Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Svjedok mnogih nepodopština

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vojislav Šešelj danas je u Srbiji slobodan da javno nastupa. Kako ocjenjujete ono što je po povratku pokazao kao svoju političku aktivnost? Pored stare retorike, on predlaže i aktivnosti na izazivanju vanrednih izbora za Skupstinu Vojvodine?
STOILJKOVIĆ: Vojislav Šešelj kao da na kraju deli sudbinu (privremenih) povratnika s kojima na znaju šta će ni oni koji su ga kao vratili, ni oni kojima je vraćen. Čini se da se radi o farsičnom reprintu priče o Kraljević Marku koji se našao po drugi put među Srbima. Sve se promenilo samo je on ostao nepromenjen i neprilagođeno isti. Sledi ga sve manja i raštrkanija grupa sledbenika. Svi mi ostali moćemo da imamo jedino razumevanje neveselu sudbinu njegovog robijanja u jednom izuzetno spornom sudskom procesu i brigu za narušeno zdravlje čoveka.

MONITOR: Može li povratak Šešelja da ima i neki pozitivan efekat, makar samo intrigantski i kao nekakav katalizator, na učmaloj političkoj sceni u Srbiji? I da li bi u tome bilo više koristi ili štete za demokratiju i politički život u Srbiji?
STOILJKOVIĆ: Šešelj sa svojom živopisnom političkom pojavom, cinizmom i britkim jezikom i pameću, ostaje neugodan politički takmac i svedok brojnih političkih (ne)punoletstava i nepodopština na ovim prostorima.

Čini se da je njegovov potencijalni doprinos najveći u zoni sprečavanja razvoja sveprisutne kulture prećutkivanja i zaborava, odnosno kulture naknadnog političkog učitavanja i pameti. U tom pogledu beogradska čaršija dobro je procenila da je na političkoj kladionici ključna dilema koliko štete on može da nanese Vučiću, Nikoliću i naprednjacima.

MONITOR: Kako vi kao sindikalni lider vidite reakcije pojedinih esnafa na zakonske mjere koje predlaže Vlada a sprovodi skupštinska većina? Advokati su najuporniji, ali ni prosvjetni radnici pa ni ljekari ne žele da budu tretirani kao obični Vladini službenici? Ipak ,vidimo da je sve to pomalo daleko od onog što se ovih dana dešava u Belgiji , na primjer?
STOILJKOVIĆ: Danas su, ne samo u Srbiji, zaposleni i sindikati suočeni s krizom i nezaposlenošću, na kolenima. Znake otpora i života daju tek oni koji nisu još pootpuštani a istovremeno se bez njihovih usluga ne može – slobodne profesije poput advokata ili policajci, nastavnici i učitelji koji mogu, bar da probaju, da blokiraju sistem.

Svi ostali dišu na škrge i žive u strahu od gubitka posla. Oni su gubitnici tranzicije, dodatno zamajavani medijima i mleveni u kolektivnu masu koja se lako oblikuje. Očajni su, gnevni i žele da vide vođu koji će im omogućiti da žive bolje, ili koji će se barem osvetiti onima zbog kojih oni žive loše.

U svakom slučaju, kao i svaki zatvoreni poredak, koji se bazira na harizmi jednog i/ili frustraciji mnogih to nije osnova na kojoj se može graditi stabilan i demokratski poredak. Pride još i ekonomski efikasan.

U tom okviru uspon Aleksandra Vučića, dakle, pre je simptom društvene krize i pogoršavanja stvari koje su već ionako stajale vrlo loše, kao i stalnog ponavljanja iste neoliberalne matrice, samo uvek sa novim ubedljivijim i poštenijim nosiocem. Ključna dilema je, međutim, da li populizmom mogu da se konstituišu tržišna ekonomija, solidarno društvo i građanske vrednosti, čak i ako je to ,,populizam u svrhu reformi”. I populistička demokratija je tek protodemokratija. Tek u trenutku ,,podruštvljavanja demokratije” i radničkog i građanskog punoletstva lideri se prinudno odriču populizma, a narod konačno postaje građanski demos.

MONITOR: Kako da građani Srbije gledaju na nešto što javnom mnjenju može izgledati kao sukob Agencije za borbu protiv korupcije i ministra pravde Selakovića? Koliko to ugrožava ulogu jedne važne nezavisne državne institucije?
STOILJKOVIĆ: Dozvolite da prvo priznam da sam tek radeći u Odboru Agencije za borbu protiv korupcije shvatio razmere raširene korupcije. I to endemske i ,,visokonaponske” političke korupcije, inače donekle razumljive u uslovima raširene strategije preživljavanja i svesti da je sve na prodaju – principi, karijere, diplome, prijateljstva. U traganju za korenima i razlozima takvog stanja moje je uverenje da treba ozbiljno posegnuti za studijem anatomije društva, posebno za studijem političke kulture novokomponovane elite.

Ako već zaista ne mogu da prihvatim i tolerišem praksu čiji je “slučaj Agencija – Selaković”, samo jedna od ilustracija, i to od onih benignijih, sasvim mi je na drugoj strani shvatljiva praksa i manir da se pod svoje uzme ,,nezavisna” institucija. I pozicija i opozicija pokušavaju, svaka na svoj način, da politički tutorišu i disciplinuju nezavisna tela i tako prošire zonu svoje kontrole. Rezultat su neretko invalidne institucije bez dovoljnog autoriteta i ovlašćenja za koje onda, kada za njih izgubite interes, možete da širite uverenje da nam i nisu trebale nego ih tolerišemo zbog onih sa Zapada.

U osnovi ove logike je doživljaj funkcije kao pozicije sa koje se manifestuje moć suverenog odlučivanja neograničena nekakvim dijalogom i argumentovanjem s nezavisnim telima i javnošću. Što sam uopšte vlast ako me stalno nešto kontrolišu i nadziru?

Nezavisnost institucija u velikoj meri zavisi od autonomije, integriteta, pa i kuraži onih koji u njima rade. Ako ih nemaju onda ono ,,nezavistan” u nazivu nije ništa više od pogrešno nalepljene etikete.

Dugoročno gledano ,,prirodni ambijent” i najširi okvir za suzbijanje korupcije postoji ako je raširena svest o njenim razornim efektima, jasna i delatna politička volja, odgovarajući normativno-institucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključiv monitoring i evaluaciju od nezavisnih tela. Naravno, u osnovi i pozadini uvek je evolucija od (pritvornog) podanika i/ili bahatog primitivca ka samoosvešćenom građaninu uspravnog hoda.

Šanse za redukovanje korupcije i iskazivanje političke volje rastu naravno sa pojačavanjem ,,prijateljskog stiska” EU, koja je za sve zemlje u našem regionu poželjna politička destinacija.

No, politika uslovljavanja EU na ovom prostoru biće efikasna samo ukoliko je ponuda za članstvo izvesna i ako troškovi usaglašavanja sa zahtevima EU nisu previsoki za vladajuću političku elitu. U tom slučaju, postjugoslovenske političke elite imaju interes da iskoriste mogućnosti koje proizilaze iz članstva u EU kao i da preduprede visoke troškove nepridruživanja. One će nastojati da spreče koruptivne aktivnosti u zamenu za maksimiziranje benefita.

MONITOR: Kako danas u Srbiji stoje stvari s imperativom za autonomijom univerziteta? A kako s imperativom za nezavisnošću medija? Možemo li doživjeti nešto slično 1998, samo ,,u okvirima evropskih procedura”?
STOILJKOVIĆ: Rekoh već da su na delu farsične reprize u kojima su ponovljenim mehanizmima dominacije dodate metode (samo)urušavanja, degradacije i estradizacije novopečenih – ,,instant” profesora i novinara za jedan mandat ili nešto dužu izbornu sezonu.

Jedna od oprobanih tehnika vladanja populista, aktuelno u primeni Aleksandra Vučića, i jeste je da neprestano proizvodi atmosferu vanredne situacije, hraneći strasti donjih društvenih slojeva (koji su i njihova glavna politička baza) najavama hapšenja i političkim i estradnim skandalima. Zato (zlo)upotreba medija, naročito tabloida, nije nešto sporedno, već jedan od nosećih stubova uspostavljanja Vučićeve moći. Ovo nije originalni Vučićev patent – totalna kontrola nad medijima praksa je koja je uspostavljena još za vreme Miloševića i Borisa Tadića, upravljanjem medijskim budžetima i ekonomskim uticajem na medije preko firmi svojih stranačkih prijatelja. Vučić je samo preuzeo i usavršio taj mehanizam.

Složio bih se sa kolegom Đorđem Vukadinovićem da Vučićevu dosadašnju vladavinu karakteriše i korišćenje stare formule ,,zavadi pa vladaj”, odnosno razjedinjavanja opozicije, nuđenjem svakom partijskom lideru deo kolača vlasti ako okrenu leđa onom drugom u opoziciji. Naravno, primena tog mehanizna nije ograničena samo na politiku, već se širi i na polje privrede, civilnog drštva ili medija i Univerziteta. Tako se obeshrabruje i preventivno sprečava obrazovanje koliko–toliko respektabilnog opozicionog bloka.

Iza svih ovih vladavinskih metoda i tehnika stoji odnos Vučića kao lidera i birača. Koja je to hemija koja ih spaja? Odgovor na to možda ponovo leži u kulturološkoj matrici građana Srbije. Sklonost k autoritarnosti, populizmu, direktnim kontaktom s vođom koji razume i deli njihove probleme, koji se bori na ispravljanju nepravdi velikog sveta, pljačkaške privatizacije, bogaćenja uvek aktuelnih tajkuna….

Vučić je kod osiromašenih slojeva probudio nadu u to da će ,,lopovi platiti” za sva svoja nedela, i to kako hapšenjem tako i javnim izlaganjem u medijima. Neće to, naravno, moći da bude dovoljno za sve birače, ostale treba demoralisati, zaplašiti, podeliti i na različite načine demotivisati da se na biralištu pojave.

Ni takmac ni prijetnja

MONITOR: Hrvatska pokušava da skrene pažnju EU i UN na Šešeljevu retoriku o Velikoj Srbiji. Reagovao je i predsjednik ICTY, Teodor Meron, na tu uzbunu u međunarodnim okvirima. Kako vi gledate na ovu situaciju?
STOILJKOVIĆ: Želim da verujem da niko politički ozbiljan u regionu ne misli da mu je Šešelj ozbiljan politički takmac i pretnja, niti da, na drugoj strani, može da bude koristan saveznik u propagandnoj političkoj retorici usmerenoj na političke konkurentne. Sve drugo ostaje u zoni preventivnih reakcija, opipavanja političkog pulsa i političkog marketinga.

Istorija i farsa

MONITOR: Po onome što se događa i na Vašem fakultetu, postoje li težnje da se iskoristi sadašnja sigurna pozicija vlasti, da dođe i do promjena na državnim fakultetima, i po cijenu upotrebe nasilja i drugih neakademskih metoda?
STOILJKOVIĆ: Vaše pitanje o urušavanju demokratske autonomije Univerziteta ali i medija – pod nacionalnim ili ,,evrokompatibilnim” zastavama svejedno, i to od gotovo istih izvođača, neodoljivo me podsjeća na Marksovu sintagmu da se istorija ponavlja. Istina, premijerno kao realna, autentična tragedija a onda u reprizama kao farsa. Nakon 2000. beskrajnim relativizacijama, komercijalizacijama i netransparentnim privatizacijama postupno su demontirane i obesmišljavane autonomne medijske kuće i fakulteti na kojima se još uvek nešto uči a ne samo ,,stiču” ili kupuju diplome. Posledično, sada priča o autonomiji i zahtevi koji se, od recimo studenata, postavljaju jedva da liče na nekadašnji narativ i energiju. Logika obesmišljavanja, uprosečavanja i proizvodnje simulakruma tako je draga svakoj populističkoj vlasti. Danas je ona zadobila formu demokratizacije i do neke mere banalizacije upotrebe nasilja, koje time nije ništa manje nasilje. Nagradno pitanje je: koliko malo treba da platim da bih nekog oblatio u (tabloidnim ) medijima ili pak organizovao da ga pretuku?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo