Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Svjedok mnogih nepodopština

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vojislav Šešelj danas je u Srbiji slobodan da javno nastupa. Kako ocjenjujete ono što je po povratku pokazao kao svoju političku aktivnost? Pored stare retorike, on predlaže i aktivnosti na izazivanju vanrednih izbora za Skupstinu Vojvodine?
STOILJKOVIĆ: Vojislav Šešelj kao da na kraju deli sudbinu (privremenih) povratnika s kojima na znaju šta će ni oni koji su ga kao vratili, ni oni kojima je vraćen. Čini se da se radi o farsičnom reprintu priče o Kraljević Marku koji se našao po drugi put među Srbima. Sve se promenilo samo je on ostao nepromenjen i neprilagođeno isti. Sledi ga sve manja i raštrkanija grupa sledbenika. Svi mi ostali moćemo da imamo jedino razumevanje neveselu sudbinu njegovog robijanja u jednom izuzetno spornom sudskom procesu i brigu za narušeno zdravlje čoveka.

MONITOR: Može li povratak Šešelja da ima i neki pozitivan efekat, makar samo intrigantski i kao nekakav katalizator, na učmaloj političkoj sceni u Srbiji? I da li bi u tome bilo više koristi ili štete za demokratiju i politički život u Srbiji?
STOILJKOVIĆ: Šešelj sa svojom živopisnom političkom pojavom, cinizmom i britkim jezikom i pameću, ostaje neugodan politički takmac i svedok brojnih političkih (ne)punoletstava i nepodopština na ovim prostorima.

Čini se da je njegovov potencijalni doprinos najveći u zoni sprečavanja razvoja sveprisutne kulture prećutkivanja i zaborava, odnosno kulture naknadnog političkog učitavanja i pameti. U tom pogledu beogradska čaršija dobro je procenila da je na političkoj kladionici ključna dilema koliko štete on može da nanese Vučiću, Nikoliću i naprednjacima.

MONITOR: Kako vi kao sindikalni lider vidite reakcije pojedinih esnafa na zakonske mjere koje predlaže Vlada a sprovodi skupštinska većina? Advokati su najuporniji, ali ni prosvjetni radnici pa ni ljekari ne žele da budu tretirani kao obični Vladini službenici? Ipak ,vidimo da je sve to pomalo daleko od onog što se ovih dana dešava u Belgiji , na primjer?
STOILJKOVIĆ: Danas su, ne samo u Srbiji, zaposleni i sindikati suočeni s krizom i nezaposlenošću, na kolenima. Znake otpora i života daju tek oni koji nisu još pootpuštani a istovremeno se bez njihovih usluga ne može – slobodne profesije poput advokata ili policajci, nastavnici i učitelji koji mogu, bar da probaju, da blokiraju sistem.

Svi ostali dišu na škrge i žive u strahu od gubitka posla. Oni su gubitnici tranzicije, dodatno zamajavani medijima i mleveni u kolektivnu masu koja se lako oblikuje. Očajni su, gnevni i žele da vide vođu koji će im omogućiti da žive bolje, ili koji će se barem osvetiti onima zbog kojih oni žive loše.

U svakom slučaju, kao i svaki zatvoreni poredak, koji se bazira na harizmi jednog i/ili frustraciji mnogih to nije osnova na kojoj se može graditi stabilan i demokratski poredak. Pride još i ekonomski efikasan.

U tom okviru uspon Aleksandra Vučića, dakle, pre je simptom društvene krize i pogoršavanja stvari koje su već ionako stajale vrlo loše, kao i stalnog ponavljanja iste neoliberalne matrice, samo uvek sa novim ubedljivijim i poštenijim nosiocem. Ključna dilema je, međutim, da li populizmom mogu da se konstituišu tržišna ekonomija, solidarno društvo i građanske vrednosti, čak i ako je to ,,populizam u svrhu reformi”. I populistička demokratija je tek protodemokratija. Tek u trenutku ,,podruštvljavanja demokratije” i radničkog i građanskog punoletstva lideri se prinudno odriču populizma, a narod konačno postaje građanski demos.

MONITOR: Kako da građani Srbije gledaju na nešto što javnom mnjenju može izgledati kao sukob Agencije za borbu protiv korupcije i ministra pravde Selakovića? Koliko to ugrožava ulogu jedne važne nezavisne državne institucije?
STOILJKOVIĆ: Dozvolite da prvo priznam da sam tek radeći u Odboru Agencije za borbu protiv korupcije shvatio razmere raširene korupcije. I to endemske i ,,visokonaponske” političke korupcije, inače donekle razumljive u uslovima raširene strategije preživljavanja i svesti da je sve na prodaju – principi, karijere, diplome, prijateljstva. U traganju za korenima i razlozima takvog stanja moje je uverenje da treba ozbiljno posegnuti za studijem anatomije društva, posebno za studijem političke kulture novokomponovane elite.

Ako već zaista ne mogu da prihvatim i tolerišem praksu čiji je “slučaj Agencija – Selaković”, samo jedna od ilustracija, i to od onih benignijih, sasvim mi je na drugoj strani shvatljiva praksa i manir da se pod svoje uzme ,,nezavisna” institucija. I pozicija i opozicija pokušavaju, svaka na svoj način, da politički tutorišu i disciplinuju nezavisna tela i tako prošire zonu svoje kontrole. Rezultat su neretko invalidne institucije bez dovoljnog autoriteta i ovlašćenja za koje onda, kada za njih izgubite interes, možete da širite uverenje da nam i nisu trebale nego ih tolerišemo zbog onih sa Zapada.

U osnovi ove logike je doživljaj funkcije kao pozicije sa koje se manifestuje moć suverenog odlučivanja neograničena nekakvim dijalogom i argumentovanjem s nezavisnim telima i javnošću. Što sam uopšte vlast ako me stalno nešto kontrolišu i nadziru?

Nezavisnost institucija u velikoj meri zavisi od autonomije, integriteta, pa i kuraži onih koji u njima rade. Ako ih nemaju onda ono ,,nezavistan” u nazivu nije ništa više od pogrešno nalepljene etikete.

Dugoročno gledano ,,prirodni ambijent” i najširi okvir za suzbijanje korupcije postoji ako je raširena svest o njenim razornim efektima, jasna i delatna politička volja, odgovarajući normativno-institucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključiv monitoring i evaluaciju od nezavisnih tela. Naravno, u osnovi i pozadini uvek je evolucija od (pritvornog) podanika i/ili bahatog primitivca ka samoosvešćenom građaninu uspravnog hoda.

Šanse za redukovanje korupcije i iskazivanje političke volje rastu naravno sa pojačavanjem ,,prijateljskog stiska” EU, koja je za sve zemlje u našem regionu poželjna politička destinacija.

No, politika uslovljavanja EU na ovom prostoru biće efikasna samo ukoliko je ponuda za članstvo izvesna i ako troškovi usaglašavanja sa zahtevima EU nisu previsoki za vladajuću političku elitu. U tom slučaju, postjugoslovenske političke elite imaju interes da iskoriste mogućnosti koje proizilaze iz članstva u EU kao i da preduprede visoke troškove nepridruživanja. One će nastojati da spreče koruptivne aktivnosti u zamenu za maksimiziranje benefita.

MONITOR: Kako danas u Srbiji stoje stvari s imperativom za autonomijom univerziteta? A kako s imperativom za nezavisnošću medija? Možemo li doživjeti nešto slično 1998, samo ,,u okvirima evropskih procedura”?
STOILJKOVIĆ: Rekoh već da su na delu farsične reprize u kojima su ponovljenim mehanizmima dominacije dodate metode (samo)urušavanja, degradacije i estradizacije novopečenih – ,,instant” profesora i novinara za jedan mandat ili nešto dužu izbornu sezonu.

Jedna od oprobanih tehnika vladanja populista, aktuelno u primeni Aleksandra Vučića, i jeste je da neprestano proizvodi atmosferu vanredne situacije, hraneći strasti donjih društvenih slojeva (koji su i njihova glavna politička baza) najavama hapšenja i političkim i estradnim skandalima. Zato (zlo)upotreba medija, naročito tabloida, nije nešto sporedno, već jedan od nosećih stubova uspostavljanja Vučićeve moći. Ovo nije originalni Vučićev patent – totalna kontrola nad medijima praksa je koja je uspostavljena još za vreme Miloševića i Borisa Tadića, upravljanjem medijskim budžetima i ekonomskim uticajem na medije preko firmi svojih stranačkih prijatelja. Vučić je samo preuzeo i usavršio taj mehanizam.

Složio bih se sa kolegom Đorđem Vukadinovićem da Vučićevu dosadašnju vladavinu karakteriše i korišćenje stare formule ,,zavadi pa vladaj”, odnosno razjedinjavanja opozicije, nuđenjem svakom partijskom lideru deo kolača vlasti ako okrenu leđa onom drugom u opoziciji. Naravno, primena tog mehanizna nije ograničena samo na politiku, već se širi i na polje privrede, civilnog drštva ili medija i Univerziteta. Tako se obeshrabruje i preventivno sprečava obrazovanje koliko–toliko respektabilnog opozicionog bloka.

Iza svih ovih vladavinskih metoda i tehnika stoji odnos Vučića kao lidera i birača. Koja je to hemija koja ih spaja? Odgovor na to možda ponovo leži u kulturološkoj matrici građana Srbije. Sklonost k autoritarnosti, populizmu, direktnim kontaktom s vođom koji razume i deli njihove probleme, koji se bori na ispravljanju nepravdi velikog sveta, pljačkaške privatizacije, bogaćenja uvek aktuelnih tajkuna….

Vučić je kod osiromašenih slojeva probudio nadu u to da će ,,lopovi platiti” za sva svoja nedela, i to kako hapšenjem tako i javnim izlaganjem u medijima. Neće to, naravno, moći da bude dovoljno za sve birače, ostale treba demoralisati, zaplašiti, podeliti i na različite načine demotivisati da se na biralištu pojave.

Ni takmac ni prijetnja

MONITOR: Hrvatska pokušava da skrene pažnju EU i UN na Šešeljevu retoriku o Velikoj Srbiji. Reagovao je i predsjednik ICTY, Teodor Meron, na tu uzbunu u međunarodnim okvirima. Kako vi gledate na ovu situaciju?
STOILJKOVIĆ: Želim da verujem da niko politički ozbiljan u regionu ne misli da mu je Šešelj ozbiljan politički takmac i pretnja, niti da, na drugoj strani, može da bude koristan saveznik u propagandnoj političkoj retorici usmerenoj na političke konkurentne. Sve drugo ostaje u zoni preventivnih reakcija, opipavanja političkog pulsa i političkog marketinga.

Istorija i farsa

MONITOR: Po onome što se događa i na Vašem fakultetu, postoje li težnje da se iskoristi sadašnja sigurna pozicija vlasti, da dođe i do promjena na državnim fakultetima, i po cijenu upotrebe nasilja i drugih neakademskih metoda?
STOILJKOVIĆ: Vaše pitanje o urušavanju demokratske autonomije Univerziteta ali i medija – pod nacionalnim ili ,,evrokompatibilnim” zastavama svejedno, i to od gotovo istih izvođača, neodoljivo me podsjeća na Marksovu sintagmu da se istorija ponavlja. Istina, premijerno kao realna, autentična tragedija a onda u reprizama kao farsa. Nakon 2000. beskrajnim relativizacijama, komercijalizacijama i netransparentnim privatizacijama postupno su demontirane i obesmišljavane autonomne medijske kuće i fakulteti na kojima se još uvek nešto uči a ne samo ,,stiču” ili kupuju diplome. Posledično, sada priča o autonomiji i zahtevi koji se, od recimo studenata, postavljaju jedva da liče na nekadašnji narativ i energiju. Logika obesmišljavanja, uprosečavanja i proizvodnje simulakruma tako je draga svakoj populističkoj vlasti. Danas je ona zadobila formu demokratizacije i do neke mere banalizacije upotrebe nasilja, koje time nije ništa manje nasilje. Nagradno pitanje je: koliko malo treba da platim da bih nekog oblatio u (tabloidnim ) medijima ili pak organizovao da ga pretuku?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo