Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJUBODRAG SAVIĆ, PROFESOR NA EKONOMSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU: Zamke ogromnih očekivanja

Objavljeno prije

na

Nakon ubjedljive pobjede Aleksandra Vučića i njegovog SNS na martovskim vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, formirana je i vlada sa njim na čelu.U tročasovnom ekspozeu pred poslanicima, Vučić je iznio prioritete najavljenih reformi, veoma ambiciozne koliko i nužne, oročio ih je na tri vremenska perioda do 2017, uglavnom se baveći pitanjima stabilizacije javnih finansija i izbjegavanja bankrota uz uopštene ideje o pokretanju privatnog preduzetništva i nekoliko natuknica o obrazovanju, nauci i kulturi. O ovom više nego kriznom programu premijera i šansama da on sa izabranim kabinetom osvoji osnovni cilj: spase državu od bankrota i građane od gladi, razgovarali smo sa dr Ljubodragom Savićem sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

MONITOR: Kako biste ocijenili ekspoze premijera Vučića?
SAVIĆ: Kao vrlo dobru dijagnozu trenutnog stanja u srpskoj ekonomiji i ukupnom društvu. U prilično dugom i neuobičajenom ekspozeu za ove prostore, premijer Vučić je temeljno markirao skoro sve ekonomoske i društvene probleme današnje Srbije. Nažalost u ekspozeu nije ponuđeno mnogo rešenja, koja će Srbiju izbaviti iz veoma teške ekonomske krize. Očekujem u najskorije vreme da svako Ministarstvo ponudi javnosti operativni plan njihovih aktivnosti, u kome bi bili postavljeni ciljevi, određeni instrumenti, sredstva i nosioci, sa sasvim preciznom vremenskom dinamikom njihove realizacije. Sprovođenje reformi, podsticanje privatnog biznisa i konsolidacija javnih finansija su dobro odabrani kratkoročni prioriteti, ali ako mere rigorozne štednje ne bude pratio zamašan investicioni talas, usmeren na razvoj realnog sektora (industrija, poljoprivreda i građevinarstvo) i višestrukog povećavanja izvoza, Srbija teško može izbeći preteći grčki scenario.

MONITOR: Jesu li jasne mjere vlade kojima će se zaustaviti rast javnog duga do kraja 2017, a budžetski deficit svesti na oko 3-4 odsto u istom vremenskom periodu?
SAVIĆ: Jesu, ali je nerealno očekivati da će se samo merama štednje ogromni budžetski deficit svesti na prihvatljiv nivo. Njega moraju pratiti i adekvatne mere podsticanja rasta proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Dakle, mora se štedeti, ali i investirati. U isto vreme poreska uprava mora biti mnogo agilnija u naplati poreza, a država ne sme imati miljenike. Poreze i doprinose moraju plaćati svi, bez bilo kakvog izuzetka.

MONITOR: Vidi li se u izlaganju premijera kako će vlada obezbijediti rast privrede bez kojeg nema trajnije stabilizacije javnih finansija, na šta upozoravaju neki stručnjaci?
SAVIĆ: Nažalost u ekspozeu premijera nijednom rečju nije pomenuta ponovna industrijalizacije Srbije, a ja pripadam, rekao bih manjem broju ljudi, koji godinama upozoravaju javnost, da model razvoja temeljen na zaduživanju, ogromnom uvozu i razvoju sektora usluga, uz opštu propast industrije i poljoprivrede, nije dugoročno održiv. Ohrabruje stav ministra privrede, koji je u prvom obraćanju srpskoj javnosti rekao da će njegovo ministarstvo biti fokusirano na stvaranju zdrave poslovne klime, ali i na podsticanju preduzetnika koji imaju konkurentnu proizvodnju, kroz povećanje efikasnosti postojećih mehanizama, ali i uvođenjem novih, koje su koristile sve brzorastuće industrijski razvijene zemlje.

MONITOR: Kako javna preduzeća učiniti konkurentnim i profitabilnim?
SAVIĆ: U ovim preduzećima treba uraditi samo ono što bi uradio i njihov privatni vlasnik. A on bi otpustio višak zaposlenih, radikalno povećao cene i preduzeo nužnu tehničko-tehnološku modernizaciju. Srpski EPS bi kao i češki ČEZ, za kratko vreme postao veoma profitabilna kompanija, kada bi na njegovom čelu bio, umesto partijskog, potpuno nezavistan i sposoban menadžment, kada bi iz EPS-a bio otpušten višak zaposlenih, kada bi se cena kilovat sata formirala na tržišnim principima, kada bi umesto EPS-a socijalnu politiku (niske cene električene energije) vodila država, i kada bi se do neophodnih sredstava za tehnološku modernizaciju došlo ili prodajom manjinskog paketa akcija, kroz dokapitalizaciju ili kroz javno-privatno partnerstvo. U delu javnih preduzeća, koja nemaju strateški značaj za privredu Srbije, država može prodati manjinski ili čak i većinski paket akcija, ali uz zadržavanje strateške kontrole, a treći deo javnih preduzeća je moguće privatizovati u celini, prema postojećem ili novom Zakonu o privatizaciji.

MONITOR: Bez obzira na optimizam iz ekspozea može li tek nužda dovesti do toga da oni koji su već bez posla ili koji bi uskoro to trebalo da budu, postanu preko noći uspješni preduzetnici ili vrijedni radnici u privatnom biznisu?
SAVIĆ: Nisam preveliki optimista da će se veliki broj ljudi koji izgube posao u javnom sektoru lako zaposliti u privatnom sektoru. Izgleda da je srpski premijer izgubio iz vida da se Srbija već šestu godinu zaredom nalazi u veoma teškoj ekonomskoj krizi. Ali ne samo mi, u sličnoj situaciji se nalaze i sve zemlje u okruženju, a i veći broj zemalja EU. Oporavak srpske privrede zbog toga zavisi i od ostalih zemalja, zbog čega, nažalost, u narednih nekoliko godina na ovim prostorima ne treba očekivati mnogo više posla, odnosno značajnije povećanje mogućnosti za ozbiljniji rast zaposlenosti.

MONITOR: Pojavila se tačka neslaganja između ministara finansija i državne uprave, oko penzija. Premijer je za sada „odbranio penzije”, koliko će na tome moći da istraje, jer sem ministara njega čekaju i novi razgovori sa MMF-om?
SAVIĆ: Nisam siguran da će dugo moći istrajati u toj nameri, ali ne zbog pritisaka pojedinih ministara, već zbog zahteva MMF-a, koji su dobro poznati i zbog kojih je MMF napustio Srbiju početkom 2012. godine. Premijer će teško odoleti zahtevima da se smanje penzije i zbog toga što planirane uštede neće biti dovoljne da ozbiljnije smanje ogromnu budžetsku rupu. Ona se nažalost umesto sužavanja dodatno proširila, jer je budžetski deficit Srbije u prvom kvartalu tekuće godine prešao brojku od 72 milijarde dinara.

MONITOR: O svemu i svačemu se premijer izjašnjavao, citirajući ili tek pominjući svoje uzore, ali šta će se dogoditi sa građanima Srbije ukoliko sve ne krene po planu?
SAVIĆ: Većina građana Srbije od Vučićeve Vlade očekuje da preduzme sve što je potrebno da bi naša zemlja posle dve decenije većeg ili manjeg posrtanja definitivno napustila krug beznadežno siromašnih država, koje se nalaze na periferiji evropske civilizacije. Ali, nisam siguran da je ista ta većina svesna da najavljene reforme znače mnogobrojna odricanja i teške žrtve svih nas u narednih nekoliko godina. Svi nekako mislimo da će teret reformi podneti neko drugi, a ne mi sami. Bojim se da će sa prvim teškoćama naglo splasnuti to ogromno poverenje, koje danas nesumnjivo ima srpski premijer. Ako se to zaista desi, Srbija će ući u težak i vrlo neizvesan period razvoja, iz koga će veoma teško naći izlaz.

Suvišni ljudi

MONITOR: Koliko je realno da se vlada ozbiljnije pozabavi reformom javnog sektora, koji je označila za jedan od stubova svoje aktivnosti, s obzirom da je u njemu zaposleno blizu 800.000 ljudi?
SAVIĆ: To će, pored preduzeća u restruktuiranju, verovatno biti prvo krupno pitanje, u čijem rešavanju će Vlada imati vrlo ozbiljan otpor. Otpuštanju većeg broja radnika najpre će se suprostaviti prilično jaki sindikati, koji će se ujediniti oko ovog zajedničkog problema. Otpor će pružiti i mnogi, koje su zapošljavale sve dosadašnje Vlade, koje osim partijske pripadnosti, nemaju druge ozbiljnije kvalifikacije. U isto vreme, zbog ogromnog broja nezaposlenih ljudi, nisam siguran da je sadašnja Vlada do te mere socijalno neosetljiva i da u kratkom roku može da otpusti nekoliko stotina hiljada ljudi, koji objektivno predstavljaju višak u javnom sektoru, tako da će proces racionalizacije u javnom sektoru potrajati verovatno više godina.

Prodaja

MONITOR: Namjera je da se proda što se može prodati. Koliko je to mudar potez s obzirom da nijedna vlada nije odoljela da pare iz privatizacija ne potroši na popunjavanje budžetskih rupa?
SAVIĆ: Ova Vlada ima veoma veliki broj nasleđenih i veoma teških problema, koje mora rešiti u prilično kratkom vremenskom periodu, jer su se građani Srbije ozbiljno umorili od brojnih i vrlo optimističkih obećanja prethodnih Vlada, koja uglavnom nisu ispunjena. Srbija se nalazi na ivici provalije i samo racionalna i mudra ekonomska politika može zemlju spasiti od upadanja u duboki ambis. U tom smislu razmišljanje o privatizaciji najvećih javnih preduzeća ima smisla. Ali pre nego što donese konačnu odluku da li će prodati neko preduzeće, Vlada Srbije mora pažljivo razmotriti nekoliko stvari. Najpre preduzeća treba razvrstati na ona koja imaju neku vrstu monopola i od čijeg efikasnog poslovanja zavisi i funkcionisanje srpske ekonomije u celini i ona druga koja na takav način ne utiču na poslovanje srpske privrede. Prva preduzeća imaju strateški značaj i moraju ostati u većinskom vlasništvu države. Ali, to ne znači da ona i u narednom periodu trebaju funkcionisati na način kako su do sada funkcionisala. Država treba da bude većinski vlasnik, ali nikako ne sme upravljati ovim preduzećima, jer partijski činovnici nisu osposobljeni da njima efikasno upravljaju, a nemaju ni tu vrstu motiva, koju ima preduzetnik, kada investira sopstveni kapital.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo