Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Promjene, makar i rizične

Objavljeno prije

na

zoran

Izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije, mnoge je iznenadio a neke i uznemirio. Šta se to u stvari dogodilo i ima li razloga za brigu, razgovarali smo sa dr Zoranom Stoiljkovićem, profesorom politikologije u Beogradu i Podgorici, aktivnim opozicionarem 90-ih u Srbiji i potpredsjednikom granskog sindikata Nezavisnost. MONITOR: Zašto je pobjeda Tomislava Nikolića u drugom krugu predsjedničkih izbora bila toliko iznenađenje?
STOILJKOVIĆ: Pobeda Tomislava Nikolića jeste u političkoj javnosti zadobila dimenzije političkog potresa. Na osnovu izbornih sondaža očekivalo se da će , čak i ubedljivije nego u njihova dva ranija izborna duela, izbore dobiti Tadić. Prostim zbrajanjem podrške glasača kandidata koji su ispali u prvom krugu izbora i pretpostavkom o disciplinovanosti biračkog tela, verovalo se da je , Tadićev koalicioni manevarski prostor daleko širi nego Nikolićev. No, kao da su se i Tadićevi politički partneri, ali i mašinerija njegove stranke uspavali o čemu rečito govori činjenica da je Tadić izgubio od Nikolića i u Beogradu i mestima u centralnoj Srbiji gde su na parlamentarnim izborima stranke prethodne vlasti izvojevale relativno glatku pobedu. Niska izlaznost i činjenica da ni Nikolić nije dobio podršku četvrtine svih birača govori da su građanke i građani Srbije izbore videli kao dilemu opredeljenja između, po svim ključnim parametrima, neuspešne vlasti i neubedljive opozicione alternative.

Najveći gubitnik postao je (nezasluženo ) Boris Tadić. Raspisivanjem prevremenih predsedničkih izbora i učešćem u kampanji spasao je svoju stranku kao ključnu stranku dosadašnje vlasti, od izbornog fijaska kao gotovo izvesnog kriznog evropskog scenarija. Na kraju, nezadovoljstvo građana i njihova želja da kazni vlast za svoj sve gori položaj, kao i rašireno uverenje da nikome ne treba da pripadne sva vlast lišilo ga je položaja predsednika Srbije.

MONITOR: Zašto je Tadićeva kampanja toliko insistirala, više nego u ranijim kampanjama za predsjednika, da je Nikolić na mjestu predsjednika opasnost za sve?

STOILJKOVIĆ: Iz Tadićevog izbornog štaba zaista su upućivane poruke da je Nikolić neubedljiv, nesiguran i sa stanovišta svoje programske profiliranosti i lične stabilnosti krajne neizvestan i za Srbiju rizičan izbor. Sugerisano je da je Tadić daleko kvalifikovaniji i za okruženje i svet prihvatljiviji sagovornik. Time je sleđen raniji obrazac da je svaki drugačiji izbor veoma opasan korak unazad za građanke i građane Srbije. Reakcija na to je bila neka vrsta ciničnog komentara da Tadić postaje Alfa i Omega svake odluke donesene u Srbiji i neka vrsta nekrunisanog vladara Srbije koji će pokrivati svaku nepodopštinu „ mangupa iz svojih redova „ i pored više puta najavljivanih obračuna sa korupcijom i u redovima svojih partijskih drugova. U međuvremenu, Nikolić i SNS su postali priznati deo proevropskog političkog mainstream-a i prihvatljiv izbor za EU i SAD. Stvorio se čak utisak da bi oni radije videli na čelnoj poziciji „savitljivijeg , novopečenog evropejca i zapadnjaka Nikolića, koji tu svoju poziciju tek treba da dokazuje.

MONITOR: Za sada, prije polaganja predsjedničke zakletve, znamo jedino to da Nikolić ostaje za EU integracije Srbije i da će otići na kongres Putinove Jedinstvene Rusije, dogovoren ranije?

STOILJKOVIĆ: Nikolićev interes je pre svega da stvori imidž pouzdanog i uticajnog lidera i prihvaćenog pregovarača i na istoku i na zapadu koji ume da više puta torpedovani brod Srbija privede u mirnu luku., odnosno da mu poveruju i oni koji ne veruju „nevernom Tomi”. Drugi njegov prioritet je da u Srbiji stvori utisak o većoj kooperativnosti i spremnosti na dijalog i dogovor sa neistomišljenicima, odnosno da, za razliku od svog prethodnika bude predsednik svih građana a ne tek predominantno šef svoje stranke. Kvalitetan, profesionalno nesporan tim saradnika bi u tom smislu bio jedan od ključnih dokaza da on u tom nastojanju može imati uspeha.

MONITOR: Stranke su izgleda spremne na sve kada se radi o sastavljanju nove vlade, a građani su prilično pasivni. Da li bi ih trebalo „probuditi” prije nego što to uradi neka biološka nužda?

STOILJKOVIĆ: Istraživanja javnog mnenja u Srbiji već nekoliko godina pokazuju gotovo potpuni raskid između onih koji se formalno po pozicijama koje zauzimaju smatraju elitom, i građana Srbije. Po istraživanju sa kraja prošle godine gotovo tri četvrtine anketiranih bi, kada bi postojao neki volšeban način, posmenjivalo i pozicione i opozicione političare, što se u znatnoj meri manifestovalo i u njihovom izbornom opredeljivanju i ponašanju.

Izborna i postizborna cenkanja i uslovljavanja samo ih utvrđuju u utisku o postojanju otuđene i za nevolje običnih ljudi suštinski nezainteresovane, svojim interesima zabavljene političke vrhuške.

No, izborna apstinencija i cinizam „ belih listića” samo su početni, ne naročito efikasni korak. Njemu treba da sledi čitava osmišljena strategija ograničavanja voluntarizma političkih struktura. Nju, pored ostalog, čine i građanske i zakonodavne inicijative, zahtevi za najširim složenim i mukotrpnim socijalnim dijalogom i dogovorom oko načina i cene izlaska iz krize, kao i širenje svesti o javnom interesu, odnosno štetnosti i razornim posledicama visokonaponske, sistemske korupcije. Krajnji efekat bi trebalo da bude građanski permanentni monitoring, odnosno ograničena i nadzirana vlast.

MONITOR: Mediji su, i po ocjenama OEBS-a, bili neanalitični tokom predizborne kampanje. To je, smatra OEBS, odmoglo građanima u vezi sa njihovim izbornim opredjeljenjima. Ako je prilično jasno koji su mediji bliski naprednjacima, znači li da je velika većina ostalih pod kontrolom DS i ljudi njoj bliskih?

STOILJKOVIĆ: Nezavidna pozicija medija i bespoštedna borba za očuvanje gledanosti i tiraža, odnosno njihova visoka zavisnost od političkih struktura i velikih oglašivača multiplikuje mogućnost svake dugotrajuće vlasti da dominantno utiče na njihovu uređivačku politiku. Primera radi, preko indirektnih davanja poput sredstava za vođenje medijskih promotivnih kampanja ministarstva i državnih agencija obezbeđen je nekritički i bezbojan stav mnogih medija prema strankama i liderima vlasti. O indirektnom vlasništvu nad njima i da ne govorimo. Ako su retki mediji bili otvoreno i vidljivo na strani opozicionih naprednjaka, onda su gotovo svi ostali bili pod dominantnim uticajem „spinovanja” iz izbornih štabova demokrata i njihovih isturenih odeljenja. Ostaje da verujemo da će ovakav izborni ishod uticati na povratak onome što zovemo kritičko, istraživačko novinarstvo i kompetentnost i odgovornost sopstvenoj savesti i kodeksu profesije.

MONITOR: Kakvu će vladu dobiti Srbija? Naprednjaci to ne komentarišu, a šuška se da Dačić pregovara i sa Nikolićem, dok DS ne može da se odluči za mandatara, a ima i onih koji su za odlazak DS-a u opoziciju?

STOILJKOVIĆ: Mislim da će Srbija do leta dobiti novu vladu. Surova postizborna realnost onemogućuje dugo cenkanje i uzajamno ucenjivanje. Ima sigurno onih među demokratama koji smatraju da bi odlazak sa vlasti (na nacionalnoj ravni ) bio blagotvoran po stranku i doneo demokratsko provetravanje. Uz očuvanu vlast, recimo u Vojvodini i Beogradu to i ne bi bio nepodnošljivi rizik. No, pragmatična većina vodećih kadrova sviknutih na vlast nije spremna da uđe u taj rizik.

Dačić bi izgleda dok god to može ostao veran dosadašnjim partnerima, ne zatvarajući do kraja druga vrata. Sve to u velikoj meri zavisi od toga da li će demokrate ponuditi za mandatara vlade predomišljenog Tadića ili nekog bar približno jakog kandidata. Naprednjaci mogu da čekaju dok im „njihov Toma” ne ponudi šansu da oni pokušaju da formiraju parlamentarnu većinu i vladu. Maske će relativno brzo pasti.

MONITOR: Tadić je posjetio patrijarha Irineja. Možda je, po običaju srpskih političara, išao po premijerski blagoslov?

STOILJKOVIĆ: Postala je neka vrsta manira, ili bolje rečeno, mantre da političari u dominantno verskoj, pravoslavnoj Srbiji idu po neku vrstu blagoslova od patrijarha. Ishod izbora, međutim, najbolje potvrđuje istraživački nalaz da građani, pre svih Srbi, istina, imaju poverenje u crkvu, ali je istovremeno vide daleko od dnevne politike.

Region – test

MONITOR: U večeri pobjede, Nikolić se osvrnuo i na susjedne zemlje, prije svih na Hrvatsku, BIH i Crnu Goru. Kako ocjenjujete te njegove poruke, posebno onu koja se ticala Crne Gore?

STOILJKOVIĆ:Odnosi u regionu, posebno budući odnosi sa Hrvatskom i BIH, gde se i sa najviše zebnje gledalo na njegov izbor, svakako će biti neka vrsta testa Nikolićeve sposobnosti da napusti dosadašnju prošlosti okrenutu polemičku, čak svađalačku retoriku i zameni je konstruktivnim pogledom u zajedničku, evropsku budućnost regiona. Kad je o Crnoj Gori reč, manfestovana spremnost da se razgovara sa svim relevantnim političkim sagovornicima kao da potvrđuje spremnost bar oficijelne Srbije da relaksira zategnute odnose sa Crnom Gorom i na taj način što se neće (direktno) mešati u njene unutrašnje političke prilike.

Kohabitacija

MONITOR: Kada se radi o eventualnoj kohabitaciji Nikolića sa DS-SPS vladom, hoće li on pristati na nastavak dosadašnje politike u vezi sa pitanjem Kosova?

STOILJKOVIĆ: U Srbiji se još najizvesnijom postizbornom kombinacijom smatra kohabitacija između Nikolića i prema njemu kritički nastrojene vlade i vlasti njegovih političkih oponenata predvođenih DS. Istovremeno se iz različitih izvora širi uverenje da bi ključni međunarodni partneri najradije u Srbiji želeli da na vlasti vide „veliku koaliciju” naprednjaka i demokrata, ojačanu „malom” koalicijom oko Dačićevih socijalista.

U tom okviru za očekivati je da će, posle početnih oklevanja i zahteva za preispitivanjem donetih odluka, Nikolić biti prinuđen da podrži nastavak međunarodno nadziranih i usmeravanih pregovora oko Kosova, jer Srbija praktično nema drugog izbora. Načelno posmatrano, obim njegovog uticaja prvenstveno zavisi od toga da li će se u budućoj vladi naći njegovi naprednjaci, što mu kao i prethodno u Tadićevom slučaju, širi manevarski prostor za intervencije, ili će njemu nenaklonjena vlada svesti njegov uticaj na ograničena ustavna ovlašćenja.

U slučaju da ne bude mnogo pitan, a treba se podsetiti da je bar normativno vlast u Srbiji u rukama (jakog i samostalnog ) premijera i vlade, moguće je da će se on i njegova stranka vratiti na (ublaženu ) raniju retoriku i pokušati da to politički kapitalizuju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo