Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJILJANA KRIVOKAPIĆ, predsjednica Sindikata zdravstva SSSCG: Ulični protest ne dolikuje ljekarima

Objavljeno prije

na

Započeti pregovori između ministra zdravlja Miodraga Radunovića i Sindikata zdravstva nastavljaju se. Ministar tvrdi da vjeruje kako će dogovor biti postignut do 31.oktobra, te da, ipak, neće biti najavljenog generalnog štrajka zdravstvenih radnika. Za početak razgovora pitali smo dr Ljiljanu Krivokapić, predsjednicu Sindikata zdravstva pri Savezu samostalih sindikata Crne Gore, ljekarku koja je šefica Koronarne jedinice Opšte bolnice Kotor, koliko je, iz sindikalnog ugla, nakon početnih razgovora realno da će zaista doći do dogovora. KRIVOKAPIĆ: Svaki pregovori završe nekim dogovorom, bilo pozitivnim bilo negativnim. Dugo nam je trebalo da drugog socijalnog partnera –Vladu i Ministarstvo zdravlja ubijedimo da moramo pregovarati. Zato – neću da prejudiciram ishode pregovora, učinićemo sve da budemo svi zadovoljni.

MONITOR: Na koju vrstu kompromisa ste spremni da pristanete da bi došlo do dogovora i da bi izbjegli generalni štrajk?
KRIVOKAPIĆ: Pristali bismo da se u periodu od nekoliko mjeseci svi naši zahtjevi realizuju. Ono oko čega se ne možemo dogovarati je da se plate u cjelosti vrate na nivo od 2009. godine.

MONITOR: Šta Vama, u ovom trenutku, najviše smeta u sistemu zdravstva? Da li su to samo male plate ili i loši uslovi u kojima radite, mnogo priče o reformama a malo rezultata….?
KRIVOKAPIĆ: Narušen dignitet struke koji proizilazi iz malih i nesrazmjernih zarada shodno stepenu obrazovanja, stambena problematika koja mora da ima i projekciju za trajno rješenje problema. Tu podrazumijevam stvaranje stambenih zadruga koje bi bile i stalan izvor prihoda za gradnju novih objekata, zatim reforma na stabilnim osnovama koja bi podrazumijevala manje glomazno zdravstvo, a dostupnost korisniku usluga u svakom trenutku, da imate u popodnevnim satima i dijagnostiku i doktora…

MONITOR: Prije nekoliko dana ministar Radunović je ustvrdio da pojedini zdravstveni radnici koji se ,,pojavljuju” u medijima manipulišu činjenicima o zaradama i stvarnom radu. Znate li na koga ministar misli kada priča o manipulacijama podacima, te da li i Vi mislite da ih je zaista i bilo? Kako su moguće tolike razlike u platama?
KRIVOKAPIĆ: Tolike razlike u platama nisu moguće ako se poštuje granski kolektivni ugovor i način njihovog obračuna. SSCG i Ministarstvo rada i socijalnog staranja načinili su sporazum o obračunu zarada i dali formulu kojom se plata obračunava. Zarada se sastoji od startnog dijela plate koji sada iznositi 54 eura plus koeficijent složenosti za stepen obrazovanja uvećan za minuli rad puta obračunska vrijednost koeficijenta koja je određena na nacionalnom nivou i iznosi 90 posto. Zarada za redovni rad do petnaest sati medicinske sestre sa deset godina staža i sa minulim radom je 280 eura, a medicinske sestre sa 30 godina staža i minulim radom 320. Uz to te sestre, osim smjenskog rada i eventualne pripravnosti u pojedinim ustanovama ne mogu da zarade više. Specijalista sa koeficijentom složenosti 8,50 za 176 sati radnog vremena ima 513,47 eura za redovan rad, uvećan za 40 eura koji imaju svi zaposleni. To je oko 560 eura i to je istina. Svaki drugi podatak je sveukupna zarada kada ste dežurni, pripravni i imate maksimalno 40 sati prekovremenog rada. Te kolege to i zarade, jer svoje slobodno vrijeme daju sistemu zdravstva maksimalno se angažujući da budu na usluzi pacijentu. Sat pripravnosti je kada ste kući i u obavezi da po pozivu budete na raspolaganju u struci – 0,29 centi, a kada sat vremena dođete i pružite uslugu to iznosi 5,25 eura. Dežurstvo 16 sati u neto iznosi je 47,70 eura, a 24 sata 66,75 eura. Sami procijenite da li se sa maksimalnom angažovanošću može mnogo više zaraditi. Zarada, za sada, nije moguća po učinku jer ne postoje norme i ljekar će isto zaraditi pregledao jednog ili 50 pacijenata. Lično ću podržati zahtjev Ministarstva zdravlja da se izvrši provjera svih primanja u zdravstvu i otklone sumnje u enormna primanja pojedinaca.

MONITOR: U Ministarstvu zdravlja i Vladi i dalje tvrde da nema novca za povećanje zarada. Vi ste iznijeli podatak, kao kontraargument, da su plate pojedinih direktora i preko osam hiljada eura i naveli primjer Rudnika uglja. Iz te firme su odmah najavili tužbu? Da li to vidite kao vid pritiska na Vas i druge čelnike Sindikata zdravstva?
KRIVOKAPIĆ: Oni su dali demanti i ja im vjerujem. Poenta priče je bila druga, da se svi zajedno izborimo u ovim kriznim i teškim vremenima uštedama na svim nivoima. Ja im se izvinjavam.

MONITOR: Rekli ste ,,dići ćemo cijelu Crnu Gora na noge” i pozvali ostale koji su nezadovoljni statusom u državi da podrže štrajk. Mislite li da se i u Crnoj Gori, kao i svuda na svijetu, može pokrenuti neki veći bunt s obzirom na to da ga kod nas uporno nema i pored svega kroz što prolazimo?
KRIVOKAPIĆ: Iskazivanje nezadovoljstva su imale i druge potrošačke jedinice koje se finansiraju iz Budžeta. Razumjećete me – mi smo intelektualci i ne želimo da nezadovoljstvo iskazujemo uličnim protestima. Nadam se da ćemo pregovorima uspjeti da naše zahtjeve i realizujemo. Prateći eskalaciju nezadovoljstva u svijetu svi smo zabrinuti. Mislim da Crnoj Gori to nije potrebno. Mi smo po broju stanovnika mala zemlja i lakše je riješiti socijalni položaj zaposlenih. To očekujem od odgovorne Vlade.

MONITOR: Malo je ljekara štrajkovalo. Kako to tumačite? Zašto ljekari nisu spremni da sa kolegama koji su se odvažili na štrajk zajedno izađu sa svojim zahtjevima?
KRIVOKAPIĆ: Ljekari su takođe nezadovoljni. Štrajkovalo se na više načina: na radnom mjestu u foajeima, i u krugu zdravstvenih ustanova. U svim gradovima je bilo puno ljekara. U KBC nešto manje. Razloge znaju oni sami ili su zadovoljni, ili im je neprijatno da protestuju, ili se plaše posljedica. Uz to ne zaboravite – da je tamo mnogo strožiji minimum procesa rada koji zahtijeva da više od pedeset posto službi mora da radi. Štrajk je samo upozoranje na permanentno smanjenje zarada u navedenom periodu.

MONITOR: Zdravstveni radnici, iako podijeljeni u Savez slobodnih sindikata i Uniju slobodnih sindikata – sada su istupili zajednički. Mislite li da ste to trebali i ranije uraditi? Razmišljate li da ujedinite ta dva sindikata?
KRIVOKAPIĆ: Ako bi to bilo za dobro svih nas, zašto da ne. Sindikat ne čine pojedinci već sveukupno članstvo, koje je u ovom trenutku okupljeno oko istih zahtjeva.

MONITOR: Da li postoje pritisci na članove sindikata koji dolaze iz sistema zdravstva i ko obično vrši taj pritisak i na kakav način?
KRIVOKAPIĆ: Ne, to odgovorno tvrdim niti ima potrebe za tim, naši zahtjevi su proistekli iz realnosti.

MONITOR: Kada bi dobili priliku da stanete na čelo crnogorskog zdravstvenog sistema koji bi bili prvi potezi koje biste Vi napravili?
KRIVOKAPIĆ: Nemam takve ambicije, ali bih svakako formirala tim koji će imati ideje, znanje i potencijal za kreiranje zdravstvene politike. Ne mora se sve iz okruženja prepisati, dala bih svoje viđenje.

MONITOR: Građani često zdravstvo karakterišu kao sistem – podložan korupciji, slabo organizovan i prepun neljubaznih i bezvoljnih uposlenika. Da li mislite da ta tri kriterijuma smiju da imaju veze sa visinom plate s obzirom na to da su zakonska, profesionalna i moralna obaveza zdravstvenih radnika? Šta uraditi po tom pitanju?
KRIVOKAPIĆ: Neljubaznost i bezvoljnost je individualna karakteristika i odlika ličnosti. Borba protiv korupcije ukoliko je ima treba da je obaveza svih nas – i zaposlenih i pacijenata da kada je prepoznaju – prijave. Bolestan čovjek je ranjiv tako da mu lijepa riječ puno znači, a naše nezadovoljstvo ne smije da se osjeti prema njemu. Povećanje zarada je ujedno i vid borbe protiv korupcije.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo