Povežite se sa nama

INTERVJU

DR TOMAS BRAJ, DOCENT ZA POLITIKOLOGIJU I NOVINARSTVO NA VIŠE NJEMAČKIH UNIVERZITETA: Politika u Crnoj Gori služi za sticanje lične koristi

Objavljeno prije

na

Koliki će biti uticaj DPS-a, a posebno Mila Đukanovića na planiranu manjinsku vladu, još se ne može predvidjeti. Međutim, čini se naivnim pretpostaviti da novi i relativno neiskusni političar poput Dritana Abazovića može dugoročno pobijediti iskusnog moćnika Đukanovića

 

MONITOR: Glasovima dijela vlasti i opozicije, nakon manje od godinu i po dana, u Crnoj Gori je smijenjena  Vlada  izabrana nakon prve izborne smjene vlasti.  Dio parlamentarne većine organizuje proteste, jer smatra da se tako na scenu vraća režim Mila Đukanovića,  dok drugi dio  traži podršku za manjinsku vladu. Kako Vama izgleda aktuelni politički trenutak u Crnoj Gori?

BRAJ: Kad nema jasnih rezultata na  izborima, uvijek je teško formirati stabilnu vladu. Posebno teško postaje kada je većina tako mala, kao u Crnoj Gori. Tada se mogu očekivati ​​pokušaji ucjene pojedinih zastupnika koji žele iskoristiti svoju ulogu ,,preklapanja vage”. Vladi također postaje teško kada je podržavaju ideološki suprotstavljene stranke. To su bili i razlozi zašto se posljednjoj vladi od samog početka predviđalo da će imati male šanse za uspjeh i da je gotova nakon samo 14 mjeseci.

Koliki će biti uticaj DPS-a, a posebno Mila Đukanovića na planiranu manjinsku vladu, još se ne može predvidjeti. Međutim, čini se naivnim pretpostaviti da novi i relativno neiskusni političar poput Dritana Abazovića može dugoročno pobijediti iskusnog moćnika Đukanovića. O tome je li manjinska vlada politički pametna i moralno opravdana, pristalice i protivnici će vrlo različito ocjenjivati. U svakom slučaju, takva je vlada moguća i ,,dopuštena” u parlamentarizmu. Stoga su demonstracije koje najavljuju DF i Demokrati kao oblik izvanparlamentarnog otpora upitne, barem kao legitimno sredstvo.

MONITOR: Prema mnogim tumačenjima, u raspletu političke krize u Crnoj Gori, te projektu manjinske vlade, značajnu ulogu igra i Zapad, posebno imajući u vidu ukrajinsku krizu.  Slažete li se sa tim mišljenjima?

BRAJ: Naravno, niko ne može dokazati da li su strane zemlje zaista imale odlučujuću ulogu u političkim zbivanjima u Crnoj Gori. Neizravno se spominju i susreti crnogorskog vrha s predstavnicima SAD-a, EU ili sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Uticaj Beograda vjerojatno će biti znatno veći od realnih mogućnosti Zapada. Jer Vučićev ,,srpski svijet” pretpostavlja da kod malog susjeda ima jake nacionalne interese. Finansijska i logistička podrška srpskim političarima i strankama u Crnoj Gori je velika. Nasuprot tome, Zapad ne govori jednim glasom. Mnoge članice EU slijede posebne interese u jugoistočnoj Europi koji se međusobno blokiraju.

MONITOR: Kako je politika Zapada  usmjerena na ,,stabilizaciju” prilika, a koliko na istinski preobržaj društva  u Crnoj Gori i u našem regionu?

BRAJ: Posljednjih mjeseci u političkim analizama, ali i u vodećim zapadnim medijima, postaje sve jasnije da EU i SAD zagovaraju takozvanu stabilokratiju u regionu. Vjeruju ozloglašenim jakim ljudima poput Vučića ili Đukanovića, koji bi trebali osigurati stabilnost u svojim zemljama. Zauzvrat, tim ,,vođama” daju se odriješene ruke u unutrašnjoj politici, čak i ako njihova vladavina postaje sve više autokratska. Zatvorene su oči pred diktaturom pravosuđa i pritiskom na medije. Za raširenu korupciju i organizovani kriminal ne krive politički vrh. Čini se da je glavni prioritet na Zapadu da političke elite koje oni podržavaju ne bi smjele izazivati ​​bilo kakve vanjskopolitičke probleme. Bruxelles i Washington nisu voljni tražiti druge partnere, poput civilnog društva. Budući da je ovo civilno društvo toliko fragmentirano, bilo bi dugotrajno i naporno.

MONITOR:  Je li to razlog zašto je Zapad tako dugo podržavao režim Mila Đukanovića, koji je tokom trideset godina Crnu Goru vodio u ratove, te iscrpio i ekonomski i institucionalno?

BRAJ:  Da, upravo je to razlog zašto se Zapad tako dugo slijepo oslanja na Đukanovića. Jedino se njemu vjeruje da neće započeti nove sukobe sa susjedstvom Crne Gore. Naravno, znalo se i u zapadnim prijestonicama kako se Đukanović i njegov najuži krug nelegalno bogate, kako se guše mediji i opozicija. Ali to je bila cijena koju su Bruxelles, Washington, Berlin i Pariz platili da Đukanović obezbijedi  stabilnost u zemlji i regionu.

MONITOR: Kako Crna Gora sada izgleda u očima Zapada?

BRAJ: Za Zapad Crna Gora nije jedan od ključnih igrača u regionu. To su Srbija, Hrvatska i – zbog sve dramatičnijih nacionalnih sukoba – i Bosna i Hercegovina. No, iako je EU posebno osigurala mnoge milijarde eura i vojsku diplomata i stručnjaka tamo, bilo je relativno malo demokratskih reformi. To je zbog političkog koncepta stabilokratije, korupcije u raspodjeli raskošne financijske pomoći i, prije svega, političkih nesuglasica među članicama EU. Mađarska je nedavno zaprijetila izlaskom iz EU i podržava, primjerice, Vučića i srpskog političara Milorada Dodika u Bosni i Hercegovini. Drugi članovi, s druge strane, traže sankcije protiv Dodika i zalažu se za jasne uvjete za srpskog moćnika. Njemačka se zalaže za brzo proširenje EU, Francuska je strogo protiv toga, da spomenemo samo nekoliko primjera.

U osnovi, u Crnoj Gori, kao i u svim drugim zemljama u regionu, vidimo politički model koji se bitno razlikuje od političke koncepcije u parlamentarnim demokratijama. U Jugoistočnoj Evropi politika služi za sticanje lične koristi. U gospodarskom uspjehu ne igraju ulogu profesija, ideje ili know-how, već isključivo umrežavanje ljudi u politici. Dakle, ekonomska dobrobit gotovo svih političara temelji se na dobrobitima koje su, s pravom ili ne, dobili od političkog sistema. Kako je to rekao bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Na početku svoje političke karijere u Beograd je  iz provincije dolazio starim automobilom. Nakon desetljeća u politici, sada umirovljeni političar spada u red bogataša. Toliko je bogat da je čak mogao finansirati svoju malu crkvu. Ono što političarima nedostaje u ovom stavu je njihov stvarni zadatak: služiti državi i građanima kako bi postigli napredak – ne samo za sebe, već i za većinu stanovništva.

MONITOR:  Crna Gora, kao i region,  ne izlaze iz devedesetih, ratnih godina. Osim što su na političkoj sceni i dalje ratni lideri, nacionalizam i podjele, nije bilo ni adekvatnog suočavanja sa prošlošću.  Zašto je to tako, gdje je izlaz?

BRAJ: Sve dok se sve države na Balkanu, bez izuzetka, ne suoče s vlastitom prošlošću, ne mogu se očekivati ​​pozitivne promjene u političkom zivotu. Baš suprotno. Današnji političari, koji su inače bili aktivni već u ratnim 1990-im, koriste prošlost kako bi oživjeli stare neprijateljske slike i učvrstili mitove o navodnoj posebnosti i vječnosti svojih nacija. Svugdje u regionu ljudi sebe vide kao žrtve. Kritički istoričari to nazivaju ,,samoviktimizacijom”: mi smo žrtve, počinitelji i tlačitelji su uvijek drugi. Ovim narativima populistički  političari okupljaju svoje pristaše iza sebe i tako stvaraju homogenizaciju. Riječ je o ,,odbrani nacionalnih interesa”, koji su navodno ugroženi od zlih susjeda. Demonizacija susjeda tako je postala instrument političke elite da osigura vlastitu vlast. Posljedično, sloboda štampe mora biti ograničena jer neprijatelji vrebaju izvan nacionalnih granica. Novac je bolje uložiti u oružje nego u škole i bolnice. Kredo je da reforme moraju pričekati dok se nacionalna opasnost ne otkloni. Opozicija se ušutkava jer se kaže da je kapija stranih neprijatelja. Svako suprotno mišljenje se žigoše kao izdaja.

MONITOR: A kako vidite Evropu danas, koliko je ona daleko od evropskih vrijednosti?

BRAJ: Evropski projekat očito je u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, vidimo dosad neviđenu konfrontaciju između NATO-a i Rusije koja je kontinent približila vrućem ratu nego što je to bio desetljećima. S druge strane, EU je u fazi neizvjesnosti koja bi mogla ugroziti postojanje. Zemlje poput Mađarske i Poljske otvoreno dovode u pitanje vrijednosni sustav Unije. Oni svode jezgro EU na gospodarsku saradnju. Ne prihvataju demokratske standarde kao što su sloboda medija i nezavisno pravosuđe. Civilno društvo je ograničeno i začepljeno u svom radijusu djelovanja. EU je uveliko paralizovana – uključujući i svoju politiku prema jugoistočnoj Europi – jer je za mnoge odluke potrebna jednoglasnost, koju neke države zloupotrebljavaju za blokade. Vjerovatno će biti potrebno da se EU reformiše u duhu svojih osnivača. Zemlje spremne na saradnju, kao što su članice u sjevernoj Europi, zemlje Beneluksa, Francuska, Njemačka, Španjolska ili Austrija (ovo nije konačan popis) mogle bi udružiti snage kako bi formirale novo jezgro Evrope. Takva nova EU ne bi morala uzeti u obzir prethodne blokatore, ali bi mogla dovesti do sve tješnje saradnje.

MONITOR: Smatrate li opravdanim one stavove po kojima se čini da se globalno  ide ,,udesno”?

BRAJ: Politički pomak udesno ne može se identifikovati kao opšti trend u Europi. U Portugalu i Španjolskoj socijalisti su nedavno pobijedili na izborima, kao i socijaldemokrati u Njemačkoj. Da ne spominjemo Švedsku, Finsku i Dansku. Međutim, vidimo sve veće umrežavanje desničarske politike. Već su spomenute Mađarska i Poljska. Budimpešta u velikoj mjeri finansira medije u Sloveniji kako bi desničarski konzervativni premijer Janez Janša mogao učvrstiti svoju poziciju. Nedavno je mađarski premijer Viktor Orban čak organizovao zajam za francusku predsjedničku predizbornu kampanju krajnje desničarske Marine Le Pen. Orban se sada nada podršci svom uzoru Donaldu Trumpu u kampanji za domaće izbore. Evropski desni populisti do sada (još) nisu uspjeli dogovoriti pravi savez. U svakom slučaju, tu bi bili i Orban, Le Pen, premijer Poljske Mateusz Morawiecki i talijanski desni populist Matteo Salvini. Ako bi jednog dana došlo do spajanja, ovaj savez bi mogao potkopati EU iznutra i na kraju je u potpunosti preuzeti. Jedini recept protiv toga je udruženje demokratskih zemalja koje ukidaju načelo jednoglasnosti za važne odluke u korist načela većine u Uniji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo