Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJILJANA KRIVOKAPIĆ, predsjednica Sindikata zdravstva SSSCG: Ulični protest ne dolikuje ljekarima

Objavljeno prije

na

Započeti pregovori između ministra zdravlja Miodraga Radunovića i Sindikata zdravstva nastavljaju se. Ministar tvrdi da vjeruje kako će dogovor biti postignut do 31.oktobra, te da, ipak, neće biti najavljenog generalnog štrajka zdravstvenih radnika. Za početak razgovora pitali smo dr Ljiljanu Krivokapić, predsjednicu Sindikata zdravstva pri Savezu samostalih sindikata Crne Gore, ljekarku koja je šefica Koronarne jedinice Opšte bolnice Kotor, koliko je, iz sindikalnog ugla, nakon početnih razgovora realno da će zaista doći do dogovora. KRIVOKAPIĆ: Svaki pregovori završe nekim dogovorom, bilo pozitivnim bilo negativnim. Dugo nam je trebalo da drugog socijalnog partnera –Vladu i Ministarstvo zdravlja ubijedimo da moramo pregovarati. Zato – neću da prejudiciram ishode pregovora, učinićemo sve da budemo svi zadovoljni.

MONITOR: Na koju vrstu kompromisa ste spremni da pristanete da bi došlo do dogovora i da bi izbjegli generalni štrajk?
KRIVOKAPIĆ: Pristali bismo da se u periodu od nekoliko mjeseci svi naši zahtjevi realizuju. Ono oko čega se ne možemo dogovarati je da se plate u cjelosti vrate na nivo od 2009. godine.

MONITOR: Šta Vama, u ovom trenutku, najviše smeta u sistemu zdravstva? Da li su to samo male plate ili i loši uslovi u kojima radite, mnogo priče o reformama a malo rezultata….?
KRIVOKAPIĆ: Narušen dignitet struke koji proizilazi iz malih i nesrazmjernih zarada shodno stepenu obrazovanja, stambena problematika koja mora da ima i projekciju za trajno rješenje problema. Tu podrazumijevam stvaranje stambenih zadruga koje bi bile i stalan izvor prihoda za gradnju novih objekata, zatim reforma na stabilnim osnovama koja bi podrazumijevala manje glomazno zdravstvo, a dostupnost korisniku usluga u svakom trenutku, da imate u popodnevnim satima i dijagnostiku i doktora…

MONITOR: Prije nekoliko dana ministar Radunović je ustvrdio da pojedini zdravstveni radnici koji se ,,pojavljuju” u medijima manipulišu činjenicima o zaradama i stvarnom radu. Znate li na koga ministar misli kada priča o manipulacijama podacima, te da li i Vi mislite da ih je zaista i bilo? Kako su moguće tolike razlike u platama?
KRIVOKAPIĆ: Tolike razlike u platama nisu moguće ako se poštuje granski kolektivni ugovor i način njihovog obračuna. SSCG i Ministarstvo rada i socijalnog staranja načinili su sporazum o obračunu zarada i dali formulu kojom se plata obračunava. Zarada se sastoji od startnog dijela plate koji sada iznositi 54 eura plus koeficijent složenosti za stepen obrazovanja uvećan za minuli rad puta obračunska vrijednost koeficijenta koja je određena na nacionalnom nivou i iznosi 90 posto. Zarada za redovni rad do petnaest sati medicinske sestre sa deset godina staža i sa minulim radom je 280 eura, a medicinske sestre sa 30 godina staža i minulim radom 320. Uz to te sestre, osim smjenskog rada i eventualne pripravnosti u pojedinim ustanovama ne mogu da zarade više. Specijalista sa koeficijentom složenosti 8,50 za 176 sati radnog vremena ima 513,47 eura za redovan rad, uvećan za 40 eura koji imaju svi zaposleni. To je oko 560 eura i to je istina. Svaki drugi podatak je sveukupna zarada kada ste dežurni, pripravni i imate maksimalno 40 sati prekovremenog rada. Te kolege to i zarade, jer svoje slobodno vrijeme daju sistemu zdravstva maksimalno se angažujući da budu na usluzi pacijentu. Sat pripravnosti je kada ste kući i u obavezi da po pozivu budete na raspolaganju u struci – 0,29 centi, a kada sat vremena dođete i pružite uslugu to iznosi 5,25 eura. Dežurstvo 16 sati u neto iznosi je 47,70 eura, a 24 sata 66,75 eura. Sami procijenite da li se sa maksimalnom angažovanošću može mnogo više zaraditi. Zarada, za sada, nije moguća po učinku jer ne postoje norme i ljekar će isto zaraditi pregledao jednog ili 50 pacijenata. Lično ću podržati zahtjev Ministarstva zdravlja da se izvrši provjera svih primanja u zdravstvu i otklone sumnje u enormna primanja pojedinaca.

MONITOR: U Ministarstvu zdravlja i Vladi i dalje tvrde da nema novca za povećanje zarada. Vi ste iznijeli podatak, kao kontraargument, da su plate pojedinih direktora i preko osam hiljada eura i naveli primjer Rudnika uglja. Iz te firme su odmah najavili tužbu? Da li to vidite kao vid pritiska na Vas i druge čelnike Sindikata zdravstva?
KRIVOKAPIĆ: Oni su dali demanti i ja im vjerujem. Poenta priče je bila druga, da se svi zajedno izborimo u ovim kriznim i teškim vremenima uštedama na svim nivoima. Ja im se izvinjavam.

MONITOR: Rekli ste ,,dići ćemo cijelu Crnu Gora na noge” i pozvali ostale koji su nezadovoljni statusom u državi da podrže štrajk. Mislite li da se i u Crnoj Gori, kao i svuda na svijetu, može pokrenuti neki veći bunt s obzirom na to da ga kod nas uporno nema i pored svega kroz što prolazimo?
KRIVOKAPIĆ: Iskazivanje nezadovoljstva su imale i druge potrošačke jedinice koje se finansiraju iz Budžeta. Razumjećete me – mi smo intelektualci i ne želimo da nezadovoljstvo iskazujemo uličnim protestima. Nadam se da ćemo pregovorima uspjeti da naše zahtjeve i realizujemo. Prateći eskalaciju nezadovoljstva u svijetu svi smo zabrinuti. Mislim da Crnoj Gori to nije potrebno. Mi smo po broju stanovnika mala zemlja i lakše je riješiti socijalni položaj zaposlenih. To očekujem od odgovorne Vlade.

MONITOR: Malo je ljekara štrajkovalo. Kako to tumačite? Zašto ljekari nisu spremni da sa kolegama koji su se odvažili na štrajk zajedno izađu sa svojim zahtjevima?
KRIVOKAPIĆ: Ljekari su takođe nezadovoljni. Štrajkovalo se na više načina: na radnom mjestu u foajeima, i u krugu zdravstvenih ustanova. U svim gradovima je bilo puno ljekara. U KBC nešto manje. Razloge znaju oni sami ili su zadovoljni, ili im je neprijatno da protestuju, ili se plaše posljedica. Uz to ne zaboravite – da je tamo mnogo strožiji minimum procesa rada koji zahtijeva da više od pedeset posto službi mora da radi. Štrajk je samo upozoranje na permanentno smanjenje zarada u navedenom periodu.

MONITOR: Zdravstveni radnici, iako podijeljeni u Savez slobodnih sindikata i Uniju slobodnih sindikata – sada su istupili zajednički. Mislite li da ste to trebali i ranije uraditi? Razmišljate li da ujedinite ta dva sindikata?
KRIVOKAPIĆ: Ako bi to bilo za dobro svih nas, zašto da ne. Sindikat ne čine pojedinci već sveukupno članstvo, koje je u ovom trenutku okupljeno oko istih zahtjeva.

MONITOR: Da li postoje pritisci na članove sindikata koji dolaze iz sistema zdravstva i ko obično vrši taj pritisak i na kakav način?
KRIVOKAPIĆ: Ne, to odgovorno tvrdim niti ima potrebe za tim, naši zahtjevi su proistekli iz realnosti.

MONITOR: Kada bi dobili priliku da stanete na čelo crnogorskog zdravstvenog sistema koji bi bili prvi potezi koje biste Vi napravili?
KRIVOKAPIĆ: Nemam takve ambicije, ali bih svakako formirala tim koji će imati ideje, znanje i potencijal za kreiranje zdravstvene politike. Ne mora se sve iz okruženja prepisati, dala bih svoje viđenje.

MONITOR: Građani često zdravstvo karakterišu kao sistem – podložan korupciji, slabo organizovan i prepun neljubaznih i bezvoljnih uposlenika. Da li mislite da ta tri kriterijuma smiju da imaju veze sa visinom plate s obzirom na to da su zakonska, profesionalna i moralna obaveza zdravstvenih radnika? Šta uraditi po tom pitanju?
KRIVOKAPIĆ: Neljubaznost i bezvoljnost je individualna karakteristika i odlika ličnosti. Borba protiv korupcije ukoliko je ima treba da je obaveza svih nas – i zaposlenih i pacijenata da kada je prepoznaju – prijave. Bolestan čovjek je ranjiv tako da mu lijepa riječ puno znači, a naše nezadovoljstvo ne smije da se osjeti prema njemu. Povećanje zarada je ujedno i vid borbe protiv korupcije.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo