti bi rekli da je to posljednji pokušaj mračnjaka da zaustave evropeizaciju i normalizaciju Hrvatske; pesimisti bi rekli da se radi o sindromu Vajmarske republike: nacisti koriste krizu da bi uspostavili funkcionalan organski poredak. Jesu li u pravi prvi ili drugi – ponajprije ovisi o daljnjem razvoju stanja u Evropskoj uniji: postane li Marie Le Pen predvodnica najjače političke grupacije u EU (a to implicira i njezin raspad), Hrvatska će dijeliti sudbinu drugih evropskih zemalja u kojima će liberalno-demokratski okviri vladavine globalnog kapitala biti nadomješteni efikasnijim modelom te iste vladavine.

MONITOR: Posebno je upadljiv slučaj vezan za prava manjina, kao što je onaj u Vukovaru sa pravom srpske manjine na javne natpise na oba pisma. Može li se to pripisati samo snazi ratnih trauma ili naporima ultradesnice da ostavi snažniji utisak u biračkom tijelu?
VELJAK: Analogne situacije u novijoj prošlosti pokazuju (i to ne samo u Hrvatskoj, i ne samo u regiji): u situacijama koje su obilježene dugotrajnom i strukturalnom krizom, nositelji autoritarno-konzervativnih opcija (da ne kažem predlagatelji totalitarnih rješenja krize), za osnovni model mobilizacije stanovništva nameću optuživanje neke manjine da je kriva za sve nedaće koje su zadesile neku zajednicu. Budući da su u Hrvatskoj – ponajprije zbog ratnih trauma – Srbi najpogodniji za tu ulogu, logično je da se najveću manjinu demonizira, te da se na taj način obnovi etnička homogenost.

MONITOR: Po procentu onih koji su se na referendumu izjasnili protiv ozvaničenja gej brakova, Hrvatska kao da ne zaostaje sa homofobijom u susjednim zemljama Balkana. Kolika je u ovome uloga pa i pritisak katoličke crkve, a posebno formalni uticaj Konkordata?
VELJAK: Je li se visok ili nizak postotak na nedavnom referendumu izjasnio protiv gej brakova – ovisi o interpretaciji: protiv istospolnih brakova se izjasnilo ukupno 25 odsto birača s pravom glasa. I sad je pitanje što je s onih 75 odsto koji su ignorirali referendum ili su (njih manje od 15 odsto od ukupnog biračkog tijela) izašli i bili protiv predložene promjene ustava. Jesu li apstinenti za ili protiv, spadaju li i oni među homofoban dio populacije? No, sasvim je jasno da je najveći gubitnik referenduma katolička crkva: biskupi su pozvali vjernike da izađu na referendum i daju glas za predloženu promjenu ustava kojom se onemogućuju istospolni brakovi, mjesecima je vođena kampanja za referendum – a od 86% deklariranih katolika samo je manje od jedne trećine poslušalo svoje pastire. Stoga se nakon objavljivanja rezultata referenduma u javnosti javila u mnogo intenzivnijem obliku nego što je to bilo prije referenduma ideja da se referendumom ukinu ugovori koje je Hrvatska 1996. potpisala s Vatikanom (tzv. Konkordat); ipak, dominira prijedlog da se ubuduće za referendum zahtijeva 50-postotna izlaznost svih upisanih birača.

MONITOR: Bilo je glasova iz Hrvatske u vezi sa prikazivanjem serije ,,Ravna Gora” na kanalu javnog servisa RTS u Srbiji. Na tu seriju se obraća posebna pažnja i u Bosni i u Crnoj Gori. Zašto su istorijski nalazi po uticaju na građane daleko nemoćniji od fikcije ili filmskog „razumijevanja” prošlosti? Radi li se i o slabostima istorijske nauke ?
VELJAK: Revizija prošlosti prisutna je u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Poraženi u ratu prikazuju se kao pozitivna strana, pobjednici – kao uzurpatori i zločinci. Radi se o sistematskom historijskom revizionizmu, a ova naša regija nije nažalost nikakva iznimka: od rehabilitacije kolaboracionista u baltičkim republikama, pa do nastojanja radikalne desnice u Francuskoj da kolaboracioniste prikaže u pozitivnom svjetlu – na djelu je jedna dugoročno gledano opasna tendencija rebarbarizacije prošlosti, koja je u funkciji uspostavljanja barbarske budućnosti. Naravno, i historičari imaju tu udjela, i oni imaju svoj dio odgovornosti: oni , ne tako malobrojni, među historičarima koji selektivno koriste građu, bilo zato što su obuzeti mržnjom protiv svega što stremi emancipaciji (pa stoga nastoje kompromitirati svaku vrstu antifašizma ili pak kolaborante prikazivati kao istinske antifašiste), bilo pak zato što je danas probitačno i korisno biti revizionist, kao što je nekad bilo probitačno slaviti tadašnje nositelje vlasti. Naprosto, među tzv. intelektualcima ima značajan broj onih koji su uz svaku vlast i koji će, kad se to od njih traži ili kad je korisno, opravdavati i najzločinačkiju ideologiju, slaviti i najmračnije pojave u prošlosti i sadašnjosti.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da će srpsko-hrvatski odnosi krenuti nizbrdo jer obje zemlje idu na Međunarodni sud sa tužbama za genocid. I predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je svojevremeno, kao pravnik, tvrdio da te tužbe nemaju šanse da budu uspješne. Koja je svrha tih tužbi?
VELJAK: Radi se o sljedećem: podgrijavanje tužbe koristi i hrvatskim vlastima (jer neće – u tom aspektu – biti optužene da su izdale nacionalne interese, pokazale bešćutnost u odnosu na žrtve srpske agresije, itd.), ali i svima onima koji rade na novoj homogenizaciji, u skladu s onim što je već rečeno a što dolazi do izražaja u referendumskoj inicijativi za ukidanje ćirilice. A dobro opravdanje se uvijek nađe. Nisam siguran da će to dovesti do daljnih pogoršavanja međudržavnih odnosa, ali svakako neće pomoći dodatnoj normalizaciji političke klime u obje zemlje. Sve što skreće pažnju javnosti od egzistencijalnih pitanja dobro je za one na vlasti.

MONITOR: I Crna Gora ima svoj dio odgovornosti za ratovanja u Hrvatskoj, posebno kada se radi o napadima na Dubrovnik?
VELJAK: Nema, naravno, nikakve sumnje da i Crna Gora snosi svoj dio odgovornosti. No, Crna Gora je 1991. i 1992. bila podijeljena: nisu svi išli u dobrovoljce i „oslobađali srpski Dubrovnik”, neki su se i javno suprotstavili agresiji. Među prvima ima i onih koji su smogli snage da se pokaju i zatraže oprost, a koliko je to bilo pragmatično (da ne kažem licemjerno) a koliko iskreno – zna svatko od njih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo