Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJUBIŠA RAJIĆ, NORVEŠKI AKADEMIK: Dvadeset ukradenih godina

Objavljeno prije

na

Dr Ljubiša Rajić, profesor na skandinavskim studijama beogradskog Filološkog fakulteta i član Norveške akademije nauka, utemeljitelj je Skandinavistike u ovom dijelu Balkana. Nije „stručnjak koji se ne miješa u politiku” ali ni onaj, pokazao je to svojim dugogodišnjim angažovanim prisustvom kako na jugu tako i na sjeveru Evrope, koji bi zbog političke sinekure zaboravio na onaj potez Emila Zole.

MONITOR: Prošlo je deset godina od pada Slobodana Miloševića. Kako vam danas izgleda Srbija?
RAJIĆ: Zavisi prema čemu merimo. Ako merimo prema tome kakva je bila bivša Jugoslavija, loše u svakom pogledu, posebno privrednom i kada je reč o socijalnoj sigurnosti građana. Jedino ima više političkih sloboda, ali skoro bez ikakve mogućnosti da se stvarno utiče na politiku. Osim toga, jaka i agresivna krajnja desnica, poništavanje tekovina antifašizma i države socijalne sigurnosti te klerikalizacija društva krajnje su opasne pojave. Ako merim prema devedesetim, onda je, naravno, mnogo bolje. Ali, ako merim prema onome kako je moglo biti da poslednjih dvadeset i nešto godina nije vođena takva politika kakva je vođena, onda mi dođe da se rasplačem. Političari, tajkuni, ratni zločinci i kriminalci već su nam ukrali dvadeset godina i još će mnogo novih.

MONITOR: Crna Gora je, formalno, bliža EU od Srbije. Dobila je i akcioni plan za ulazak u NATO. Mislite li i vi da ove dvije stvari, NATO i EU, idu u paketu za naše male zemlje?
RAJIĆ: Veliki je pritisak da se male zemlje istovremeno učlane u NATO i EU, ali se EU razvija i kao vojni sistem, i postoji ne baš mala nategnutost u odnosima između SAD s jedne i „starih” zemalja EU s druge strane, osim delimično Velike Britanije. Najvernije NATO-u su zemlje koje su pre toga bile najvernije SSSR-u. Neke su na tome dobile, neke izgubile. Pitanje je koji su naši ciljevi i dobici i gubici i koliko možemo biti van svega ako smo okruženi zemljama koje već jesu članovi ili njihova elita tome teži. Kao levičar sam protiv, ali znam da će biti više reda ako se učlanimo.

MONITOR: Ovih dana pominje se da bi Ivica Dačić mogao biti premijer Srbije. U Srbiji je na vlasti SPS u Vladi nekadašnje opozicije, a u Crnoj Gori Milo Đukanović. Jesu li oni najuspješniji političari, kako za Đukanovića kaže Vilijem Montgomeri?
RAJIĆ: O Montogomeriju i njegovim mutnim poslovima radije ne bih govorio. Meni su i Dačić i Đukanović krajnje daleki po svojim shvatanjima i još više po politici koju su vodili, ali je činjenica da su veoma uspešni političari. Tačnije rečeno, nisu toliko uspešni koliko su drugi neuspešni ili, da ostanem na Srbiji, koliko je DOS bio loša opozicija pa onda postao loša vlada i na kraju stigao onde gde je danas, to jest da od SPS-a zavisi vlada. Dačić jeste SPS digao iz mrtvih, ali mu je u tome i DOS itekako pomogao što činjenjem, što nečinjenjem. Kad god je loša vlada, opozicija jača, kad god politika postane nesuvislo glavinjanje između nepromišljenih mera, onaj ko ponudi najjednostavnije odgovore, dobija glasove.

MONITOR: Da li je lustracija o kojoj se govorilo 2000, više uopšte moguća? Dačić je nedavno rekao da bi, i da je bilo lustracije, ona odavno „prošla” jer je pet godina maksimum izopštenja iz političkog života?
RAJIĆ: Ideja o nacionalnom pomirenju je ideja s kojom se rehabilituju četnici, nedićevci i ljotićevci i time sistematski poništava antifašizam. Odbijanjem DOS-a da sprovede lustraciju praktično je ukinuta politička odgovornost tvoraca kršenja ljudskih prava iz deevedesetih, gledanju kroz prste privrednom kriminalu i čak njegovom podsticanju lošim zakonima, on je konstituisan kao skoro legitiman način rada, a izbegavanjem da se masovno sudi za ratne zločine podriveno je osećanje ljudi za pravdu i vrednost ljudskog života. Mislim da je sada prekasno za lustraciju, nadam se da će bar biti više suđenja za ratne zločine i privredni kriminal. I da će se školska nastava menjati u svim bivšim republikama, jer je svugde suštinski isto stanje, razlikuje se samo u razmerama.

MONITOR: Poznavalac ste skandinavskog načina života, koji je ovdje uziman kao dobar primjer koji je Milošević predstavljao kao lako dostižan. U Švedskoj socijaldemokrate već sedamdesetak godina nijesu imale tako loš rezultat na izborima. Šta se događa?
RAJIĆ: I Milošević i Tuđman su se pozivali na tzv. švedski model, ali je to bila prazna priča. Nije reč o životnom standardu, odnosno o tome da pojedinci imaju pare, već o standardu života koji uključuje visoku razinu socijalne sigurnosti. Ona se obezbeđuje preraspodelom društvenog bogatstva tako da se obezbede posao, stan, obrazovanje, zdravstveno i socijalno osiguranje i pravna sigurnost za sve. Socijaldemokrate su razvile taj model, zatim same počele da ga razgrađuju kada su se promenile društvene okolnosti kroz promenu klasne strukture i globalizaciju i na tome izgubile. Kada su socijaldemokrate otišle udesno, nisu više bili alternativa. Opet su kao loša i nedosledna vlada ojačali opoziciju, koja se, u slučaju stranke Demokrate Švedske, graniči s nacizmom.

MONITOR: Švedska je i u centru Vikiliks afere. Bar kada se radi o Džulijanu Asanžu. Na stranu njegov sex gate. Kako se za naše pojmove u vrlo liberalnoj Švedskoj gleda na ono što on radi na svom sajtu?
RAJIĆ: Švedska je posebna po priličnoj meri dvoličnosti u onome za šta se njena elita zvanično zalaže i onoga što stvarno čini. U njenoj savremenoj istoriji ima dosta mutnih slučajeva, ne najmanje kada je reč o odnosima sa SAD, kojima je bila verna čak i kada je Olaf Palme bio na čelu protesta protiv rata u Vijetnamu. U Švedskoj su esktremno osetljivi na slučajeve silovanja (mada presude nisu baš uvek u skladu s tim), ali nikada u njenoj istoriji nije raspisivana međunarodna poternica za osumnjičenim za silovanje niti je advokatu osumnjičenog odbijen uvid u dokumenta. Da nije reč o odnosima sa SAD, slučaj Asanž bi bio sasvim običan policijski slučaj i ne bih se iznenadio ni kad bi istraga čak bila i obustavljena zbog stanja dokaza. Švedska je u procesu političkog previranja, raspeta između velikih protivrečnosti u unutarnjoj i spoljnoj politici, i reakcije na slučaj Asanž su veoma podeljene, od potpune osude i zahteva da mu se sudi za sve i svašta, do bezuslovne podrške.

MONITOR: Očekujete li da se evropske zemlje suprotstave američkom gnjevu i eventualnom zahtjevu da im se Asanž izruči?
RAJIĆ: Nadam se da ga ni Velika Britanija ni Švedska neće izručiti, mada je pritisak SAD tako veliki da će se teško odupreti. Zavisi i od stava Australije, čiji je državljanin. Ne znam koji zakoni o ekstradiciji važe u te tri zemlje i kakvi su njihovi međusobni ugovori, ali ako se donese politička odluka da on bude izručen, već će naći način da to srede, odnosno, naći će sudije koji će politički oportunizam staviti iznad zakona. Ništa novo.

MONITOR: U Srbiji se još ne zna kako je nastala afera s odlaskom na dodjelu Nobelove nagrade Kinezu Sjaobou. Šta taj slučaj govori?
RAJIĆ: Dodela Nobelove nagrada za mir odavno je sporna. U njegovoj oporuci izričito piše da se nagrada dodeljuje „onome ko je najviše ili najbolje činio za bratimljenje među ljudima i ukidanje ili smanjenje stojećih armija te osnivanje i širenje mirovnih kongresa”. Od toga nije ostalo ništa. Danas komitet čini pet ostarelih norveških političara, a njegov predsednik Jagland ima ambicije da utiče na svetsku istoriju, ali uvek pogreši. Nobelova nagrada za mir je zapadna nagrada za zapadno shvatanje politike, posebno ljudskih prava, i sve je podređeno tome, čak i sama svečanost dodele.

Kina je postigla ogromne rezultate izvlačeći stotine miliona ljudi iz krajnje bede i gladi, ali i kršeći ljudska prava i sopstvene zakone. Ima puno razloga da se zbog toga kritikuje. U njoj ima tri opozicije: jedna potpuno prozapadna, ona koja deluje unutar sistema i, na kraju, niz malih opozicionih grupa. Liu pripada prvoj grupi, ekstremno je prozapadan i kritičan prema kineskoj kulturi kao takvoj, smatra da bi za Kinu bilo najbolje da je bila 300 godina zapadna kolonija i da bi odmah trebalo uvesti zapadni sistem. Malo je ljudi koji ga u tome podržavaju.Većina, po stručnjacima čije radove čitam, želi postepen put. On ne treba da bude zatvaran zbog shvatanja, ali dodeliti nagradu njemu, znači dodeliti nagradu za privrženost zapadnim shvatanjima.

U našoj Vladi verovatno nemaju pojma ni o čemu, i zato su uspeli da naprave dvostruku glupost, prvo da odluče da ne idu na dodelu, a onda da ipak neko ode. Naša Vlada prosto nije intelektualno dorasla izazovima s kojima se svakodnevno suočava.

MONITOR: Po Evropi se podižu cijene školarine, studenti demonstriraju. Kod nas se privatno školstvo shvata uglavnom kao šansa za dobru zaradu i eventualni društveni uticaj. Zašto se stalno govori da školovanje više ne može biti besplatno, a misli se na državne škole i univerzitete?
RAJIĆ: Niz stvari unutar bolonjskog koncepta predstavlja boljitak za studente, ali zahteva i drugačije poimanje obrazovanja, finansiranje, organizaciju itd. Mi te preduslove niti imamo niti stvaramo, reforma se provodi nestručno, loše strane tog procesa dovode se do ekstrema, pre svega komercijalizacija. Nijednoj zemlji nije potrebno toliko visokoškolski obrazovanih koliko se tvrdi, ali kako je obrazovanje postalo predmet trgovine, tako ćemo imati sve više visokoškolskih institucija koje ne prodaju znanje nego ispite i diplome. S takvom politikom, uništavaju se i visoko obrazovanje i razvojna politika.

U proseku su privatni fakulteti i univerziteti lošiji od državnih, ali ima i državnih koji su lošiji od privatnih. Srbija ima nastavni i naučni kadar za najviše dva do dva i po univerziteta, a ima ih skoro dvadeset.

Osim toga, obrazovanje nije prvenstveno privatna investicija pojedinca u svoju karijeru već investicija društva u razvoj. Ali kod nas već odavno ne postoji nikakva razvojna politika. Naši univerziteti nemaju čak ni svoje analitičke i razvojne službe.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo