Povežite se sa nama

INTERVJU

DR LJUBODRAG SAVIĆ, PROFESOR NA EKONOMSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU: Zamke ogromnih očekivanja

Objavljeno prije

na

ljubodrag-savic

Nakon ubjedljive pobjede Aleksandra Vučića i njegovog SNS na martovskim vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji, formirana je i vlada sa njim na čelu.U tročasovnom ekspozeu pred poslanicima, Vučić je iznio prioritete najavljenih reformi, veoma ambiciozne koliko i nužne, oročio ih je na tri vremenska perioda do 2017, uglavnom se baveći pitanjima stabilizacije javnih finansija i izbjegavanja bankrota uz uopštene ideje o pokretanju privatnog preduzetništva i nekoliko natuknica o obrazovanju, nauci i kulturi. O ovom više nego kriznom programu premijera i šansama da on sa izabranim kabinetom osvoji osnovni cilj: spase državu od bankrota i građane od gladi, razgovarali smo sa dr Ljubodragom Savićem sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

MONITOR: Kako biste ocijenili ekspoze premijera Vučića?
SAVIĆ: Kao vrlo dobru dijagnozu trenutnog stanja u srpskoj ekonomiji i ukupnom društvu. U prilično dugom i neuobičajenom ekspozeu za ove prostore, premijer Vučić je temeljno markirao skoro sve ekonomoske i društvene probleme današnje Srbije. Nažalost u ekspozeu nije ponuđeno mnogo rešenja, koja će Srbiju izbaviti iz veoma teške ekonomske krize. Očekujem u najskorije vreme da svako Ministarstvo ponudi javnosti operativni plan njihovih aktivnosti, u kome bi bili postavljeni ciljevi, određeni instrumenti, sredstva i nosioci, sa sasvim preciznom vremenskom dinamikom njihove realizacije. Sprovođenje reformi, podsticanje privatnog biznisa i konsolidacija javnih finansija su dobro odabrani kratkoročni prioriteti, ali ako mere rigorozne štednje ne bude pratio zamašan investicioni talas, usmeren na razvoj realnog sektora (industrija, poljoprivreda i građevinarstvo) i višestrukog povećavanja izvoza, Srbija teško može izbeći preteći grčki scenario.

MONITOR: Jesu li jasne mjere vlade kojima će se zaustaviti rast javnog duga do kraja 2017, a budžetski deficit svesti na oko 3-4 odsto u istom vremenskom periodu?
SAVIĆ: Jesu, ali je nerealno očekivati da će se samo merama štednje ogromni budžetski deficit svesti na prihvatljiv nivo. Njega moraju pratiti i adekvatne mere podsticanja rasta proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Dakle, mora se štedeti, ali i investirati. U isto vreme poreska uprava mora biti mnogo agilnija u naplati poreza, a država ne sme imati miljenike. Poreze i doprinose moraju plaćati svi, bez bilo kakvog izuzetka.

MONITOR: Vidi li se u izlaganju premijera kako će vlada obezbijediti rast privrede bez kojeg nema trajnije stabilizacije javnih finansija, na šta upozoravaju neki stručnjaci?
SAVIĆ: Nažalost u ekspozeu premijera nijednom rečju nije pomenuta ponovna industrijalizacije Srbije, a ja pripadam, rekao bih manjem broju ljudi, koji godinama upozoravaju javnost, da model razvoja temeljen na zaduživanju, ogromnom uvozu i razvoju sektora usluga, uz opštu propast industrije i poljoprivrede, nije dugoročno održiv. Ohrabruje stav ministra privrede, koji je u prvom obraćanju srpskoj javnosti rekao da će njegovo ministarstvo biti fokusirano na stvaranju zdrave poslovne klime, ali i na podsticanju preduzetnika koji imaju konkurentnu proizvodnju, kroz povećanje efikasnosti postojećih mehanizama, ali i uvođenjem novih, koje su koristile sve brzorastuće industrijski razvijene zemlje.

MONITOR: Kako javna preduzeća učiniti konkurentnim i profitabilnim?
SAVIĆ: U ovim preduzećima treba uraditi samo ono što bi uradio i njihov privatni vlasnik. A on bi otpustio višak zaposlenih, radikalno povećao cene i preduzeo nužnu tehničko-tehnološku modernizaciju. Srpski EPS bi kao i češki ČEZ, za kratko vreme postao veoma profitabilna kompanija, kada bi na njegovom čelu bio, umesto partijskog, potpuno nezavistan i sposoban menadžment, kada bi iz EPS-a bio otpušten višak zaposlenih, kada bi se cena kilovat sata formirala na tržišnim principima, kada bi umesto EPS-a socijalnu politiku (niske cene električene energije) vodila država, i kada bi se do neophodnih sredstava za tehnološku modernizaciju došlo ili prodajom manjinskog paketa akcija, kroz dokapitalizaciju ili kroz javno-privatno partnerstvo. U delu javnih preduzeća, koja nemaju strateški značaj za privredu Srbije, država može prodati manjinski ili čak i većinski paket akcija, ali uz zadržavanje strateške kontrole, a treći deo javnih preduzeća je moguće privatizovati u celini, prema postojećem ili novom Zakonu o privatizaciji.

MONITOR: Bez obzira na optimizam iz ekspozea može li tek nužda dovesti do toga da oni koji su već bez posla ili koji bi uskoro to trebalo da budu, postanu preko noći uspješni preduzetnici ili vrijedni radnici u privatnom biznisu?
SAVIĆ: Nisam preveliki optimista da će se veliki broj ljudi koji izgube posao u javnom sektoru lako zaposliti u privatnom sektoru. Izgleda da je srpski premijer izgubio iz vida da se Srbija već šestu godinu zaredom nalazi u veoma teškoj ekonomskoj krizi. Ali ne samo mi, u sličnoj situaciji se nalaze i sve zemlje u okruženju, a i veći broj zemalja EU. Oporavak srpske privrede zbog toga zavisi i od ostalih zemalja, zbog čega, nažalost, u narednih nekoliko godina na ovim prostorima ne treba očekivati mnogo više posla, odnosno značajnije povećanje mogućnosti za ozbiljniji rast zaposlenosti.

MONITOR: Pojavila se tačka neslaganja između ministara finansija i državne uprave, oko penzija. Premijer je za sada „odbranio penzije”, koliko će na tome moći da istraje, jer sem ministara njega čekaju i novi razgovori sa MMF-om?
SAVIĆ: Nisam siguran da će dugo moći istrajati u toj nameri, ali ne zbog pritisaka pojedinih ministara, već zbog zahteva MMF-a, koji su dobro poznati i zbog kojih je MMF napustio Srbiju početkom 2012. godine. Premijer će teško odoleti zahtevima da se smanje penzije i zbog toga što planirane uštede neće biti dovoljne da ozbiljnije smanje ogromnu budžetsku rupu. Ona se nažalost umesto sužavanja dodatno proširila, jer je budžetski deficit Srbije u prvom kvartalu tekuće godine prešao brojku od 72 milijarde dinara.

MONITOR: O svemu i svačemu se premijer izjašnjavao, citirajući ili tek pominjući svoje uzore, ali šta će se dogoditi sa građanima Srbije ukoliko sve ne krene po planu?
SAVIĆ: Većina građana Srbije od Vučićeve Vlade očekuje da preduzme sve što je potrebno da bi naša zemlja posle dve decenije većeg ili manjeg posrtanja definitivno napustila krug beznadežno siromašnih država, koje se nalaze na periferiji evropske civilizacije. Ali, nisam siguran da je ista ta većina svesna da najavljene reforme znače mnogobrojna odricanja i teške žrtve svih nas u narednih nekoliko godina. Svi nekako mislimo da će teret reformi podneti neko drugi, a ne mi sami. Bojim se da će sa prvim teškoćama naglo splasnuti to ogromno poverenje, koje danas nesumnjivo ima srpski premijer. Ako se to zaista desi, Srbija će ući u težak i vrlo neizvesan period razvoja, iz koga će veoma teško naći izlaz.

Suvišni ljudi

MONITOR: Koliko je realno da se vlada ozbiljnije pozabavi reformom javnog sektora, koji je označila za jedan od stubova svoje aktivnosti, s obzirom da je u njemu zaposleno blizu 800.000 ljudi?
SAVIĆ: To će, pored preduzeća u restruktuiranju, verovatno biti prvo krupno pitanje, u čijem rešavanju će Vlada imati vrlo ozbiljan otpor. Otpuštanju većeg broja radnika najpre će se suprostaviti prilično jaki sindikati, koji će se ujediniti oko ovog zajedničkog problema. Otpor će pružiti i mnogi, koje su zapošljavale sve dosadašnje Vlade, koje osim partijske pripadnosti, nemaju druge ozbiljnije kvalifikacije. U isto vreme, zbog ogromnog broja nezaposlenih ljudi, nisam siguran da je sadašnja Vlada do te mere socijalno neosetljiva i da u kratkom roku može da otpusti nekoliko stotina hiljada ljudi, koji objektivno predstavljaju višak u javnom sektoru, tako da će proces racionalizacije u javnom sektoru potrajati verovatno više godina.

Prodaja

MONITOR: Namjera je da se proda što se može prodati. Koliko je to mudar potez s obzirom da nijedna vlada nije odoljela da pare iz privatizacija ne potroši na popunjavanje budžetskih rupa?
SAVIĆ: Ova Vlada ima veoma veliki broj nasleđenih i veoma teških problema, koje mora rešiti u prilično kratkom vremenskom periodu, jer su se građani Srbije ozbiljno umorili od brojnih i vrlo optimističkih obećanja prethodnih Vlada, koja uglavnom nisu ispunjena. Srbija se nalazi na ivici provalije i samo racionalna i mudra ekonomska politika može zemlju spasiti od upadanja u duboki ambis. U tom smislu razmišljanje o privatizaciji najvećih javnih preduzeća ima smisla. Ali pre nego što donese konačnu odluku da li će prodati neko preduzeće, Vlada Srbije mora pažljivo razmotriti nekoliko stvari. Najpre preduzeća treba razvrstati na ona koja imaju neku vrstu monopola i od čijeg efikasnog poslovanja zavisi i funkcionisanje srpske ekonomije u celini i ona druga koja na takav način ne utiču na poslovanje srpske privrede. Prva preduzeća imaju strateški značaj i moraju ostati u većinskom vlasništvu države. Ali, to ne znači da ona i u narednom periodu trebaju funkcionisati na način kako su do sada funkcionisala. Država treba da bude većinski vlasnik, ali nikako ne sme upravljati ovim preduzećima, jer partijski činovnici nisu osposobljeni da njima efikasno upravljaju, a nemaju ni tu vrstu motiva, koju ima preduzetnik, kada investira sopstveni kapital.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo