Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJILJANA KRIVOKAPIĆ, predsjednica Sindikata zdravstva SSSCG: Ulični protest ne dolikuje ljekarima

Objavljeno prije

na

Započeti pregovori između ministra zdravlja Miodraga Radunovića i Sindikata zdravstva nastavljaju se. Ministar tvrdi da vjeruje kako će dogovor biti postignut do 31.oktobra, te da, ipak, neće biti najavljenog generalnog štrajka zdravstvenih radnika. Za početak razgovora pitali smo dr Ljiljanu Krivokapić, predsjednicu Sindikata zdravstva pri Savezu samostalih sindikata Crne Gore, ljekarku koja je šefica Koronarne jedinice Opšte bolnice Kotor, koliko je, iz sindikalnog ugla, nakon početnih razgovora realno da će zaista doći do dogovora. KRIVOKAPIĆ: Svaki pregovori završe nekim dogovorom, bilo pozitivnim bilo negativnim. Dugo nam je trebalo da drugog socijalnog partnera –Vladu i Ministarstvo zdravlja ubijedimo da moramo pregovarati. Zato – neću da prejudiciram ishode pregovora, učinićemo sve da budemo svi zadovoljni.

MONITOR: Na koju vrstu kompromisa ste spremni da pristanete da bi došlo do dogovora i da bi izbjegli generalni štrajk?
KRIVOKAPIĆ: Pristali bismo da se u periodu od nekoliko mjeseci svi naši zahtjevi realizuju. Ono oko čega se ne možemo dogovarati je da se plate u cjelosti vrate na nivo od 2009. godine.

MONITOR: Šta Vama, u ovom trenutku, najviše smeta u sistemu zdravstva? Da li su to samo male plate ili i loši uslovi u kojima radite, mnogo priče o reformama a malo rezultata….?
KRIVOKAPIĆ: Narušen dignitet struke koji proizilazi iz malih i nesrazmjernih zarada shodno stepenu obrazovanja, stambena problematika koja mora da ima i projekciju za trajno rješenje problema. Tu podrazumijevam stvaranje stambenih zadruga koje bi bile i stalan izvor prihoda za gradnju novih objekata, zatim reforma na stabilnim osnovama koja bi podrazumijevala manje glomazno zdravstvo, a dostupnost korisniku usluga u svakom trenutku, da imate u popodnevnim satima i dijagnostiku i doktora…

MONITOR: Prije nekoliko dana ministar Radunović je ustvrdio da pojedini zdravstveni radnici koji se ,,pojavljuju” u medijima manipulišu činjenicima o zaradama i stvarnom radu. Znate li na koga ministar misli kada priča o manipulacijama podacima, te da li i Vi mislite da ih je zaista i bilo? Kako su moguće tolike razlike u platama?
KRIVOKAPIĆ: Tolike razlike u platama nisu moguće ako se poštuje granski kolektivni ugovor i način njihovog obračuna. SSCG i Ministarstvo rada i socijalnog staranja načinili su sporazum o obračunu zarada i dali formulu kojom se plata obračunava. Zarada se sastoji od startnog dijela plate koji sada iznositi 54 eura plus koeficijent složenosti za stepen obrazovanja uvećan za minuli rad puta obračunska vrijednost koeficijenta koja je određena na nacionalnom nivou i iznosi 90 posto. Zarada za redovni rad do petnaest sati medicinske sestre sa deset godina staža i sa minulim radom je 280 eura, a medicinske sestre sa 30 godina staža i minulim radom 320. Uz to te sestre, osim smjenskog rada i eventualne pripravnosti u pojedinim ustanovama ne mogu da zarade više. Specijalista sa koeficijentom složenosti 8,50 za 176 sati radnog vremena ima 513,47 eura za redovan rad, uvećan za 40 eura koji imaju svi zaposleni. To je oko 560 eura i to je istina. Svaki drugi podatak je sveukupna zarada kada ste dežurni, pripravni i imate maksimalno 40 sati prekovremenog rada. Te kolege to i zarade, jer svoje slobodno vrijeme daju sistemu zdravstva maksimalno se angažujući da budu na usluzi pacijentu. Sat pripravnosti je kada ste kući i u obavezi da po pozivu budete na raspolaganju u struci – 0,29 centi, a kada sat vremena dođete i pružite uslugu to iznosi 5,25 eura. Dežurstvo 16 sati u neto iznosi je 47,70 eura, a 24 sata 66,75 eura. Sami procijenite da li se sa maksimalnom angažovanošću može mnogo više zaraditi. Zarada, za sada, nije moguća po učinku jer ne postoje norme i ljekar će isto zaraditi pregledao jednog ili 50 pacijenata. Lično ću podržati zahtjev Ministarstva zdravlja da se izvrši provjera svih primanja u zdravstvu i otklone sumnje u enormna primanja pojedinaca.

MONITOR: U Ministarstvu zdravlja i Vladi i dalje tvrde da nema novca za povećanje zarada. Vi ste iznijeli podatak, kao kontraargument, da su plate pojedinih direktora i preko osam hiljada eura i naveli primjer Rudnika uglja. Iz te firme su odmah najavili tužbu? Da li to vidite kao vid pritiska na Vas i druge čelnike Sindikata zdravstva?
KRIVOKAPIĆ: Oni su dali demanti i ja im vjerujem. Poenta priče je bila druga, da se svi zajedno izborimo u ovim kriznim i teškim vremenima uštedama na svim nivoima. Ja im se izvinjavam.

MONITOR: Rekli ste ,,dići ćemo cijelu Crnu Gora na noge” i pozvali ostale koji su nezadovoljni statusom u državi da podrže štrajk. Mislite li da se i u Crnoj Gori, kao i svuda na svijetu, može pokrenuti neki veći bunt s obzirom na to da ga kod nas uporno nema i pored svega kroz što prolazimo?
KRIVOKAPIĆ: Iskazivanje nezadovoljstva su imale i druge potrošačke jedinice koje se finansiraju iz Budžeta. Razumjećete me – mi smo intelektualci i ne želimo da nezadovoljstvo iskazujemo uličnim protestima. Nadam se da ćemo pregovorima uspjeti da naše zahtjeve i realizujemo. Prateći eskalaciju nezadovoljstva u svijetu svi smo zabrinuti. Mislim da Crnoj Gori to nije potrebno. Mi smo po broju stanovnika mala zemlja i lakše je riješiti socijalni položaj zaposlenih. To očekujem od odgovorne Vlade.

MONITOR: Malo je ljekara štrajkovalo. Kako to tumačite? Zašto ljekari nisu spremni da sa kolegama koji su se odvažili na štrajk zajedno izađu sa svojim zahtjevima?
KRIVOKAPIĆ: Ljekari su takođe nezadovoljni. Štrajkovalo se na više načina: na radnom mjestu u foajeima, i u krugu zdravstvenih ustanova. U svim gradovima je bilo puno ljekara. U KBC nešto manje. Razloge znaju oni sami ili su zadovoljni, ili im je neprijatno da protestuju, ili se plaše posljedica. Uz to ne zaboravite – da je tamo mnogo strožiji minimum procesa rada koji zahtijeva da više od pedeset posto službi mora da radi. Štrajk je samo upozoranje na permanentno smanjenje zarada u navedenom periodu.

MONITOR: Zdravstveni radnici, iako podijeljeni u Savez slobodnih sindikata i Uniju slobodnih sindikata – sada su istupili zajednički. Mislite li da ste to trebali i ranije uraditi? Razmišljate li da ujedinite ta dva sindikata?
KRIVOKAPIĆ: Ako bi to bilo za dobro svih nas, zašto da ne. Sindikat ne čine pojedinci već sveukupno članstvo, koje je u ovom trenutku okupljeno oko istih zahtjeva.

MONITOR: Da li postoje pritisci na članove sindikata koji dolaze iz sistema zdravstva i ko obično vrši taj pritisak i na kakav način?
KRIVOKAPIĆ: Ne, to odgovorno tvrdim niti ima potrebe za tim, naši zahtjevi su proistekli iz realnosti.

MONITOR: Kada bi dobili priliku da stanete na čelo crnogorskog zdravstvenog sistema koji bi bili prvi potezi koje biste Vi napravili?
KRIVOKAPIĆ: Nemam takve ambicije, ali bih svakako formirala tim koji će imati ideje, znanje i potencijal za kreiranje zdravstvene politike. Ne mora se sve iz okruženja prepisati, dala bih svoje viđenje.

MONITOR: Građani često zdravstvo karakterišu kao sistem – podložan korupciji, slabo organizovan i prepun neljubaznih i bezvoljnih uposlenika. Da li mislite da ta tri kriterijuma smiju da imaju veze sa visinom plate s obzirom na to da su zakonska, profesionalna i moralna obaveza zdravstvenih radnika? Šta uraditi po tom pitanju?
KRIVOKAPIĆ: Neljubaznost i bezvoljnost je individualna karakteristika i odlika ličnosti. Borba protiv korupcije ukoliko je ima treba da je obaveza svih nas – i zaposlenih i pacijenata da kada je prepoznaju – prijave. Bolestan čovjek je ranjiv tako da mu lijepa riječ puno znači, a naše nezadovoljstvo ne smije da se osjeti prema njemu. Povećanje zarada je ujedno i vid borbe protiv korupcije.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo