Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOILJKOVIĆ, PROFESOR FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Svjedok mnogih nepodopština

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vojislav Šešelj danas je u Srbiji slobodan da javno nastupa. Kako ocjenjujete ono što je po povratku pokazao kao svoju političku aktivnost? Pored stare retorike, on predlaže i aktivnosti na izazivanju vanrednih izbora za Skupstinu Vojvodine?
STOILJKOVIĆ: Vojislav Šešelj kao da na kraju deli sudbinu (privremenih) povratnika s kojima na znaju šta će ni oni koji su ga kao vratili, ni oni kojima je vraćen. Čini se da se radi o farsičnom reprintu priče o Kraljević Marku koji se našao po drugi put među Srbima. Sve se promenilo samo je on ostao nepromenjen i neprilagođeno isti. Sledi ga sve manja i raštrkanija grupa sledbenika. Svi mi ostali moćemo da imamo jedino razumevanje neveselu sudbinu njegovog robijanja u jednom izuzetno spornom sudskom procesu i brigu za narušeno zdravlje čoveka.

MONITOR: Može li povratak Šešelja da ima i neki pozitivan efekat, makar samo intrigantski i kao nekakav katalizator, na učmaloj političkoj sceni u Srbiji? I da li bi u tome bilo više koristi ili štete za demokratiju i politički život u Srbiji?
STOILJKOVIĆ: Šešelj sa svojom živopisnom političkom pojavom, cinizmom i britkim jezikom i pameću, ostaje neugodan politički takmac i svedok brojnih političkih (ne)punoletstava i nepodopština na ovim prostorima.

Čini se da je njegovov potencijalni doprinos najveći u zoni sprečavanja razvoja sveprisutne kulture prećutkivanja i zaborava, odnosno kulture naknadnog političkog učitavanja i pameti. U tom pogledu beogradska čaršija dobro je procenila da je na političkoj kladionici ključna dilema koliko štete on može da nanese Vučiću, Nikoliću i naprednjacima.

MONITOR: Kako vi kao sindikalni lider vidite reakcije pojedinih esnafa na zakonske mjere koje predlaže Vlada a sprovodi skupštinska većina? Advokati su najuporniji, ali ni prosvjetni radnici pa ni ljekari ne žele da budu tretirani kao obični Vladini službenici? Ipak ,vidimo da je sve to pomalo daleko od onog što se ovih dana dešava u Belgiji , na primjer?
STOILJKOVIĆ: Danas su, ne samo u Srbiji, zaposleni i sindikati suočeni s krizom i nezaposlenošću, na kolenima. Znake otpora i života daju tek oni koji nisu još pootpuštani a istovremeno se bez njihovih usluga ne može – slobodne profesije poput advokata ili policajci, nastavnici i učitelji koji mogu, bar da probaju, da blokiraju sistem.

Svi ostali dišu na škrge i žive u strahu od gubitka posla. Oni su gubitnici tranzicije, dodatno zamajavani medijima i mleveni u kolektivnu masu koja se lako oblikuje. Očajni su, gnevni i žele da vide vođu koji će im omogućiti da žive bolje, ili koji će se barem osvetiti onima zbog kojih oni žive loše.

U svakom slučaju, kao i svaki zatvoreni poredak, koji se bazira na harizmi jednog i/ili frustraciji mnogih to nije osnova na kojoj se može graditi stabilan i demokratski poredak. Pride još i ekonomski efikasan.

U tom okviru uspon Aleksandra Vučića, dakle, pre je simptom društvene krize i pogoršavanja stvari koje su već ionako stajale vrlo loše, kao i stalnog ponavljanja iste neoliberalne matrice, samo uvek sa novim ubedljivijim i poštenijim nosiocem. Ključna dilema je, međutim, da li populizmom mogu da se konstituišu tržišna ekonomija, solidarno društvo i građanske vrednosti, čak i ako je to ,,populizam u svrhu reformi”. I populistička demokratija je tek protodemokratija. Tek u trenutku ,,podruštvljavanja demokratije” i radničkog i građanskog punoletstva lideri se prinudno odriču populizma, a narod konačno postaje građanski demos.

MONITOR: Kako da građani Srbije gledaju na nešto što javnom mnjenju može izgledati kao sukob Agencije za borbu protiv korupcije i ministra pravde Selakovića? Koliko to ugrožava ulogu jedne važne nezavisne državne institucije?
STOILJKOVIĆ: Dozvolite da prvo priznam da sam tek radeći u Odboru Agencije za borbu protiv korupcije shvatio razmere raširene korupcije. I to endemske i ,,visokonaponske” političke korupcije, inače donekle razumljive u uslovima raširene strategije preživljavanja i svesti da je sve na prodaju – principi, karijere, diplome, prijateljstva. U traganju za korenima i razlozima takvog stanja moje je uverenje da treba ozbiljno posegnuti za studijem anatomije društva, posebno za studijem političke kulture novokomponovane elite.

Ako već zaista ne mogu da prihvatim i tolerišem praksu čiji je “slučaj Agencija – Selaković”, samo jedna od ilustracija, i to od onih benignijih, sasvim mi je na drugoj strani shvatljiva praksa i manir da se pod svoje uzme ,,nezavisna” institucija. I pozicija i opozicija pokušavaju, svaka na svoj način, da politički tutorišu i disciplinuju nezavisna tela i tako prošire zonu svoje kontrole. Rezultat su neretko invalidne institucije bez dovoljnog autoriteta i ovlašćenja za koje onda, kada za njih izgubite interes, možete da širite uverenje da nam i nisu trebale nego ih tolerišemo zbog onih sa Zapada.

U osnovi ove logike je doživljaj funkcije kao pozicije sa koje se manifestuje moć suverenog odlučivanja neograničena nekakvim dijalogom i argumentovanjem s nezavisnim telima i javnošću. Što sam uopšte vlast ako me stalno nešto kontrolišu i nadziru?

Nezavisnost institucija u velikoj meri zavisi od autonomije, integriteta, pa i kuraži onih koji u njima rade. Ako ih nemaju onda ono ,,nezavistan” u nazivu nije ništa više od pogrešno nalepljene etikete.

Dugoročno gledano ,,prirodni ambijent” i najširi okvir za suzbijanje korupcije postoji ako je raširena svest o njenim razornim efektima, jasna i delatna politička volja, odgovarajući normativno-institucionalni okvir i jedinstvena i koherentna antikoruptivna strategija, uključiv monitoring i evaluaciju od nezavisnih tela. Naravno, u osnovi i pozadini uvek je evolucija od (pritvornog) podanika i/ili bahatog primitivca ka samoosvešćenom građaninu uspravnog hoda.

Šanse za redukovanje korupcije i iskazivanje političke volje rastu naravno sa pojačavanjem ,,prijateljskog stiska” EU, koja je za sve zemlje u našem regionu poželjna politička destinacija.

No, politika uslovljavanja EU na ovom prostoru biće efikasna samo ukoliko je ponuda za članstvo izvesna i ako troškovi usaglašavanja sa zahtevima EU nisu previsoki za vladajuću političku elitu. U tom slučaju, postjugoslovenske političke elite imaju interes da iskoriste mogućnosti koje proizilaze iz članstva u EU kao i da preduprede visoke troškove nepridruživanja. One će nastojati da spreče koruptivne aktivnosti u zamenu za maksimiziranje benefita.

MONITOR: Kako danas u Srbiji stoje stvari s imperativom za autonomijom univerziteta? A kako s imperativom za nezavisnošću medija? Možemo li doživjeti nešto slično 1998, samo ,,u okvirima evropskih procedura”?
STOILJKOVIĆ: Rekoh već da su na delu farsične reprize u kojima su ponovljenim mehanizmima dominacije dodate metode (samo)urušavanja, degradacije i estradizacije novopečenih – ,,instant” profesora i novinara za jedan mandat ili nešto dužu izbornu sezonu.

Jedna od oprobanih tehnika vladanja populista, aktuelno u primeni Aleksandra Vučića, i jeste je da neprestano proizvodi atmosferu vanredne situacije, hraneći strasti donjih društvenih slojeva (koji su i njihova glavna politička baza) najavama hapšenja i političkim i estradnim skandalima. Zato (zlo)upotreba medija, naročito tabloida, nije nešto sporedno, već jedan od nosećih stubova uspostavljanja Vučićeve moći. Ovo nije originalni Vučićev patent – totalna kontrola nad medijima praksa je koja je uspostavljena još za vreme Miloševića i Borisa Tadića, upravljanjem medijskim budžetima i ekonomskim uticajem na medije preko firmi svojih stranačkih prijatelja. Vučić je samo preuzeo i usavršio taj mehanizam.

Složio bih se sa kolegom Đorđem Vukadinovićem da Vučićevu dosadašnju vladavinu karakteriše i korišćenje stare formule ,,zavadi pa vladaj”, odnosno razjedinjavanja opozicije, nuđenjem svakom partijskom lideru deo kolača vlasti ako okrenu leđa onom drugom u opoziciji. Naravno, primena tog mehanizna nije ograničena samo na politiku, već se širi i na polje privrede, civilnog drštva ili medija i Univerziteta. Tako se obeshrabruje i preventivno sprečava obrazovanje koliko–toliko respektabilnog opozicionog bloka.

Iza svih ovih vladavinskih metoda i tehnika stoji odnos Vučića kao lidera i birača. Koja je to hemija koja ih spaja? Odgovor na to možda ponovo leži u kulturološkoj matrici građana Srbije. Sklonost k autoritarnosti, populizmu, direktnim kontaktom s vođom koji razume i deli njihove probleme, koji se bori na ispravljanju nepravdi velikog sveta, pljačkaške privatizacije, bogaćenja uvek aktuelnih tajkuna….

Vučić je kod osiromašenih slojeva probudio nadu u to da će ,,lopovi platiti” za sva svoja nedela, i to kako hapšenjem tako i javnim izlaganjem u medijima. Neće to, naravno, moći da bude dovoljno za sve birače, ostale treba demoralisati, zaplašiti, podeliti i na različite načine demotivisati da se na biralištu pojave.

Ni takmac ni prijetnja

MONITOR: Hrvatska pokušava da skrene pažnju EU i UN na Šešeljevu retoriku o Velikoj Srbiji. Reagovao je i predsjednik ICTY, Teodor Meron, na tu uzbunu u međunarodnim okvirima. Kako vi gledate na ovu situaciju?
STOILJKOVIĆ: Želim da verujem da niko politički ozbiljan u regionu ne misli da mu je Šešelj ozbiljan politički takmac i pretnja, niti da, na drugoj strani, može da bude koristan saveznik u propagandnoj političkoj retorici usmerenoj na političke konkurentne. Sve drugo ostaje u zoni preventivnih reakcija, opipavanja političkog pulsa i političkog marketinga.

Istorija i farsa

MONITOR: Po onome što se događa i na Vašem fakultetu, postoje li težnje da se iskoristi sadašnja sigurna pozicija vlasti, da dođe i do promjena na državnim fakultetima, i po cijenu upotrebe nasilja i drugih neakademskih metoda?
STOILJKOVIĆ: Vaše pitanje o urušavanju demokratske autonomije Univerziteta ali i medija – pod nacionalnim ili ,,evrokompatibilnim” zastavama svejedno, i to od gotovo istih izvođača, neodoljivo me podsjeća na Marksovu sintagmu da se istorija ponavlja. Istina, premijerno kao realna, autentična tragedija a onda u reprizama kao farsa. Nakon 2000. beskrajnim relativizacijama, komercijalizacijama i netransparentnim privatizacijama postupno su demontirane i obesmišljavane autonomne medijske kuće i fakulteti na kojima se još uvek nešto uči a ne samo ,,stiču” ili kupuju diplome. Posledično, sada priča o autonomiji i zahtevi koji se, od recimo studenata, postavljaju jedva da liče na nekadašnji narativ i energiju. Logika obesmišljavanja, uprosečavanja i proizvodnje simulakruma tako je draga svakoj populističkoj vlasti. Danas je ona zadobila formu demokratizacije i do neke mere banalizacije upotrebe nasilja, koje time nije ništa manje nasilje. Nagradno pitanje je: koliko malo treba da platim da bih nekog oblatio u (tabloidnim ) medijima ili pak organizovao da ga pretuku?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo