Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD: Nepristajanje na demokratiju

Objavljeno prije

na

Politička situacija u Crnoj Gori specifična je na više načina u odnosu na „sudbinski” povezane zemlje zapadnog Balkana.Šta bi se u tome moglo promijeniti poslije ovih izbora na kojima je Đukanovićeva koalicija izgubila apsolutni primat, razgovarali smo sa politikologom, dr Vladimirom Pavićevićem. Dr Pavićević je tokom proljećne predizborne kampanje u Srbiji zagovarao demokratizaciju kroz smjenu vlasti, uprkos dominantnom raspoloženju „demokratske Srbije” da vlast ne bi trebalo mijenjati jer je opozicija gora.

MONITOR: U Crnoj Gori će najvjerovatnije stara vlast uspjeti da formira skupštinsku većinu. Koliko je za razvoj demokratije važna ne samo mogućnost već i realnost smjenjivosti vlasti?
PAVIĆEVIĆ: Veoma je važno da se obezbede uslovi za promenu vlasti na demokratskim izborima. Promene svedoče o cirkulaciji ideja i ljudi, upućuju na raznovrsnost promišljanja o načinima da se rešavaju problemi. Moj je utisak da ima mnogo argumenata za tezu da je u državama zapadnog Balkana demokratija zapravo neprihvaćena, ne pristaje se na demokratiju. Crna Gora u tom smislu nije izuzetak, a činjenica da jedna politička stranka boravi na vlasti 23 godine bez prekida mnogo govori i o vlasti i o opoziciji u Crnoj Gori. Najvažnije pitanje za crnogorsku demokratiju glasi – zašto neko drugi ne može da pobedi na izborima. Raspolaže li se činjenicama o nedemokratskim i nefer uslovima za izbore ili ima mesta razmišljanju o felerima opozicionih stranaka koje u dužem vremenskom periodu ne mogu da pronađu način da osvoje vlast?

MONITOR: Podržavali ste akciju „bijelih listića” na izborima u Srbiji. Zašto je ona bila važna na srpskim izborima i da li je nešto slično moglo da doprinese većoj demokratičnosti crnogorskih izbora na kojima je izlaznost bila veoma visoka?
PAVIĆEVIĆ: Kampanja za bele listiće je u Srbiji bila odgovor na strašne felere srpske demokratije. Mnogi građani su se suočili sa činjenicom da nemaju za koga da glasaju, da su političke elite uvezane u jednu klijentelističku i tajkunsku mrežu, a da je u isto vreme predsednik Republike Boris Tadić pokušavao da obnovi model autoritarne vrste vladanja koja je bila maskirana velom evropske budućnosti Srbije. Demokratske vrednosti su paradoksalno bile toliko ugrožene od nosilaca demokratskih ideja u Srbiji da je za različite građanske grupacije koje su nezavisno i kritički tumačile političke procese Tomislav Nikolić postao prihvatljiv kandidat bez obzira na mračna iskustva ratničke Srbije. Rezultat je bila smena vlasti, to je najviše što je moglo da se uradi.

MONITOR: Vi i vaši istomišljenici smatrali ste da je važno da dođe do smjene na čelu Srbije pa makar umjesto Borisa Tadića predsjednik bio Tomislav Nikolić. Da li je to jedini izlaz za države nerazvijene demokratije u kojima su velike društvene promjene spore?
PAVIĆEVIĆ: Ja bih rekao da vrsta demokratije koja se razvija ne samo u Srbiji već i u drugim državama zapadnog Balkana ima sva obeležja fasadne demokratije. To je oblik u kojem nisu razvijene demokratske institucije, u kojima je stvoren privid političkog pluralizma i u kojima je moć smeštena u ruke neformalnih grupa ili pojedinaca koji iz senke uređuju političke i ekonomske procese. Smena vlasti pomaže u borbi protiv fasadne demokratije, ali to ne može da bude ni jedini ni dovoljni element u stvaranju jedne zrele demokratije. Izbori u Srbiji su pokazali da uprkos svim preprekama u srpskom društvu postoje autonomne, nepotkupljive građanske grupe koje su u centar promišljanja i delanja postavile demokratsko pitanje. Glas ovih grupa je bio veoma primetan i to je ohrabrujuće.

MONITOR: Neki u Crnoj Gori ipak smatraju da su na ovim izborima imali svoj „peti oktobar” jer je došlo do prvog većeg neuspjeha vlasti koja je izgubila apsolutnu većinu. I to, kako kažu, bez pomoći zapadnih demokrata.
PAVIĆEVIĆ: Rezultat crnogorskih izbora iz 2012. godine ne bih vezivao za petooktobarsku promenu vlasti u Srbiji. Građani Srbije su se 2000. godine obračunali sa diktatorom koji je periodično obnavljao iskustva rata, mržnje i zločina, a u političko polje Srbije kao osnovnu paradigmu uveo i do kraja očuvao podelu na prijatelje i neprijatelje, patriote i izdajnike. Za rušenje takvog režima bilo je potrebno da se stvori snaga revolucije. Crnogorski slučaj iz 2012. godine je drugačiji. Društvo je pluralizovano a različite interesne i političke grupacije imaju priliku da u diferenciranom medijskom polju dopru do svojih birača i to ne ilegalno kao što je bio slučaj u Srbiji devedesetih, već legalnim kanalima. Za mene je i dalje ključno pitanje kako to da u uslovima koji postoje crnogorska opozicija nije mogla da ostvari bolji rezultat. To ne može biti stvar samo autoritarnosti i manipulativnosti vladajućih stranaka i njihovih lidera, već i ozbiljnih deficita lidera opozicionih političkih stranaka.

MONITOR: Zašto je faktor „stabilnosti” odlučujući kada se radi o politici Zapada prema zapadnom Balkanu? Tu je, naravno, i kooperativnost i kako neki analitičari kažu za Đukanovića, “tehnologija vladanja koja se lako prilagođava kontekstu”.
PAVIĆEVIĆ: Dovoljno je setiti se ratnih iskustava od pre deceniju i po i zaključiti otkud to da je Zapadu ključna stvar da se na zapadnom Balkanu pomažu lideri koji doprinose stabilnosti regije. Mimo tog iskustva, i danas imamo mnoga otvorena pitanja u ovoj regiji. Ona se ne odnose na nivo razvijenosti demokratije, već na bazična pitanja teritorija, granica, odnosa među susedima i slično. Što se tiče odnosa Mila Đukanovića sa Zapadom, nema sumnje da je on od 1997. kada je Miloševića proglasio prevaziđenim političarem, pa do danas ostao pouzdani partner Zapada na Balkanu. Mereno kriterijumima interesa zapadnih demokratija, Milo Đukanović u ovom periodu nije napravio nijednu grešku. To mu je sigurno obezbedilo komforniji položaj u upravljanju i vladanju Crnom Gorom čak i onda kada formalno nije zauzimao važne pozicije u državnim institucijama. Za mene nema sumnje da je zahvaljujući međunarodnoj podršci Milo Đukanović uspeo da se nametne kao autoritet u Crnoj Gori bez obzira na mnoštvo zamerki koje se mogu primetiti u pogledu tehnologije vladanja koju je u ove 23 godine izveštio. Taj čovek svakako nije zaljubljenik u demokratiju, ali ne verujem da bi danas moglo da se dokaže ni da je njen neprijatelj.

MONITOR: Ako, što je sasvim očekivano Bošnjačka stranka napravi dogovor sa Evropskom Crnom Gorom, koliko je važno ponašanje opozicije koja je na ove izbore izašla značajno drugačija nego ranije?
PAVIĆEVIĆ: Naravno da je važno kakvu će strategiju u narednom periodu da primenjuje opozicioni blok stranaka. Veoma je značajno što je novi saziv parlamenta ojačan poslanicima nove političke stranke, koja je zauzela neutralnu poziciju između stranaka vlasti i starih opozicionih partija. Pozitivna Crna Gora se na neki način javlja kao moralni i politički arbitar, koji snagom nove ideje i novih ljudi doprinosi jačanju demokratije i demokratskih procesa, što bi u saradnji sa drugim strankama opozicije moglo da stvori pretpostavke za još ozbiljniju borbu za promenu vlasti na sledećim izborima. Mislim da je nova politička formacija okupila veliki broj nezadovoljnih dosadašnjom ponudom, artikulišući politički zahteve za nečim novim. Mislim da je to bilo veoma dobro.

MONITOR: Da li bi u nekoj vrsti vlade u sjenci trebalo okupiti široki opozicioni front koji bi za predsjedničke izbore na proljeće istakao jedinstvenog kandidata?
PAVIĆEVIĆ: Naravno. To je stvar čiste logike, a ne simpatija i antipatija. Mislim da bi bilo veoma dobro da opozicioni lideri u Crnoj Gori promisle model koji je Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj primenila na poslednjim predsedničkim izborima, kada je kao svog kandidata za predsednika Republike predložila uglednog čoveka iz nauke, nestranačku ličnost sa čvrstom domaćom i međunarodnom reputacijom. Govorim o primeru Ive Josipovića, koji je kao nepartijski čovek glatko pobedio partijskog kandidata suparničkog tabora. To je, po mom mišljenju, pravi recept za nastup crnogorskih opozicionih stranaka na predsedničkim izborima 2013. godine.

MONITOR: S obzirom na sadržaj izvještaja EK o Crnoj Gori, mogu li se očekivati jači pritisci na crnogorske institucije u sprovođenju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala? I kako će to biti moguće ukoliko ostane nedirnuta piramida moći izgrađena u Crnoj Gori, sada poduprta uspjehom u ispunjavanju „državnog razloga”?
PAVIĆEVIĆ: Pregovori su otvoreni poglavljima 23 i 24. Što pregovori budu brže odmicali, to će ideali vladavine prava i pravde biti sve prisutniji u životima crnogorskih građana. Već duži niz godina živi se u stalnom iščekivanju da neko spolja uvede red i neku vrstu pravne sigurnosti i predvidljivosti u sve ove države. Početak pregovora je za crnogorske građane signal da i oni treba da pojačaju pritisak na donosioce odluka kako bi ti pregovori što pre doneli željene rezultate. To je naročito važno u periodu koji sledi, a koji bi, zbog narastajućeg evroskepticizma i krize kroz koju prolazi Evropska unija, mogao biti obeležen sve većim otporima uvođenju evropskih standarda i pražnjenjenjem značenja evropske ideje. Zato je, po mom mišljenju veoma važno, da baš sada, dok traje velika kriza, glasovi evropske ideje postanu jači. Evropa je naša jedina pouzdana smernica ka slobodi, redu i predvidljivosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo