Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN DRAGIŠIĆ, STRUČNJAK ZA BEZBJEDNOST: Terorizam niko neće iskorijeniti

Objavljeno prije

na

Realizacija policijske saradnje između Srbije i Crne Gore, vjerovatno nehotično, podigla je čitavu buru i polako otkriva sloj po sloj onih naslaga moći i beščašća nataloženih u modernoj istoriji ovih država. Da li postoje pojedinačne tajne službe ili je još najmoćnija jedna, stara služba i njeni egzekutori, upotrebljivi i od ovih, navodno, novih i kontrolisanih od parlamenata. Slučaj Veselina Vukotića mogao bi biti odličan povod da se počne sa razrješavanjem ovog sve većeg klupka zla čije posljedice i danas osjećamo. Prema medijskim napisima, ovaj nosilac lažnog hrvatskog pasoša i po hitnoj proceduri stečenog srpskog državljanstva, dovodi se u vezu i sa političkim ubistvima 90-ih. Njega je u svojim tekstovima pred kraj života pominjala i novinarka Dada Vujasinović. O vezama stare i novih službi, odgovornosti za niz kamuflažnih poteza pravosuđa i izvršne vlasti, razgovarali smo sa dr Zoranom Dragišićem, profesorom Fakulteta za bezbednost u Beogradu.

MONITOR: Zašto je toliko odgađano potpisivanje međudržavnog sporazuma Srbije i Crne Gore o međusobnom izručenju državljana?
DRAGIŠIĆ: To je veoma teško reći, odnosi Srbije i Crne Gore nisu valjali ni dok je postojala zajednička država, a nakon razdvajanja su pogoršani. Pored toga, izgleda da postoji jedan broj osoba koje države ne žele da izručuju jedna drugoj.

MONITOR: Sada se pominje kao navodni glavni uzrok te sporosti i potraživanje Veselina Vukotića, kojeg je Belgija 2008. izručila Srbiji. Posebnu sumnju u rješavanje brojnih pravnih začkoljica predstavlja i to što je Vukotić bio saradnik državne bezbjednosti od 80-ih godina i u Belgiji osuđen za ubistvo jednog Albanca – političkog emigranta. Koliko je to i danas značajno u srpskim ,,centrima moći”?
DRAGIŠIĆ: ,,Centri moći” o kojima govorite su i danas veoma aktivni. Stiče se utisak da oni i danas upravljaju političkim i privrednim životom u Srbiji. Sve više se stiče utisak da je i Milošević i oni koji su dolazili posle njega kreacija istog parapolitičkog podzemlja. Nažalost, i 5. oktobar je bio velika prevara koja je potrošila ogromnu energiju naroda i ubila veru da može biti bolje. Ovakvi slučajevi samo nagoveštavaju u kakvom blatu se nalaze koreni onoga što se u Srbiji potpuno neosnovano naziva politikom.

MONITOR: U medijima se stalno pominje da je Vukotić pripadnik srpske tajne službe, ali da je sa poslovima saradnika službe na likvidacijama ,,neprijatelja države” počeo 80-ih. Koliko su takvi zadaci mogli biti dodjeljivani bez odobrenja Savezne službe bezbjednosti, na čijem čelu je bio, po nekima ,,gospodar života i smrti”, Stane Dolanc?
DRAGIŠIĆ: Likvidacije nije vršila samo Savezna služba, to su radile i republičke. Tadašnje službe su angažovale ološ da za njihov račun obavlja likvidacije političkih protivnika. Treba napomenuti da svi likvidirani nisu bili ,,slobodni mislioci i nezavisni intelektualci” i da je među njima bilo mnogo opasnih ekstremista i bandita. U to vreme likvidacijama su pribegavale i demokratske države i to nije bio specijalitet samo SFRJ. Sve se odvijalo u kontekstu hladnog rata, kad su politički protivnici ili obični kriminalci koji su se predstavljali kao politički emigranti, lako sticali podršku obaveštajnih službi država u koje su dolazili. Ne treba zaboraviti da su svi ustaški teroristi, koji su izvršili brojne napade na naša predstavništva i građane u inostranstvu, postavili bombe u Beogradu i izvršili upad 1972. godine, bili pod zaštitom obaveštajnih službi nekih zapadnih država. Takođe, Sovjeti su davali podršku određenim grupama koje su delovale protiv interesa ondašnje države. U to vreme nije postojala mogućnost da vam neka država izruči vašeg građanina ukoliko sa njim postigne dogovor da radi protiv vas. Zbog toga su angažovani kriminalci da bi uplašili emigrante, ali i da bi obaveštajnim službama država koje ih štite pokazali svoju moć. Dakle, sve što se u to vreme dešavalo treba staviti u ondašnji geopolitički kontekst da bi se razumelo.

MONITOR: Prije nekoliko dana je Tajm objavio podatke iz istrage vođene u Njemačkoj o navodima još jednog DB plaćenika – Hrvata Vinka Sindičića, koji je njemačkim službama tvrdio da zna ko je ubio Ulofa Palmea. Iza svega, po Sindičiću, stoji nekadašnja savezna DB?
DRAGIŠIĆ: Što se tiče gospodina iz Zagreba, ogromna je verovatnoća da čovek ili ima bujnu maštu ili pokušava da dođe do novca ili publiciteta. Mislim da je veoma mala šansa da ima istine u onome što on navodi, da je drugačije Šveđane bi to veoma zainteresovalo.

MONITOR: Šta je s poltičkom pozadinom ubistva Zorana Đinđića?
DRAGIŠIĆ: Što se tiče političke pozadine ubistva Zorana Đinđića ona neće biti rešena dok se u Srbiji ne raskrsti sa režimom koji je ubio Đinđića.

MONITOR: Ovdje se u medijima poteže odgovornost Svetozara Marovića za štetu proisteklu iz ugovora sa izraelskim Imidžsetom o iznajmljivanju satelita. Srbija će morati da plati 25 miliona eura odštete Imidžsetu. Da li se može očekivati da se postavi pitanje odgovornosti Marovića pred sudom u Beogradu?
DRAGIŠIĆ: Kakvu štetu? Mi smo ovde obavešteni da smo u tom poslu sjajno prošli. Dobili smo izuzetno povoljno luftbalone. Naravno da niko neće odgovarati za taj sjajan posao, da je bilo ideje da neko odgovara ne bi ugovor stupio na snagu. Mi možemo da zaradimo ozbiljne sume novca od prodaje snimaka iz luftbalona, Amerikanci, Kinezi i druge velike sile već se utrkuju oko naših snimaka.

MONITOR: Da li je moguće da još uvijek imamo posla sa državnim tajnama iz Dolančevih 80-ih?
DRAGIŠIĆ: Naravno, još se mi nismo pomerili iz tog doba. Naše kvazipolitičke kvazielite još uvek razmišljaju u geopolitičkim kategorijama toga vremena, zato ovako i živimo. Građani Srbije su najsiromašniji u Evropi, a jaz između ,,normalnog sveta” i nas svakoga dana je sve veći. Naš politički sistem je toliko propao da više nije u stanju da proizvede ni jedno dobro rešenje, zbog toga su naši građani veoma ugroženi i nije čudo što su Srbi najveći pesimisti u Evropi.

MONITOR: Upravo smo saznali da Indipendent tvrdi da je Mirjana Marković stigla na Zapad, u Francusku. Ako je tako, može li se očekivati njeno hapšenje?
DRAGIŠIĆ: Mirjana Marković je koliko ja znam politički azilant u Rusiji. Baš me zanima da li je neko od naših geopolitičkih genija postavio to pitanje ruskim zvaničnicima.

MONITOR: Komentarisali ste u srpskim medijima samoubilački napad na jednom od moskovskih aerodroma. Kako se boriti sa teroristima koji žrtvuju vlastiti život?
DRAGIŠIĆ: Nikako. Često se čuje da treba otkloniti uzroke terorizma, što je velika glupost. Terorizam postoji od kada i ljudsko društvo i niko ga neće iskoreniti. Dok među ljudskim grupama postoje razmirice, dok postoje jaki i slabi, dok postoje sukobi interesa i osećaj nepravde, dakle dok postoje ljudi, postojaće i terorizam. Bezbednosnim merama se mogu sprečiti mnogi teroristički akti, ali se terorizam kao društvena i politička pojava nikada neće iskoreniti. Treba se pripremiti na permanentnu borbu sa terorizmom i naučiti da se živi sa njim, jer će u vremenima koja dolaze terorističkih akata biti sve više.

Balkan je najugoženiji dio Evrope

MONITOR: Da li su nemiri u regionu već ozbiljno upozorenje na opasnost po bezbjednost ovog dijela Evrope kojeg još potresaju posljedice ratova, zločina, organizovanog kriminala i velikog socijalnog raslojavanja, uz neprevaziđen nacionalizam?
DRAGIŠIĆ: Balkan je bio i biće bezbednosno najugroženiji deo Evrope. Veliko siromaštvo, nerešeni politički problemi, slabe države i veliki uticaj spoljnjih sila i organizovanog kriminala, čini zapaljivu smesu koja uvek dovodi do požara. Posebno se pribojavam ljudi koji govore kratkim rečenicama i imaju efikasno rešenje za svaki problem, ovo je njihovo vreme i oni neće propustiti priliku da još jednom izmanipulišu narod i povedu ga u novi ciklus katastrofa. Najveću opasnost u regionu predstavljaju nesposobne, primitivne i korumpirane kvazielite koje nominalno zauzimaju državne položaje, dok se stvarna moć nalazi u rukama stranih sila i organizovanog kriminala, što je često isto. Jedino rešenje je u velikim narodnim pokretima koji imaju snagu da oteraju ološ. Međutim, to nije dovoljno jer nakon toga treba stvarati snažne institucije bez kojih nema istinske modernizacije, a za to su potrebne istinske intelektualne elite koje na Balkanu ne postoje. Labave diktature, koje su glavni balkanski politički oblik, predugo traju i kvare mentalitet ljudi. Odlike istinske elite su pamet i hrabrost, kod onih koji imaju predispozicije da postanu elita pamet se sporadično i pojavi, ali hrabrosti nema ni u tragovima. Verujem jedino u narod i njegovu žilavost i samo odatle može doći neko nepredviđeno rešenje. Od onih koji za sebe veruju da su elita nikada ništa dobro nije došlo, pa se ne treba mnogo nadati ni u budućnosti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo