Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD: Nepristajanje na demokratiju

Objavljeno prije

na

Politička situacija u Crnoj Gori specifična je na više načina u odnosu na „sudbinski” povezane zemlje zapadnog Balkana.Šta bi se u tome moglo promijeniti poslije ovih izbora na kojima je Đukanovićeva koalicija izgubila apsolutni primat, razgovarali smo sa politikologom, dr Vladimirom Pavićevićem. Dr Pavićević je tokom proljećne predizborne kampanje u Srbiji zagovarao demokratizaciju kroz smjenu vlasti, uprkos dominantnom raspoloženju „demokratske Srbije” da vlast ne bi trebalo mijenjati jer je opozicija gora.

MONITOR: U Crnoj Gori će najvjerovatnije stara vlast uspjeti da formira skupštinsku većinu. Koliko je za razvoj demokratije važna ne samo mogućnost već i realnost smjenjivosti vlasti?
PAVIĆEVIĆ: Veoma je važno da se obezbede uslovi za promenu vlasti na demokratskim izborima. Promene svedoče o cirkulaciji ideja i ljudi, upućuju na raznovrsnost promišljanja o načinima da se rešavaju problemi. Moj je utisak da ima mnogo argumenata za tezu da je u državama zapadnog Balkana demokratija zapravo neprihvaćena, ne pristaje se na demokratiju. Crna Gora u tom smislu nije izuzetak, a činjenica da jedna politička stranka boravi na vlasti 23 godine bez prekida mnogo govori i o vlasti i o opoziciji u Crnoj Gori. Najvažnije pitanje za crnogorsku demokratiju glasi – zašto neko drugi ne može da pobedi na izborima. Raspolaže li se činjenicama o nedemokratskim i nefer uslovima za izbore ili ima mesta razmišljanju o felerima opozicionih stranaka koje u dužem vremenskom periodu ne mogu da pronađu način da osvoje vlast?

MONITOR: Podržavali ste akciju „bijelih listića” na izborima u Srbiji. Zašto je ona bila važna na srpskim izborima i da li je nešto slično moglo da doprinese većoj demokratičnosti crnogorskih izbora na kojima je izlaznost bila veoma visoka?
PAVIĆEVIĆ: Kampanja za bele listiće je u Srbiji bila odgovor na strašne felere srpske demokratije. Mnogi građani su se suočili sa činjenicom da nemaju za koga da glasaju, da su političke elite uvezane u jednu klijentelističku i tajkunsku mrežu, a da je u isto vreme predsednik Republike Boris Tadić pokušavao da obnovi model autoritarne vrste vladanja koja je bila maskirana velom evropske budućnosti Srbije. Demokratske vrednosti su paradoksalno bile toliko ugrožene od nosilaca demokratskih ideja u Srbiji da je za različite građanske grupacije koje su nezavisno i kritički tumačile političke procese Tomislav Nikolić postao prihvatljiv kandidat bez obzira na mračna iskustva ratničke Srbije. Rezultat je bila smena vlasti, to je najviše što je moglo da se uradi.

MONITOR: Vi i vaši istomišljenici smatrali ste da je važno da dođe do smjene na čelu Srbije pa makar umjesto Borisa Tadića predsjednik bio Tomislav Nikolić. Da li je to jedini izlaz za države nerazvijene demokratije u kojima su velike društvene promjene spore?
PAVIĆEVIĆ: Ja bih rekao da vrsta demokratije koja se razvija ne samo u Srbiji već i u drugim državama zapadnog Balkana ima sva obeležja fasadne demokratije. To je oblik u kojem nisu razvijene demokratske institucije, u kojima je stvoren privid političkog pluralizma i u kojima je moć smeštena u ruke neformalnih grupa ili pojedinaca koji iz senke uređuju političke i ekonomske procese. Smena vlasti pomaže u borbi protiv fasadne demokratije, ali to ne može da bude ni jedini ni dovoljni element u stvaranju jedne zrele demokratije. Izbori u Srbiji su pokazali da uprkos svim preprekama u srpskom društvu postoje autonomne, nepotkupljive građanske grupe koje su u centar promišljanja i delanja postavile demokratsko pitanje. Glas ovih grupa je bio veoma primetan i to je ohrabrujuće.

MONITOR: Neki u Crnoj Gori ipak smatraju da su na ovim izborima imali svoj „peti oktobar” jer je došlo do prvog većeg neuspjeha vlasti koja je izgubila apsolutnu većinu. I to, kako kažu, bez pomoći zapadnih demokrata.
PAVIĆEVIĆ: Rezultat crnogorskih izbora iz 2012. godine ne bih vezivao za petooktobarsku promenu vlasti u Srbiji. Građani Srbije su se 2000. godine obračunali sa diktatorom koji je periodično obnavljao iskustva rata, mržnje i zločina, a u političko polje Srbije kao osnovnu paradigmu uveo i do kraja očuvao podelu na prijatelje i neprijatelje, patriote i izdajnike. Za rušenje takvog režima bilo je potrebno da se stvori snaga revolucije. Crnogorski slučaj iz 2012. godine je drugačiji. Društvo je pluralizovano a različite interesne i političke grupacije imaju priliku da u diferenciranom medijskom polju dopru do svojih birača i to ne ilegalno kao što je bio slučaj u Srbiji devedesetih, već legalnim kanalima. Za mene je i dalje ključno pitanje kako to da u uslovima koji postoje crnogorska opozicija nije mogla da ostvari bolji rezultat. To ne može biti stvar samo autoritarnosti i manipulativnosti vladajućih stranaka i njihovih lidera, već i ozbiljnih deficita lidera opozicionih političkih stranaka.

MONITOR: Zašto je faktor „stabilnosti” odlučujući kada se radi o politici Zapada prema zapadnom Balkanu? Tu je, naravno, i kooperativnost i kako neki analitičari kažu za Đukanovića, “tehnologija vladanja koja se lako prilagođava kontekstu”.
PAVIĆEVIĆ: Dovoljno je setiti se ratnih iskustava od pre deceniju i po i zaključiti otkud to da je Zapadu ključna stvar da se na zapadnom Balkanu pomažu lideri koji doprinose stabilnosti regije. Mimo tog iskustva, i danas imamo mnoga otvorena pitanja u ovoj regiji. Ona se ne odnose na nivo razvijenosti demokratije, već na bazična pitanja teritorija, granica, odnosa među susedima i slično. Što se tiče odnosa Mila Đukanovića sa Zapadom, nema sumnje da je on od 1997. kada je Miloševića proglasio prevaziđenim političarem, pa do danas ostao pouzdani partner Zapada na Balkanu. Mereno kriterijumima interesa zapadnih demokratija, Milo Đukanović u ovom periodu nije napravio nijednu grešku. To mu je sigurno obezbedilo komforniji položaj u upravljanju i vladanju Crnom Gorom čak i onda kada formalno nije zauzimao važne pozicije u državnim institucijama. Za mene nema sumnje da je zahvaljujući međunarodnoj podršci Milo Đukanović uspeo da se nametne kao autoritet u Crnoj Gori bez obzira na mnoštvo zamerki koje se mogu primetiti u pogledu tehnologije vladanja koju je u ove 23 godine izveštio. Taj čovek svakako nije zaljubljenik u demokratiju, ali ne verujem da bi danas moglo da se dokaže ni da je njen neprijatelj.

MONITOR: Ako, što je sasvim očekivano Bošnjačka stranka napravi dogovor sa Evropskom Crnom Gorom, koliko je važno ponašanje opozicije koja je na ove izbore izašla značajno drugačija nego ranije?
PAVIĆEVIĆ: Naravno da je važno kakvu će strategiju u narednom periodu da primenjuje opozicioni blok stranaka. Veoma je značajno što je novi saziv parlamenta ojačan poslanicima nove političke stranke, koja je zauzela neutralnu poziciju između stranaka vlasti i starih opozicionih partija. Pozitivna Crna Gora se na neki način javlja kao moralni i politički arbitar, koji snagom nove ideje i novih ljudi doprinosi jačanju demokratije i demokratskih procesa, što bi u saradnji sa drugim strankama opozicije moglo da stvori pretpostavke za još ozbiljniju borbu za promenu vlasti na sledećim izborima. Mislim da je nova politička formacija okupila veliki broj nezadovoljnih dosadašnjom ponudom, artikulišući politički zahteve za nečim novim. Mislim da je to bilo veoma dobro.

MONITOR: Da li bi u nekoj vrsti vlade u sjenci trebalo okupiti široki opozicioni front koji bi za predsjedničke izbore na proljeće istakao jedinstvenog kandidata?
PAVIĆEVIĆ: Naravno. To je stvar čiste logike, a ne simpatija i antipatija. Mislim da bi bilo veoma dobro da opozicioni lideri u Crnoj Gori promisle model koji je Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj primenila na poslednjim predsedničkim izborima, kada je kao svog kandidata za predsednika Republike predložila uglednog čoveka iz nauke, nestranačku ličnost sa čvrstom domaćom i međunarodnom reputacijom. Govorim o primeru Ive Josipovića, koji je kao nepartijski čovek glatko pobedio partijskog kandidata suparničkog tabora. To je, po mom mišljenju, pravi recept za nastup crnogorskih opozicionih stranaka na predsedničkim izborima 2013. godine.

MONITOR: S obzirom na sadržaj izvještaja EK o Crnoj Gori, mogu li se očekivati jači pritisci na crnogorske institucije u sprovođenju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala? I kako će to biti moguće ukoliko ostane nedirnuta piramida moći izgrađena u Crnoj Gori, sada poduprta uspjehom u ispunjavanju „državnog razloga”?
PAVIĆEVIĆ: Pregovori su otvoreni poglavljima 23 i 24. Što pregovori budu brže odmicali, to će ideali vladavine prava i pravde biti sve prisutniji u životima crnogorskih građana. Već duži niz godina živi se u stalnom iščekivanju da neko spolja uvede red i neku vrstu pravne sigurnosti i predvidljivosti u sve ove države. Početak pregovora je za crnogorske građane signal da i oni treba da pojačaju pritisak na donosioce odluka kako bi ti pregovori što pre doneli željene rezultate. To je naročito važno u periodu koji sledi, a koji bi, zbog narastajućeg evroskepticizma i krize kroz koju prolazi Evropska unija, mogao biti obeležen sve većim otporima uvođenju evropskih standarda i pražnjenjenjem značenja evropske ideje. Zato je, po mom mišljenju veoma važno, da baš sada, dok traje velika kriza, glasovi evropske ideje postanu jači. Evropa je naša jedina pouzdana smernica ka slobodi, redu i predvidljivosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo