Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DRŽAVA ZA VJEROVALI ILI NE: Letu crkve, letu milioni

Objavljeno prije

na

Živjeti u Crnoj Gori poučno je i nadasve zanimljivo iskustvo. Ko može da izdrži. Samo tokom protekle sedmice, na primjer, objavljeno je dovoljno vijesti kojima bi se javnost u nekoj drugoj zemlji zabavljala mjesecima. Stanari jedne zgrade sa oko četiti stotine stanova dobili su razlog da brinu. Kako bi dobio kredit za kupovinu najveće fabrike u zemlji, vladin omiljeni biznismen pod hipoteku je stavio i ono što mu ne pripada, pa je onemogućio privatne vlasnike da slobodno raspolažu svojom imovinom. Neko zarađuje kradući pare namijenjene ishrani djece u vrtićima. Državna revizorska institucija ustanovila je da roditelji za ishranu djece plaćaju više nego što se potroši za ono što djeca u obrocima u školici dobiju. Državljanin Crne Gore prevozio je drogu u pakovanju zapečaćenom diplomatskom plombom sa propratnim papirima crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova. Ništa od toga nikoga nije bogznakako iznenadilo. Stvar je u tome što smo vježbali decenijama. Evo kako.

Spašavanje krava

Država koja ratuje nije ništa neobično, posebno je zanimljiva ona koja, krajem 20. vijeka, u Evropi, organizovano krade krupnu stoku. Vlast Demokratske partije socijalista na čelu sa Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem vodila nas je početkom devedesetih u rat za mir. Čuvali smo Jugoslaviju, branili srpstvo i u Nikšić dovodili krave ukradene po okolini Dubrovnika, uz službeno objašnjenje da ih spašavamo. Ministar poljoprivrede Republike Crne Gore Milutin Simović, 2005. je izjavio da će na osnovu potpisanog dokumenta Crna Gora Opštini Konavle uplatiti 375.000 eura kao nadoknadu za 268 muznih krava i izvjestan broj teladi i junaca koje su ,,odvedene” sa farme u Grudi ratne 1991. Službeno propisani zaborav i napori da se crnogorska dubrovačka sramota pripiše Slobodanu Miloševiću, polako i sigurno, u zaborav odvode slike dobrovoljaca koji iz podgoričkih kafića kreću u oslobađanje Dubrovnika i govore političara koji ih na to navode. Krave ostaju nezaboravne.

Nafta u bočicama

Nafta i njeni derivati, logično, prodaju se pored puta. Stanovnici manje interesantnih zemalja međutim, ne znaju kako izgleda kad gorivo ne kupujete na benzinskoj pumpi već u bocama Coca-Cole i drugoj sličnoj ambalaži od starica nepravilno raspoređenim duž raznih saobraćajnih tokova. U maju 1992. godine Crna Gora i Srbija su, nedugo po proglašenju SRJ, zbog svoje uloge u ratovima u Hrvatskoj i BiH, kažnjene opštim sankcijama Ujedinjenih nacija. Bio je 15. septembar 1993. kada su se u Tirani sreli predsjednici Momir Bulatović i Salji Beriša. Tu je, tvrdi Bulatović u knjizi Pravila ćutanja, pao dogovor. Uskoro je na crnogorskoj obali Skadarskog jezera postojalo 37 punktova za pretakanje naftnih derivata u cisterne iz metalnih buradi u kojima je gorivo, čamcima, prevoženo preko jezera. Sve tada postojeće patriotske stranke imale su udio u poslu, bilježio je Monitor. Vlast ga je kontrolisala u potpunosti. Gorivo koje se na pumpama u Albaniji prodavalo za 70 pfeninga u Tuzima je već vrijedjelo 1,3 njemačke marke. Albanija je 1994. godine utrostručila uvoz nafte i naftnih derivata iz Grčke i Italije.

Vrhovni sud kao kopirnica

Vrhovni sud Crne Gore vjerovatno je oborio sve svjetske rekorde u ažurnosti kada je za samo nekoliko dana donio 13.139 presuda. Prema nekim svjedočenjima, da bi se ispisala tolika količina papira, korišteni su kompjuteri Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja. Na osnovu tih presuda je, između dva kruga predsjedničkih izbora 1997, bitno porastao birački spisak. U prvom izbornom krugu, prema zvaničnim podacima Republičke izborne komisije bilo je 460.568 birača. Momir Bulatović je dobio 147.615 glasova ili 47,45, a Milo Đukanović 145.348 ili 46,72 procenta. Razlika od oko dvije i po hiljade glasova u korist Bulatovića, prijetila je da postane znatno veća uz pomoć desetak hiljada glasova koje su u prvom krugu dobili kandidati prosrpskih stranaka. Onda su gorepomenuti birači upisani, dok je nekoliko hiljada njih izbrisano. U biračkom spisku za drugi krug izbora bilo je 10.235 birača više nego u prvom. Rezultat izbora čarobno se promijenio: Milo Đukanović 50,8 odsto, Momir Bulatović 49,2 odsto glasova birača. Đukanović je imao 5.884 glasa više i postao predsjednik Crne Gore.

Leteća crkva

Crkva Svete Trojice doletjela je na vrh Rumije poviše Bara, na Trojičindan 2005. godine. Limeni vjerski objekat donijeli su helikopteri Vojske Srbije i Crne Gore Država je više puta donosila rješenja o ,,uklanjanju” crkve na Rumiji. ,,Ko sruši taj hram, Bog ga srušio, i njega i njegovo potomstvo i časni krst mu sudio!”, proklinjao je mitropolit Amfilohije, svaki put dosad – djelotvorno. Zabavno je gledati kako crnogorskim dužnosnicima, dok kritikuju Amfilohija zbog kletvi, od straha blago drhti glas. Uprava za zaštitu kulturnih dobara proglasila je kult Svetog Vladimira nematerijalnim kulturnim dobrom i propisala da se, kao jedna od mjera zaštite kulta, crkva sa Rumije izmjesti. Obrazloženje za to je da u rumijskoj litiji više ne učestvuju muslimani i rimokatolici, čime je narušen međuvjerski sklad u Baru. Amfilohije tvrdi da je Rumija dovoljno velika za sve. Država piše rješenja koja ne izvršava. Crkva stoji.

Štamparske greške

Policijski inspektor Slavoljub Šćekić ubijen je ispred svoje kuće 30. avgusta 2005. godine. Optuženi za to ubistvo još nijesu pravosnažno osuđeni, neke od presuda u tom procesu ukinute su zbog – štamparskih grešaka. Novinska vijest u jesen 2011. je glasila: ,,Na pomolu je novi skandal jer je učinjena ista greška – sudija Slavka Vukčević prilikom kucanja presude je pogriješila, pa advokati odbrane osuđene kriminalne grupe traže ukidanje”. Sudija je, zaboravila da u presudi napiše ime osuđenog i naziv djela za koje je osuđen. Cijeli proces, istragu i suđenje, pratilo je mnoštvo opstrukcija, propusta i razrješenja sudija koji su na njemu radili. Da su neke od „grešaka” u najmanju ruku sumnjive, pokazuje i poslednje petljanje sa CD-om na kojem je zabilježeno jedno od svjedočenja koji je najprije nestao a potom naprasno – nađen.

Leteći milion

Kako bi Prva banka u vlasništvu premijerovog brata Aca Đukanovića vratila ratu kredita jedan milion se jedanaest puta šetao između Državnog tezora i jedne državne firme. Niko ne može da kaže da u Trezor toga dana nije stiglo 11 miliona. Vlada je Prvoj banci, zbog problema sa nelikvidnošću, odobrila pozajmicu od 44 miliona eura. Kad je trebalo vratiti prvu ratu nastala je magija. Iz Državnog trezora 13. marta uplaćen je milion eura na račun Regionalnog vodovoda u Prvoj banci. Banka je taj milion odmah uplatila Trezoru na ime vraćanja kredita, odnosno prve rate. U roku kraćem od pola sata, Trezor je 11 puta uplatio po milion eura Regionalnom vodovodu u Prvoj banci, a banka obavila 11 uplata Trezoru po milion eura i izmirila prvu ratu kredita. ,,Više je nego jasno da je jedan te isti milion uplaćen 11 puta iz Trezora na račun Regionalnog vodovoda u Prvoj i da je banka 11 puta uplaćivala milion Trezoru, a drugo je pitanje kako su sve ove institucije knjižile uplate i isplate”, objavile su Vijesti.

Sinovi, placevi i poslovi

Mlađi sin tadašnjeg podgoričkog gradonačelnika dr Miomira Mugoše Marko Mugoša pokazao je zavidan trgovački talenat kada je plac od 10 hiljada kvadrata na Mrezi kupio za 200 hiljada eura, a prodao kineskoj ambasadi za milion. I ostali važni sinovi pokazuju se kao uspješni biznismeni, pa plaćamo premijerovom sinu da bi gradio male hidroelektrane i slično. Presladak je i primjer druge žene viševjekovnog predsjednika sindikata Danila Popovića koja je, pametnica, imala odličnu biznis ideju, dobila kredit od milion eura i otvorila – kozmetički salon. Ko kaže da ne cvjeta žensko preduzetništvo.

Država krade evropsku struju

Država Crna Gora nekoliko je mjeseci krala struju iz evropske energetske interkonekcije. Vlada Crne Gore je od samog početka bila aktivan saučesnik u krađi struje za potrebe KAP-a, dok je Crnogorski elektroprenosni sistem odradio tehnički dio krađe iz evropske energetske interkonekcije – objašnjavali su iz MANS-a. ,,U dopisu koji su izvršni direktor i predsjednik Odbora direktora CGES-a, Ljubo Knežević i Dragan Laketić, 22. februara ove godine uputili direktno Kavariću, navodi se da je CGES ostao bez opcija nakon što je EPCG odbila da dalje snadbijeva KAP iz svojih rezervi, te da je morao pribjeći ‘neovlašćenom preuzimanju električne energije iz evropske energetske interkonekcije – ENTSO”’. To što su građani Crne Gore godinama plaćali struju koju je trošio strateški partner Oleg Deripaska, za naše prilike sasvim je obična priča. Evo se i strateški Pejović ovih dana buni kako mu je struja skupa, niko se ne bi začudio da njemu pojeftini, tako što će nama da poskupi.

Umijeće slijetanja

Ovoga ljeta jedan avion za gašenje požara pao je u Skadarsko jezero jer mu prilikom slijetanja na vodu nijesu podignuti točkovi. Javljajući o ovoj nezgodi mediji su podsjetili da je prethodnih dana drugi dromader imao problema pri slijetanju na pistu jer mu točkovi nijesu – spušteni. Vozimo po vodi i plivamo po kopnu – takav nam je svaki posao.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo