Povežite se sa nama

INTERVJU

DR VLADIMIR PAVIĆEVIĆ, POLITOLOG IZ BEOGRADA: Fan klubovi svojih lidera

Objavljeno prije

na

vlado_pavicevic-3

Dugo se nameće tema političke alternative ratnim partijama 90-tih i njihovoj prilično neuspješnoj opoziciji koja je danas ponegdje vlast.Koliko je to važno za naša društva, bez obzira na to kojom brzinom ispunjavaju formalne zahtjeve Brisela, razgovarali smo sa dr Vladimirom Pavićevićem, sa Beogradskog univerziteta, rođenim Kotoraninom koji je gimnaziju završio u Budvi, studirao na FPN-u u Beogradu, usavršavao se u Bonu i doktorirao sa temom „Koncept saglasnosti u političkoj teoriji Džona Plamenca”. MONITOR: U demokratizaciji naših država i društava stigli smo do vladavine partija, s tim što uvijek postoji jedna koja je najmoćnija u datim okolnostima, ali ne može bez drugih. Naša društva se praktički izražavaju samo kroz partijsku, vidimo sada, prilično lažnu dinamiku. Ima li izlaza?
PAVIĆEVIĆ: Izlaz iz partokratije je u što bržem učlanjenju država zapadnog Balkana u EU. To je okvir koji, htjele to elite ili ne, nameće pluralizam, stvarnu dinamiku političkih procesa koja obezbjeđuje širi spektar mogućnosti uticaja na donosioce odluka i što je najvažnije vladavinu prava. Dvije decenije političkog pluralizma i višestranačja na prostoru bivše Jugoslavije nijesu donijele očekivani nivo demokratizacije, štaviše utisak je da sadašnje elite pokazuju veće odustvo smisla za pravo i opšte dobro nego one koje su vodile socijalističku Jugoslaviju. Ne postoji demokratija bez političkog pluralizma, ali ona ne može opstati bez demokratskih političkih stranaka. Političke stranke u Srbiji, a mislim i u Crnoj Gori, nisu demokratske. Tu se krije jedan od odgovora na pitanje zašto je partijska dinamika lažna. Ako ne postoji cirkulacija liderstva na primjer, kao ni odgovornost liderstva za uspjehe i neuspjehe, onda nema ni dinamizma u strankama. Političke stranke i u Srbiji i u Crnoj Gori više služe kao fan klubovi svojih lidera. Ako bismo djelovanje političkih stranaka u ovim državama i proces odlučivanja u njima poredili sa načinom djelovanja stranaka u državama EU, onda bismo lako utvrdili da kasnimo bar pola vijeka. To je ogromni zaostatak.
MONITOR: Vi ste u Srbiji pokrenuli debatu o stvaranju političko-partijske alternative i vlasti i opoziciji? Kako napreduje vaš „Krivajski proces”?
PAVIĆEVIĆ: U srži Krivajskog procesa je ideja da politička scena u Srbiji treba temeljno da se transformiše. Mislimo da političke elite u Srbiji ne daju šansu našem društvu da se mijenja, one gaze elementarno svojstvo građanina – dostojanstvo. U borbi za drugačiju Srbiju u Krivajskom procesu se okupljaju novi, mladi i nekompromitovani ljudi, svjesni da do promjene politike u našoj zemlji može doći samo promjenom i samih političkih aktera. U borbi za vrijednosti ličnog dostojanstva, vladavine prava i pravde, pozivamo sve građane Srbije koji te vrijednosti dijele da nam se priključe.
MONITOR: NVO su nastale i neke od njih postale poznate i veoma aktivne u vrijeme raspada SFRJ i ratova. Ali, čini se da nisu uspjele da široko mobilišu građane, da ih učine aktivnijim, u odbrani njihovih interesa ali i u solidarnosti?
PAVIĆEVIĆ: Mnoge organizacije civilnog društva su prije dvadeset godina izgubile borbu sa razbuktalim nacionalizmima. Podsjećam da su prije dvije decenije, potpirujući mržnju i strah, politički lideri planski svodili ljude na samo jednu, etničku dimenziju, pretvarajući ih u robove svojih etnopolitičkih ubistvenih državnih projekata. Ostrvca civilnog društva nijesu imala šansu da ostvare svoje ciljeve. Danas su organizacije civilnog društva mnogo razvijenije, uticajnije i uspješnije u ostvarivanju svojih ciljeva nego što je bio slučaj u vrijeme raspada SFRJ. NVO su pokazale da angažman pojedinca nije nebitan u društvu, da do promjena može doći ukoliko se građani angažuju. Problem je što su naša očekivanja u pogledu djelovanja ovih organizacija šira nego što je njihov realni kako teorijski tako i praktički zahvat. Djelovanje NVO u jednom trenutku treba da bude praćeno odgovarajućim aktivnostima predstavnika političkih stranaka, ali se najčešće desi da djelovanje stranaka izostane. Dešava se da iznevjere ili zakažu upravo istaknuti i uticajni predstavnici političkih stranaka. Upravo to je osnov kontinuiranog građenja nepovjerenja građana prema političarima. NVO nas podsjećaju da je alternativa legitimna i moguća i one raznim programima rade na stvaranju uslova za promjene i modernizaciju. To možda nije široko delovanje, ali je važno. Alternativno obrazovanje, na primjer, razvija se upravo u ovim organizacijama i to često kvalitetnije i aktuelnije od zvaničnog sistema obrazovanja koje je verifikovano kroz državne institucije. Rad Beogradske otvorene škole u Srbiji, na primjer, na pripremi srpske administracije za ulazak u EU predstavlja ogromni doprinos evropeizaciji države. Isti je, mislim, slučaj sa djelovanjem Centra za građansko obrazovanje u Crnoj Gori, i taj doprinos treba uvijek isticati.
MONITOR: Naše zemlje se „kreću ka EU” a pate od populističke politike i harizmatskih lidera. Vi ste te fenomene posebno izučavali na primjeru srpske moderne istorije. Koliko je teško promijeniti to više „osjećanje” nego razumijevanje politike, povremeno prekidano kratkotrajnim pokušajima reformisanja i izgradnje institucija?
PAVIĆEVIĆ: Bavio sam se analizom populističkog obrasca kao najčešće korišćenim mehanizmom za osvajanje vlasti i njeno održanje u dva vijeka istorije moderne srpske države. Došao sam do zaključka i to zapisao u jednom tekstu da je populistički obrazac, od Karađorđa do Slobodana Miloševića, predstavljao repetitivnu tehniku vladanja, koja u praksi nije uspješno zamijenjena instrumentima koje obezbjeđuje razvijeni model liberalne demokratije. To je postala konstanta političke kulture i ona se teško mijenja. Kada se dešava, promjena je postepena, skoro neprimjetna. U svojim istraživanjima nijesam analizirao prisutnost populističkog mehanizma u drugim državama zapadnog Balkana, ali je već na prvi pogled jasno da je populizam prije zajednička karakteristika djelovanja elita u ovim državama nego tačka razlikovanja. Crna Gora tu nije izuzetak.
MONITOR: Kriza euro zone ali i krize likvidnosti pojedinih država, pa i SAD, dovoljno pokazuju da je svijet koji nam je predstavljan kao uzor za kopiranje, negdje ozbiljno pogriješio. Kako da se odnosimo prema tome?
PAVIĆEVIĆ: Za razliku od uobičajenih viđenja po kojima se neoklasični liberalizam naziva dominirajućim i surovim obrascem djelovanja i istovremeno posmatra kao ključni uzrok ekonomskih problema u svijetu danas, moj je utisak da je krizu kroz koju prolaze velike evropske države i SAD stvorio jak državni intervencionizam. To znači da vrijednosti slobode i vladavine prava nemaju veze sa krizom kroz koju prolazimo. Ona je po mom sudu rezultat koruptivnih aktivnosti ekonomskih i političkih vrhova koji su državu učinili svemoćnom, a ekonomske slobode značajno ograničili državnim intervencijama. I EU i SAD su se u istoriji suočavale sa krizama, ali je karakteristika oba entiteta da su sa krizama umjele da se nose. Vjerujem da će to i sada biti slučaj.
Političko polje kao tržnica
MONITOR: Rođeni ste u Kotoru, školovali ste se u Budvi prije studija, potom u Beogradu i Bonu. Verujem da pratite crnogorsku političku scenu. I ovdje je bilo pokušaja da se pokrene pitanje političke alternative, ali bez većeg odjeka. Zašto takvi predlozi ne mogu da privuku šire interesovanje crnogorskih građana?
PAVIĆEVIĆ: Građani Crne Gore dijele, po mom sudu, mnoge probleme sa kojima se suočavaju građani drugih zapadnobalkanskih država. Jedan od najvidljivijih problema je izrazito nizak kvalitet ponude političkih aktera, političkih formacija i njihovih programa na političkom tržištu. Štaviše, česta su i opravdana zapažanja da su postojeći politički akteri vrlo dobro uvezani u snažnu interesnu grupu koja je političko polje pretvorila u tržnicu, na njoj ostvaruje profit, a građani imaju osjećaj da su se političari urotili protiv njih. U takvim uslovima bi trebalo da se otvori niša za alternativu, a za alternativu su potrebni novi, hrabri i odlučni ljudi sposobni da ponude održiva rješenja. Moguće je da je problem dosadašnjih inicijativa u Crnoj Gori ili oprez i strah ili nedostatak takvih ljudi ili pak njihova nespremnost da uđu u političku arenu.
Pokvarene elite
MONITOR: Postkomunizam je donio novo-stari politički folklor, navodnu ljevicu, desnicu i „centar”, ali se svakodnevno uvjeravamo da je ostao osnov nedemokratskog sistema, liberalni ideali u mnogočemu nisu shvaćeni ili prihvaćeni. Gdje su oni koji bi time trebalo da se bave?
PAVIĆEVIĆ: Presudna odgovornost za nedovoljni stepen demokratizacije i konsolidacije političkih poredaka u državama zapadnog Balkana leži u ovdašnjim političkim elitama, koje su sopstveni interes opstanka na vlasti maskirale bojama ionako prevaziđenih ideoloških podjela na ljevicu, centar i desnicu. Vještina dolaska na vlast svim sredstvima, ili očuvanja jednom stečene moći po svaku cijenu, umjesto političkih ideala, uvjerenja ili odgovornosti, definisani su kao mjerila uspješnosti vođa i političkih elita na ovim prostorima. Mi imamo posla sa pokvarenim elitama, a tipične slučajeve pokvarenosti elite u Srbiji je lako locirati u vladajućem establišmentu kao i u ličnostima lidera opozicionih stranaka. Elita je sazrela ovladavši tehnikom opstanka na vlasti, ona je sklona samo kozmetičkom podmlađivanju, ona pravi kartel u koji se ulazi da bi se u njemu zauvijek ostalo i tako postaje trula i pokvarena. Takva elita nas svakodnevno suočava sa našim najvećim problemom – nepostojanjem ideje. Vjerujem da će mnogi čitaoci u ovim redovima pronaći primjeran i precizan opis i crnogorske elite.
Evropa – najbolji okvir
MONITOR: Kako ocjenjujete uticaj briselske administracije na naše moćnike? Neki od njih rado prihvataju uskađivanje zakona i propisa sa acquis communitaire ali rade „po svome”. Da li je taj pristup dovoljan i hoće li naše građane uvjeriti u dobrobiti prihvatanja evropskih pravila?
PAVIĆEVIĆ: Ideja Evrope je, po mom mišljenju, najbolji integrativni i modernizacijski okvir za države zapadnog Balkana, a EU je njihov prirodni i civilizacijski prostor. Djelovanje evropske administracije nam se često čini sporo, nedovoljno i često nefokusirano na stvarne probleme, ali je jasan njihov napor i namjera da se pomogne zapadnobalkanskim državama da se organizuju na principima vladavine prava, političkog pluralizma i tržišne privrede. Često razmišljam o tome šta bi bilo sa ovim državama da ne postoji jasna evropska pespektiva i da smo osuđeni na vizije i fantazije ovdašnjih političara. Ne vjerujem da bi bilo dobro, zato se uzdam u čvrstu riješenost evropskih političara da prostor zapadnog Balkana integrišu u evropski politički, ekonomski, pravni, kulturni i obrazovni prostor kako bismo konačno imali priliku da živimo u uslovima koji priliče savremenom životu.
Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo