INTERVJU
DR LJUBODRAG SAVIĆ, PROFESOR NA EKONOMSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU: Zamke ogromnih očekivanja

Nakon ubjedljive pobjede Aleksandra Vučića i njegovog SNS na martovskim vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, formirana je i vlada sa njim na čelu.U tročasovnom ekspozeu pred poslanicima, Vučić je iznio prioritete najavljenih reformi, veoma ambiciozne koliko i nužne, oročio ih je na tri vremenska perioda do 2017, uglavnom se baveći pitanjima stabilizacije javnih finansija i izbjegavanja bankrota uz uopštene ideje o pokretanju privatnog preduzetništva i nekoliko natuknica o obrazovanju, nauci i kulturi. O ovom više nego kriznom programu premijera i šansama da on sa izabranim kabinetom osvoji osnovni cilj: spase državu od bankrota i građane od gladi, razgovarali smo sa dr Ljubodragom Savićem sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.
MONITOR: Kako biste ocijenili ekspoze premijera Vučića?
SAVIĆ: Kao vrlo dobru dijagnozu trenutnog stanja u srpskoj ekonomiji i ukupnom društvu. U prilično dugom i neuobičajenom ekspozeu za ove prostore, premijer Vučić je temeljno markirao skoro sve ekonomoske i društvene probleme današnje Srbije. Nažalost u ekspozeu nije ponuđeno mnogo rešenja, koja će Srbiju izbaviti iz veoma teške ekonomske krize. Očekujem u najskorije vreme da svako Ministarstvo ponudi javnosti operativni plan njihovih aktivnosti, u kome bi bili postavljeni ciljevi, određeni instrumenti, sredstva i nosioci, sa sasvim preciznom vremenskom dinamikom njihove realizacije. Sprovođenje reformi, podsticanje privatnog biznisa i konsolidacija javnih finansija su dobro odabrani kratkoročni prioriteti, ali ako mere rigorozne štednje ne bude pratio zamašan investicioni talas, usmeren na razvoj realnog sektora (industrija, poljoprivreda i građevinarstvo) i višestrukog povećavanja izvoza, Srbija teško može izbeći preteći grčki scenario.
MONITOR: Jesu li jasne mjere vlade kojima će se zaustaviti rast javnog duga do kraja 2017, a budžetski deficit svesti na oko 3-4 odsto u istom vremenskom periodu?
SAVIĆ: Jesu, ali je nerealno očekivati da će se samo merama štednje ogromni budžetski deficit svesti na prihvatljiv nivo. Njega moraju pratiti i adekvatne mere podsticanja rasta proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Dakle, mora se štedeti, ali i investirati. U isto vreme poreska uprava mora biti mnogo agilnija u naplati poreza, a država ne sme imati miljenike. Poreze i doprinose moraju plaćati svi, bez bilo kakvog izuzetka.
MONITOR: Vidi li se u izlaganju premijera kako će vlada obezbijediti rast privrede bez kojeg nema trajnije stabilizacije javnih finansija, na šta upozoravaju neki stručnjaci?
SAVIĆ: Nažalost u ekspozeu premijera nijednom rečju nije pomenuta ponovna industrijalizacije Srbije, a ja pripadam, rekao bih manjem broju ljudi, koji godinama upozoravaju javnost, da model razvoja temeljen na zaduživanju, ogromnom uvozu i razvoju sektora usluga, uz opštu propast industrije i poljoprivrede, nije dugoročno održiv. Ohrabruje stav ministra privrede, koji je u prvom obraćanju srpskoj javnosti rekao da će njegovo ministarstvo biti fokusirano na stvaranju zdrave poslovne klime, ali i na podsticanju preduzetnika koji imaju konkurentnu proizvodnju, kroz povećanje efikasnosti postojećih mehanizama, ali i uvođenjem novih, koje su koristile sve brzorastuće industrijski razvijene zemlje.
MONITOR: Kako javna preduzeća učiniti konkurentnim i profitabilnim?
SAVIĆ: U ovim preduzećima treba uraditi samo ono što bi uradio i njihov privatni vlasnik. A on bi otpustio višak zaposlenih, radikalno povećao cene i preduzeo nužnu tehničko-tehnološku modernizaciju. Srpski EPS bi kao i češki ČEZ, za kratko vreme postao veoma profitabilna kompanija, kada bi na njegovom čelu bio, umesto partijskog, potpuno nezavistan i sposoban menadžment, kada bi iz EPS-a bio otpušten višak zaposlenih, kada bi se cena kilovat sata formirala na tržišnim principima, kada bi umesto EPS-a socijalnu politiku (niske cene električene energije) vodila država, i kada bi se do neophodnih sredstava za tehnološku modernizaciju došlo ili prodajom manjinskog paketa akcija, kroz dokapitalizaciju ili kroz javno-privatno partnerstvo. U delu javnih preduzeća, koja nemaju strateški značaj za privredu Srbije, država može prodati manjinski ili čak i većinski paket akcija, ali uz zadržavanje strateške kontrole, a treći deo javnih preduzeća je moguće privatizovati u celini, prema postojećem ili novom Zakonu o privatizaciji.
MONITOR: Bez obzira na optimizam iz ekspozea može li tek nužda dovesti do toga da oni koji su već bez posla ili koji bi uskoro to trebalo da budu, postanu preko noći uspješni preduzetnici ili vrijedni radnici u privatnom biznisu?
SAVIĆ: Nisam preveliki optimista da će se veliki broj ljudi koji izgube posao u javnom sektoru lako zaposliti u privatnom sektoru. Izgleda da je srpski premijer izgubio iz vida da se Srbija već šestu godinu zaredom nalazi u veoma teškoj ekonomskoj krizi. Ali ne samo mi, u sličnoj situaciji se nalaze i sve zemlje u okruženju, a i veći broj zemalja EU. Oporavak srpske privrede zbog toga zavisi i od ostalih zemalja, zbog čega, nažalost, u narednih nekoliko godina na ovim prostorima ne treba očekivati mnogo više posla, odnosno značajnije povećanje mogućnosti za ozbiljniji rast zaposlenosti.
MONITOR: Pojavila se tačka neslaganja između ministara finansija i državne uprave, oko penzija. Premijer je za sada „odbranio penzije”, koliko će na tome moći da istraje, jer sem ministara njega čekaju i novi razgovori sa MMF-om?
SAVIĆ: Nisam siguran da će dugo moći istrajati u toj nameri, ali ne zbog pritisaka pojedinih ministara, već zbog zahteva MMF-a, koji su dobro poznati i zbog kojih je MMF napustio Srbiju početkom 2012. godine. Premijer će teško odoleti zahtevima da se smanje penzije i zbog toga što planirane uštede neće biti dovoljne da ozbiljnije smanje ogromnu budžetsku rupu. Ona se nažalost umesto sužavanja dodatno proširila, jer je budžetski deficit Srbije u prvom kvartalu tekuće godine prešao brojku od 72 milijarde dinara.
MONITOR: O svemu i svačemu se premijer izjašnjavao, citirajući ili tek pominjući svoje uzore, ali šta će se dogoditi sa građanima Srbije ukoliko sve ne krene po planu?
SAVIĆ: Većina građana Srbije od Vučićeve Vlade očekuje da preduzme sve što je potrebno da bi naša zemlja posle dve decenije većeg ili manjeg posrtanja definitivno napustila krug beznadežno siromašnih država, koje se nalaze na periferiji evropske civilizacije. Ali, nisam siguran da je ista ta većina svesna da najavljene reforme znače mnogobrojna odricanja i teške žrtve svih nas u narednih nekoliko godina. Svi nekako mislimo da će teret reformi podneti neko drugi, a ne mi sami. Bojim se da će sa prvim teškoćama naglo splasnuti to ogromno poverenje, koje danas nesumnjivo ima srpski premijer. Ako se to zaista desi, Srbija će ući u težak i vrlo neizvesan period razvoja, iz koga će veoma teško naći izlaz.
Suvišni ljudi
MONITOR: Koliko je realno da se vlada ozbiljnije pozabavi reformom javnog sektora, koji je označila za jedan od stubova svoje aktivnosti, s obzirom da je u njemu zaposleno blizu 800.000 ljudi?
SAVIĆ: To će, pored preduzeća u restruktuiranju, verovatno biti prvo krupno pitanje, u čijem rešavanju će Vlada imati vrlo ozbiljan otpor. Otpuštanju većeg broja radnika najpre će se suprostaviti prilično jaki sindikati, koji će se ujediniti oko ovog zajedničkog problema. Otpor će pružiti i mnogi, koje su zapošljavale sve dosadašnje Vlade, koje osim partijske pripadnosti, nemaju druge ozbiljnije kvalifikacije. U isto vreme, zbog ogromnog broja nezaposlenih ljudi, nisam siguran da je sadašnja Vlada do te mere socijalno neosetljiva i da u kratkom roku može da otpusti nekoliko stotina hiljada ljudi, koji objektivno predstavljaju višak u javnom sektoru, tako da će proces racionalizacije u javnom sektoru potrajati verovatno više godina.
Prodaja
MONITOR: Namjera je da se proda što se može prodati. Koliko je to mudar potez s obzirom da nijedna vlada nije odoljela da pare iz privatizacija ne potroši na popunjavanje budžetskih rupa?
SAVIĆ: Ova Vlada ima veoma veliki broj nasleđenih i veoma teških problema, koje mora rešiti u prilično kratkom vremenskom periodu, jer su se građani Srbije ozbiljno umorili od brojnih i vrlo optimističkih obećanja prethodnih Vlada, koja uglavnom nisu ispunjena. Srbija se nalazi na ivici provalije i samo racionalna i mudra ekonomska politika može zemlju spasiti od upadanja u duboki ambis. U tom smislu razmišljanje o privatizaciji najvećih javnih preduzeća ima smisla. Ali pre nego što donese konačnu odluku da li će prodati neko preduzeće, Vlada Srbije mora pažljivo razmotriti nekoliko stvari. Najpre preduzeća treba razvrstati na ona koja imaju neku vrstu monopola i od čijeg efikasnog poslovanja zavisi i funkcionisanje srpske ekonomije u celini i ona druga koja na takav način ne utiču na poslovanje srpske privrede. Prva preduzeća imaju strateški značaj i moraju ostati u većinskom vlasništvu države. Ali, to ne znači da ona i u narednom periodu trebaju funkcionisati na način kako su do sada funkcionisala. Država treba da bude većinski vlasnik, ali nikako ne sme upravljati ovim preduzećima, jer partijski činovnici nisu osposobljeni da njima efikasno upravljaju, a nemaju ni tu vrstu motiva, koju ima preduzetnik, kada investira sopstveni kapital.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava
MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?
RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.
Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.
MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?
RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.
Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ZORAN PUSIĆ, KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Potreban je samokritičan pogled na EU stvarnost

Bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kada je stvarana
MONITOR: Hrvatski premijer, Andrej Plenković, izračunao je-povodom desetogodišnjice prijema Hrvatske u EU, da je država od tada „povukla“ iz Brisela oko 12 milijardi eura (5,2 je uplatila, a njoj je isplaćeno 17,1). Pomenuo je i nematerijalne vrijednosti koje je Hrvatska stekla ovim članstvom. Kako Vi ocjenjujete ovaj „bilans“?
PUSIĆ: Da bi se donijela argumentirana ocjena „bilanse“ za koju Vi pitate, trebalo bi imati dobro stručno znanje iz ekonomije, posebno makroekonomije. Ja to nemam i mogu odgovoriti jedino kao građanin koji prati medije i gleda događaje oko sebe, svjestan da većina utječe na njegov život u puno većoj mjeri nego što on može utjecati na njih.
Pretpostavimo da su podaci koje je iznio premijer o povučenim sredstvima iz EU više-manje točni. Logično je pitanje koliki je dio tog novca ostao u hrvatskom gospodarstvu, a koliko je otišlo na uvoz opreme i usluga iz drugih zemalja EU, što u prvom redu pomaže gospodarstvu izvoznika. No, to sigurno pomaže razvoju EU čiji je Hrvatska član. Za pretpostaviti je da mnogi u EU koji o dodjeli sredstava odlučuju, nisu baš bili sretni kad novac EU za najveći infrastrukturni projekt u Hrvatskoj, izgradnju Pelješkog mosta, nije ostao u EU već je otišao u Kinu. Ekonomski stručnjaci ne slažu se oko raspodjele dobivenih sredstava; veći dio je išao u javne projekte (slično, uostalom, kao i kod nekih drugih „mlađih“ članica EU), a manji u poticanje proizvodnje što brže vraća uloženi novac.
Sredstva dobivena za saniranje šteta od potresa intenzivno su se počela koristiti tek od početka ove godine kad je rok do kada se ona moraju iskoristiti (šesti mjesec ove godine) bio pred vratima. Ali za malu članicu EU, koja kaska za prosječnom razvijenošću drugih članica, EU fondovi su ogroman poticaj razvoju, a kontrola kako se taj novac troši, koju provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF – Office de Lutte Anti-Fraude), bitna je pomoć u obuzdavanju korupcije.
MONITOR: Plenković je EU okarakterisao kao zajednicu prava, vrijednosti, najrazvijeniju na svijetu. Često se govori o zemljama poluperiferije i periferije EU. Koliko su te kvalifikacije uvjerljive i gdje vidite Hrvatsku u ovom, kako je premijer Hrvatske naglasio, elitnom društvu?
PUSIĆ: Idejni tvorci EU, Jean Monnet, Robert Schuman i mnogi drugi, stvarali su temelje EU kroz pragmatične korake, počevši sa Zajednicom za ugljen i čelik, ali vođeni idejom kako spriječiti da neki budući nacionalizmi ponovo ne dovedu do rata u Europi; oni su imali u vidu prvenstveno Francusku i Njemačku, jedan europski i dva svjetska rata unutar 70 godina. (I tu smo „bolji“; na području bivše Jugoslavije 7 ratova u 87 godina.)
Miroljubiva politika, individualne slobode, ljudska prava, demokratska država i socijalno osjetljiva društva, sve su to bili ciljevi koji su trebali određivati „mapu puta“ stvaranja EU. Prihvaćanje tih ciljeva kao odrednica vlastite politike to su nematerijalne vrijednosti koje su trebale biti vezane za članstvo u EU. Danas, sa bujanjem „neliberalnih demokracija“, klerikalno-desnih vlada, agresivnih nacionalizama koje potiču sve prisutnije radikalno desne stranke, EU izgleda dalje od ideala na kojima je stvarana nego u doba kad je stvarana. Ono što je sad potrebno je samokritičan pogled na EU stvarnost i volja da se ta stvarnost promijeni. Inače će EU ostati „elitno društvo“ uspoređujući se sa sve nižim standardima.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Od buke političara, ne čujemo glas razuma

Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast
MONITOR: Građani su na izborima mahom glasali za ekonomske reforme i bolji status, što je i razlog uspjeha PES na izborima. Koliko se o tome tokom pregovora o vladi vodi računa?
VUJOVIĆ: Prirodno je da građani glasaju ekonomski program koji je povoljniji za njih. Međutim, ako glasate samo za obećanje, a nemate nikakvu garanciju za njegovo ispunjenje, čak ni u vidu predstavljanja kako mislite da dođete do toga, onda ulazite u zonu neracionalnosti. Kao i u životu, i u ekonomiji se ovakav pristup skupo plaća.
Mi smo sada u zoni da ljudi smatraju da je model povećanja plata bez pokretanja privrede sasvim održiv. Pritom se govori da će ključne milijarde koje su potrebne za ekonomski preporod dolaziti ukidanjem korupcije i kriminala. Tačno je da jedan dio može, ali ne toliko dramatično velik. Možete da spriječite značajan dio trgovine drogom, ali to ne znači da država može da se bavi tim biznisom i prihoduje. Mi smo okruženi zaglušujućom bukom političara da ne čujemo glas razuma.
Najveća briga je što ljudi imaju sve manje preduzetničkog elana. Ako nešto radite i stvarate imate samo probleme – od administracije do tržišta, ali ako se učlanite u partiju i imate “socijalne vještine”, čitajte znanje o uspinjaju u partijskoj strukturi, možete doći i do socijalnog priznanja i do veoma ugodnog života.
Pregovori se vode u tom i takvom ambijentu, pa je razumljivo da oni koji bi da budu vlast manje pričaju o tome, a više o uzajamnim optužbama ko je sa kim povezan i ko je i koliko ugrožen. Njima je lakše da na samom startu postave retorički okvir u kome neće morati da se bave ispunjenjem obećanja, a podsjetiću da su skoro svi tokom kampanje imali gotovo isključivo priču o ekonomskim temama.
MONITOR: Kako generalno vidite pregovore koji su u toku?
VUJOVIĆ: Ovo je očekivano. PES je, svi su izgledi, projektovao veću snagu, a kao nov pokret nisu vični pregovorima koliko oni koji su decenijama u politici. Ideološki nisu jasno profilisani, pa je moguće lakše vršiti uticaje na njih. Postoji i taj fakat da kada ste novi i uzmete toliko velik procenat na izborima, bez obzira što je za njih ispod očekivanog, onda pomislite da sve možete i umijete i da su vam drugi malo ili nimalo potrebni. To su lekcije koje će sada učiti, koliko će ih to koštati, najbolje će oni izračunati.
Druga strana pregovarača ima mnogo iskustva u ovakvim situacijama i koriste svake medijski kiks PES-a. Naravno, sve to rezultira dodatnom apatijom građana koji su željeli bolji život, a ne nove političke farse. Skoro da sam siguran da bi na ponovljenim izborima sada izašlo još manje glasača nego na onim junskim. To je trenutni rezultat pregovaračkog postupka.
MONITOR: Slažete li se sa stavom pojedinih analitičara da rascjep u PES-u može uticati na realiziju obećanja koji se tiču prvenstveno ekonomskih reformi?
VUJOVIĆ: Njihova obećanja su nerealistična i to ne može promijeniti njihov unutrašnji odnos. Oni su obećali stavke koje javnu potrošnju dižu godišnje za više stotina miliona eura, a recimo rata kredita za autoput je oko 82 miliona dolara. Oni postavljaju sistem koji će “jesti” nekoliko dionica autoputa – a sami su obećali gradnju dva autoputa. Za mene je najnevjerovatnije obećanje da ćemo imati ubrzo investitore čiji će promet biti koliko cijeli BDP. To bi značilo da bismo za godinu ili dvije imali rast BDP-a od preko 100 posto. Ko išta zna o ekonomiji zna da je to bajka. Uz sve, veliki projekti se ne mogu izvesti bez izuzetno efikasnih projektnih timova koje mi nemamo, a oni su veoma traženi u svijetu i za Crnu Goru su previše skupi. Ostaje nam da se oslonimo na kombinaciju domaćih i inostranih snaga, a za to trebaju nerijetko godine pripreme. Mi imamo čitave generacije političara koji nemaju iskustva u realnom sektoru u privredi, pa otuda njihove lakonske projekcije da se sve može ako se hoće. Htjenje nije dovoljno, potrebno je znanje i sposobnost, dakle upravo ono što satire nova vlast.
Vratimo se stvarnom ili projektovanom sukobu predsjednika i mandatara. Mada mislim da to nije bio motiv, ali oni su pričom o rascjepu uspjeli da skrenu pažnju sa pomenutih obećanja. Sada je fokus pomjeren ka “mirenju” lidera PES-a. Šta to nas građane zanima? U redu je da zanima članstvo PES-a, donekle i one koji su glasali, ali šta je sa ostalima?
MONITOR: Cijene rastu u nebo. Iz Vlade nas bombarduju statistikom uspjeha – od podataka o tome da imamo najnižu stopu inflacije u regionu do brojki o uspješnoj turističkoj sezoni. Kako to komentarišete?
VUJOVIĆ: Ljudi iz Vlade ili nemaju vezu sa relanošću ili se prave da ne znaju šta se dešava. Stvar je u tome da ova Vlada nije usvajala pakete mjera koje bi išle na korist dugoročnom razvoju ekonomije. Ako postoji trend rasta cijene hrane, zar nije prirodno da uložite sve moguće napore da se pokrene poljoprivreda i prerađivačka industrija? Zar nije bilo logično da počnu makar sa malim opsegom robnih rezervi koje bi otkupljivala tržišne viškove? Zar nije bilo na mjestu da donesu zakonske mjere koje će regulisati ponašanje privrede u dijelu distribucije i prodaje životno važnih namirnica, a koje ne bi ugrozile ni privredu? Umjesto toga, imamo promociju tajkuna prethodne vlasti kao filantropa i uspješnih biznismena. U redu, ako je tako, onda oni neka pokažu više samosvijesti i neka se drugačijom cjenovnom politikom odreknu dijela svog profita u kriznom periodu.
Mada su iz Vlade već proglasili rekordnu turističku sezonu, iako ona nije ni završena, stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan i raditi na rekonfiguraciji domaćeg turizma. Glas struke je i ovog puta nadglasan funkcionerskom samohvalom.
Treba nam studiozan presjek dosadašnjih grešaka u privredi, uključujući naravno i turizam, da okupimo struku i odredimo srednjoročne pravce djelovanja. Niti prošlu, niti sadašnju vlast ne zanima takav pristup jer je on spor i njegovi plodovi ne dolaze brzo. Postalo je sve jurnjava za glasovima na izborima i tome je sve podređeno. To je recept za neuspjeh u privredi – udvaranje očekivanjima bez realnih i konkretnih planova.
MONITOR: Šta je vlada propustila da uradi da smanji negativne efekte rasta cijena na građane?
VUJOVIĆ: Mogla je da osnuje robne rezerve i usmjeri veće subvencije za poljoprivrednike i prerađivače hrane. Tu je pritisak inflacije najosjetljiviji. Potom je mogla da koriguje poreske stope kod proizvoda koji se najviše koriste, da vode drugačiju akciznu politiku… Kombinacijom ovih mjera pospješili bi i domaće proizvođače i smanjili inflatorni udar. Umjesto toga smo stalno slušali medijske priče o fantastičnim uspjesima Vlade.
Primjera radi, da je 20 miliona eura koje je potrošeno za kupovinu Željezare uloženo u smislene prerađivačke kapacitete danas bismo imali moguće i u Nikšiću pogon za preradu voća i povrća, a ljude iz Željezare smo mogli zaposliti direktno u EPCG i time njihov status učiniti sigurnijim, a za državu bismo imali manji trošak. Ovako imamo preduzeće koje je na početku u problemima, a o novoj perspektivi razvoja ni govora.
Ponavljam, mi nemamo posla sa rukovodiocima koji realno sagledavaju stvarnost, ove je za njih pet minuta slave i njihovo parče istorije.
MONITOR: Kako komentarišete to što dvije delegacije putuju na skupštinu UN?
VUJOVIĆ: Sve je tu jasno. Uglavnom se koriste privilegije da se vidi “Velika jabuka” o trošku građana. Tako se i nagrađuju ljudi bliski vrhu vlasti. Crna Gora treba da ima delegaciju na zasijedanju GS OUN, ali na paritetu koji bi bio usklađen sa našom krovnom potrebnom da imamo malu i efikasnu administraciju, ne prepirku premijera i predsjednika ko je koga stavio u delegacija i ko će biti “vođa puta”. Cijena tog puta zbog takve neodgovornosti uvećana je sigurno za iznos liječenja u inostranstvu jedne osobe. O tome u Vladi, ali ni u kabinetu predsjednika, očigledno nemaju svijest. Oni žive neku svoju realnost, svoj politički san.
MONITOR: Ima li promjena nakon avgusta 2020, kada je u pitanju trošenje državnog budžeta?
VUJOVIĆ: Promijenjena je retorika, ali praksa bahaćenja očigledno da postaje naša konstanta. Prebrzo su se nove vlasti navikle na pretjerivanja, rotacije, crvene tepihe, skupe proslave i službene puteve koji sve više liče na ekskurzije. Tim ljudima samo treba čitati njihove izjave dok su bili opozicija o tome da je vlast neracionalna i da je sve podređeno interesima vladajuće klase. Zaboravili su šta su pričali. Preciznu dijagnozu svog ponašanja dali su dok su kao opozicija govorili o prethodnoj vlasti.
MONITOR: Kakva je ekonomska situacija u zemllji, pošto vlast tvrdi da ima nikad bolje rezultate, a oni koji to pretenduju da budu, da smo pred bankrotom?
VUJOVIĆ: Mislim da nijedna ni druga tvrdnja nije tačna, što govori o neozbiljnosti i ove i izvjesne naredne vlasti. Prvo, naša ekonomija ima strukturni ključni problem što je proizvodnja na ekstremno niskom nivou, što imamo ogroman spoljnotrgovinski deficit, a turizam ima visok udio u BDP-u, što je pokazatelj slabe privrede. Da pojasnim: nije loše da je turistička privreda što bolja, ali ako je njen direktni i indirektni prihod oko 30 posto BDP-a, to jasno govori koliko je slab ostatak realnog ekonomskog sektora.
Preko svega toga, mi smo ekonomskim mjerama umrtvili preduzetnički nerv. Onaj ko će da se bavi privrednim djelatnostima i da stvara novu vrijednost susreće se sa besmislenim administrativnim barijerama, a mladi ljudi koji vide da se njihovo znanje i sposobnost ne vrednuje nastavljaju da idu u inostranstvo.
Kada je riječ o bankrotu, daleko je Crna Gora od tog scenarija jer se dugovi mogu reprofilisati. Još ima prostora za zaduženje i postoje resursi koji još uvijek mogu spriječiti scenario bankrota. Čini mi se da ova priča služi samo radi pripreme javnosti za veliko zaduženje po preuzimanju vlasti.
Kada podvučemo crtu, novi slojevi neozbiljnosti koji znače samo jedno: ekonomsku neizvjesnost.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
FORMIRANJE I RASFORMIRANJE VLADE: Amfilohijevi, Vučićevi, Milovi, Kvintini
-
Izdvojeno4 dana
PREGOVORI O FORMIRANJU VLADE: Evropa, kad?
-
Izdvojeno3 sedmice
RASKOL U CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI: Samo mitropolita ne fali
-
INTERVJU4 sedmice
DR VUK VUKSANOVIĆ, VIŠI ISTRAŽIVAČ U BEOGRADSKOM CENTRU ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU (BCBP): Teško je povjerovati da je smrt Prigožina nesrećan slučaj
-
Izdvojeno4 sedmice
KAKO ZAPOŠLJAVA EPCG: Produbljivanje dubine
-
FOKUS2 sedmice
NADMOĆ MAFIJE: Tunel usred mraka
-
DANAS, SJUTRA2 sedmice
Rupa pravde
-
Izdvojeno3 sedmice
IZBOR DIREKTORA AGENCIJE ZA CIVILNO VAZDUHOPLOVSTVO: Reference iz DPS-a i Beograda važnije od struke