Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR BEOGRADSKOG UNIVERZITETA: Vječno vraćanje populizma

Objavljeno prije

na

MONITOR: Ima li išta iznenađujuće u rezultatima izbora u Srbiji?

STOJILJKOVIĆ: Izborni brodolom koji su doživele stranke i lideri nekadašnjeg DOS-a i trijumfalni povratak naslednika stranaka vlasti iz olujnih devedesetih delovao bi gotovo neverovatno ili čak bizarno nekome ko je Srbiju napustio 5. oktobra 2000. Ili koliko još na početku krize 2008.godine. Za samozaljubljenost, beskrajnu opsednutost svojim parcijalnim interesima i tantijemama, kao i nespremnost da se suoče sa radikalno izmenjenim kriznim okvirom, postoktobarske elite morale su na kraju platiti punu cenu.

Bivši gubitnici su naučili lekciju, obukli za hod ka vlasti neophodno evropsko ruho i razumeli da se prethodne vlasti najlakše ruše antikoruptivnom retorikom i praksom. Drugi par populističkih rukava je širenje uverenja da će se ovaj put dogoditi i ekonomske promene.

Najzad, u politici još važi stara maksima da izbore, po pravilu, dobija onaj ko najviše troši ili najviše obećava. Cinici bi rekli ko najveštije hipnotizira i uljuljkuje nepunoletne savesti.

MONITOR: Da li je moguće ponavljanje saradnje Vučića i Dačića? Ili će Vučić ići ka nekoj poluekspertskoj vladi sa jednim ili dva upotrebljiva ali slaba partnera?
STOJILJKOVIĆ: I pre objavljivanja izbornih rezultata mnogi su izbore videli kao neku vrstu kastinga za izbor prve, druge i (eventualno) treće političke pratilje Vučića i naprednjaka. Iako mu izborni rezultat omogućuje apsolutnu vlast, pretpostavljam da Vučić, u nastojanju da pokaže moć usaglašavanja i stvaranja konsenzusa, neće preuzeti i apsolutnu odgovornost i da će u vlast na poziciji slabih zamenljivih partnera uzeti i više igrača. Na taj način im i dalje smanjuje pregovarački potencijal.

MONITOR: Veliki procenat birača je izglasao novog lidera, a istovremeno se govori o krizi liderstva na drugoj strani, prvenstveno u DS. Tolika neravnoteža u snazi vodećih političkih ličnosti nije postojala ni za vrijeme Miloševića. Koliko je liderstvo važno za uspjeh nekog političkog projekta?
STOJILJKOVIĆ: U kriznim vremenima populistički pokret i vođa na vlast dolaze kritikom birokratizovane i otuđene aktuelne elite i naglašenom nacional-populističkom retorikom. Populistički obrazac je, međutim, dugoročno neodrživ. Populistička vladavina završava ili postupnom evolucijom u institucionalizovani demokratski sistem ili, još pre i lakše, i u tome je ,,paradoks populizma” – pojavom i dolaskom na vlast novog populističkog lidera i stranke. Najtrajniji korišćeni legitimacijski osnov političarskog populizma su antikoruptivna retorika i obećanja. No, najava borbe protiv korupcije, lako postane ,,Pirova pobeda” ali i opstaje kao ,,feniks koncept” koji se ponovo rađa iz populističkog pepela tražeči novog izvođača.

U biti „večnog vraćanja” populizma kao da su pre nezadovoljene potrebe i želje građana, uz njihovu paralelnu nesposobnost samoorganizovanja, nego sam populistički politički stil ili harizma lidera. Slobodana Miloševića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića ili danas Aleksandra Vučića u Srbiji, pre su proizvele frustracije i kontinuitet u propadanju i osiromašenju naroda u Srbiji nego njihove harizmatične osobine ili čak sam manipulativni vladavinski populistički obrazac.

U osnovi raširenog populističkog političkog mentaliteta i stila je duh pasivnosti i očekivanje da će sve probleme da reše država i vođa, a ne samoorganizovanje građana. To pragmatične populiste navodi da daju olaka obećenja masama, koje se kasnije završavaju masovnim razočarenjima, jer su praktično neostvariva. Formula uspeha je govoriti ono što narod želi da čuje i što ga najviše brine. U političkom govoru se tako visokofrekventno ponavljuju fraze o: „boljem životu”, „poslu za sve”, „socijalnoj pravdi”, „transparentnosti”, „borbi protiv korupcije i kriminala”, „stranim investicijama”, o „Evropi bez alternative”, „reindustrijalizaciji, ili „Kosovu kao srcu Srbije”, i „departizaciji”. Svaka od njih na neki način postala je obeležje jednog vremena, ali bez konkretnih rezultata. Po potrebi one se iznova koriste i čine populizam trajnim obeležjem političkog života.

MONITOR: Srbija je u teškom ekonomskom položaju. Ipak, ovdje su za sada izostali ozbiljniji protesti?
STOJILJKOVIĆ: Umesto svakog, nužno pretencioznog odgovora na pitanje o razlozima odsusutva organizovanih i brojnih socijalnih protesta, pozvaću se na pouke iz nedavne protestne istorije Srbije. U toku Miloševićeve ,,antibirokratske revolucije” jedan naš poznati pisac i, što je posebno indikativno, satiričar je uzviknuo da nam se konačno desio narod. Događanje naroda, politički (zlo)upotrebljeno, se završilo kako se završilo. Građanski protesti iz devedesetih su me naveli da prerano poverujem da su nam se konačno desili osvešćeni građani i građanke. Nama tek treba da se dese građani. Barber povlači jasnu razliku između „naroda” i „mase” i „građana”. „Mase prave buku, građani prosuđuju; mase se ponašaju, građani deluju; mase se sudaraju i presecaju, građani se angažuju i doprinose. U trenutku kada „mase” krenu prosuđivati, delovati i doprinositi, one prestaju da budu mase i postaju građani. Jedino onda oni „participiraju “

No ako su mediji kontrolisani i neslobodni, ako je pravosuđe zavisno i ako je zakonodavstvo isključivo partijski monopol i kreacija, onda su javna rasprava i civilni dijalog kao pretpostavka samog oblikovanja građanstva tek politički ritual i demokratski ukras.

Dve decenije nakon velikih građanskih protesta šanse da dobijemo robusno i kuražno civilno društvo, autonomne sindikate, odgovorne i kompetentne političare, uljudnost, obzirnost i sklonost ka argumentovanom dijalogu kao dominantan društveni obrazac, stoje gotovo jednako loše. No bes, kao ni beg iz javne arene, nisu adekvatan odgovor na frustracije. Odgovor jeste u upornom ,,treniranju i vežbanju demokratije” i uvećanju socijalnog i političkog kapitala.

Ostaje mi da i dalje verujem u građanske inicijative i socijalne mreže – u ,,pokret otpora” koji u poslu ,,nadziranja demokratije” objedinjuje nevladin sektor, sindikate, autonomne medije, akademsku zajednicu i nezavisne državne organe. Naravno, tek kada i oni sami dosegnu dovoljan nivo demokratskog prkosa.

Paralelni iskorak čini i otvaranje političkih institucija i procesa kreiranja javnih politika za građanske zakonodavne inicijative, civilnu kontrolu i nadzor, javne rasprave i praksu javnih slušanja, a ne tek za njihovu parodiju u vidu naručenih ditiramba i udvoričkih pamfleta.

Građanska pobuna protiv nedemokratske vlasti podrazumeva širok spektar iskazivanja nezadovoljstva, od kritičnog socijalnog dijaloga do neposlušnosti i uključivanja u kampanje, proteste i pokrete, kojim se traži da vladajuća struktura odstupi sa vlasti.

Jedini lek za opasnu boljku populizma kao sistema uzajamnog varanja u kome učestvuju vođe, ma kako se one zvale, ali i infantilni građani nespremni da odrastu i prestanu da tragaju za vođom koji će ih osloboditi tereta odlučivanja, je samorefleksija i demokratski aktivizam.

DS, federacija interesenih grupa

MONITOR: Šta se događa sa DS?
STOJILJKOVIĆ: Srbija i njene građanke i građani nesporno trebaju relevantnu stranku socijal – liberalnog levog centra, sposobnu da balansira demokratske izazove, tržišne reforme i njihovu socijalnu održivost. Reformski modernizam, uz poziv na socijalnu empatiju i solidarnost su i doveli demokrate na vlast. Pretvaranje stranke u federaciju interesnih grupa i lobija na vlasti, neuspeh da se upravlja društvom u krizi i, posebno, raširene optužbe za korupciju vodili su, međutim, ka izbornom neuspehu i silasku sa vlasti. Serija unutarstranačkih sukoba i razlaza i odbijanje da stranačke strukture mentalno prihvate opozicionu poziciju vodili su daljem fragmentiranju i gubljenju podrške. Stranka je očito na sudbinskoj prekretnici. Na perspektivan prostor umerene, socijaldemokratske levice atakuju brojni pretendenti. Ako želi da ga zadrži, DS mora da uđe u temeljne organizacione promene i redizajniranje imidža, uključiv i traganje za novim kredibilnijim liderstvom, otvorenijim i za komunikaciju sa civilnim društvom i sindikatima.

 

Klimatizirano Rimsko carstvo

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da na izborima nije učestvovala skoro polovina birača?
STOJILJKOVIĆ: Ni na ključnim, plebiscitarnim izborima izlaznost ne prelazi 70 – 80 procenata realnog biračkog tela. Uvek postoji jedan broj objektivno sprečenih ili neregistovanih birača, kao i apolitičnih, odnosno nedospelih do politike koji se ni u situacijama maksimalne političke drame i mobilizacije ne pojave pred biračkom kutijom. Pravo pitanje je zapravo zašto se dodatnih nekoliko stotina hiljada birača stranaka naslednica nekadašnjeg DOS-a ovoga puta nije pojavilo na izborima?

Čini mi se da oni ovoga puta jednostavno nisu mogli ni da pređu na stranu izbornih pobednika, ni da više praštaju grehe političke kratkovidosti i razjedinjenosti strankama i liderima koje su i ranije sve bezvoljnije podržavali.

U pozadini sve raširenije izborne apstinencije je, međutim, uverenje da je na delu velika tranziciona igra obesmišljavanja svakog realnog izbora u kojoj učestvuju svi relevantni politički igrači.

Krajnji cilj i logika ove igre je povratak u stanje ,,klimatiziranog” Rimskog carstva – većina je kako tako zbrinuta i pružene su joj gladijatorske usluge učesnika u raznim voajerskim igricama i rialiti šouima. U pozadini, stalnim fleksibilizovanjem prava stvorena je klima bespoštedne konkurencije, zavisti i ukupne egzistencijalne nesigurnosti. U nedostatku relativno izvesnog i sigurnog posla mi smo u poziciji da permanentno budemo dostupni potencijalnom poslodavcu i da vremenom pristanemo i na nepristojne ponude. Posledično, većina birača ima neodoljiv utisak da koliko god menjali svoje izborne favorite njihova pozicija ostaje nepromenjeno loša.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo