Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Promjene, makar i rizične

Objavljeno prije

na

Izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije, mnoge je iznenadio a neke i uznemirio. Šta se to u stvari dogodilo i ima li razloga za brigu, razgovarali smo sa dr Zoranom Stoiljkovićem, profesorom politikologije u Beogradu i Podgorici, aktivnim opozicionarem 90-ih u Srbiji i potpredsjednikom granskog sindikata Nezavisnost. MONITOR: Zašto je pobjeda Tomislava Nikolića u drugom krugu predsjedničkih izbora bila toliko iznenađenje?
STOILJKOVIĆ: Pobeda Tomislava Nikolića jeste u političkoj javnosti zadobila dimenzije političkog potresa. Na osnovu izbornih sondaža očekivalo se da će , čak i ubedljivije nego u njihova dva ranija izborna duela, izbore dobiti Tadić. Prostim zbrajanjem podrške glasača kandidata koji su ispali u prvom krugu izbora i pretpostavkom o disciplinovanosti biračkog tela, verovalo se da je , Tadićev koalicioni manevarski prostor daleko širi nego Nikolićev. No, kao da su se i Tadićevi politički partneri, ali i mašinerija njegove stranke uspavali o čemu rečito govori činjenica da je Tadić izgubio od Nikolića i u Beogradu i mestima u centralnoj Srbiji gde su na parlamentarnim izborima stranke prethodne vlasti izvojevale relativno glatku pobedu. Niska izlaznost i činjenica da ni Nikolić nije dobio podršku četvrtine svih birača govori da su građanke i građani Srbije izbore videli kao dilemu opredeljenja između, po svim ključnim parametrima, neuspešne vlasti i neubedljive opozicione alternative.

Najveći gubitnik postao je (nezasluženo ) Boris Tadić. Raspisivanjem prevremenih predsedničkih izbora i učešćem u kampanji spasao je svoju stranku kao ključnu stranku dosadašnje vlasti, od izbornog fijaska kao gotovo izvesnog kriznog evropskog scenarija. Na kraju, nezadovoljstvo građana i njihova želja da kazni vlast za svoj sve gori položaj, kao i rašireno uverenje da nikome ne treba da pripadne sva vlast lišilo ga je položaja predsednika Srbije.

MONITOR: Zašto je Tadićeva kampanja toliko insistirala, više nego u ranijim kampanjama za predsjednika, da je Nikolić na mjestu predsjednika opasnost za sve?

STOILJKOVIĆ: Iz Tadićevog izbornog štaba zaista su upućivane poruke da je Nikolić neubedljiv, nesiguran i sa stanovišta svoje programske profiliranosti i lične stabilnosti krajne neizvestan i za Srbiju rizičan izbor. Sugerisano je da je Tadić daleko kvalifikovaniji i za okruženje i svet prihvatljiviji sagovornik. Time je sleđen raniji obrazac da je svaki drugačiji izbor veoma opasan korak unazad za građanke i građane Srbije. Reakcija na to je bila neka vrsta ciničnog komentara da Tadić postaje Alfa i Omega svake odluke donesene u Srbiji i neka vrsta nekrunisanog vladara Srbije koji će pokrivati svaku nepodopštinu „ mangupa iz svojih redova „ i pored više puta najavljivanih obračuna sa korupcijom i u redovima svojih partijskih drugova. U međuvremenu, Nikolić i SNS su postali priznati deo proevropskog političkog mainstream-a i prihvatljiv izbor za EU i SAD. Stvorio se čak utisak da bi oni radije videli na čelnoj poziciji „savitljivijeg , novopečenog evropejca i zapadnjaka Nikolića, koji tu svoju poziciju tek treba da dokazuje.

MONITOR: Za sada, prije polaganja predsjedničke zakletve, znamo jedino to da Nikolić ostaje za EU integracije Srbije i da će otići na kongres Putinove Jedinstvene Rusije, dogovoren ranije?

STOILJKOVIĆ: Nikolićev interes je pre svega da stvori imidž pouzdanog i uticajnog lidera i prihvaćenog pregovarača i na istoku i na zapadu koji ume da više puta torpedovani brod Srbija privede u mirnu luku., odnosno da mu poveruju i oni koji ne veruju „nevernom Tomi”. Drugi njegov prioritet je da u Srbiji stvori utisak o većoj kooperativnosti i spremnosti na dijalog i dogovor sa neistomišljenicima, odnosno da, za razliku od svog prethodnika bude predsednik svih građana a ne tek predominantno šef svoje stranke. Kvalitetan, profesionalno nesporan tim saradnika bi u tom smislu bio jedan od ključnih dokaza da on u tom nastojanju može imati uspeha.

MONITOR: Stranke su izgleda spremne na sve kada se radi o sastavljanju nove vlade, a građani su prilično pasivni. Da li bi ih trebalo „probuditi” prije nego što to uradi neka biološka nužda?

STOILJKOVIĆ: Istraživanja javnog mnenja u Srbiji već nekoliko godina pokazuju gotovo potpuni raskid između onih koji se formalno po pozicijama koje zauzimaju smatraju elitom, i građana Srbije. Po istraživanju sa kraja prošle godine gotovo tri četvrtine anketiranih bi, kada bi postojao neki volšeban način, posmenjivalo i pozicione i opozicione političare, što se u znatnoj meri manifestovalo i u njihovom izbornom opredeljivanju i ponašanju.

Izborna i postizborna cenkanja i uslovljavanja samo ih utvrđuju u utisku o postojanju otuđene i za nevolje običnih ljudi suštinski nezainteresovane, svojim interesima zabavljene političke vrhuške.

No, izborna apstinencija i cinizam „ belih listića” samo su početni, ne naročito efikasni korak. Njemu treba da sledi čitava osmišljena strategija ograničavanja voluntarizma političkih struktura. Nju, pored ostalog, čine i građanske i zakonodavne inicijative, zahtevi za najširim složenim i mukotrpnim socijalnim dijalogom i dogovorom oko načina i cene izlaska iz krize, kao i širenje svesti o javnom interesu, odnosno štetnosti i razornim posledicama visokonaponske, sistemske korupcije. Krajnji efekat bi trebalo da bude građanski permanentni monitoring, odnosno ograničena i nadzirana vlast.

MONITOR: Mediji su, i po ocjenama OEBS-a, bili neanalitični tokom predizborne kampanje. To je, smatra OEBS, odmoglo građanima u vezi sa njihovim izbornim opredjeljenjima. Ako je prilično jasno koji su mediji bliski naprednjacima, znači li da je velika većina ostalih pod kontrolom DS i ljudi njoj bliskih?

STOILJKOVIĆ: Nezavidna pozicija medija i bespoštedna borba za očuvanje gledanosti i tiraža, odnosno njihova visoka zavisnost od političkih struktura i velikih oglašivača multiplikuje mogućnost svake dugotrajuće vlasti da dominantno utiče na njihovu uređivačku politiku. Primera radi, preko indirektnih davanja poput sredstava za vođenje medijskih promotivnih kampanja ministarstva i državnih agencija obezbeđen je nekritički i bezbojan stav mnogih medija prema strankama i liderima vlasti. O indirektnom vlasništvu nad njima i da ne govorimo. Ako su retki mediji bili otvoreno i vidljivo na strani opozicionih naprednjaka, onda su gotovo svi ostali bili pod dominantnim uticajem „spinovanja” iz izbornih štabova demokrata i njihovih isturenih odeljenja. Ostaje da verujemo da će ovakav izborni ishod uticati na povratak onome što zovemo kritičko, istraživačko novinarstvo i kompetentnost i odgovornost sopstvenoj savesti i kodeksu profesije.

MONITOR: Kakvu će vladu dobiti Srbija? Naprednjaci to ne komentarišu, a šuška se da Dačić pregovara i sa Nikolićem, dok DS ne može da se odluči za mandatara, a ima i onih koji su za odlazak DS-a u opoziciju?

STOILJKOVIĆ: Mislim da će Srbija do leta dobiti novu vladu. Surova postizborna realnost onemogućuje dugo cenkanje i uzajamno ucenjivanje. Ima sigurno onih među demokratama koji smatraju da bi odlazak sa vlasti (na nacionalnoj ravni ) bio blagotvoran po stranku i doneo demokratsko provetravanje. Uz očuvanu vlast, recimo u Vojvodini i Beogradu to i ne bi bio nepodnošljivi rizik. No, pragmatična većina vodećih kadrova sviknutih na vlast nije spremna da uđe u taj rizik.

Dačić bi izgleda dok god to može ostao veran dosadašnjim partnerima, ne zatvarajući do kraja druga vrata. Sve to u velikoj meri zavisi od toga da li će demokrate ponuditi za mandatara vlade predomišljenog Tadića ili nekog bar približno jakog kandidata. Naprednjaci mogu da čekaju dok im „njihov Toma” ne ponudi šansu da oni pokušaju da formiraju parlamentarnu većinu i vladu. Maske će relativno brzo pasti.

MONITOR: Tadić je posjetio patrijarha Irineja. Možda je, po običaju srpskih političara, išao po premijerski blagoslov?

STOILJKOVIĆ: Postala je neka vrsta manira, ili bolje rečeno, mantre da političari u dominantno verskoj, pravoslavnoj Srbiji idu po neku vrstu blagoslova od patrijarha. Ishod izbora, međutim, najbolje potvrđuje istraživački nalaz da građani, pre svih Srbi, istina, imaju poverenje u crkvu, ali je istovremeno vide daleko od dnevne politike.

Region – test

MONITOR: U večeri pobjede, Nikolić se osvrnuo i na susjedne zemlje, prije svih na Hrvatsku, BIH i Crnu Goru. Kako ocjenjujete te njegove poruke, posebno onu koja se ticala Crne Gore?

STOILJKOVIĆ:Odnosi u regionu, posebno budući odnosi sa Hrvatskom i BIH, gde se i sa najviše zebnje gledalo na njegov izbor, svakako će biti neka vrsta testa Nikolićeve sposobnosti da napusti dosadašnju prošlosti okrenutu polemičku, čak svađalačku retoriku i zameni je konstruktivnim pogledom u zajedničku, evropsku budućnost regiona. Kad je o Crnoj Gori reč, manfestovana spremnost da se razgovara sa svim relevantnim političkim sagovornicima kao da potvrđuje spremnost bar oficijelne Srbije da relaksira zategnute odnose sa Crnom Gorom i na taj način što se neće (direktno) mešati u njene unutrašnje političke prilike.

Kohabitacija

MONITOR: Kada se radi o eventualnoj kohabitaciji Nikolića sa DS-SPS vladom, hoće li on pristati na nastavak dosadašnje politike u vezi sa pitanjem Kosova?

STOILJKOVIĆ: U Srbiji se još najizvesnijom postizbornom kombinacijom smatra kohabitacija između Nikolića i prema njemu kritički nastrojene vlade i vlasti njegovih političkih oponenata predvođenih DS. Istovremeno se iz različitih izvora širi uverenje da bi ključni međunarodni partneri najradije u Srbiji želeli da na vlasti vide „veliku koaliciju” naprednjaka i demokrata, ojačanu „malom” koalicijom oko Dačićevih socijalista.

U tom okviru za očekivati je da će, posle početnih oklevanja i zahteva za preispitivanjem donetih odluka, Nikolić biti prinuđen da podrži nastavak međunarodno nadziranih i usmeravanih pregovora oko Kosova, jer Srbija praktično nema drugog izbora. Načelno posmatrano, obim njegovog uticaja prvenstveno zavisi od toga da li će se u budućoj vladi naći njegovi naprednjaci, što mu kao i prethodno u Tadićevom slučaju, širi manevarski prostor za intervencije, ili će njemu nenaklonjena vlada svesti njegov uticaj na ograničena ustavna ovlašćenja.

U slučaju da ne bude mnogo pitan, a treba se podsetiti da je bar normativno vlast u Srbiji u rukama (jakog i samostalnog ) premijera i vlade, moguće je da će se on i njegova stranka vratiti na (ublaženu ) raniju retoriku i pokušati da to politički kapitalizuju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo