Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN DRAGIŠIĆ, STRUČNJAK ZA BEZBJEDNOST: Terorizam niko neće iskorijeniti

Objavljeno prije

na

Realizacija policijske saradnje između Srbije i Crne Gore, vjerovatno nehotično, podigla je čitavu buru i polako otkriva sloj po sloj onih naslaga moći i beščašća nataloženih u modernoj istoriji ovih država. Da li postoje pojedinačne tajne službe ili je još najmoćnija jedna, stara služba i njeni egzekutori, upotrebljivi i od ovih, navodno, novih i kontrolisanih od parlamenata. Slučaj Veselina Vukotića mogao bi biti odličan povod da se počne sa razrješavanjem ovog sve većeg klupka zla čije posljedice i danas osjećamo. Prema medijskim napisima, ovaj nosilac lažnog hrvatskog pasoša i po hitnoj proceduri stečenog srpskog državljanstva, dovodi se u vezu i sa političkim ubistvima 90-ih. Njega je u svojim tekstovima pred kraj života pominjala i novinarka Dada Vujasinović. O vezama stare i novih službi, odgovornosti za niz kamuflažnih poteza pravosuđa i izvršne vlasti, razgovarali smo sa dr Zoranom Dragišićem, profesorom Fakulteta za bezbednost u Beogradu.

MONITOR: Zašto je toliko odgađano potpisivanje međudržavnog sporazuma Srbije i Crne Gore o međusobnom izručenju državljana?
DRAGIŠIĆ: To je veoma teško reći, odnosi Srbije i Crne Gore nisu valjali ni dok je postojala zajednička država, a nakon razdvajanja su pogoršani. Pored toga, izgleda da postoji jedan broj osoba koje države ne žele da izručuju jedna drugoj.

MONITOR: Sada se pominje kao navodni glavni uzrok te sporosti i potraživanje Veselina Vukotića, kojeg je Belgija 2008. izručila Srbiji. Posebnu sumnju u rješavanje brojnih pravnih začkoljica predstavlja i to što je Vukotić bio saradnik državne bezbjednosti od 80-ih godina i u Belgiji osuđen za ubistvo jednog Albanca – političkog emigranta. Koliko je to i danas značajno u srpskim ,,centrima moći”?
DRAGIŠIĆ: ,,Centri moći” o kojima govorite su i danas veoma aktivni. Stiče se utisak da oni i danas upravljaju političkim i privrednim životom u Srbiji. Sve više se stiče utisak da je i Milošević i oni koji su dolazili posle njega kreacija istog parapolitičkog podzemlja. Nažalost, i 5. oktobar je bio velika prevara koja je potrošila ogromnu energiju naroda i ubila veru da može biti bolje. Ovakvi slučajevi samo nagoveštavaju u kakvom blatu se nalaze koreni onoga što se u Srbiji potpuno neosnovano naziva politikom.

MONITOR: U medijima se stalno pominje da je Vukotić pripadnik srpske tajne službe, ali da je sa poslovima saradnika službe na likvidacijama ,,neprijatelja države” počeo 80-ih. Koliko su takvi zadaci mogli biti dodjeljivani bez odobrenja Savezne službe bezbjednosti, na čijem čelu je bio, po nekima ,,gospodar života i smrti”, Stane Dolanc?
DRAGIŠIĆ: Likvidacije nije vršila samo Savezna služba, to su radile i republičke. Tadašnje službe su angažovale ološ da za njihov račun obavlja likvidacije političkih protivnika. Treba napomenuti da svi likvidirani nisu bili ,,slobodni mislioci i nezavisni intelektualci” i da je među njima bilo mnogo opasnih ekstremista i bandita. U to vreme likvidacijama su pribegavale i demokratske države i to nije bio specijalitet samo SFRJ. Sve se odvijalo u kontekstu hladnog rata, kad su politički protivnici ili obični kriminalci koji su se predstavljali kao politički emigranti, lako sticali podršku obaveštajnih službi država u koje su dolazili. Ne treba zaboraviti da su svi ustaški teroristi, koji su izvršili brojne napade na naša predstavništva i građane u inostranstvu, postavili bombe u Beogradu i izvršili upad 1972. godine, bili pod zaštitom obaveštajnih službi nekih zapadnih država. Takođe, Sovjeti su davali podršku određenim grupama koje su delovale protiv interesa ondašnje države. U to vreme nije postojala mogućnost da vam neka država izruči vašeg građanina ukoliko sa njim postigne dogovor da radi protiv vas. Zbog toga su angažovani kriminalci da bi uplašili emigrante, ali i da bi obaveštajnim službama država koje ih štite pokazali svoju moć. Dakle, sve što se u to vreme dešavalo treba staviti u ondašnji geopolitički kontekst da bi se razumelo.

MONITOR: Prije nekoliko dana je Tajm objavio podatke iz istrage vođene u Njemačkoj o navodima još jednog DB plaćenika – Hrvata Vinka Sindičića, koji je njemačkim službama tvrdio da zna ko je ubio Ulofa Palmea. Iza svega, po Sindičiću, stoji nekadašnja savezna DB?
DRAGIŠIĆ: Što se tiče gospodina iz Zagreba, ogromna je verovatnoća da čovek ili ima bujnu maštu ili pokušava da dođe do novca ili publiciteta. Mislim da je veoma mala šansa da ima istine u onome što on navodi, da je drugačije Šveđane bi to veoma zainteresovalo.

MONITOR: Šta je s poltičkom pozadinom ubistva Zorana Đinđića?
DRAGIŠIĆ: Što se tiče političke pozadine ubistva Zorana Đinđića ona neće biti rešena dok se u Srbiji ne raskrsti sa režimom koji je ubio Đinđića.

MONITOR: Ovdje se u medijima poteže odgovornost Svetozara Marovića za štetu proisteklu iz ugovora sa izraelskim Imidžsetom o iznajmljivanju satelita. Srbija će morati da plati 25 miliona eura odštete Imidžsetu. Da li se može očekivati da se postavi pitanje odgovornosti Marovića pred sudom u Beogradu?
DRAGIŠIĆ: Kakvu štetu? Mi smo ovde obavešteni da smo u tom poslu sjajno prošli. Dobili smo izuzetno povoljno luftbalone. Naravno da niko neće odgovarati za taj sjajan posao, da je bilo ideje da neko odgovara ne bi ugovor stupio na snagu. Mi možemo da zaradimo ozbiljne sume novca od prodaje snimaka iz luftbalona, Amerikanci, Kinezi i druge velike sile već se utrkuju oko naših snimaka.

MONITOR: Da li je moguće da još uvijek imamo posla sa državnim tajnama iz Dolančevih 80-ih?
DRAGIŠIĆ: Naravno, još se mi nismo pomerili iz tog doba. Naše kvazipolitičke kvazielite još uvek razmišljaju u geopolitičkim kategorijama toga vremena, zato ovako i živimo. Građani Srbije su najsiromašniji u Evropi, a jaz između ,,normalnog sveta” i nas svakoga dana je sve veći. Naš politički sistem je toliko propao da više nije u stanju da proizvede ni jedno dobro rešenje, zbog toga su naši građani veoma ugroženi i nije čudo što su Srbi najveći pesimisti u Evropi.

MONITOR: Upravo smo saznali da Indipendent tvrdi da je Mirjana Marković stigla na Zapad, u Francusku. Ako je tako, može li se očekivati njeno hapšenje?
DRAGIŠIĆ: Mirjana Marković je koliko ja znam politički azilant u Rusiji. Baš me zanima da li je neko od naših geopolitičkih genija postavio to pitanje ruskim zvaničnicima.

MONITOR: Komentarisali ste u srpskim medijima samoubilački napad na jednom od moskovskih aerodroma. Kako se boriti sa teroristima koji žrtvuju vlastiti život?
DRAGIŠIĆ: Nikako. Često se čuje da treba otkloniti uzroke terorizma, što je velika glupost. Terorizam postoji od kada i ljudsko društvo i niko ga neće iskoreniti. Dok među ljudskim grupama postoje razmirice, dok postoje jaki i slabi, dok postoje sukobi interesa i osećaj nepravde, dakle dok postoje ljudi, postojaće i terorizam. Bezbednosnim merama se mogu sprečiti mnogi teroristički akti, ali se terorizam kao društvena i politička pojava nikada neće iskoreniti. Treba se pripremiti na permanentnu borbu sa terorizmom i naučiti da se živi sa njim, jer će u vremenima koja dolaze terorističkih akata biti sve više.

Balkan je najugoženiji dio Evrope

MONITOR: Da li su nemiri u regionu već ozbiljno upozorenje na opasnost po bezbjednost ovog dijela Evrope kojeg još potresaju posljedice ratova, zločina, organizovanog kriminala i velikog socijalnog raslojavanja, uz neprevaziđen nacionalizam?
DRAGIŠIĆ: Balkan je bio i biće bezbednosno najugroženiji deo Evrope. Veliko siromaštvo, nerešeni politički problemi, slabe države i veliki uticaj spoljnjih sila i organizovanog kriminala, čini zapaljivu smesu koja uvek dovodi do požara. Posebno se pribojavam ljudi koji govore kratkim rečenicama i imaju efikasno rešenje za svaki problem, ovo je njihovo vreme i oni neće propustiti priliku da još jednom izmanipulišu narod i povedu ga u novi ciklus katastrofa. Najveću opasnost u regionu predstavljaju nesposobne, primitivne i korumpirane kvazielite koje nominalno zauzimaju državne položaje, dok se stvarna moć nalazi u rukama stranih sila i organizovanog kriminala, što je često isto. Jedino rešenje je u velikim narodnim pokretima koji imaju snagu da oteraju ološ. Međutim, to nije dovoljno jer nakon toga treba stvarati snažne institucije bez kojih nema istinske modernizacije, a za to su potrebne istinske intelektualne elite koje na Balkanu ne postoje. Labave diktature, koje su glavni balkanski politički oblik, predugo traju i kvare mentalitet ljudi. Odlike istinske elite su pamet i hrabrost, kod onih koji imaju predispozicije da postanu elita pamet se sporadično i pojavi, ali hrabrosti nema ni u tragovima. Verujem jedino u narod i njegovu žilavost i samo odatle može doći neko nepredviđeno rešenje. Od onih koji za sebe veruju da su elita nikada ništa dobro nije došlo, pa se ne treba mnogo nadati ni u budućnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo