Povežite se sa nama

OKO NAS

Državno dobro iz ruke u ruku

Objavljeno prije

na

Monitor je prije osam godina pisao kako je mahinacijama, uz pomoć državnih službenika, zemljišni kompleks Lalovina u Meljinama, inače imovina države Crne Gore, po bagatelnoj cijeni dospio u vlasništvo beogradskog biznismena Mirka Tice, rodom iz BiH. U međuvremenu, u julu 2007. godine, Lalovinu je Tica prodao firmi Čanj iz Bara za basnoslovnih 18 miliona eura. Ovlašćeni posrednik za prodaju bila je i podgorička firma New step, specijalizovana za statusne promjene kompanija, a bavi se i posredovanjem u prometu nepokretnosti.

Posumnjavši da se radi o pranju novca i zloupotrebi službenog položaja odgovornih u matičnim bankama barske firme, tokom marta 2009. godine Upravi za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma i Vrhovnom državnom tužilaštvu, uz bogatu dokumentaciju, New step podnosi prijavu za kontrolu novčanih tokova na račune Čanja i radi detaljnog istraživanja ovog slučaja, koji može biti scenario za triler. Iako će se od podnošenja prijave za koji mjesec navršiti četiri godine, tužilaštvo i dalje, kršeći zakon, odugovlači da se pozabavi akterima koji su po raznim osnovama umiješani u kupoprodaju Lalovine što je, sudeći po dokumentima, krivično djelo zabrinjavajućih razmjera.

Lalovina je u prvoj polovini prošlog vijeka bilo vlasništvo bogate porodice Šimrak. Prostire se od tunela na ulazu u Meljine, pa uz more, do centra Meljina. Jovo Šimrak je 1932. poklanja sarajevskom hirurgu Dinku Cvitanoviću, uz amanet da na njoj podigne sanatorijum. Hirurg nije ispunio amanet, jer ga je vihor Drugog svjetskog rata odnio čak u Etiopiju.

Od tada su pravo na Lalovinu zvanično sticali razni kupci. Njen vlasnik na sumnjiv način 1967. godine postaje bivša mještanka Draginja Lazarević. Odjeljenje za opštu upravu hercegnovske Skupštine opštine pokušalo je kod Opštinskog suda u Kotoru da izdjejstvuje ukidanje presude, ali uzaludno.

Priča o Lalovini se, pune tri i po decenije od poklanjanja sarajevskom ljekaru Cvitanoviću, vraća u grad na Miljacki. Lazarevićeva 1967. prodaje zemlju preduzeću Krivaja iz Zavidovića. Krivaja dvije i po decenije kasnije Lalovinu prodaje Mirku Tici. Kupovina je ozvaničena krajem 2002. godine u hercegnovskom Osnovnom sudu. Uz saglasnost Ministarstva ekonomije Crne Gore i Direkcije za nekretnine – Odjeljenje Herceg Novi, zemlju je uknjižio na svoje ime, iako je ona mnogo ranije postala državno dobro. Tica je metar kvadratni plaćao po deset eura, iako se tada prodavao i petnaestak puta skuplje.

Negdje u vrijeme dok je Mirko Tica knjižio zemlju na svoje ime, interveniše državni tužilac Crne Gore. Tužilac je utvrdio: nije bilo zakonskog osnova da Krivaja uknjiži pravo svojine nad Lalovinom, pošto su te parcele ,,postale državna svojina”. Državni tužilac odlučuje da se Lalovina uknjiži kao državna svojina, s tim da Krivaja ima pravo da je koristi.

Nakon toga interveniše Vrhovni sud Crne Gore. Krajem marta 2003. godine poništava rješenje Ministarstva ekonomije kojim je Krivaji odobrena prodaja Lalovine Mirku Tici. Devet mjeseci kasnije, Ministarstvo ekonomije se predomislilo. Ukida sopstvenu saglasnost datu Krivaji da Lalovinu može prodati beogradskom biznismenu.

Ko ne zna – na Lalovini se nalaze dva tunela, kroz nju prolazi lokalni put, a dijelom ona je i zona Morskog dobra. Sve to zajedno, kao javno dobro, po zakonu pripada državi Crnoj Gori i nikako ne bi moglo biti privatno vlasništvo. Sada je to javno dobro vlasništvo – strane kompanije.

Slijedi novo poglavlje priče. Kako je u početku navedeno, Tica u ljeto 2007. prodaje 39.230 m2 zemljišta zvanog Lalovina firmi Čanj iz Bara čiji je jedan od osnivača i izvršni direktor bio Victor Stolyarshuk, ruski državljanin. Ugovor o kupoprodaji ovjeren je opet u hercegnovskom Osnovnom sudu. U ime kupca potpisan je od strane neovlašćene Victorije Kovtun, ukrajinske državljanke, koja se legitimisala sudu potvrdom o registraciji firme Čanj kod Privrednog suda u Podgorici, ali iz vremena kada je bila izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik.

Od tada paralelno teče nekoliko procesa: finansijski (nezakonite transakcije novca), statusne (vlasničke) promjene u firmi Čanj, niz urgencija Vrhovnom državnom tužiocu za postupanje po prijavama, pritužbe na rad Tužilaštva od strane New step… Svaki čudan na svoj način i prilično komplikovan, a poneki i sumnjiv!

Pokušaćemo da ono najbitnije rekonstruišemo na osnovu obimne dokumentacije i kazivanja Branislava Perovića, diplomiranog pravnika, inače vlasnika i izvršnog direktora firme New step.

Kako naš sagovornik ističe, sve promjene osnivača barske firme Čanj, sada formalnog vlasnika Lalovine, imale su za cilj da sakriju suštinskog vlasnika Lalovine i kako bi Mirko Tica po prethodno datom punomoćju firmi New step izbjegao obavezu isplate posredničke provizije po osnovu njegovog povezivanja sa kupcem. Provizija nije beznačajna, a time je oštećena i država Crna Gora za PDV.

Perović kaže da je strana kompanija Eemeline group limited, koja je registrovana na Britanskim Djevičanskim ostrvima, po osnovu simuliranog Ugovora o zajmu uplaćivala novac na račun firme Čanj kod njene matične banke, kojim je kupljena Lalovina.

Nezakonite transakcije novca sumnjivog porijekla i zloupotreba službenog položaja odgovornih u matičnoj banci firme Čanj, bili su New stepu osnov za podnošenje krivičnih prijava da bi legalno, posredstvom nadležnih institucija Crne Gore došao do podataka o osnivačima strane kompanije, jer postoje indicije da je jedan od njih povezan sa bivšim vlasnikom Lalovine.

New step u prijavi od 26. marta 2009. godine i dopuni iz januara 2011. predlaže Vrhovnoj državnoj tužiteljki Ranki Čarapić, odnosno specijalnom tužiocu, da ,,što hitnije podnesu Osnovnom sudu u Herceg Novom predlog za donošenje rješenja o zabrani raspolaganja i otuđenja nepokretnosti u svojini Čanj d.o.o Bar, odnosno kompleksa Lalovina”. I ovog puta bezuspješno. Da li zbog nekog i nečijeg ,,višeg interesa”?

Prema Pravilniku o unutrašnjem poslovanju Državnog tužilaštva, državni tužilac je dužan da najkasnije u roku od 15 dana odgovori na pritužbu. Državni tužilac ili njegov zamjenik kojem je predmet dodijeljen dužan je da donese odluku najkasnije za tri mjeseca od dana prijema predmeta, izuzetno u roku od šest mjeseci.

VDT Ranka Čarapić te je rokove višestruko probila. U ovoj drugoj, da kažemo tolerantnijoj varijanti, sedam puta! I ko zna koliko će još razmišljati da li da krene u rasvjetljavanje slučaja Lalovina.

Prilikom brojnih pisanih zahtjeva specijalnom tužiocu za prijem na razgovor u svojstvu podnosioca prijave, Peroviću je najzad u septembru prošle godine upriličen prijem kod njegovog zamjenika. Tada mu je priređena klasična administrativna ,,sačekuša” u režiji policijskog inspektora. Inspektor je u formi službene zabilješke, koju je, kako kaže Perović, zasnovao na izrežiranim neistinama, pokušao da ga uplaši kao podnosioca prijave kojom ukazuje na počinioce krivičnog djela.

,,Radi se o opstrukciji Državnog tužilaštva da procesuira krivičnu prijavu iz marta 2009. godine, odnosno da je odbaci kao neosnovanu. To ukazuje na osnovanu sumnju da je ovo korupcija na višem nivou, pa bi dobro bilo da se međusobno preispitaju izvršni i zakonodavni organi o ovom pitanju, jer i nad popom ima pop”, kaže Perović.

Svi su izgledi, a to je, pored ostalog, pokazala i intervencija Vrhovnog suda prije devet godina, da se ovdje radi o kontinuitetu nezakonite promjene vlasništva nad državnim dobrom Lalovina. Zašto se tužilaštvo ne zainteresuje kako je u Crnu Goru ušlo i iz nje izneseno osamnaest miliona eura vjerovatno pravi razlog znaju na toj visokoj državnoj adresi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SUŠE SE CRNOGORSKE ŠUME: Gubimo li bitku sa potkornjakom  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz požare, nelagalnu i neplansku sječu, sve ozbiljniji danak u šamama na sjeveru uzima i insekt potkornjak. Prošle godine, iz razloga koji još nijesu utvrdili u Upravi za gazdovanje šumama i lovištima, osušeno ili u fazi sušenja bilo je blizu 12.000 metara kubnih drvne mase. U fazi degradacije je oko petina crnogorskih šuma

 

Prema procjeni Uprave za gazdovanje šumama i lovištima,  oko 20 odsto šumskih sastojina u Crnoj Gori u raznim je fazama degradacije. U Izvještaju  o zdravstvenom stanju šuma za prošlu godine  nema preciznih podataka o tome koliko su, uz požare nelegalnu i neplansku sječu, na uništavanje šuma uticali  insketi, a među njima najopasniji, takozvani, potkornjak. Međutim, u  tom dokumentu Uprava se pohvalila aktivnostima koje su preduzete ili se planiraju na suzbijanju te štetočine, koja uzrokuje ubrzano i masovno sušenje stabala.

Prema podacima iz Izvještaja, moglo bi se zaključiti da nadležni  dobijaju bitku sa insketom koji je napao šume u skoro svakoj sjevernoj  područnoj jedinici Uprave. S druge strane,  ekološki aktivisti tvrde da je stanje alarmantno, a napredovanje tog insketa u šumskim sastojinama odavno  izmaklo kontoli.

“Ako pitate nadležne – sve je u redu  sa našim šumama. Situacija nije alarmantna. Postavljati po 40 feromonskih zamki, na teritoriji na kojoj ozbiljne države postavljaju po 1.500 da se odbrane od potkornjaka i, generalno,  nerad institucija, dovešće nas u situaciju da postanemo pustinja”, napisao je na svom Facebook profilu ekološki i građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

On je objavio i fotografije koje, kako tvrdi, pokazuju da potkornjak  uzima golem danak u šumama na sjeveru države.  Dragićević tvrdi da je Uprava postavljala feromonske zamke proizvedene prije sedam godina, to jest, kojima je rok istekao prije pet godina.  Da imaju slična saznanja, saopštili su, minulog mjeseca,  i iz Agencije za zaštitu životne sredine.

“U ovom trenutku, Uprava za šume postavlja feromonske zamke kojima je rok istekao prije pet godina i  one ne funkcionišu. Postavljaju se čisto zato da se može reći da se nešto radi. U Nacionalnom parku Tara u Srbiji, za pet godina, u feromonske zamke uhvatilo se preko 70 miliona potkornjaka, od čega samo 2014. godine preko 33 miliona. Poslije toga, broj potkornjaka opada. Stižu nam fotografije iz cijele Crne Gore na kojima se vide ogromne površine  šume koje se suše. Ovo je ogroman rizik za pojavu šumskih požara a potom i erozije…”, zaključuje Dragićević.

Iz Uprave su takve tvrdnje nazvali zlonamjernim i manipulacijom, i pohvalili se da su, tokom prošle godine, “na  brojnim lokalitetima postavljene feromonske klopke i feromonski preparati za utvrđivanje brojnosti potkornjaka”. Klopke su, navodno, postavljene u područnim jedinicama Pljevlja, Žabljak, Plužine, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Mojkovac, Plav, Gusinje, Nikšić, Andrijevica i Šavnik.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SUDBINA SKI CENTRA LOKVE: Na stazi – vikendice?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnik zemljišta na planini Cmiljevici kod Berana, isparcelisao je skijašku stazu koja je decenijama korištena  na ovom terenu i placeve oglasio na prodaju za vikendice

 

TXT: Beranci, njihovi gosti i prijatelji  mogli bi ostati ostati bez skijališta na Cmiljevici. Prema posjedovnim listovima iz beranskog katastra, u koje je Monitor imao uvid, na mjestu postojeće skijaške staze planirana je gradnja najmanje petnaest planinskih kuća i vikendica.

To nam je potvrdio i vlasnik Ski centra Lokve, Dejan Guberinić. On kaže da je vlasnik zemljišta već na terenima skijaške staze postavio table sa natpisom na prodaju. “Mene je zvao jedan zainteresovani kupac, i ja sam se našao u čudu. Rekao sam mu, ako pokuša da kupi plac, da ću i protiv njega i protiv vlasnika podnijeti krivične prijave. To je ustvari nešto što bi trebalo država da uradi i da preispita kako se došlo u ovu situaciju”, kaže Guberinić. “Pored svih problema koje smo do sada imali za vrijeme pripreme staza za skijašku sezonu ,i zbog kojih Ski centar nije radio već tri godine, sada još i ovo. Ovo je zemlja čuda. Potpuno nam je nejasno kako je taj vlasnik mogao da kupi zemljište i kako ga je isparcelisao i upisao u katastarske knjige”.

Monitor je kontaktirao i sadašnjeg vlasnika zemljišta Vojislava Dedovića, koji je potvrdio da je vlasnik tog dijela zemljišta 1/1. “Na tabli stoji – na prodaju, ali ja ne namjeravam da prodajem, već da na tom zemljištu gradim više ugistiteljskih objekata pod nazivom Plavi Lim, pod kojim nazivom imam i restoran i prenoćište na ulazu u Berane. Ja samo razvijam ugostiteljsku djelatnost. Zemlju sam regularno kupio, dozvole sve imam, i nista ne radim napamet”, tvrdi Dedović. Jasno mu je, kaže, da je tu oduvijek bila skijaška staza, ali on od vlasnika Ski centra očekuje “da razgovaraju”.

Guberinić, sa druge strane, ističe da ako država i ovog puta ostane nijema na to što se dešava, odnosno ne proglasi javni interes po Zakonu o skijalištima, da njemu i njegovom bratu neće preostati ništa drugo već da razmontiraju žičaru, takozvanu tanjiraču u mjestu Skrivena, i da konačno dignu ruke od svega.

Vlada Crne Gore je pred prošlogodišnju skijašku sezonu ovom skijalištu kod Berana dodijelila  deset hiljada eura, preko Uprave za kapitalne projekte, upravo za pripremu sezone.

Guberinić kaže da on i njegov stariji brat, koji su u tom poslu, nikada nisu ni tražili pomoć u novcu od Vlade, već da su od svih u čijoj je to nadležnosti, tražili da se riješi problem upisa ovog skijališta, ali da niko do sada nije pokušao, kako je kazao, ni da okrene glavu na njih i njihove molbe. “Mi smo u situaciji da smo vlasnici preduzeća Ski centar Lokve, a da ne možemo da organizujemo sezonu skijanja zbog problema sa vlasnicima zemljišta na kojem se nalazi uspinjača i skijaške staze”.

Njemu i njegovom bratu, kako objašnjava, nije jasno kako je Ski centar Lokve napravljen prije četrdeset godina i kako je izgrađena i radila žičara, a da sada nema dokumenata o tome. “Kako se to dogodilo, gdje su dokumenta o tome kada je skijalište građeno, mi ne znamo. Samo tražimo da se u katastru upiše službenost skijališta, što je obaveza po Zakonu o skijalištima. Mi ne želimo da oduzememo zemljište nikome, samo da nam se omogući da radimo nesmetano u sezoni, a ne da nas vlasnici zemljišta ucjenjuju i podnose prijave protiv nas”, kaže Guberinić.

Ski-centar Lokve, sa istoimenim hotelom nalazi se na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta koji od Berana vodi prema Rožajama. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa sa Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i poznate hiperinflacije, sve do prve privatizacije, kada se društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH pokazalo kao potpuno neodgovorno. Poslije poslovne agonije, Ski centar je prodat Rusu Alanu Alikovu, ali ni on nije ispunio bajkolika obećanja.

Onda su ga kupili braća Guberinići, emotivno vezani i za ovu planinu i za Berane, i napravili velike planove da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

Od države i Vlade nisu tražili novac. Tražili su samo da se riješe administrativne barijere, koje su za njih bile nepremostive. Da je htio, bilo koji ministar turizma mogao je to riješiti za najkraće vrijeme.

Nakon svega, pojavio se novi problem  – da neko na skijaškoj stazi, jednoj od najstarijih na teritoriji Crne Gore, isparceliše zemljište i oglasi ga na prodaju.

Upravo na ovoj stazi su se sedamdesetih godina, kada nije bio čak ni uspinjače, održavala ondašnja republička i regionalna takmičenja.

Vlasnik zemljišta tvrdi, međutim, da na to ima pravo, jer je vlasnik parcele 1/1, i ponavlja da je tu za razgovor i dogovor. A Guberinići ponavljaju da je to skijalište bilo tu od kada pamte najstariji Beranci, i da država mora da upiše službenost.

I dalje ostaje bez odgovora osnovno pitanje – kako je izgrađen hotel Lokve i ski centar sa uspinjačom i žičarama, a da nisu isplaćeni tadašnji vlasnici zemljišta i ono prevedeno na državno preduzeće ili državu?. Da li je tu kvaka? Ima i onih koji tvrde da su svi vlasnici zemljišta jednom isplaćeni, pa su se onda negdje u državnom arhivu izgubili dokazi o tome. U Beranama ih nema, ali bi ih moralo biti u državnom arhivu na Cetinju. Onda su se vlasnici u restituciji mogli pojaviti i povratiti zemljište, koje je, može biti, odavno plaćeno.

Možda i nije tako, ali su onda i država i lokalna uprava u Beranama, odnosno državne i lokalne službe napravile ozbiljne propuste kod izrade prostornih planova.

Ako se ovi problemi brzo ne riješe, ako se ne umiješaju država i Opština Berane, moglo bi se dogoditi da, umjesto ambicioznih razvojnih planova, Ski centar Lokve trajno prestane sa radom.

Mnogi Beranci, posebno oni koji su na Cmiljevici izgradili vikendice i ugostiteljske kapacitete, žele da ovo skijalište opstane. Krajem ljeta Vlada  je opredijelila sredstva da se asfaltira put od magistrale do vrha glavne skijaške staze i vikendica i ugostiteljskih objekata. Sudbina skijališta i dalje je neizvjesna.

                                                                                                                                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

GUBICI U VODOVODNIM MREŽAMA NA SJEVERU: Dok je ima, prosipa se

Objavljeno prije

na

Objavio:

Među 11 vodovodnih preduzeća koja su pošle godine  poslovala s gubitkom, čak sedam je sa sjevera države. Analize pokazuju da većina vodovoda sa sjevera, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno

 

Gotovo da nema opštine na  sjeveru u kojoj su gubici na vodovodnoj mreži manji od 50 odsto. Kako objašnjavaju u  preduzećima zaduženim za vodovodni sistem, podjednako su zastupljeni tehnički i komercijalni gubici.  Voda se intenzivno prosipa, bilo da je riječ o  curenju vode kroz oštećenja cjevovoda, prelivanju rezervoara, nelagalnim priključcima ili samo neracionalnoj potrošnji.

Otklanjanje tehničkih gubitaka je skup i zahtjevan proces, a često se dešava da se nakon sanacije jednog oštećenja, usljed povećanja pritiska, pojave novi kvarovi. To je začarani krug iz kojeg s mukom izlaze lokalne tehničke službe.  Otkrivanje i uklanajnje nelegalnih priključaka je obično  teško izvodljivo. Većina tih priključaka, ali i značajan dio opštinskih cjevovoda, je na privatnim parcelama. Izmještanje distributnivne mreža na javne površine, obično je samo ambiciozan plan, a u praksi pregolem zalogaj.

Tek nakon relizacije projekta “Postupaj pametno-štedi vodu”, u Bijelom Polju se nadaju da će donekle smanjiti gubitke  na vodovodnoj mreži, koji su sada oko 75 odsto. Jedan od ciljeva projekta, koji se realizuje u okviru prekogranične saradnje sa vodovodom Đakovice i Peći „Hidrodrini“ i Kosovo Development Centrom, je da do 2026. godine gubici budu 62 odsto. Direktor Vodovoda “Bistrica” Esad Šele Mahmutović kaže da je predviđena instalacija smart sistema za praćenje i mjerenje potrošnje vode i javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti očuvanja i smanjenja gubitaka na vodovodnoj mreži. Planirana je i izgradnja rezervoara za vodu (do 5.000 m³) zbog obezbjeđenja dovoljne količine vode i proširenja kapaciteta vodovodne mreže na hlornoj stanici Pobrnjica. Namjera im je i da se, u naredne dvije godine, poveća procenat naplate sa 86 na 95 odsto.

Iz bjelopoljske Opštine su, do sada, nekoliko puta finansirali rekonstrukciju djelova vodovodne mreže, no to nije značajno  smanjilo količine prosute vode, ali ni natjeralo potrošače da savjesnije troše i  ažurnije plaćaju račune. Cjevovod je i dalje  u veoma lošem stanju, a dodatan trošak je bilo nedavno  priključenje dva nova naselja na vodovodnu mrežu.

U Vodovodu kažu da poslovanje preduzeća opterećuju i  pozamašna potraživanja iz ranijeg perioda, koja je gotovo nemoguće naplatiti.  Potrošači iz kategorija fizička i pravna lica toj  bjelopoljskoj firmi, početkom ove godine, dugovali su blizu milon i po eura.  Među tim dugovanjima su i  ona koje se odnose na preduzeća koja su u stečaju, zatvorene firme, te umrle osobe u slučajevima još nezavršenih ostavinskih postupaka.

Pljevljaci mnogo ažurnije plaćaju potrošenu vodu, ali su gubici na vodovodnoj mreži slični onima iz Bijelog Polja. Zbog dotrajalih vodovodnih instalacija procjenjuje  se, da se od vodozahvata do potrošača,  godišnje gubi oko 2,5 miliona metara kubnih vode.  Vodovod u tom gradu je urađen prije 36 godina,  a  gotovo svake godine od tada Opština potroši po blizu pola milona na saniranje kvarova i zamjenu djelova cjevovoda.  Iz pljevaljske lokalne uprave kažu da su za pet godina sanirali oko  15 kilometara vodovodne mreže, no to nije pomoglo da se smanji gubitak vode od 70 odsto, koliko je bio i prije dvije decenije.

Još značajnije gubitke vode imaju i u susjednom Žabljaku. Kako je nedavno saopšteno iz preduzeća koje gazduje vodovodnim sistemom, tokom pojedinih perioda godine do potrošača stigne samo petina vode, koja se “uhvati” na vodoizvorištu.  Pored brojnih kvarova tome doprinosi i veliki broj nelegalnih priključaka, kažu u Vodovodu. Kao jedan od načina da riješe problem, u tom preduzeću vode  akciju, započetu prije dva mjeseca, koja podrazumijeva legalizovanje nelegalnih priključaka.  To, tvrde u mendžemnu Vodovoda, umanjuje mogućnost i za restrikcije, a garantuje i stabilnije poslovanje preduzeća.  Procjenjuju da je bluzu 500 potrošača trenutno nelagano priključeno na mrežu, a neovlašćeni korisnici dominiraju, uglavnom, u nekoliko vikend naselja.

Jedan od najznačajnijih problema u funkcionisanju sistema vodosnabdijevanja Kolašina su veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Kako kaže direktor Miloš Peković, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributivnoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima.

Direktor podsjeća da je u toku uključivanje u vodovodni sistem takozvanog, novog rezervoara za I (nižu) visinsku zonu. Uključivanjem novog rezervoara u sistem trebalo bi da se poveća  zapremina rezervoarskog prostora sa trenutnih 800 na 3.800 kubika. Sanacijom kvarova i zamjenom neispravnh zatvarača i fazonskih komada u postojećim oknima eliminisaće se dio gubitaka, te smanjiti pad pritiska u pojedinim djelovima sistema. Prema podacima tog kolašinskog preduzeća, ove godine bilo je dana, kada je samo u jednom naselju otklanjeno po 20-ak kvarova.  U Vodovodu i kanalizaciju većinu zaposlenih čine adminstrativni radnici, dok je nedovoljan broj onih koji mogu na teren.  Gubici u vodovodnom sistemu u toj opštini su, kaže Peković,  teško precizno mjerljivi, ali je sigurno da se samo dio potrošene vode sa izvorišta Rijeka Mušovića naplati.

Beransko preduzeće fakturiše tek 20 odsto vode sa izvorišta. Rezervno izvorište, Manastirsko vrelo, dugo je bilo van sistema. Iako važi za jednu od opština na sjeveru najbogatijih pijaćom vodom,  zbog mnogobrojnih tehničkih problema, ali i velikog broja nelagalnih priključaka i neracionalne potrošnje,  preduzeće Vodovod često uvodi restrukcije potrošačima  u ljetnjim mjesecima.  Prema podacima od prije dvije godine u Petnjici se naplaćajuje samo 15 odsto vode preuzete iz gradskog vodovoda. I u toj opštini su potrebne brojne i dugoročne intervencije na otklanjaju tehničkih problema vodovodne mreže.

Među 11 vodovodnih preduzeća, koja su, tokom minule godine,  poslovala s gubitkom, prema podacima Regulatorne agencije za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN),  čak sedam je sa sjevera države.  REGAGEN ukazuje da je i ova analiza pokazala da većina vodovoda, i pored zakonske obaveze, ne mjeri količine zahvaćene vode na vodoizvorištima. Zbog toga se ne može precizno utvrditi koji procenat vode je na kraju naplaćen od potrošača, a koliko je izgubljeno.                                                                                        

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo