Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Svjedok mnogih nepodopština

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vojislav Šešelj danas je u Srbiji slobodan da javno nastupa. Kako ocjenjujete ono što je po povratku pokazao kao svoju političku aktivnost? Pored stare retorike, on predlaže i aktivnosti na izazivanju vanrednih izbora za Skupstinu Vojvodine?
STOILJKOVIĆ: Vojislav Šešelj kao da na kraju deli sudbinu (privremenih) povratnika s kojima na znaju šta će ni oni koji su ga kao vratili, ni oni kojima je vraćen. Čini se da se radi o farsičnom reprintu priče o Kraljević Marku koji se našao po drugi put među Srbima. Sve se promenilo samo je on ostao nepromenjen i neprilagođeno isti. Sledi ga sve manja i raštrkanija grupa sledbenika. Svi mi ostali moćemo da imamo jedino razumevanje neveselu sudbinu njegovog robijanja u jednom izuzetno spornom sudskom procesu i brigu za narušeno zdravlje čoveka.

MONITOR: Može li povratak Šešelja da ima i neki pozitivan efekat, makar samo intrigantski i kao nekakav katalizator, na učmaloj političkoj sceni u Srbiji? I da li bi u tome bilo više koristi ili štete za demokratiju i politički život u Srbiji?
STOILJKOVIĆ: Šešelj sa svojom živopisnom političkom pojavom, cinizmom i britkim jezikom i pameću, ostaje neugodan politički takmac i svedok brojnih političkih (ne)punoletstava i nepodopština na ovim prostorima.

Čini se da je njegovov potencijalni doprinos najveći u zoni sprečavanja razvoja sveprisutne kulture prećutkivanja i zaborava, odnosno kulture naknadnog političkog učitavanja i pameti. U tom pogledu beogradska čaršija dobro je procenila da je na političkoj kladionici ključna dilema koliko štete on može da nanese Vučiću, Nikoliću i naprednjacima.

MONITOR: Kako vi kao sindikalni lider vidite reakcije pojedinih esnafa na zakonske mjere koje predlaže Vlada a sprovodi skupštinska većina? Advokati su najuporniji, ali ni prosvjetni radnici pa ni ljekari ne žele da budu tretirani kao obični Vladini službenici? Ipak ,vidimo da je sve to pomalo daleko od onog što se ovih dana dešava u Belgiji , na primjer?
STOILJKOVIĆ: Danas su, ne samo u Srbiji, zaposleni i sindikati suočeni s krizom i nezaposlenošću, na kolenima. Znake otpora i života daju tek oni koji nisu još pootpuštani a istovremeno se bez njihovih usluga ne može – slobodne profesije poput advokata ili policajci, nastavnici i učitelji koji mogu, bar da probaju, da blokiraju sistem.

Svi ostali dišu na škrge i žive u strahu od gubitka posla. Oni su gubitnici tranzicije, dodatno zamajavani medijima i mleveni u kolektivnu masu koja se lako oblikuje. Očajni su, gnevni i žele da vide vođu koji će im omogućiti da žive bolje, ili koji će se barem osvetiti onima zbog kojih oni žive loše.

U svakom slučaju, kao i svaki zatvoreni poredak, koji se bazira na harizmi jednog i/ili frustraciji mnogih to nije osnova na kojoj se može graditi stabilan i demokratski poredak. Pride još i ekonomski efikasan.

U tom okviru uspon Aleksandra Vučića, dakle, pre je simptom društvene krize i pogoršavanja stvari koje su već ionako stajale vrlo loše, kao i stalnog ponavljanja iste neoliberalne matrice, samo uvek sa novim ubedljivijim i poštenijim nosiocem. Ključna dilema je, međutim, da li populizmom mogu da se konstituišu tržišna ekonomija, solidarno društvo i građanske vrednosti, čak i ako je to ,,populizam u svrhu reformi”. I populistička demokratija je tek protodemokratija. Tek u trenutku ,,podruštvljavanja demokratije” i radničkog i građanskog punoletstva lideri se prinudno odriču populizma, a narod konačno postaje građanski demos.

MONITOR: Kako da građani Srbije gledaju na nešto što javnom mnjenju može izgledati kao sukob Agencije za borbu protiv korupcije i ministra pravde Selakovića? Koliko to ugrožava ulogu jedne važne nezavisne državne institucije?
STOILJKOVIĆ: Dozvolite da prvo priznam da sam tek radeći u Odboru Agencije za borbu protiv korupcije shvatio razmere raširene korupcije. I to endemske i ,,visokonaponske” političke korupcije, inače donekle razumljive u uslovima raširene strategije preživljavanja i svesti da je sve na prodaju – principi, karijere, diplome, prijateljstva. U traganju za korenima i razlozima takvog stanja moje je uverenje da treba ozbiljno posegnuti za studijem anatomije društva, posebno za studijem političke kulture novokomponovane elite.

Ako već zaista ne mogu da prihvatim i tolerišem praksu čiji je “slučaj Agencija – Selaković”, samo jedna od ilustracija, i to od onih benignijih, sasvim mi je na drugoj strani shvatljiva praksa i manir da se pod svoje uzme ,,nezavisna” institucija. I pozicija i opozicija pokušavaju, svaka na svoj način, da politički tutorišu i disciplinuju nezavisna tela i tako prošire zonu svoje kontrole. Rezultat su neretko invalidne institucije bez dovoljnog autoriteta i ovlašćenja za koje onda, kada za njih izgubite interes, možete da širite uverenje da nam i nisu trebale nego ih tolerišemo zbog onih sa Zapada.

U osnovi ove logike je doživljaj funkcije kao pozicije sa koje se manifestuje moć suverenog odlučivanja neograničena nekakvim dijalogom i argumentovanjem s nezavisnim telima i javnošću. Što sam uopšte vlast ako me stalno nešto kontrolišu i nadziru?

Nezavisnost institucija u velikoj meri zavisi od autonomije, integriteta, pa i kuraži onih koji u njima rade. Ako ih nemaju onda ono ,,nezavistan” u nazivu nije ništa više od pogrešno nalepljene etikete.

Dugoročno gledano ,,prirodni ambijent” i najširi okvir za suzbijanje korupcije postoji ako je raširena svest o njenim razornim efektima, jasna i delatna politička volja, odgovarajući normativno-institucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključiv monitoring i evaluaciju od nezavisnih tela. Naravno, u osnovi i pozadini uvek je evolucija od (pritvornog) podanika i/ili bahatog primitivca ka samoosvešćenom građaninu uspravnog hoda.

Šanse za redukovanje korupcije i iskazivanje političke volje rastu naravno sa pojačavanjem ,,prijateljskog stiska” EU, koja je za sve zemlje u našem regionu poželjna politička destinacija.

No, politika uslovljavanja EU na ovom prostoru biće efikasna samo ukoliko je ponuda za članstvo izvesna i ako troškovi usaglašavanja sa zahtevima EU nisu previsoki za vladajuću političku elitu. U tom slučaju, postjugoslovenske političke elite imaju interes da iskoriste mogućnosti koje proizilaze iz članstva u EU kao i da preduprede visoke troškove nepridruživanja. One će nastojati da spreče koruptivne aktivnosti u zamenu za maksimiziranje benefita.

MONITOR: Kako danas u Srbiji stoje stvari s imperativom za autonomijom univerziteta? A kako s imperativom za nezavisnošću medija? Možemo li doživjeti nešto slično 1998, samo ,,u okvirima evropskih procedura”?
STOILJKOVIĆ: Rekoh već da su na delu farsične reprize u kojima su ponovljenim mehanizmima dominacije dodate metode (samo)urušavanja, degradacije i estradizacije novopečenih – ,,instant” profesora i novinara za jedan mandat ili nešto dužu izbornu sezonu.

Jedna od oprobanih tehnika vladanja populista, aktuelno u primeni Aleksandra Vučića, i jeste je da neprestano proizvodi atmosferu vanredne situacije, hraneći strasti donjih društvenih slojeva (koji su i njihova glavna politička baza) najavama hapšenja i političkim i estradnim skandalima. Zato (zlo)upotreba medija, naročito tabloida, nije nešto sporedno, već jedan od nosećih stubova uspostavljanja Vučićeve moći. Ovo nije originalni Vučićev patent – totalna kontrola nad medijima praksa je koja je uspostavljena još za vreme Miloševića i Borisa Tadića, upravljanjem medijskim budžetima i ekonomskim uticajem na medije preko firmi svojih stranačkih prijatelja. Vučić je samo preuzeo i usavršio taj mehanizam.

Složio bih se sa kolegom Đorđem Vukadinovićem da Vučićevu dosadašnju vladavinu karakteriše i korišćenje stare formule ,,zavadi pa vladaj”, odnosno razjedinjavanja opozicije, nuđenjem svakom partijskom lideru deo kolača vlasti ako okrenu leđa onom drugom u opoziciji. Naravno, primena tog mehanizna nije ograničena samo na politiku, već se širi i na polje privrede, civilnog drštva ili medija i Univerziteta. Tako se obeshrabruje i preventivno sprečava obrazovanje koliko–toliko respektabilnog opozicionog bloka.

Iza svih ovih vladavinskih metoda i tehnika stoji odnos Vučića kao lidera i birača. Koja je to hemija koja ih spaja? Odgovor na to možda ponovo leži u kulturološkoj matrici građana Srbije. Sklonost k autoritarnosti, populizmu, direktnim kontaktom s vođom koji razume i deli njihove probleme, koji se bori na ispravljanju nepravdi velikog sveta, pljačkaške privatizacije, bogaćenja uvek aktuelnih tajkuna….

Vučić je kod osiromašenih slojeva probudio nadu u to da će ,,lopovi platiti” za sva svoja nedela, i to kako hapšenjem tako i javnim izlaganjem u medijima. Neće to, naravno, moći da bude dovoljno za sve birače, ostale treba demoralisati, zaplašiti, podeliti i na različite načine demotivisati da se na biralištu pojave.

Ni takmac ni prijetnja

MONITOR: Hrvatska pokušava da skrene pažnju EU i UN na Šešeljevu retoriku o Velikoj Srbiji. Reagovao je i predsjednik ICTY, Teodor Meron, na tu uzbunu u međunarodnim okvirima. Kako vi gledate na ovu situaciju?
STOILJKOVIĆ: Želim da verujem da niko politički ozbiljan u regionu ne misli da mu je Šešelj ozbiljan politički takmac i pretnja, niti da, na drugoj strani, može da bude koristan saveznik u propagandnoj političkoj retorici usmerenoj na političke konkurentne. Sve drugo ostaje u zoni preventivnih reakcija, opipavanja političkog pulsa i političkog marketinga.

Istorija i farsa

MONITOR: Po onome što se događa i na Vašem fakultetu, postoje li težnje da se iskoristi sadašnja sigurna pozicija vlasti, da dođe i do promjena na državnim fakultetima, i po cijenu upotrebe nasilja i drugih neakademskih metoda?
STOILJKOVIĆ: Vaše pitanje o urušavanju demokratske autonomije Univerziteta ali i medija – pod nacionalnim ili ,,evrokompatibilnim” zastavama svejedno, i to od gotovo istih izvođača, neodoljivo me podsjeća na Marksovu sintagmu da se istorija ponavlja. Istina, premijerno kao realna, autentična tragedija a onda u reprizama kao farsa. Nakon 2000. beskrajnim relativizacijama, komercijalizacijama i netransparentnim privatizacijama postupno su demontirane i obesmišljavane autonomne medijske kuće i fakulteti na kojima se još uvek nešto uči a ne samo ,,stiču” ili kupuju diplome. Posledično, sada priča o autonomiji i zahtevi koji se, od recimo studenata, postavljaju jedva da liče na nekadašnji narativ i energiju. Logika obesmišljavanja, uprosečavanja i proizvodnje simulakruma tako je draga svakoj populističkoj vlasti. Danas je ona zadobila formu demokratizacije i do neke mere banalizacije upotrebe nasilja, koje time nije ništa manje nasilje. Nagradno pitanje je: koliko malo treba da platim da bih nekog oblatio u (tabloidnim ) medijima ili pak organizovao da ga pretuku?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo