Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Opasna rebarbarizacija prošlosti

Objavljeno prije

na

Simboli Drugog svjetskog rata i tadašnjeg raspada Kraljevine Jugoslavije, sve su češće i intenzivnije pred našim očima. Posebno u Hrvatskoj i Srbiji. Tu su i novi predlozi za sporenja: međusobne tužbe za genocid dvije države. Kako se to sve može razumijevati i šta se u stvari događa sa građanima, elitama i nosiocima vlasti, razgovarali smo sa filozofom dr Linom Veljakom.

MONITOR: Kako je moguće da se u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko mjeseci, pred ulazak u EU i neposredno po tom događaju, nižu incidenti, inicijative i aktivnosti koji Hrvatsku kao da hoće da prikažu kao zemlju koja je u EU ušla nespremna ili da to nije ni zaslužila?
VELJAK: Ne radi se samo o incidentima, nego o sistematskom djelovanju radikalno-desnih grupacija. Koristeći traume žrtava rata (čiji su preživjeli glavni akteri u međuvremenu postali nominalno mirotvorci i stekli ugled u tzv. međunarodnoj zajednici kao „faktori mira i stabilnosti na Balkanu”), niske razine političke kulture (koja okvirno nije bitno različita od kulture istočnih susjeda), neodlučnost aktualne hrvatske vlasti (čijim se nositeljima ne može, doduše, pripisati zločinačka prošlost, ali je evidentno da oni nemaju ni snage – pa ni volje – da učine odlučniji zaokret u smjeru raskida s politikom koja je obilježavala 90-e godine prošlog stoljeća), te – a to je najvažnije – katastrofalnu privrednu situaciju u Hrvatskoj (koja rezultira daljnjim rastom nezaposlenosti, propadanjem industrije i poljoprivrede, te padom životnog standarda najširih slojeva stanovništva), dodatno otežanu izrazito visokim stupnjem kooperativnosti vlade s centrima globalne financijske moći, donedavna marginalna desnica uspjela je pod svoju kontrolu staviti HDZ (pa ga time spasiti od prijeteće marginalizacije, nakon što je ta stranka kriminalizirana zbog pljačke počinjene u vrijeme kada ju je vodio Ivo Sanader), ima podršku evropske desnice, vjerojatno radi pod mentorstvom moćne organizacije Opus Dei – i zadobiva podršku onoga dijela stanovništva koje se suočava s egzistencijalnom besperspektivnošću, ljudi koji su obuzeti beznađem. Optimisti bi rekli da je to posljednji pokušaj mračnjaka da zaustave evropeizaciju i normalizaciju Hrvatske; pesimisti bi rekli da se radi o sindromu Vajmarske republike: nacisti koriste krizu da bi uspostavili funkcionalan organski poredak. Jesu li u pravi prvi ili drugi – ponajprije ovisi o daljnjem razvoju stanja u Evropskoj uniji: postane li Marie Le Pen predvodnica najjače političke grupacije u EU (a to implicira i njezin raspad), Hrvatska će dijeliti sudbinu drugih evropskih zemalja u kojima će liberalno-demokratski okviri vladavine globalnog kapitala biti nadomješteni efikasnijim modelom te iste vladavine.

MONITOR: Posebno je upadljiv slučaj vezan za prava manjina, kao što je onaj u Vukovaru sa pravom srpske manjine na javne natpise na oba pisma. Može li se to pripisati samo snazi ratnih trauma ili naporima ultradesnice da ostavi snažniji utisak u biračkom tijelu?
VELJAK: Analogne situacije u novijoj prošlosti pokazuju (i to ne samo u Hrvatskoj, i ne samo u regiji): u situacijama koje su obilježene dugotrajnom i strukturalnom krizom, nositelji autoritarno-konzervativnih opcija (da ne kažem predlagatelji totalitarnih rješenja krize), za osnovni model mobilizacije stanovništva nameću optuživanje neke manjine da je kriva za sve nedaće koje su zadesile neku zajednicu. Budući da su u Hrvatskoj – ponajprije zbog ratnih trauma – Srbi najpogodniji za tu ulogu, logično je da se najveću manjinu demonizira, te da se na taj način obnovi etnička homogenost.

MONITOR: Po procentu onih koji su se na referendumu izjasnili protiv ozvaničenja gej brakova, Hrvatska kao da ne zaostaje sa homofobijom u susjednim zemljama Balkana. Kolika je u ovome uloga pa i pritisak katoličke crkve, a posebno formalni uticaj Konkordata?
VELJAK: Je li se visok ili nizak postotak na nedavnom referendumu izjasnio protiv gej brakova – ovisi o interpretaciji: protiv istospolnih brakova se izjasnilo ukupno 25 odsto birača s pravom glasa. I sad je pitanje što je s onih 75 odsto koji su ignorirali referendum ili su (njih manje od 15 odsto od ukupnog biračkog tijela) izašli i bili protiv predložene promjene ustava. Jesu li apstinenti za ili protiv, spadaju li i oni među homofoban dio populacije? No, sasvim je jasno da je najveći gubitnik referenduma katolička crkva: biskupi su pozvali vjernike da izađu na referendum i daju glas za predloženu promjenu ustava kojom se onemogućuju istospolni brakovi, mjesecima je vođena kampanja za referendum – a od 86% deklariranih katolika samo je manje od jedne trećine poslušalo svoje pastire. Stoga se nakon objavljivanja rezultata referenduma u javnosti javila u mnogo intenzivnijem obliku nego što je to bilo prije referenduma ideja da se referendumom ukinu ugovori koje je Hrvatska 1996. potpisala s Vatikanom (tzv. Konkordat); ipak, dominira prijedlog da se ubuduće za referendum zahtijeva 50-postotna izlaznost svih upisanih birača.

MONITOR: Bilo je glasova iz Hrvatske u vezi sa prikazivanjem serije ,,Ravna Gora” na kanalu javnog servisa RTS u Srbiji. Na tu seriju se obraća posebna pažnja i u Bosni i u Crnoj Gori. Zašto su istorijski nalazi po uticaju na građane daleko nemoćniji od fikcije ili filmskog „razumijevanja” prošlosti? Radi li se i o slabostima istorijske nauke ?
VELJAK: Revizija prošlosti prisutna je u svim državama nastalima na području bivše Jugoslavije. Poraženi u ratu prikazuju se kao pozitivna strana, pobjednici – kao uzurpatori i zločinci. Radi se o sistematskom historijskom revizionizmu, a ova naša regija nije nažalost nikakva iznimka: od rehabilitacije kolaboracionista u baltičkim republikama, pa do nastojanja radikalne desnice u Francuskoj da kolaboracioniste prikaže u pozitivnom svjetlu – na djelu je jedna dugoročno gledano opasna tendencija rebarbarizacije prošlosti, koja je u funkciji uspostavljanja barbarske budućnosti. Naravno, i historičari imaju tu udjela, i oni imaju svoj dio odgovornosti: oni , ne tako malobrojni, među historičarima koji selektivno koriste građu, bilo zato što su obuzeti mržnjom protiv svega što stremi emancipaciji (pa stoga nastoje kompromitirati svaku vrstu antifašizma ili pak kolaborante prikazivati kao istinske antifašiste), bilo pak zato što je danas probitačno i korisno biti revizionist, kao što je nekad bilo probitačno slaviti tadašnje nositelje vlasti. Naprosto, među tzv. intelektualcima ima značajan broj onih koji su uz svaku vlast i koji će, kad se to od njih traži ili kad je korisno, opravdavati i najzločinačkiju ideologiju, slaviti i najmračnije pojave u prošlosti i sadašnjosti.

MONITOR: Uveliko se spekuliše da će srpsko-hrvatski odnosi krenuti nizbrdo jer obje zemlje idu na Međunarodni sud sa tužbama za genocid. I predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je svojevremeno, kao pravnik, tvrdio da te tužbe nemaju šanse da budu uspješne. Koja je svrha tih tužbi?
VELJAK: Radi se o sljedećem: podgrijavanje tužbe koristi i hrvatskim vlastima (jer neće – u tom aspektu – biti optužene da su izdale nacionalne interese, pokazale bešćutnost u odnosu na žrtve srpske agresije, itd.), ali i svima onima koji rade na novoj homogenizaciji, u skladu s onim što je već rečeno a što dolazi do izražaja u referendumskoj inicijativi za ukidanje ćirilice. A dobro opravdanje se uvijek nađe. Nisam siguran da će to dovesti do daljnih pogoršavanja međudržavnih odnosa, ali svakako neće pomoći dodatnoj normalizaciji političke klime u obje zemlje. Sve što skreće pažnju javnosti od egzistencijalnih pitanja dobro je za one na vlasti.

MONITOR: I Crna Gora ima svoj dio odgovornosti za ratovanja u Hrvatskoj, posebno kada se radi o napadima na Dubrovnik?
VELJAK: Nema, naravno, nikakve sumnje da i Crna Gora snosi svoj dio odgovornosti. No, Crna Gora je 1991. i 1992. bila podijeljena: nisu svi išli u dobrovoljce i „oslobađali srpski Dubrovnik”, neki su se i javno suprotstavili agresiji. Među prvima ima i onih koji su smogli snage da se pokaju i zatraže oprost, a koliko je to bilo pragmatično (da ne kažem licemjerno) a koliko iskreno – zna svatko od njih.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo