Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, POLITOLOG IZ BEOGRADA: Fan klubovi svojih lidera

Objavljeno prije

na

Dugo se nameće tema političke alternative ratnim partijama 90-tih i njihovoj prilično neuspješnoj opoziciji koja je danas ponegdje vlast.Koliko je to važno za naša društva, bez obzira na to kojom brzinom ispunjavaju formalne zahtjeve Brisela, razgovarali smo sa dr Vladimirom Pavićevićem, sa Beogradskog univerziteta, rođenim Kotoraninom koji je gimnaziju završio u Budvi, studirao na FPN-u u Beogradu, usavršavao se u Bonu i doktorirao sa temom „Koncept saglasnosti u političkoj teoriji Džona Plamenca”. MONITOR: U demokratizaciji naših država i društava stigli smo do vladavine partija, s tim što uvijek postoji jedna koja je najmoćnija u datim okolnostima, ali ne može bez drugih. Naša društva se praktički izražavaju samo kroz partijsku, vidimo sada, prilično lažnu dinamiku. Ima li izlaza?
PAVIĆEVIĆ: Izlaz iz partokratije je u što bržem učlanjenju država zapadnog Balkana u EU. To je okvir koji, htjele to elite ili ne, nameće pluralizam, stvarnu dinamiku političkih procesa koja obezbjeđuje širi spektar mogućnosti uticaja na donosioce odluka i što je najvažnije vladavinu prava. Dvije decenije političkog pluralizma i višestranačja na prostoru bivše Jugoslavije nijesu donijele očekivani nivo demokratizacije, štaviše utisak je da sadašnje elite pokazuju veće odustvo smisla za pravo i opšte dobro nego one koje su vodile socijalističku Jugoslaviju. Ne postoji demokratija bez političkog pluralizma, ali ona ne može opstati bez demokratskih političkih stranaka. Političke stranke u Srbiji, a mislim i u Crnoj Gori, nisu demokratske. Tu se krije jedan od odgovora na pitanje zašto je partijska dinamika lažna. Ako ne postoji cirkulacija liderstva na primjer, kao ni odgovornost liderstva za uspjehe i neuspjehe, onda nema ni dinamizma u strankama. Političke stranke i u Srbiji i u Crnoj Gori više služe kao fan klubovi svojih lidera. Ako bismo djelovanje političkih stranaka u ovim državama i proces odlučivanja u njima poredili sa načinom djelovanja stranaka u državama EU, onda bismo lako utvrdili da kasnimo bar pola vijeka. To je ogromni zaostatak.
MONITOR: Vi ste u Srbiji pokrenuli debatu o stvaranju političko-partijske alternative i vlasti i opoziciji? Kako napreduje vaš „Krivajski proces”?
PAVIĆEVIĆ: U srži Krivajskog procesa je ideja da politička scena u Srbiji treba temeljno da se transformiše. Mislimo da političke elite u Srbiji ne daju šansu našem društvu da se mijenja, one gaze elementarno svojstvo građanina – dostojanstvo. U borbi za drugačiju Srbiju u Krivajskom procesu se okupljaju novi, mladi i nekompromitovani ljudi, svjesni da do promjene politike u našoj zemlji može doći samo promjenom i samih političkih aktera. U borbi za vrijednosti ličnog dostojanstva, vladavine prava i pravde, pozivamo sve građane Srbije koji te vrijednosti dijele da nam se priključe.
MONITOR: NVO su nastale i neke od njih postale poznate i veoma aktivne u vrijeme raspada SFRJ i ratova. Ali, čini se da nisu uspjele da široko mobilišu građane, da ih učine aktivnijim, u odbrani njihovih interesa ali i u solidarnosti?
PAVIĆEVIĆ: Mnoge organizacije civilnog društva su prije dvadeset godina izgubile borbu sa razbuktalim nacionalizmima. Podsjećam da su prije dvije decenije, potpirujući mržnju i strah, politički lideri planski svodili ljude na samo jednu, etničku dimenziju, pretvarajući ih u robove svojih etnopolitičkih ubistvenih državnih projekata. Ostrvca civilnog društva nijesu imala šansu da ostvare svoje ciljeve. Danas su organizacije civilnog društva mnogo razvijenije, uticajnije i uspješnije u ostvarivanju svojih ciljeva nego što je bio slučaj u vrijeme raspada SFRJ. NVO su pokazale da angažman pojedinca nije nebitan u društvu, da do promjena može doći ukoliko se građani angažuju. Problem je što su naša očekivanja u pogledu djelovanja ovih organizacija šira nego što je njihov realni kako teorijski tako i praktički zahvat. Djelovanje NVO u jednom trenutku treba da bude praćeno odgovarajućim aktivnostima predstavnika političkih stranaka, ali se najčešće desi da djelovanje stranaka izostane. Dešava se da iznevjere ili zakažu upravo istaknuti i uticajni predstavnici političkih stranaka. Upravo to je osnov kontinuiranog građenja nepovjerenja građana prema političarima. NVO nas podsjećaju da je alternativa legitimna i moguća i one raznim programima rade na stvaranju uslova za promjene i modernizaciju. To možda nije široko delovanje, ali je važno. Alternativno obrazovanje, na primjer, razvija se upravo u ovim organizacijama i to često kvalitetnije i aktuelnije od zvaničnog sistema obrazovanja koje je verifikovano kroz državne institucije. Rad Beogradske otvorene škole u Srbiji, na primjer, na pripremi srpske administracije za ulazak u EU predstavlja ogromni doprinos evropeizaciji države. Isti je, mislim, slučaj sa djelovanjem Centra za građansko obrazovanje u Crnoj Gori, i taj doprinos treba uvijek isticati.
MONITOR: Naše zemlje se „kreću ka EU” a pate od populističke politike i harizmatskih lidera. Vi ste te fenomene posebno izučavali na primjeru srpske moderne istorije. Koliko je teško promijeniti to više „osjećanje” nego razumijevanje politike, povremeno prekidano kratkotrajnim pokušajima reformisanja i izgradnje institucija?
PAVIĆEVIĆ: Bavio sam se analizom populističkog obrasca kao najčešće korišćenim mehanizmom za osvajanje vlasti i njeno održanje u dva vijeka istorije moderne srpske države. Došao sam do zaključka i to zapisao u jednom tekstu da je populistički obrazac, od Karađorđa do Slobodana Miloševića, predstavljao repetitivnu tehniku vladanja, koja u praksi nije uspješno zamijenjena instrumentima koje obezbjeđuje razvijeni model liberalne demokratije. To je postala konstanta političke kulture i ona se teško mijenja. Kada se dešava, promjena je postepena, skoro neprimjetna. U svojim istraživanjima nijesam analizirao prisutnost populističkog mehanizma u drugim državama zapadnog Balkana, ali je već na prvi pogled jasno da je populizam prije zajednička karakteristika djelovanja elita u ovim državama nego tačka razlikovanja. Crna Gora tu nije izuzetak.
MONITOR: Kriza euro zone ali i krize likvidnosti pojedinih država, pa i SAD, dovoljno pokazuju da je svijet koji nam je predstavljan kao uzor za kopiranje, negdje ozbiljno pogriješio. Kako da se odnosimo prema tome?
PAVIĆEVIĆ: Za razliku od uobičajenih viđenja po kojima se neoklasični liberalizam naziva dominirajućim i surovim obrascem djelovanja i istovremeno posmatra kao ključni uzrok ekonomskih problema u svijetu danas, moj je utisak da je krizu kroz koju prolaze velike evropske države i SAD stvorio jak državni intervencionizam. To znači da vrijednosti slobode i vladavine prava nemaju veze sa krizom kroz koju prolazimo. Ona je po mom sudu rezultat koruptivnih aktivnosti ekonomskih i političkih vrhova koji su državu učinili svemoćnom, a ekonomske slobode značajno ograničili državnim intervencijama. I EU i SAD su se u istoriji suočavale sa krizama, ali je karakteristika oba entiteta da su sa krizama umjele da se nose. Vjerujem da će to i sada biti slučaj.
Političko polje kao tržnica
MONITOR: Rođeni ste u Kotoru, školovali ste se u Budvi prije studija, potom u Beogradu i Bonu. Verujem da pratite crnogorsku političku scenu. I ovdje je bilo pokušaja da se pokrene pitanje političke alternative, ali bez većeg odjeka. Zašto takvi predlozi ne mogu da privuku šire interesovanje crnogorskih građana?
PAVIĆEVIĆ: Građani Crne Gore dijele, po mom sudu, mnoge probleme sa kojima se suočavaju građani drugih zapadnobalkanskih država. Jedan od najvidljivijih problema je izrazito nizak kvalitet ponude političkih aktera, političkih formacija i njihovih programa na političkom tržištu. Štaviše, česta su i opravdana zapažanja da su postojeći politički akteri vrlo dobro uvezani u snažnu interesnu grupu koja je političko polje pretvorila u tržnicu, na njoj ostvaruje profit, a građani imaju osjećaj da su se političari urotili protiv njih. U takvim uslovima bi trebalo da se otvori niša za alternativu, a za alternativu su potrebni novi, hrabri i odlučni ljudi sposobni da ponude održiva rješenja. Moguće je da je problem dosadašnjih inicijativa u Crnoj Gori ili oprez i strah ili nedostatak takvih ljudi ili pak njihova nespremnost da uđu u političku arenu.
Pokvarene elite
MONITOR: Postkomunizam je donio novo-stari politički folklor, navodnu ljevicu, desnicu i „centar”, ali se svakodnevno uvjeravamo da je ostao osnov nedemokratskog sistema, liberalni ideali u mnogočemu nisu shvaćeni ili prihvaćeni. Gdje su oni koji bi time trebalo da se bave?
PAVIĆEVIĆ: Presudna odgovornost za nedovoljni stepen demokratizacije i konsolidacije političkih poredaka u državama zapadnog Balkana leži u ovdašnjim političkim elitama, koje su sopstveni interes opstanka na vlasti maskirale bojama ionako prevaziđenih ideoloških podjela na ljevicu, centar i desnicu. Vještina dolaska na vlast svim sredstvima, ili očuvanja jednom stečene moći po svaku cijenu, umjesto političkih ideala, uvjerenja ili odgovornosti, definisani su kao mjerila uspješnosti vođa i političkih elita na ovim prostorima. Mi imamo posla sa pokvarenim elitama, a tipične slučajeve pokvarenosti elite u Srbiji je lako locirati u vladajućem establišmentu kao i u ličnostima lidera opozicionih stranaka. Elita je sazrela ovladavši tehnikom opstanka na vlasti, ona je sklona samo kozmetičkom podmlađivanju, ona pravi kartel u koji se ulazi da bi se u njemu zauvijek ostalo i tako postaje trula i pokvarena. Takva elita nas svakodnevno suočava sa našim najvećim problemom – nepostojanjem ideje. Vjerujem da će mnogi čitaoci u ovim redovima pronaći primjeran i precizan opis i crnogorske elite.
Evropa – najbolji okvir
MONITOR: Kako ocjenjujete uticaj briselske administracije na naše moćnike? Neki od njih rado prihvataju uskađivanje zakona i propisa sa acquis communitaire ali rade „po svome”. Da li je taj pristup dovoljan i hoće li naše građane uvjeriti u dobrobiti prihvatanja evropskih pravila?
PAVIĆEVIĆ: Ideja Evrope je, po mom mišljenju, najbolji integrativni i modernizacijski okvir za države zapadnog Balkana, a EU je njihov prirodni i civilizacijski prostor. Djelovanje evropske administracije nam se često čini sporo, nedovoljno i često nefokusirano na stvarne probleme, ali je jasan njihov napor i namjera da se pomogne zapadnobalkanskim državama da se organizuju na principima vladavine prava, političkog pluralizma i tržišne privrede. Često razmišljam o tome šta bi bilo sa ovim državama da ne postoji jasna evropska pespektiva i da smo osuđeni na vizije i fantazije ovdašnjih političara. Ne vjerujem da bi bilo dobro, zato se uzdam u čvrstu riješenost evropskih političara da prostor zapadnog Balkana integrišu u evropski politički, ekonomski, pravni, kulturni i obrazovni prostor kako bismo konačno imali priliku da živimo u uslovima koji priliče savremenom životu.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo