Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, POLITOLOG IZ BEOGRADA: Fan klubovi svojih lidera

Objavljeno prije

na

Dugo se nameće tema političke alternative ratnim partijama 90-tih i njihovoj prilično neuspješnoj opoziciji koja je danas ponegdje vlast.Koliko je to važno za naša društva, bez obzira na to kojom brzinom ispunjavaju formalne zahtjeve Brisela, razgovarali smo sa dr Vladimirom Pavićevićem, sa Beogradskog univerziteta, rođenim Kotoraninom koji je gimnaziju završio u Budvi, studirao na FPN-u u Beogradu, usavršavao se u Bonu i doktorirao sa temom „Koncept saglasnosti u političkoj teoriji Džona Plamenca”. MONITOR: U demokratizaciji naših država i društava stigli smo do vladavine partija, s tim što uvijek postoji jedna koja je najmoćnija u datim okolnostima, ali ne može bez drugih. Naša društva se praktički izražavaju samo kroz partijsku, vidimo sada, prilično lažnu dinamiku. Ima li izlaza?
PAVIĆEVIĆ: Izlaz iz partokratije je u što bržem učlanjenju država zapadnog Balkana u EU. To je okvir koji, htjele to elite ili ne, nameće pluralizam, stvarnu dinamiku političkih procesa koja obezbjeđuje širi spektar mogućnosti uticaja na donosioce odluka i što je najvažnije vladavinu prava. Dvije decenije političkog pluralizma i višestranačja na prostoru bivše Jugoslavije nijesu donijele očekivani nivo demokratizacije, štaviše utisak je da sadašnje elite pokazuju veće odustvo smisla za pravo i opšte dobro nego one koje su vodile socijalističku Jugoslaviju. Ne postoji demokratija bez političkog pluralizma, ali ona ne može opstati bez demokratskih političkih stranaka. Političke stranke u Srbiji, a mislim i u Crnoj Gori, nisu demokratske. Tu se krije jedan od odgovora na pitanje zašto je partijska dinamika lažna. Ako ne postoji cirkulacija liderstva na primjer, kao ni odgovornost liderstva za uspjehe i neuspjehe, onda nema ni dinamizma u strankama. Političke stranke i u Srbiji i u Crnoj Gori više služe kao fan klubovi svojih lidera. Ako bismo djelovanje političkih stranaka u ovim državama i proces odlučivanja u njima poredili sa načinom djelovanja stranaka u državama EU, onda bismo lako utvrdili da kasnimo bar pola vijeka. To je ogromni zaostatak.
MONITOR: Vi ste u Srbiji pokrenuli debatu o stvaranju političko-partijske alternative i vlasti i opoziciji? Kako napreduje vaš „Krivajski proces”?
PAVIĆEVIĆ: U srži Krivajskog procesa je ideja da politička scena u Srbiji treba temeljno da se transformiše. Mislimo da političke elite u Srbiji ne daju šansu našem društvu da se mijenja, one gaze elementarno svojstvo građanina – dostojanstvo. U borbi za drugačiju Srbiju u Krivajskom procesu se okupljaju novi, mladi i nekompromitovani ljudi, svjesni da do promjene politike u našoj zemlji može doći samo promjenom i samih političkih aktera. U borbi za vrijednosti ličnog dostojanstva, vladavine prava i pravde, pozivamo sve građane Srbije koji te vrijednosti dijele da nam se priključe.
MONITOR: NVO su nastale i neke od njih postale poznate i veoma aktivne u vrijeme raspada SFRJ i ratova. Ali, čini se da nisu uspjele da široko mobilišu građane, da ih učine aktivnijim, u odbrani njihovih interesa ali i u solidarnosti?
PAVIĆEVIĆ: Mnoge organizacije civilnog društva su prije dvadeset godina izgubile borbu sa razbuktalim nacionalizmima. Podsjećam da su prije dvije decenije, potpirujući mržnju i strah, politički lideri planski svodili ljude na samo jednu, etničku dimenziju, pretvarajući ih u robove svojih etnopolitičkih ubistvenih državnih projekata. Ostrvca civilnog društva nijesu imala šansu da ostvare svoje ciljeve. Danas su organizacije civilnog društva mnogo razvijenije, uticajnije i uspješnije u ostvarivanju svojih ciljeva nego što je bio slučaj u vrijeme raspada SFRJ. NVO su pokazale da angažman pojedinca nije nebitan u društvu, da do promjena može doći ukoliko se građani angažuju. Problem je što su naša očekivanja u pogledu djelovanja ovih organizacija šira nego što je njihov realni kako teorijski tako i praktički zahvat. Djelovanje NVO u jednom trenutku treba da bude praćeno odgovarajućim aktivnostima predstavnika političkih stranaka, ali se najčešće desi da djelovanje stranaka izostane. Dešava se da iznevjere ili zakažu upravo istaknuti i uticajni predstavnici političkih stranaka. Upravo to je osnov kontinuiranog građenja nepovjerenja građana prema političarima. NVO nas podsjećaju da je alternativa legitimna i moguća i one raznim programima rade na stvaranju uslova za promjene i modernizaciju. To možda nije široko delovanje, ali je važno. Alternativno obrazovanje, na primjer, razvija se upravo u ovim organizacijama i to često kvalitetnije i aktuelnije od zvaničnog sistema obrazovanja koje je verifikovano kroz državne institucije. Rad Beogradske otvorene škole u Srbiji, na primjer, na pripremi srpske administracije za ulazak u EU predstavlja ogromni doprinos evropeizaciji države. Isti je, mislim, slučaj sa djelovanjem Centra za građansko obrazovanje u Crnoj Gori, i taj doprinos treba uvijek isticati.
MONITOR: Naše zemlje se „kreću ka EU” a pate od populističke politike i harizmatskih lidera. Vi ste te fenomene posebno izučavali na primjeru srpske moderne istorije. Koliko je teško promijeniti to više „osjećanje” nego razumijevanje politike, povremeno prekidano kratkotrajnim pokušajima reformisanja i izgradnje institucija?
PAVIĆEVIĆ: Bavio sam se analizom populističkog obrasca kao najčešće korišćenim mehanizmom za osvajanje vlasti i njeno održanje u dva vijeka istorije moderne srpske države. Došao sam do zaključka i to zapisao u jednom tekstu da je populistički obrazac, od Karađorđa do Slobodana Miloševića, predstavljao repetitivnu tehniku vladanja, koja u praksi nije uspješno zamijenjena instrumentima koje obezbjeđuje razvijeni model liberalne demokratije. To je postala konstanta političke kulture i ona se teško mijenja. Kada se dešava, promjena je postepena, skoro neprimjetna. U svojim istraživanjima nijesam analizirao prisutnost populističkog mehanizma u drugim državama zapadnog Balkana, ali je već na prvi pogled jasno da je populizam prije zajednička karakteristika djelovanja elita u ovim državama nego tačka razlikovanja. Crna Gora tu nije izuzetak.
MONITOR: Kriza euro zone ali i krize likvidnosti pojedinih država, pa i SAD, dovoljno pokazuju da je svijet koji nam je predstavljan kao uzor za kopiranje, negdje ozbiljno pogriješio. Kako da se odnosimo prema tome?
PAVIĆEVIĆ: Za razliku od uobičajenih viđenja po kojima se neoklasični liberalizam naziva dominirajućim i surovim obrascem djelovanja i istovremeno posmatra kao ključni uzrok ekonomskih problema u svijetu danas, moj je utisak da je krizu kroz koju prolaze velike evropske države i SAD stvorio jak državni intervencionizam. To znači da vrijednosti slobode i vladavine prava nemaju veze sa krizom kroz koju prolazimo. Ona je po mom sudu rezultat koruptivnih aktivnosti ekonomskih i političkih vrhova koji su državu učinili svemoćnom, a ekonomske slobode značajno ograničili državnim intervencijama. I EU i SAD su se u istoriji suočavale sa krizama, ali je karakteristika oba entiteta da su sa krizama umjele da se nose. Vjerujem da će to i sada biti slučaj.
Političko polje kao tržnica
MONITOR: Rođeni ste u Kotoru, školovali ste se u Budvi prije studija, potom u Beogradu i Bonu. Verujem da pratite crnogorsku političku scenu. I ovdje je bilo pokušaja da se pokrene pitanje političke alternative, ali bez većeg odjeka. Zašto takvi predlozi ne mogu da privuku šire interesovanje crnogorskih građana?
PAVIĆEVIĆ: Građani Crne Gore dijele, po mom sudu, mnoge probleme sa kojima se suočavaju građani drugih zapadnobalkanskih država. Jedan od najvidljivijih problema je izrazito nizak kvalitet ponude političkih aktera, političkih formacija i njihovih programa na političkom tržištu. Štaviše, česta su i opravdana zapažanja da su postojeći politički akteri vrlo dobro uvezani u snažnu interesnu grupu koja je političko polje pretvorila u tržnicu, na njoj ostvaruje profit, a građani imaju osjećaj da su se političari urotili protiv njih. U takvim uslovima bi trebalo da se otvori niša za alternativu, a za alternativu su potrebni novi, hrabri i odlučni ljudi sposobni da ponude održiva rješenja. Moguće je da je problem dosadašnjih inicijativa u Crnoj Gori ili oprez i strah ili nedostatak takvih ljudi ili pak njihova nespremnost da uđu u političku arenu.
Pokvarene elite
MONITOR: Postkomunizam je donio novo-stari politički folklor, navodnu ljevicu, desnicu i „centar”, ali se svakodnevno uvjeravamo da je ostao osnov nedemokratskog sistema, liberalni ideali u mnogočemu nisu shvaćeni ili prihvaćeni. Gdje su oni koji bi time trebalo da se bave?
PAVIĆEVIĆ: Presudna odgovornost za nedovoljni stepen demokratizacije i konsolidacije političkih poredaka u državama zapadnog Balkana leži u ovdašnjim političkim elitama, koje su sopstveni interes opstanka na vlasti maskirale bojama ionako prevaziđenih ideoloških podjela na ljevicu, centar i desnicu. Vještina dolaska na vlast svim sredstvima, ili očuvanja jednom stečene moći po svaku cijenu, umjesto političkih ideala, uvjerenja ili odgovornosti, definisani su kao mjerila uspješnosti vođa i političkih elita na ovim prostorima. Mi imamo posla sa pokvarenim elitama, a tipične slučajeve pokvarenosti elite u Srbiji je lako locirati u vladajućem establišmentu kao i u ličnostima lidera opozicionih stranaka. Elita je sazrela ovladavši tehnikom opstanka na vlasti, ona je sklona samo kozmetičkom podmlađivanju, ona pravi kartel u koji se ulazi da bi se u njemu zauvijek ostalo i tako postaje trula i pokvarena. Takva elita nas svakodnevno suočava sa našim najvećim problemom – nepostojanjem ideje. Vjerujem da će mnogi čitaoci u ovim redovima pronaći primjeran i precizan opis i crnogorske elite.
Evropa – najbolji okvir
MONITOR: Kako ocjenjujete uticaj briselske administracije na naše moćnike? Neki od njih rado prihvataju uskađivanje zakona i propisa sa acquis communitaire ali rade „po svome”. Da li je taj pristup dovoljan i hoće li naše građane uvjeriti u dobrobiti prihvatanja evropskih pravila?
PAVIĆEVIĆ: Ideja Evrope je, po mom mišljenju, najbolji integrativni i modernizacijski okvir za države zapadnog Balkana, a EU je njihov prirodni i civilizacijski prostor. Djelovanje evropske administracije nam se često čini sporo, nedovoljno i često nefokusirano na stvarne probleme, ali je jasan njihov napor i namjera da se pomogne zapadnobalkanskim državama da se organizuju na principima vladavine prava, političkog pluralizma i tržišne privrede. Često razmišljam o tome šta bi bilo sa ovim državama da ne postoji jasna evropska pespektiva i da smo osuđeni na vizije i fantazije ovdašnjih političara. Ne vjerujem da bi bilo dobro, zato se uzdam u čvrstu riješenost evropskih političara da prostor zapadnog Balkana integrišu u evropski politički, ekonomski, pravni, kulturni i obrazovni prostor kako bismo konačno imali priliku da živimo u uslovima koji priliče savremenom životu.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo