Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Promjene, makar i rizične

Objavljeno prije

na

Izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije, mnoge je iznenadio a neke i uznemirio. Šta se to u stvari dogodilo i ima li razloga za brigu, razgovarali smo sa dr Zoranom Stoiljkovićem, profesorom politikologije u Beogradu i Podgorici, aktivnim opozicionarem 90-ih u Srbiji i potpredsjednikom granskog sindikata Nezavisnost. MONITOR: Zašto je pobjeda Tomislava Nikolića u drugom krugu predsjedničkih izbora bila toliko iznenađenje?
STOILJKOVIĆ: Pobeda Tomislava Nikolića jeste u političkoj javnosti zadobila dimenzije političkog potresa. Na osnovu izbornih sondaža očekivalo se da će , čak i ubedljivije nego u njihova dva ranija izborna duela, izbore dobiti Tadić. Prostim zbrajanjem podrške glasača kandidata koji su ispali u prvom krugu izbora i pretpostavkom o disciplinovanosti biračkog tela, verovalo se da je , Tadićev koalicioni manevarski prostor daleko širi nego Nikolićev. No, kao da su se i Tadićevi politički partneri, ali i mašinerija njegove stranke uspavali o čemu rečito govori činjenica da je Tadić izgubio od Nikolića i u Beogradu i mestima u centralnoj Srbiji gde su na parlamentarnim izborima stranke prethodne vlasti izvojevale relativno glatku pobedu. Niska izlaznost i činjenica da ni Nikolić nije dobio podršku četvrtine svih birača govori da su građanke i građani Srbije izbore videli kao dilemu opredeljenja između, po svim ključnim parametrima, neuspešne vlasti i neubedljive opozicione alternative.

Najveći gubitnik postao je (nezasluženo ) Boris Tadić. Raspisivanjem prevremenih predsedničkih izbora i učešćem u kampanji spasao je svoju stranku kao ključnu stranku dosadašnje vlasti, od izbornog fijaska kao gotovo izvesnog kriznog evropskog scenarija. Na kraju, nezadovoljstvo građana i njihova želja da kazni vlast za svoj sve gori položaj, kao i rašireno uverenje da nikome ne treba da pripadne sva vlast lišilo ga je položaja predsednika Srbije.

MONITOR: Zašto je Tadićeva kampanja toliko insistirala, više nego u ranijim kampanjama za predsjednika, da je Nikolić na mjestu predsjednika opasnost za sve?

STOILJKOVIĆ: Iz Tadićevog izbornog štaba zaista su upućivane poruke da je Nikolić neubedljiv, nesiguran i sa stanovišta svoje programske profiliranosti i lične stabilnosti krajne neizvestan i za Srbiju rizičan izbor. Sugerisano je da je Tadić daleko kvalifikovaniji i za okruženje i svet prihvatljiviji sagovornik. Time je sleđen raniji obrazac da je svaki drugačiji izbor veoma opasan korak unazad za građanke i građane Srbije. Reakcija na to je bila neka vrsta ciničnog komentara da Tadić postaje Alfa i Omega svake odluke donesene u Srbiji i neka vrsta nekrunisanog vladara Srbije koji će pokrivati svaku nepodopštinu „ mangupa iz svojih redova „ i pored više puta najavljivanih obračuna sa korupcijom i u redovima svojih partijskih drugova. U međuvremenu, Nikolić i SNS su postali priznati deo proevropskog političkog mainstream-a i prihvatljiv izbor za EU i SAD. Stvorio se čak utisak da bi oni radije videli na čelnoj poziciji „savitljivijeg , novopečenog evropejca i zapadnjaka Nikolića, koji tu svoju poziciju tek treba da dokazuje.

MONITOR: Za sada, prije polaganja predsjedničke zakletve, znamo jedino to da Nikolić ostaje za EU integracije Srbije i da će otići na kongres Putinove Jedinstvene Rusije, dogovoren ranije?

STOILJKOVIĆ: Nikolićev interes je pre svega da stvori imidž pouzdanog i uticajnog lidera i prihvaćenog pregovarača i na istoku i na zapadu koji ume da više puta torpedovani brod Srbija privede u mirnu luku., odnosno da mu poveruju i oni koji ne veruju „nevernom Tomi”. Drugi njegov prioritet je da u Srbiji stvori utisak o većoj kooperativnosti i spremnosti na dijalog i dogovor sa neistomišljenicima, odnosno da, za razliku od svog prethodnika bude predsednik svih građana a ne tek predominantno šef svoje stranke. Kvalitetan, profesionalno nesporan tim saradnika bi u tom smislu bio jedan od ključnih dokaza da on u tom nastojanju može imati uspeha.

MONITOR: Stranke su izgleda spremne na sve kada se radi o sastavljanju nove vlade, a građani su prilično pasivni. Da li bi ih trebalo „probuditi” prije nego što to uradi neka biološka nužda?

STOILJKOVIĆ: Istraživanja javnog mnenja u Srbiji već nekoliko godina pokazuju gotovo potpuni raskid između onih koji se formalno po pozicijama koje zauzimaju smatraju elitom, i građana Srbije. Po istraživanju sa kraja prošle godine gotovo tri četvrtine anketiranih bi, kada bi postojao neki volšeban način, posmenjivalo i pozicione i opozicione političare, što se u znatnoj meri manifestovalo i u njihovom izbornom opredeljivanju i ponašanju.

Izborna i postizborna cenkanja i uslovljavanja samo ih utvrđuju u utisku o postojanju otuđene i za nevolje običnih ljudi suštinski nezainteresovane, svojim interesima zabavljene političke vrhuške.

No, izborna apstinencija i cinizam „ belih listića” samo su početni, ne naročito efikasni korak. Njemu treba da sledi čitava osmišljena strategija ograničavanja voluntarizma političkih struktura. Nju, pored ostalog, čine i građanske i zakonodavne inicijative, zahtevi za najširim složenim i mukotrpnim socijalnim dijalogom i dogovorom oko načina i cene izlaska iz krize, kao i širenje svesti o javnom interesu, odnosno štetnosti i razornim posledicama visokonaponske, sistemske korupcije. Krajnji efekat bi trebalo da bude građanski permanentni monitoring, odnosno ograničena i nadzirana vlast.

MONITOR: Mediji su, i po ocjenama OEBS-a, bili neanalitični tokom predizborne kampanje. To je, smatra OEBS, odmoglo građanima u vezi sa njihovim izbornim opredjeljenjima. Ako je prilično jasno koji su mediji bliski naprednjacima, znači li da je velika većina ostalih pod kontrolom DS i ljudi njoj bliskih?

STOILJKOVIĆ: Nezavidna pozicija medija i bespoštedna borba za očuvanje gledanosti i tiraža, odnosno njihova visoka zavisnost od političkih struktura i velikih oglašivača multiplikuje mogućnost svake dugotrajuće vlasti da dominantno utiče na njihovu uređivačku politiku. Primera radi, preko indirektnih davanja poput sredstava za vođenje medijskih promotivnih kampanja ministarstva i državnih agencija obezbeđen je nekritički i bezbojan stav mnogih medija prema strankama i liderima vlasti. O indirektnom vlasništvu nad njima i da ne govorimo. Ako su retki mediji bili otvoreno i vidljivo na strani opozicionih naprednjaka, onda su gotovo svi ostali bili pod dominantnim uticajem „spinovanja” iz izbornih štabova demokrata i njihovih isturenih odeljenja. Ostaje da verujemo da će ovakav izborni ishod uticati na povratak onome što zovemo kritičko, istraživačko novinarstvo i kompetentnost i odgovornost sopstvenoj savesti i kodeksu profesije.

MONITOR: Kakvu će vladu dobiti Srbija? Naprednjaci to ne komentarišu, a šuška se da Dačić pregovara i sa Nikolićem, dok DS ne može da se odluči za mandatara, a ima i onih koji su za odlazak DS-a u opoziciju?

STOILJKOVIĆ: Mislim da će Srbija do leta dobiti novu vladu. Surova postizborna realnost onemogućuje dugo cenkanje i uzajamno ucenjivanje. Ima sigurno onih među demokratama koji smatraju da bi odlazak sa vlasti (na nacionalnoj ravni ) bio blagotvoran po stranku i doneo demokratsko provetravanje. Uz očuvanu vlast, recimo u Vojvodini i Beogradu to i ne bi bio nepodnošljivi rizik. No, pragmatična većina vodećih kadrova sviknutih na vlast nije spremna da uđe u taj rizik.

Dačić bi izgleda dok god to može ostao veran dosadašnjim partnerima, ne zatvarajući do kraja druga vrata. Sve to u velikoj meri zavisi od toga da li će demokrate ponuditi za mandatara vlade predomišljenog Tadića ili nekog bar približno jakog kandidata. Naprednjaci mogu da čekaju dok im „njihov Toma” ne ponudi šansu da oni pokušaju da formiraju parlamentarnu većinu i vladu. Maske će relativno brzo pasti.

MONITOR: Tadić je posjetio patrijarha Irineja. Možda je, po običaju srpskih političara, išao po premijerski blagoslov?

STOILJKOVIĆ: Postala je neka vrsta manira, ili bolje rečeno, mantre da političari u dominantno verskoj, pravoslavnoj Srbiji idu po neku vrstu blagoslova od patrijarha. Ishod izbora, međutim, najbolje potvrđuje istraživački nalaz da građani, pre svih Srbi, istina, imaju poverenje u crkvu, ali je istovremeno vide daleko od dnevne politike.

Region – test

MONITOR: U večeri pobjede, Nikolić se osvrnuo i na susjedne zemlje, prije svih na Hrvatsku, BIH i Crnu Goru. Kako ocjenjujete te njegove poruke, posebno onu koja se ticala Crne Gore?

STOILJKOVIĆ:Odnosi u regionu, posebno budući odnosi sa Hrvatskom i BIH, gde se i sa najviše zebnje gledalo na njegov izbor, svakako će biti neka vrsta testa Nikolićeve sposobnosti da napusti dosadašnju prošlosti okrenutu polemičku, čak svađalačku retoriku i zameni je konstruktivnim pogledom u zajedničku, evropsku budućnost regiona. Kad je o Crnoj Gori reč, manfestovana spremnost da se razgovara sa svim relevantnim političkim sagovornicima kao da potvrđuje spremnost bar oficijelne Srbije da relaksira zategnute odnose sa Crnom Gorom i na taj način što se neće (direktno) mešati u njene unutrašnje političke prilike.

Kohabitacija

MONITOR: Kada se radi o eventualnoj kohabitaciji Nikolića sa DS-SPS vladom, hoće li on pristati na nastavak dosadašnje politike u vezi sa pitanjem Kosova?

STOILJKOVIĆ: U Srbiji se još najizvesnijom postizbornom kombinacijom smatra kohabitacija između Nikolića i prema njemu kritički nastrojene vlade i vlasti njegovih političkih oponenata predvođenih DS. Istovremeno se iz različitih izvora širi uverenje da bi ključni međunarodni partneri najradije u Srbiji želeli da na vlasti vide „veliku koaliciju” naprednjaka i demokrata, ojačanu „malom” koalicijom oko Dačićevih socijalista.

U tom okviru za očekivati je da će, posle početnih oklevanja i zahteva za preispitivanjem donetih odluka, Nikolić biti prinuđen da podrži nastavak međunarodno nadziranih i usmeravanih pregovora oko Kosova, jer Srbija praktično nema drugog izbora. Načelno posmatrano, obim njegovog uticaja prvenstveno zavisi od toga da li će se u budućoj vladi naći njegovi naprednjaci, što mu kao i prethodno u Tadićevom slučaju, širi manevarski prostor za intervencije, ili će njemu nenaklonjena vlada svesti njegov uticaj na ograničena ustavna ovlašćenja.

U slučaju da ne bude mnogo pitan, a treba se podsetiti da je bar normativno vlast u Srbiji u rukama (jakog i samostalnog ) premijera i vlade, moguće je da će se on i njegova stranka vratiti na (ublaženu ) raniju retoriku i pokušati da to politički kapitalizuju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države

 

MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?

VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.

MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?

VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.

MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“

VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize

 

MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?

ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.

Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.

MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?

ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.

MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?

ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?

ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.

MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu? 

ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.

Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.

MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?

ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.

MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?  

ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.

MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?

ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo