Bilo bi pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata moramo proći sopstvenim radom

MONITOR: U Parlamentu je započeta procedura izmjena Ustava. Šta to donosi na unutrašnjem političkom planu, a šta na planu EU integracija?

VUJOVIĆ: Na unutrašnjem planu to prije svega pokazuje da je ogromna većina političkih aktera, uprkos svim razlikama, shvatila da se članstvo u EU više ne može tretirati kao dnevnopolitička tema. Može se polemisati o motivima pojedinih partija, ali zbirni rezultat govori da postoji svijest kako bi odustajanje od ovog procesa imalo visoku političku, ekonomsku i međunarodnu cijenu.

Istina je da se dio posla mogao završiti mnogo ranije. Godinama smo gubili vrijeme zbog političkih blokada, uskih partijskih interesa i nedostatka odgovornosti. Zato sada mnogi procesi izgledaju ubrzano. Ubrzanje nije posljedica dobre organizacije, već nadoknađivanja izgubljenog vremena.

Izmjene Ustava nijesu same sebi cilj. Građanima je mnogo manje važno kako izgleda ustavni tekst od toga da li će imati efikasnije sudove, sigurniju pravnu zaštitu i veću odgovornost nosilaca javnih funkcija.

Posebno zabrinjava utisak da je u pojedinim trenucima izgledalo kako je Briselu više stalo da Crna Gora uspije nego nama samima. To nije dobra poruka. Nije dobro da dođemo do tačke da su evropske integracije maltene samo projekat EU u Crnoj Gori, jer bi to prije svega trebao da bude projekat crnogorskog društva koje ima priliku da u tom procesu postane harmoničnije, efikasnije i, ako hoćete, humanije.

MONITOR: Stigla je i vijest o milijardama koje nas čekaju po ulasku u EU. O čemu se radi?

VUJOVIĆ: Najvažnije je razdvojiti politički slogan od stvarnosti. Evropska unija ne dijeli novac automatski niti postoji fond iz kojeg će sredstva jednostavno biti prebačena državama članicama. Članstvo otvara mogućnost pristupa ogromnom razvojnom budžetu, ali mogućnost nije isto što i ostvaren rezultat. Zato bi bila veoma skupa greška da postanemo članica Evropske unije, a da pritom ne budemo sposobni da iskoristimo prilike koje članstvo donosi.

Iskustva drugih država to jasno potvrđuju. Poljska je decenijama predstavljana kao primjer uspješnog korišćenja evropskih fondova upravo zato što je godinama prije ulaska gradila administraciju, obrazovala stručnjake i pripremala kvalitetne projekte. Zahvaljujući tome uspjela je da finansira hiljade kilometara puteva i željeznica, modernizaciju lokalnih zajednica, digitalizaciju javne uprave i razvoj univerziteta.

Bilo je država koje su prve godine članstva dočekale nespremne. Formalno su imale pravo na velika sredstva, ali nijesu imale dovoljno kvalitetnih projekata niti dovoljan broj ljudi koji razumiju komplikovane evropske procedure. Posljedica je bila mnogo slabija iskorišćenost raspoloživog novca. To je upozorenje i za Crnu Goru.

MONITOR: Đe treba obratiti dodatnu pažnju?

VUJOVIĆ: Poseban izazov biće lokalne samouprave. Mnoge opštine danas nemaju dovoljno projektnih timova niti iskustva u vođenju velikih evropskih projekata. Ukoliko taj kapacitet ne izgradimo na vrijeme, postoji realna opasnost da dio raspoloživih sredstava ostane neiskorišćen.

Mi često govorimo o milijardama koje će biti dostupne, a mnogo manje govorimo o ljudima koji te milijarde treba da pretvore u projekte. Evropski fondovi ne funkcionišu po principu političkih obećanja. Svaki euro mora biti opravdan kroz precizno definisane ciljeve, jasne indikatore, transparentne javne nabavke i strogu finansijsku kontrolu.

Zabrinjava činjenica da država još uvijek nedovoljno ulaže u razvoj administrativnih kapaciteta. Već je jasno da će dio najboljih stručnjaka nakon članstva pronaći posao u evropskim institucijama ili međunarodnim organizacijama. To je prirodan proces i predstavlja uspjeh tih ljudi. Međutim, država mora voditi računa da istovremeno razvija novu generaciju stručnjaka koja će ostati u Crnoj Gori. Neophodno je sistemski ulagati u službenike ministarstava, lokalnih samouprava, univerziteta, razvojnih agencija i civilnog sektora. Oni će biti nosioci najvećeg broja projekata.

Evropska sredstva nijesu samo pitanje novca nego i pitanje znanja. Upravo zbog toga pripreme za članstvo ne završavaju zatvaranjem pregovaračkih poglavlja. One tek tada postaju svakodnevni posao institucija.

MONITOR: Dakle, taj novac tek treba „zaraditi”?

VUJOVIĆ: Ne postoji garantovani novac koji neko dobija samo zato što je postao član EU. Postoje brojni evropski fondovi, programi finansiranja i drugi mehanizmi podrške iz kojih države članice mogu finansirati razvojne projekte, ali njihovo korišćenje zavisi od sposobnosti države da pripremi i realizuje kvalitetne projekte.

Evropska komisija očekuje ozbiljno planiranje, jasne prioritete, odgovorno upravljanje i potpunu transparentnost. Ukoliko projekti kasne ili se ne realizuju u skladu sa pravilima, sredstva se mogu izgubiti ili preusmjeriti. U tom cijelom procesu je važno i ustanoviti snažnu antikorupcijsku praksu i mehanizme kontrole što je podrzumijevaće, a o čemu se malo govori u ovim trenucima euforije.

Zato bi bilo pogrešno stvarati očekivanje da će članstvo automatski riješiti razvojne probleme Crne Gore. Ono otvara vrata. Kroz ta vrata ipak moramo proći sopstvenim radom.

MONITOR: Možemo li očekivati i dodatna sredstva iz Brisela?

VUJOVIĆ: Apsolutno. Posebno u oblastima nauke, inovacija, digitalizacije, zaštite životne sredine, energetske tranzicije i razvoja malih i srednjih preduzeća.

Programi poput Horizon Europe, Erasmus+, LIFE ili Interreg predstavljaju ogromnu razvojnu šansu za univerzitete, istraživačke centre, opštine, nevladine organizacije i privredu.

Međutim, ni tu ne postoji automatizam. Evropska sredstva dobijaju najbolji projekti, a konkurencija dolazi iz cijele Evrope.

Istovremeno, i domaća privreda mora početi ozbiljnije da se priprema. Evropsko tržište donosi ogromne mogućnosti, ali i znatno veću konkurenciju. Konkurentnost više neće zavisiti samo od cijene rada, već od inovacija, produktivnosti i kvaliteta proizvoda i usluga.

Zbog toga je danas možda važnije ulagati u ljude nego u zgrade. Državi će biti potrebni projektni menadžeri, finansijski eksperti, pravnici, istraživači i stručnjaci koji poznaju evropske procedure. Bez toga će priča o milijardama ostati samo politička parola.

Ako se ne pripremimo na vrijeme, može se dogoditi da građani nakon ulaska u Evropsku uniju osjete razočaranje jer će očekivanja biti mnogo veća od stvarnih rezultata. Zato pripreme moraju početi danas, a ne nakon pristupanja.

MONITOR: Evropska priča gurnula je u drugi plan mnoge domaće teme. O čemu ne razgovaramo dovoljno?

VUJOVIĆ: Već sada se vidi da političke partije razmišljaju o izborima 2027. godine. Velike partije raspolažu značajnim budžetskim sredstvima i sasvim je očekivano da žele očuvati postojeće političke pozicije. Problem nastaje kada se zbog toga proizvode vještačke teme koje traju nekoliko dana, izazovu snažne podjele, a zatim potpuno nestanu iz javnosti. Tako se javni prostor zatrpava sukobima, dok ozbiljne teme ostaju po strani.

Mnogo manje razgovaramo o kvalitetu obrazovanja, reformi javne uprave, demografskim izazovima, produktivnosti privrede, istraživanju i inovacijama ili tome kako zadržati mlade ljude u Crnoj Gori. Posebno zabrinjava činjenica da se vrlo malo govori o demografskim izazovima. Ako nastavimo da gubimo mlade i obrazovane ljude, nijedna evropska politika neće moći u potpunosti nadoknaditi taj gubitak.

Upravo će te teme odlučiti koliko ćemo zaista biti uspješna evropska država.

MONITOR: Koju biste od tih tema posebno izdvojili?

VUJOVIĆ: Više od pojedinačne teme zabrinjava politička atmosfera.

Imam utisak da je dio vlasti razvio obrazac prema kojem se gotovo svaka kritika automatski proglašava pokušajem povratka starog sistema. Takav pristup nije dobar ni za vlast ni za društvo.

Šest godina nakon promjene vlasti građani očekuju rezultate, a ne stalno poređenje sa prethodnim periodom. Ljudi žele bolje škole, efikasnije sudove, manje korupcije, kvalitetnije zdravstvo i više prilika za zapošljavanje.

Politika ne može trajno opstati na poruci da je dovoljno biti drugačiji od prethodnika. Ona mora pokazati da zna upravljati državom.

Ohrabruje činjenica da se pojavljuje sve više pojedinaca i organizacija koji nijesu spremni da prihvate logiku prema kojoj je svaka kritika neprijateljski čin. Upravo pluralizam mišljenja predstavlja jednu od osnovnih evropskih vrijednosti.

MONITOR: Počinjemo li da ličimo na zemlju članicu Evropske unije ili je riječ o istoj priči u novom pakovanju?

VUJOVIĆ: Evropske integracije neće imati puni smisao ukoliko ne budu praćene razvojem demokratske političke kulture. Jedan od najvećih izazova biće odnos vlasti prema kritičkom mišljenju. Tokom pristupnog procesa često se dešavalo da se određeni propusti relativizuju kako se ne bi ugrozila dinamika pregovora. To je bilo razumljivo u određenoj mjeri, ali nakon članstva više neće biti prostora za takav pristup. Ukoliko svaku kritiku budemo doživljavali kao napad na evropski put, napravićemo ozbiljnu grešku. Evropska unija nije zajednica bez kritike, već zajednica u kojoj su odgovornost, transparentnost i javna kontrola sastavni dio političkog sistema.

KOD će nastaviti da radi ono što je radio i do sada: da ukazuje na zloupotrebe, insistira na transparentnosti i zagovara odgovorno upravljanje javnim resursima, bez obzira na to ko vrši vlast. Upravo će u tome biti najveći test našeg društva. Ulazak u Evropsku uniju neće predstavljati kraj reformi, već početak njihove najvažnije faze. Do tada reforme sprovodimo kako bismo ispunili kriterijume za članstvo, a nakon toga više nećemo imati taj izgovor.

Pravo pitanje neće biti da li smo postali članica Evropske unije, već kakvu smo državu u nju unijeli. Ako uđemo sa snažnim institucijama, odgovornom upravom i kulturom odgovornosti, koristi će biti ogromne. Ako uđemo sa istim slabostima koje danas prepoznajemo, članstvo samo po sebi neće biti čarobni štapić.

Zoran RADULOVIĆ

SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku u BiH i, daleko važnije, o tome kako će on djelovati. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon neuspješnog pokušaja izbora Šmitovog nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomata, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora i finansiranja OHR-a, i time završe njegov mandat

MONITOR: Izjavili ste da protivljenje predsjednika Milanovića učešću predstavnika hrvatske vojske na paradi u Parizu, smatrate izrazom nezadovoljstva položajem koji mu ne daje značajna mirnodopska ovlašćenja i nekom vrstom kampanje za parlamentarne izbore. On, međutim, kritikuje premijera Plenkovića kao arivistu okrenutog ambiciji ka briselskoj karijeri. U čemu je problem između njih dvojice?

GJENERO: Radi se o problemu koji proizlazi iz golemog deficita demokratske političke kulture, koji obilježava hrvatskog Predsjednika. Milanović otvoreno preuzima autoritarni putinovski narativ, otvoreno zagovara euroskeptična ili eurofobna stanovišta, sustavno razara odnose Hrvatske unutar NATO saveza i otvoreno opstruira pomoć Hrvatske obrani Ukrajine. Od  Andrej Plenković kao premijer nastoji voditi centrističku politiku fokusiranu na EU, a na predsjedničkim izborima 2020. i 2025. Zoran Milanović je uspio pobijediti nudeći sebe kao ključnu kočnicu, ograničenje izvršne vlasti. Nažalost, on ne funkcionira sukladno sustavu diobe vlasti – kočnice i ravnoteže, nego svojim djelovanjem razara institucije i blokira politički sistem. Za njega predsjednički mandat u sistemu parlamentarne vlade i uloga kriznog menadžera, koji u slučaju parlamentarne krize garantira državnu stabilnost (kao što to maestralno bez izvršne moći čine, na primjer, veliki austrijski predsjednik Alexander van der Bellen, ili talijanski Segio Mattarela) nije ispunjenje ambicije, nego „utješna nagrada” i platforma za budući pokušaj osvajana premijerske pozicije. Ta ambicija, koje se ne može osloboditi niti nakon četiriju poraza na parlamentarnim izborima, natjerala ga je u avanturu napada na izvršnu vlast. Pogrešno je procijenio da bi mogao ugroziti parlamentarnu većinu i provocirati prijevremene parlamentarne izbore.

MONITOR: Milanović i Plenković se nisu slagali ni oko uloge VP Krisitijana Šmita.  Hoće li se hrvatski državni vrh složiti ko im je favorit za novog VP?

GJENERO: Vlada operativno vodi vanjsku politiku, a stavovi Vlade su jasni – ona je čvrsto uz europsku poziciju. Milanović svoj identitet traži u krugovima kvazisuverenističkih europskih lidera. Cristian Schmidt je bio ozbiljan Visoki predstavnik. Vodio je uravnotežene politike, a sjajno je bilo to što on nije prije svega političar, nego se oblikovao kao vrhunski državni službenik i ozbiljan pravnik. Sve se to vidjelo na načinu na koji je obavljao dužnost. Hrvatska nije dio Vijeća za provođenje mira i nema takvu moć da bi bilo posebno važno kakav će biti stav njene izvršne vlasti prema budućem Visokom predstavniku.

MONITOR: Dio evropskih zemalja u upravi PIC-a nije prihvatio američkog kandidata – Italijana Antonija Zanardi Landija, za novog Visokog predstavnika u BiH. Da li se radi samo o suzbijanju uticaja SAD u BiH i na Zapadnom Balkanu ili i o prilici da EU i Evropa pokažu da ne žele trampizam čak ni u BiH?

GJENERO: U ovim izborima Europa je u nepovoljnom položaju. Amerika je ta koja velikim dijelom financira rad OHR-a. BiH je na rubu EU i procesi u toj državi, velikim dijelom uvjetovani patogenim utjecajima autoritarnog režima u Beogradu i totalitarnoga u Moskvi, izravno se odražavaju na Uniju, ali ne i na SAD. Zato SAD imaju izrazito povoljnu poziciju u pregovorima o budućem Visokom predstavniku, ali daleko važnije, o tome kako će u narednom, završnom mandatu djelovati taj Visoki predstavnik. Amerika ima bolju alternativu nepostizanju pregovaračkog sporazuma. To se pokazalo i nakon prvog neuspješnog pokušaja izbora Schmidtova nasljednika, kad je njegov zamjenik – američki diplomat, privremeno imenovan VP-om. U nastavku pregovora uvijek postoji opasnost da se SAD povuku iz dogovora, ali financiranja OHR-a, i time završe njegov mandat.

MONITOR: Postizborne promjene u Mađarskoj, Bugarskoj i Sloveniji, vode politike tih zemalja u različitim pravcima kada je u pitanju uticaj putinovske Rusije, ali i Trampa. Šta je danas u EU i Evropi politički temelj otpora uzletima neliberalnih vrijednosti?

GJENERO: U Mađarskoj se pokazalo da je ideja europske integracije i dalje snažna. Peter Magyar nije osvojio dvotrećinsku većinu zato što su u Mađarskoj u Orbanovo vrijeme „poskupljele kobasice” kao što su to banalizirali neki „analitičari”, nego zato što mađarski građani dominantno žele pripadati ujedinjenoj Europi. Za razliku od Mađarske u kojoj je „meka moć” Rusije i Putinova režima minorna, u Bugarskoj je ona vrlo snažna, i to je dovelo do pobjede Rubena Radeva. U Sloveniji nisu na dnevnom redu bila velika svjetonazorska pitanja i tako su pomaci u biračkom tijelu bili vrlo mali, u korist desnoga centra. Fokus vanjske politike vlade Janeza Janše vjerojatno neće biti toliko Bruxelles, koliko Washington i obnova odnosa s Izraelom. Ali, pobjeda umjerene desnice u Sloveniji ne dovodi u pitanje stabilnost europskih institucija i provođenja zajedničkih europskih politika. Prvi potez Janšine vlade bio je ukidanje izvanrednih kontrola unutar Schengenske zone, na slovenskim granicama prema Mađarskoj i Hrvatskoj. Što se tiče rasta populističkih pokreta koji ne pripadaju ustavnom luku, tome su izložene i Francuska, i Njemačka, pa i Britanija.

Iako se o rastu protueuropskih opcija dugo nagađa, u velikim europskim državama pokazuje se da izborni modeli zaustavljaju prodor radikalnih opcija izvan ustavnog luka. To za sada uspijeva i s njemačkim mješovitim izbornim sustavom, i s francuskim dvokružnim većinskim, i s britanskim sustavom relativne većine.

Pupovac je ozbiljan politički kapital Hrvatske, onog ko ga napada treba oštro kazniti

MONITOR: Ponovo je napadnut predsjednik SDSS, Milorad Pupovac. Ovo je već treći poziv za njegovu likvidaciju od početka godine. Da li se zvanična Hrvatska dovoljno bavi javno izraženim simpatijama za neoustaštvo i njenim mogućim radikalnijim posljedicama?

GJENERO: Onog tko napada Milorada Pupovca i njegovu stranku SDSS treba oštro kazniti – i to zbog gluposti i primitivizma, prije nego zbog nacionalizma. Milorad Pupovac i njegova stranka ozbiljan su politički kapital Hrvatske, jer je Pupovac oblikovao ideologiju konstitucionalnog patriotizma, koja je silno korisna za stabilnost. Otud proizilazi i spremnost za političku suradnju s izvršnom vlašću i sudjelovanje u vladajućim koalicijama, dok god su te koalicije formirane „na tlu” ustavnoga luka. Pupovac je ustrajao kao koalicijski partner vlade Jadranke Kosor, unatoč silnih pritisaka Zorana Milanovća da sudjeluje u rušenju te vlade, prije nego što je ova ostvarila temeljni cilj – završetak pristupnih pregovora s EU. Koalicijskom lojalnošću Pupovac i SDSS silno su doprinijeli tome da je Hrvatska na kraju mađarskog predsjedanja u junu 2011. završila pristupne pregovore. Pupovac je u dva mandata vlade Andreja Plenkovića sudjelovao u vladajućoj koaliciji, i osigurao  Plenkoviću preduvjete za se afirmira kao europski usmjeren lider. Izgleda da je vrlo blizu rekonstrukcija većine i u koaliciju će se, kao i 2017. i 2020. pozvati SDSS, uz neke male liberalno demokratske stranke. Napade na Pupovca treba tumačiti upravo u tom kontekstu, kao pokušaj sprečavanja rekonsolidacije parlamentarne većine umjerenoga desnog centra.

 Neriješenog graničnog pitanja između Hrvatske i Crne Gore nema

MONITOR: Predsjednik Milanović je otkazao regionalni skup „Brdo-Brioni“ jer nije želio da na njemu učestvuje Aleksandar Vučić. Ostaju i dalje neka neriješena granična pitanja Hrvatske sa zemljama koje su kandidatkinje za EU. Za Crnu Goru to je i dalje pitanje Prevlake, i vlasništva nad školskim brodom Jadran. Da li bi se od Hrvatske moglo očekivati da rješavanje tih problema ispostavi kao kočnicu za ulazak CG u EU?

GJENERO: Kao i svaki populist i kvazisuverenist, Milanović prezire multilateralizam, a proces Brdo Brijuni mu je „kamenčić u cipeli”. Proces Brdo Brijuni, ima ozbiljno značenje kao autohtona samonikla regionalna inicijativa, koja je prethodila Berlinskom procesu. Otkazivanjem summita Milanović je ugrozio održivost procesa, a doveo je u pitanje kolidersku ulogu Hrvatske u tom procesu. Ozbiljno griješite kada govorite o „neriješenom graničnom pitanju između Hrvatske i Crne Gore”. Neriješenog graničnog pitanja jednostavno nema. Pitanje granice na kopnu je riješeno još Arbitražnim mišljenima Badinterove komisije. Crna Gora je u svoj „acquis”, u svoju pravnu baštinu, unijela odluke Badinterove arbitraže proglašavanjem neovisnosti i između ostaloga je, na osnovu tog prihvaćanja pravnih obveza, prepoznata kao suverena država. Onaj tko poput nekadašnjeg crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića ili sadašnjeg predsjedika Crne Gore Jakova Milatovića zagovara pregovore o „pravednoj granici”, koja bi rt Oštro učinila dijelom crnogorskog teritorija, ozbiljno ugrožava temelje crnogorske državnosti.

Prije nego što je okončana UN-ova promatračka misija na Prevlaci 2002. godine, Hrvatska i Crna Gora su usvojile Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu, kojeg je Nomotehnički, oblikovao pokojni profesor Budislav Vukas, sjajan međunarodni pravnik i bivši sudac Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Ostalo je samo da se strane dogovore o tome hoće li same, na osnovu Protokola, iscrtati granice na moru ili će taj posao prepustiti neutralnoj strani – Hamburškom sudu za pravo mora.

Hrvatska se obvezala da neće svoje susjede zaustavljati u pristupanju EU zbog bilateralnih problema. Zato Hrvatska ne „blokira” pristupni dijalog Crne Gore, iako još nije povukla svoje rezerve prema zatvaranju poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici.

S pravom apostrofirate pitanje vlasnštva nad školskim brodom Jadran, ali to nije tek vlasnički problem. To je problem vezan uz poštivanje vladavine prava i Sporazuma o sukcesiji. Dodatni problem stvara činjenica da od ovog pitanja stranka, članica vladajuće koalicije, čiji su europski stavovi vrlo dvojbeni – Bečićevi demokrate, nastoji stvarati politički kapital. Čini se da je vrijeme da ozbiljni ljudi koji vode pretpristupni proces u Crnoj Gori, poput premijera Milojka Spajića, ministrice za europske integracije Maide Gorčević i ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića „utječu” na koalicijske partnere da se „uozbilje”. Ili da uspostave novu arhitekturu izvršne vlasti, u kojoj će netko ozbiljan i europski usmjeren s hrvatskom stranom razgovarati o tom problemu. Inače Crna Gora previše riskira, ugrožava vrijeme koje može biti nenadoknadiv resurs.

Nastasja RADOVIĆ

Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije

MONITOR: Kako komentarišete govor predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom obilježavanja dvadeset godina od prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije? Mandić je između ostalog kazao da su „Vidovdanski zavjet i kosovski boj putokaz evropske budućnosti Crne Gore”.

VUKANOVIĆ: Kada bi ovu rečenicu izvukli iz crnogorskog dnevnopolitičkog konteksta, izgledala bi kao dio nekog sarkastičnog skeča. To dovoljno govori o apsurdu trenutne politike koja je najviše prisutna na našoj sceni, a iza koje stoji Andrija Mandić i NSD.

Već je ocijenjeno, ali moram ponoviti, ovaj apsurd je dio šire politike predsjednika Skupštine Crne Gore, ali i drugih struktura, da se gazimestanska politika, koja je inaugurisala i izgubila četiri rata u posljednjoj deceniji prošlog vijeka, predstavi kao tipično evropska, umjereno konzervativna politika. Region, koji četvrt vijeka nakon završetka ratova devedesetih i dalje osjeća posljedice takve politike, savršeno dobro zna kakve su njene konsekvence.

Zapanjujuće je da mi nemamo nikakvu indiciju da su evropske diplomate i političari, čak i nezvanično, ukazali da takvim performansima nije mjesto ni u pristupnom procesu, ni u Evropi.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenama više analitičara da je taj Mandićev govor nastavak njegove misije jednostranog tumačenja istorijskih događaja radi promocije sopstvene ideologije i partijske politike, a sve u cilju viđenja Crne Gore kroz velikosrpski objektiv.

VUKANOVIĆ: Predsjednik Skupštine kroz svoje aktivnosti apsolutno ne krije tu svoju namjeru. Međutim, potrebno je objasniti što znači „viđenje Crne Gore kroz velikosrpski objektiv”. To ne znači samo prisvajanje crnogorskog identiteta i kulture i integraciju u velikosrpski kontekst, to znači uklanjanje, brisanje, protjerivanje, uništavanje svega u Crnoj Gori što se ne uklapa u kalup koji je kreiran u nekim šizofrenim kleroradikalskim kuloarima Beograda.

To znači i reinterpretaciju prošlosti i identiteta po modelu koji ne mari za nauku i dokaze, da je kosovski mit upravo to – mit. Da je srednjovjekovno srpstvo ostavilo mnogo veći trag u bitkama kod Nikopolja i Angore nego na Kosovu. To je model koji ne zanima što srednjovjekovna Zeta nije učestvovala u toj bici i što je upotrebna vrijednost kosovskog mita nestala sa erom nacionalnog romantizma. Ono što ih sigurno zanima jeste to što je taj mit, zajedno sa drugim romantičarskim zabludama, Crnu Goru već jednom koštao suverenosti.

U konačnosti, Srbija je izgubila naučnu bitku sa interpretacijom kosovskog mita početkom 20. vijeka i od tada iznova upada u zarobljeništvo fatalizma poraza, žrtve, vječnih neprijatelja i osvete. Takav model se želi nametnuti crnogorskom društvu, ili makar jednom njegovom dijelu, sa istim ciljem da ga drži u kontinuiranom ropstvu te ideologije.

MONITOR: Predsjednik parlamenta nije jedini.

VUKANOVIĆ: Interesantan je kolorit partija, crkvenih ličnosti i organizacija ali i medija koje propagiraju tu ideologiju. Kako im je radni staž duži od 35 godina, sa većinom njih smo itekako upoznati i teško da nas sa nečim novim mogu iznenaditi. Međutim, mnogo veći problem predstavljaju partije, ličnosti i organizacije koje se zalažu za građanski koncept države, samim tim i naučnom pristupu izučavanja prošlosti i kulturi, a koji ostaju nijemi na ovakve aktivnosti. Poslije toliko situacija i ekscesa koje su prećutali, pretpostavljam da se radi ili o tihoj saglasnosti sa ideologijom predsjednika skupštine ili sa internim problemom otklona od ideologije koja im je usađena u mladosti.

Mislim da je vrijeme da mnogi u Crnoj Gori, od predsjednika države do poslanika i drugih javnih i naučnih djelatnika kritički sagledaju svoje stavove ka crnogorskoj prošlosti, identitetu i kulturi, stavove koji su očigledno formirani pod uticajem nacionalističkih narativa iz regiona.

MONITOR: Crna Gora je i spolja suočena sa istorijskim interpretacijama i falsifikovanjima. Kako vidite dokumentarac „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“, koji je na godišnjicu nezavisnosti plasirao Vučiću blizak Centar za društvenu stabilnost?

VUKANOVIĆ: Kada je izašao taj propagandni uradak, kao svojevrsni vrhunac višemjesečne kampanje iz Srbije, insistirao sam na tezi da je to problem koji treba da analiziraju medijski stručnjaci i da se na osnovu toga reaguje. U njemu nema ničega vrijednog pomena istorijske analize, mimo kategorisanja novog talasa izmišljotina i vulgarnosti, kao i otkrivanja što su to novo srpski ekstremisti saznali iz crnogorske prošlosti da im izaziva očigledne napade nervoze.

Agresivnost i prizemnost tona jasno ukazuju da srpska vlast, ali i dio srpskog društva koji ih podržava, ulazi u terminalnu fazu ekstremizma i mržnje koja se sve više akumulira. Kako ne postoji realna mogućnost da se akumulirana frustracija prelije u većem obimu na nas, biće interesantno vidjeti kakve će posljedice po srpsko društvo ovakvo stanje imati.

MONITOR: Vučić se ne bori samo za interpretaciju. U toku je pokušaj da se preuzmu i mediji, odnosno Vijesti. Šta bi to značilo?

VUKANOVIĆ: Fascinantna je razlika između proklamovane nezainteresovanosti srpskih nacionalista ka Crnoj Gori i količine resursa i napora koji se ulažu da bi se Crna Gora dovela u red po njihovom modelu. I prije 2020. godine, sa ulaskom Pinka i Informera u Crnu Goru, podignut je alarm kakav politički i kulturološki uticaj mediji tog tipa mogu imati na crnogorski javni prostor. Nakon 2020. godine proces infiltracije medijskog uticaja iz Srbije je samo ubrzan i mi smo sada primorani da strahujemo za autonomiju medija u Crnoj Gori i za konstantno prelivanje negativnih trendova iz Srbije. Preuzimanje Vijesti, kao medija koji i dalje ima najveći, a često i presudni uticaj na formiranje javnog mnjenja, značilo bi jačanje svih negativnih trendova na crnogorskoj medijskoj sceni.

Ovdje se treba osvrnuti i na realan uticaj tradicionalnih medija na javnost. Analizirajući poraz Viktora Orbana koji je kontrolisao preko 90 posto svih medija u Mađarskoj, stiče se utisak da je uticaj tradicionalnih medija smanjen. I ta teza je tačna, ali za društva sa jačim demokratskim kapacitetom. Tolika kontrola medijskog prostora, pogotovo u nezrelim društvima poput našeg, i te kako može da produži vlast autoritarnih režima, kao što vidimo i na preko 15 godina.

MONITOR: Na korak smo od EU. Koliko je Crna Gora, kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću, spremna da postane država evropskih vrijednosti?

VUKANOVIĆ: Izuzetno komplikovano pitanje na koje je najlakše reći da nijesmo spremni, ali to ne bi u potpunosti bilo tačno. Prije svega, situacija u Evropi po pitanju suočavanja s prošlošću je izuzetno kompleksna, kako po pitanju istorijskih tema – od ratnih zločina, nasljeđa totalitarnih sistema, nacionalne i vjerske netolerancije i kolonijalnog nasljeđa, do unikatnih društvenih uređenja koja utiču na formulisanje politika za suočavanje sa sopstvenim teškim nasljeđem. Međutim, ideja da se društvo mora suočiti sa osjetljivim i kontroverznim temama, i da je to preduslov za unutrašnju stabilnost država, ali i održivu regionalnu i kontinentalnu stabilnost, neupitna je, kako kod političara tako i kod institucija. I tu je ključna razlika između evropskih društava i nas.

Ideja o suočavanju s prošlošću je iscrpnim i kontinuiranim radom, prije svega NVO sektora, prisutna kod značajnog dijela naših građana, ali nije kod donosilaca odluka i političara. Kao i sa mnogim drugim procesima koji su komplikovani, osjetljivi i teški, naši lideri ne prepoznaju dalekosežnu korist zalaganja za te politike.

Političke partije koje su izašle iz devedesetih, a trenutno ih je u našem parlamentu mnogo, propustile su šansu da se udalje od politika na kojima su nastale, a koje su nas već koštale deceniju ratova i sankcija i još dvije decenije tranzicije. Njima je važnije da novim revizionističkim interpretacijama operu svoje ekstremističke korijene i produže stanje zarobljenosti društva u glibu, prije svega, devedesetih. Samim tim, bilo kakav konkretan progres crnogorskog društva je sa njima nemoguć.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko pregovora sa Hrvatskom?

VUKANOVIĆ: Frustrirajuće je gledati kako naporan ali objektivno standardan proces rješavanja otvorenih pitanja između dvije države u procesu pridruživanja EU, bude zatrovan provokacijama vladajuće strukture u Crnoj Gori. Razočaravajuće je da određene partije računaju da će dobiti političke poene oživljavajući antihrvatske emocije.

Sama ideja dokazuje gore iznesene teze da se nećemo razviti kao društvo dok nas budu vodile politike koje su proizašle iz devedesetih i političari koji ne mogu da se udalje od ideja koje su im tada usađene.

Milena PEROVIĆ