Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, POLITOLOG IZ BEOGRADA: Fan klubovi svojih lidera

Objavljeno prije

na

Dugo se nameće tema političke alternative ratnim partijama 90-tih i njihovoj prilično neuspješnoj opoziciji koja je danas ponegdje vlast.Koliko je to važno za naša društva, bez obzira na to kojom brzinom ispunjavaju formalne zahtjeve Brisela, razgovarali smo sa dr Vladimirom Pavićevićem, sa Beogradskog univerziteta, rođenim Kotoraninom koji je gimnaziju završio u Budvi, studirao na FPN-u u Beogradu, usavršavao se u Bonu i doktorirao sa temom „Koncept saglasnosti u političkoj teoriji Džona Plamenca”. MONITOR: U demokratizaciji naših država i društava stigli smo do vladavine partija, s tim što uvijek postoji jedna koja je najmoćnija u datim okolnostima, ali ne može bez drugih. Naša društva se praktički izražavaju samo kroz partijsku, vidimo sada, prilično lažnu dinamiku. Ima li izlaza?
PAVIĆEVIĆ: Izlaz iz partokratije je u što bržem učlanjenju država zapadnog Balkana u EU. To je okvir koji, htjele to elite ili ne, nameće pluralizam, stvarnu dinamiku političkih procesa koja obezbjeđuje širi spektar mogućnosti uticaja na donosioce odluka i što je najvažnije vladavinu prava. Dvije decenije političkog pluralizma i višestranačja na prostoru bivše Jugoslavije nijesu donijele očekivani nivo demokratizacije, štaviše utisak je da sadašnje elite pokazuju veće odustvo smisla za pravo i opšte dobro nego one koje su vodile socijalističku Jugoslaviju. Ne postoji demokratija bez političkog pluralizma, ali ona ne može opstati bez demokratskih političkih stranaka. Političke stranke u Srbiji, a mislim i u Crnoj Gori, nisu demokratske. Tu se krije jedan od odgovora na pitanje zašto je partijska dinamika lažna. Ako ne postoji cirkulacija liderstva na primjer, kao ni odgovornost liderstva za uspjehe i neuspjehe, onda nema ni dinamizma u strankama. Političke stranke i u Srbiji i u Crnoj Gori više služe kao fan klubovi svojih lidera. Ako bismo djelovanje političkih stranaka u ovim državama i proces odlučivanja u njima poredili sa načinom djelovanja stranaka u državama EU, onda bismo lako utvrdili da kasnimo bar pola vijeka. To je ogromni zaostatak.
MONITOR: Vi ste u Srbiji pokrenuli debatu o stvaranju političko-partijske alternative i vlasti i opoziciji? Kako napreduje vaš „Krivajski proces”?
PAVIĆEVIĆ: U srži Krivajskog procesa je ideja da politička scena u Srbiji treba temeljno da se transformiše. Mislimo da političke elite u Srbiji ne daju šansu našem društvu da se mijenja, one gaze elementarno svojstvo građanina – dostojanstvo. U borbi za drugačiju Srbiju u Krivajskom procesu se okupljaju novi, mladi i nekompromitovani ljudi, svjesni da do promjene politike u našoj zemlji može doći samo promjenom i samih političkih aktera. U borbi za vrijednosti ličnog dostojanstva, vladavine prava i pravde, pozivamo sve građane Srbije koji te vrijednosti dijele da nam se priključe.
MONITOR: NVO su nastale i neke od njih postale poznate i veoma aktivne u vrijeme raspada SFRJ i ratova. Ali, čini se da nisu uspjele da široko mobilišu građane, da ih učine aktivnijim, u odbrani njihovih interesa ali i u solidarnosti?
PAVIĆEVIĆ: Mnoge organizacije civilnog društva su prije dvadeset godina izgubile borbu sa razbuktalim nacionalizmima. Podsjećam da su prije dvije decenije, potpirujući mržnju i strah, politički lideri planski svodili ljude na samo jednu, etničku dimenziju, pretvarajući ih u robove svojih etnopolitičkih ubistvenih državnih projekata. Ostrvca civilnog društva nijesu imala šansu da ostvare svoje ciljeve. Danas su organizacije civilnog društva mnogo razvijenije, uticajnije i uspješnije u ostvarivanju svojih ciljeva nego što je bio slučaj u vrijeme raspada SFRJ. NVO su pokazale da angažman pojedinca nije nebitan u društvu, da do promjena može doći ukoliko se građani angažuju. Problem je što su naša očekivanja u pogledu djelovanja ovih organizacija šira nego što je njihov realni kako teorijski tako i praktički zahvat. Djelovanje NVO u jednom trenutku treba da bude praćeno odgovarajućim aktivnostima predstavnika političkih stranaka, ali se najčešće desi da djelovanje stranaka izostane. Dešava se da iznevjere ili zakažu upravo istaknuti i uticajni predstavnici političkih stranaka. Upravo to je osnov kontinuiranog građenja nepovjerenja građana prema političarima. NVO nas podsjećaju da je alternativa legitimna i moguća i one raznim programima rade na stvaranju uslova za promjene i modernizaciju. To možda nije široko delovanje, ali je važno. Alternativno obrazovanje, na primjer, razvija se upravo u ovim organizacijama i to često kvalitetnije i aktuelnije od zvaničnog sistema obrazovanja koje je verifikovano kroz državne institucije. Rad Beogradske otvorene škole u Srbiji, na primjer, na pripremi srpske administracije za ulazak u EU predstavlja ogromni doprinos evropeizaciji države. Isti je, mislim, slučaj sa djelovanjem Centra za građansko obrazovanje u Crnoj Gori, i taj doprinos treba uvijek isticati.
MONITOR: Naše zemlje se „kreću ka EU” a pate od populističke politike i harizmatskih lidera. Vi ste te fenomene posebno izučavali na primjeru srpske moderne istorije. Koliko je teško promijeniti to više „osjećanje” nego razumijevanje politike, povremeno prekidano kratkotrajnim pokušajima reformisanja i izgradnje institucija?
PAVIĆEVIĆ: Bavio sam se analizom populističkog obrasca kao najčešće korišćenim mehanizmom za osvajanje vlasti i njeno održanje u dva vijeka istorije moderne srpske države. Došao sam do zaključka i to zapisao u jednom tekstu da je populistički obrazac, od Karađorđa do Slobodana Miloševića, predstavljao repetitivnu tehniku vladanja, koja u praksi nije uspješno zamijenjena instrumentima koje obezbjeđuje razvijeni model liberalne demokratije. To je postala konstanta političke kulture i ona se teško mijenja. Kada se dešava, promjena je postepena, skoro neprimjetna. U svojim istraživanjima nijesam analizirao prisutnost populističkog mehanizma u drugim državama zapadnog Balkana, ali je već na prvi pogled jasno da je populizam prije zajednička karakteristika djelovanja elita u ovim državama nego tačka razlikovanja. Crna Gora tu nije izuzetak.
MONITOR: Kriza euro zone ali i krize likvidnosti pojedinih država, pa i SAD, dovoljno pokazuju da je svijet koji nam je predstavljan kao uzor za kopiranje, negdje ozbiljno pogriješio. Kako da se odnosimo prema tome?
PAVIĆEVIĆ: Za razliku od uobičajenih viđenja po kojima se neoklasični liberalizam naziva dominirajućim i surovim obrascem djelovanja i istovremeno posmatra kao ključni uzrok ekonomskih problema u svijetu danas, moj je utisak da je krizu kroz koju prolaze velike evropske države i SAD stvorio jak državni intervencionizam. To znači da vrijednosti slobode i vladavine prava nemaju veze sa krizom kroz koju prolazimo. Ona je po mom sudu rezultat koruptivnih aktivnosti ekonomskih i političkih vrhova koji su državu učinili svemoćnom, a ekonomske slobode značajno ograničili državnim intervencijama. I EU i SAD su se u istoriji suočavale sa krizama, ali je karakteristika oba entiteta da su sa krizama umjele da se nose. Vjerujem da će to i sada biti slučaj.
Političko polje kao tržnica
MONITOR: Rođeni ste u Kotoru, školovali ste se u Budvi prije studija, potom u Beogradu i Bonu. Verujem da pratite crnogorsku političku scenu. I ovdje je bilo pokušaja da se pokrene pitanje političke alternative, ali bez većeg odjeka. Zašto takvi predlozi ne mogu da privuku šire interesovanje crnogorskih građana?
PAVIĆEVIĆ: Građani Crne Gore dijele, po mom sudu, mnoge probleme sa kojima se suočavaju građani drugih zapadnobalkanskih država. Jedan od najvidljivijih problema je izrazito nizak kvalitet ponude političkih aktera, političkih formacija i njihovih programa na političkom tržištu. Štaviše, česta su i opravdana zapažanja da su postojeći politički akteri vrlo dobro uvezani u snažnu interesnu grupu koja je političko polje pretvorila u tržnicu, na njoj ostvaruje profit, a građani imaju osjećaj da su se političari urotili protiv njih. U takvim uslovima bi trebalo da se otvori niša za alternativu, a za alternativu su potrebni novi, hrabri i odlučni ljudi sposobni da ponude održiva rješenja. Moguće je da je problem dosadašnjih inicijativa u Crnoj Gori ili oprez i strah ili nedostatak takvih ljudi ili pak njihova nespremnost da uđu u političku arenu.
Pokvarene elite
MONITOR: Postkomunizam je donio novo-stari politički folklor, navodnu ljevicu, desnicu i „centar”, ali se svakodnevno uvjeravamo da je ostao osnov nedemokratskog sistema, liberalni ideali u mnogočemu nisu shvaćeni ili prihvaćeni. Gdje su oni koji bi time trebalo da se bave?
PAVIĆEVIĆ: Presudna odgovornost za nedovoljni stepen demokratizacije i konsolidacije političkih poredaka u državama zapadnog Balkana leži u ovdašnjim političkim elitama, koje su sopstveni interes opstanka na vlasti maskirale bojama ionako prevaziđenih ideoloških podjela na ljevicu, centar i desnicu. Vještina dolaska na vlast svim sredstvima, ili očuvanja jednom stečene moći po svaku cijenu, umjesto političkih ideala, uvjerenja ili odgovornosti, definisani su kao mjerila uspješnosti vođa i političkih elita na ovim prostorima. Mi imamo posla sa pokvarenim elitama, a tipične slučajeve pokvarenosti elite u Srbiji je lako locirati u vladajućem establišmentu kao i u ličnostima lidera opozicionih stranaka. Elita je sazrela ovladavši tehnikom opstanka na vlasti, ona je sklona samo kozmetičkom podmlađivanju, ona pravi kartel u koji se ulazi da bi se u njemu zauvijek ostalo i tako postaje trula i pokvarena. Takva elita nas svakodnevno suočava sa našim najvećim problemom – nepostojanjem ideje. Vjerujem da će mnogi čitaoci u ovim redovima pronaći primjeran i precizan opis i crnogorske elite.
Evropa – najbolji okvir
MONITOR: Kako ocjenjujete uticaj briselske administracije na naše moćnike? Neki od njih rado prihvataju uskađivanje zakona i propisa sa acquis communitaire ali rade „po svome”. Da li je taj pristup dovoljan i hoće li naše građane uvjeriti u dobrobiti prihvatanja evropskih pravila?
PAVIĆEVIĆ: Ideja Evrope je, po mom mišljenju, najbolji integrativni i modernizacijski okvir za države zapadnog Balkana, a EU je njihov prirodni i civilizacijski prostor. Djelovanje evropske administracije nam se često čini sporo, nedovoljno i često nefokusirano na stvarne probleme, ali je jasan njihov napor i namjera da se pomogne zapadnobalkanskim državama da se organizuju na principima vladavine prava, političkog pluralizma i tržišne privrede. Često razmišljam o tome šta bi bilo sa ovim državama da ne postoji jasna evropska pespektiva i da smo osuđeni na vizije i fantazije ovdašnjih političara. Ne vjerujem da bi bilo dobro, zato se uzdam u čvrstu riješenost evropskih političara da prostor zapadnog Balkana integrišu u evropski politički, ekonomski, pravni, kulturni i obrazovni prostor kako bismo konačno imali priliku da živimo u uslovima koji priliče savremenom životu.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo