Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA BEOGRAD: Nepristajanje na demokratiju

Objavljeno prije

na

Politička situacija u Crnoj Gori specifična je na više načina u odnosu na „sudbinski” povezane zemlje zapadnog Balkana.Šta bi se u tome moglo promijeniti poslije ovih izbora na kojima je Đukanovićeva koalicija izgubila apsolutni primat, razgovarali smo sa politikologom, dr Vladimirom Pavićevićem. Dr Pavićević je tokom proljećne predizborne kampanje u Srbiji zagovarao demokratizaciju kroz smjenu vlasti, uprkos dominantnom raspoloženju „demokratske Srbije” da vlast ne bi trebalo mijenjati jer je opozicija gora.

MONITOR: U Crnoj Gori će najvjerovatnije stara vlast uspjeti da formira skupštinsku većinu. Koliko je za razvoj demokratije važna ne samo mogućnost već i realnost smjenjivosti vlasti?
PAVIĆEVIĆ: Veoma je važno da se obezbede uslovi za promenu vlasti na demokratskim izborima. Promene svedoče o cirkulaciji ideja i ljudi, upućuju na raznovrsnost promišljanja o načinima da se rešavaju problemi. Moj je utisak da ima mnogo argumenata za tezu da je u državama zapadnog Balkana demokratija zapravo neprihvaćena, ne pristaje se na demokratiju. Crna Gora u tom smislu nije izuzetak, a činjenica da jedna politička stranka boravi na vlasti 23 godine bez prekida mnogo govori i o vlasti i o opoziciji u Crnoj Gori. Najvažnije pitanje za crnogorsku demokratiju glasi – zašto neko drugi ne može da pobedi na izborima. Raspolaže li se činjenicama o nedemokratskim i nefer uslovima za izbore ili ima mesta razmišljanju o felerima opozicionih stranaka koje u dužem vremenskom periodu ne mogu da pronađu način da osvoje vlast?

MONITOR: Podržavali ste akciju „bijelih listića” na izborima u Srbiji. Zašto je ona bila važna na srpskim izborima i da li je nešto slično moglo da doprinese većoj demokratičnosti crnogorskih izbora na kojima je izlaznost bila veoma visoka?
PAVIĆEVIĆ: Kampanja za bele listiće je u Srbiji bila odgovor na strašne felere srpske demokratije. Mnogi građani su se suočili sa činjenicom da nemaju za koga da glasaju, da su političke elite uvezane u jednu klijentelističku i tajkunsku mrežu, a da je u isto vreme predsednik Republike Boris Tadić pokušavao da obnovi model autoritarne vrste vladanja koja je bila maskirana velom evropske budućnosti Srbije. Demokratske vrednosti su paradoksalno bile toliko ugrožene od nosilaca demokratskih ideja u Srbiji da je za različite građanske grupacije koje su nezavisno i kritički tumačile političke procese Tomislav Nikolić postao prihvatljiv kandidat bez obzira na mračna iskustva ratničke Srbije. Rezultat je bila smena vlasti, to je najviše što je moglo da se uradi.

MONITOR: Vi i vaši istomišljenici smatrali ste da je važno da dođe do smjene na čelu Srbije pa makar umjesto Borisa Tadića predsjednik bio Tomislav Nikolić. Da li je to jedini izlaz za države nerazvijene demokratije u kojima su velike društvene promjene spore?
PAVIĆEVIĆ: Ja bih rekao da vrsta demokratije koja se razvija ne samo u Srbiji već i u drugim državama zapadnog Balkana ima sva obeležja fasadne demokratije. To je oblik u kojem nisu razvijene demokratske institucije, u kojima je stvoren privid političkog pluralizma i u kojima je moć smeštena u ruke neformalnih grupa ili pojedinaca koji iz senke uređuju političke i ekonomske procese. Smena vlasti pomaže u borbi protiv fasadne demokratije, ali to ne može da bude ni jedini ni dovoljni element u stvaranju jedne zrele demokratije. Izbori u Srbiji su pokazali da uprkos svim preprekama u srpskom društvu postoje autonomne, nepotkupljive građanske grupe koje su u centar promišljanja i delanja postavile demokratsko pitanje. Glas ovih grupa je bio veoma primetan i to je ohrabrujuće.

MONITOR: Neki u Crnoj Gori ipak smatraju da su na ovim izborima imali svoj „peti oktobar” jer je došlo do prvog većeg neuspjeha vlasti koja je izgubila apsolutnu većinu. I to, kako kažu, bez pomoći zapadnih demokrata.
PAVIĆEVIĆ: Rezultat crnogorskih izbora iz 2012. godine ne bih vezivao za petooktobarsku promenu vlasti u Srbiji. Građani Srbije su se 2000. godine obračunali sa diktatorom koji je periodično obnavljao iskustva rata, mržnje i zločina, a u političko polje Srbije kao osnovnu paradigmu uveo i do kraja očuvao podelu na prijatelje i neprijatelje, patriote i izdajnike. Za rušenje takvog režima bilo je potrebno da se stvori snaga revolucije. Crnogorski slučaj iz 2012. godine je drugačiji. Društvo je pluralizovano a različite interesne i političke grupacije imaju priliku da u diferenciranom medijskom polju dopru do svojih birača i to ne ilegalno kao što je bio slučaj u Srbiji devedesetih, već legalnim kanalima. Za mene je i dalje ključno pitanje kako to da u uslovima koji postoje crnogorska opozicija nije mogla da ostvari bolji rezultat. To ne može biti stvar samo autoritarnosti i manipulativnosti vladajućih stranaka i njihovih lidera, već i ozbiljnih deficita lidera opozicionih političkih stranaka.

MONITOR: Zašto je faktor „stabilnosti” odlučujući kada se radi o politici Zapada prema zapadnom Balkanu? Tu je, naravno, i kooperativnost i kako neki analitičari kažu za Đukanovića, “tehnologija vladanja koja se lako prilagođava kontekstu”.
PAVIĆEVIĆ: Dovoljno je setiti se ratnih iskustava od pre deceniju i po i zaključiti otkud to da je Zapadu ključna stvar da se na zapadnom Balkanu pomažu lideri koji doprinose stabilnosti regije. Mimo tog iskustva, i danas imamo mnoga otvorena pitanja u ovoj regiji. Ona se ne odnose na nivo razvijenosti demokratije, već na bazična pitanja teritorija, granica, odnosa među susedima i slično. Što se tiče odnosa Mila Đukanovića sa Zapadom, nema sumnje da je on od 1997. kada je Miloševića proglasio prevaziđenim političarem, pa do danas ostao pouzdani partner Zapada na Balkanu. Mereno kriterijumima interesa zapadnih demokratija, Milo Đukanović u ovom periodu nije napravio nijednu grešku. To mu je sigurno obezbedilo komforniji položaj u upravljanju i vladanju Crnom Gorom čak i onda kada formalno nije zauzimao važne pozicije u državnim institucijama. Za mene nema sumnje da je zahvaljujući međunarodnoj podršci Milo Đukanović uspeo da se nametne kao autoritet u Crnoj Gori bez obzira na mnoštvo zamerki koje se mogu primetiti u pogledu tehnologije vladanja koju je u ove 23 godine izveštio. Taj čovek svakako nije zaljubljenik u demokratiju, ali ne verujem da bi danas moglo da se dokaže ni da je njen neprijatelj.

MONITOR: Ako, što je sasvim očekivano Bošnjačka stranka napravi dogovor sa Evropskom Crnom Gorom, koliko je važno ponašanje opozicije koja je na ove izbore izašla značajno drugačija nego ranije?
PAVIĆEVIĆ: Naravno da je važno kakvu će strategiju u narednom periodu da primenjuje opozicioni blok stranaka. Veoma je značajno što je novi saziv parlamenta ojačan poslanicima nove političke stranke, koja je zauzela neutralnu poziciju između stranaka vlasti i starih opozicionih partija. Pozitivna Crna Gora se na neki način javlja kao moralni i politički arbitar, koji snagom nove ideje i novih ljudi doprinosi jačanju demokratije i demokratskih procesa, što bi u saradnji sa drugim strankama opozicije moglo da stvori pretpostavke za još ozbiljniju borbu za promenu vlasti na sledećim izborima. Mislim da je nova politička formacija okupila veliki broj nezadovoljnih dosadašnjom ponudom, artikulišući politički zahteve za nečim novim. Mislim da je to bilo veoma dobro.

MONITOR: Da li bi u nekoj vrsti vlade u sjenci trebalo okupiti široki opozicioni front koji bi za predsjedničke izbore na proljeće istakao jedinstvenog kandidata?
PAVIĆEVIĆ: Naravno. To je stvar čiste logike, a ne simpatija i antipatija. Mislim da bi bilo veoma dobro da opozicioni lideri u Crnoj Gori promisle model koji je Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj primenila na poslednjim predsedničkim izborima, kada je kao svog kandidata za predsednika Republike predložila uglednog čoveka iz nauke, nestranačku ličnost sa čvrstom domaćom i međunarodnom reputacijom. Govorim o primeru Ive Josipovića, koji je kao nepartijski čovek glatko pobedio partijskog kandidata suparničkog tabora. To je, po mom mišljenju, pravi recept za nastup crnogorskih opozicionih stranaka na predsedničkim izborima 2013. godine.

MONITOR: S obzirom na sadržaj izvještaja EK o Crnoj Gori, mogu li se očekivati jači pritisci na crnogorske institucije u sprovođenju borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala? I kako će to biti moguće ukoliko ostane nedirnuta piramida moći izgrađena u Crnoj Gori, sada poduprta uspjehom u ispunjavanju „državnog razloga”?
PAVIĆEVIĆ: Pregovori su otvoreni poglavljima 23 i 24. Što pregovori budu brže odmicali, to će ideali vladavine prava i pravde biti sve prisutniji u životima crnogorskih građana. Već duži niz godina živi se u stalnom iščekivanju da neko spolja uvede red i neku vrstu pravne sigurnosti i predvidljivosti u sve ove države. Početak pregovora je za crnogorske građane signal da i oni treba da pojačaju pritisak na donosioce odluka kako bi ti pregovori što pre doneli željene rezultate. To je naročito važno u periodu koji sledi, a koji bi, zbog narastajućeg evroskepticizma i krize kroz koju prolazi Evropska unija, mogao biti obeležen sve većim otporima uvođenju evropskih standarda i pražnjenjenjem značenja evropske ideje. Zato je, po mom mišljenju veoma važno, da baš sada, dok traje velika kriza, glasovi evropske ideje postanu jači. Evropa je naša jedina pouzdana smernica ka slobodi, redu i predvidljivosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo