Povežite se sa nama

OKO NAS

Državno dobro iz ruke u ruku

Objavljeno prije

na

Monitor je prije osam godina pisao kako je mahinacijama, uz pomoć državnih službenika, zemljišni kompleks Lalovina u Meljinama, inače imovina države Crne Gore, po bagatelnoj cijeni dospio u vlasništvo beogradskog biznismena Mirka Tice, rodom iz BiH. U međuvremenu, u julu 2007. godine, Lalovinu je Tica prodao firmi Čanj iz Bara za basnoslovnih 18 miliona eura. Ovlašćeni posrednik za prodaju bila je i podgorička firma New step, specijalizovana za statusne promjene kompanija, a bavi se i posredovanjem u prometu nepokretnosti.

Posumnjavši da se radi o pranju novca i zloupotrebi službenog položaja odgovornih u matičnim bankama barske firme, tokom marta 2009. godine Upravi za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma i Vrhovnom državnom tužilaštvu, uz bogatu dokumentaciju, New step podnosi prijavu za kontrolu novčanih tokova na račune Čanja i radi detaljnog istraživanja ovog slučaja, koji može biti scenario za triler. Iako će se od podnošenja prijave za koji mjesec navršiti četiri godine, tužilaštvo i dalje, kršeći zakon, odugovlači da se pozabavi akterima koji su po raznim osnovama umiješani u kupoprodaju Lalovine što je, sudeći po dokumentima, krivično djelo zabrinjavajućih razmjera.

Lalovina je u prvoj polovini prošlog vijeka bilo vlasništvo bogate porodice Šimrak. Prostire se od tunela na ulazu u Meljine, pa uz more, do centra Meljina. Jovo Šimrak je 1932. poklanja sarajevskom hirurgu Dinku Cvitanoviću, uz amanet da na njoj podigne sanatorijum. Hirurg nije ispunio amanet, jer ga je vihor Drugog svjetskog rata odnio čak u Etiopiju.

Od tada su pravo na Lalovinu zvanično sticali razni kupci. Njen vlasnik na sumnjiv način 1967. godine postaje bivša mještanka Draginja Lazarević. Odjeljenje za opštu upravu hercegnovske Skupštine opštine pokušalo je kod Opštinskog suda u Kotoru da izdjejstvuje ukidanje presude, ali uzaludno.

Priča o Lalovini se, pune tri i po decenije od poklanjanja sarajevskom ljekaru Cvitanoviću, vraća u grad na Miljacki. Lazarevićeva 1967. prodaje zemlju preduzeću Krivaja iz Zavidovića. Krivaja dvije i po decenije kasnije Lalovinu prodaje Mirku Tici. Kupovina je ozvaničena krajem 2002. godine u hercegnovskom Osnovnom sudu. Uz saglasnost Ministarstva ekonomije Crne Gore i Direkcije za nekretnine – Odjeljenje Herceg Novi, zemlju je uknjižio na svoje ime, iako je ona mnogo ranije postala državno dobro. Tica je metar kvadratni plaćao po deset eura, iako se tada prodavao i petnaestak puta skuplje.

Negdje u vrijeme dok je Mirko Tica knjižio zemlju na svoje ime, interveniše državni tužilac Crne Gore. Tužilac je utvrdio: nije bilo zakonskog osnova da Krivaja uknjiži pravo svojine nad Lalovinom, pošto su te parcele ,,postale državna svojina”. Državni tužilac odlučuje da se Lalovina uknjiži kao državna svojina, s tim da Krivaja ima pravo da je koristi.

Nakon toga interveniše Vrhovni sud Crne Gore. Krajem marta 2003. godine poništava rješenje Ministarstva ekonomije kojim je Krivaji odobrena prodaja Lalovine Mirku Tici. Devet mjeseci kasnije, Ministarstvo ekonomije se predomislilo. Ukida sopstvenu saglasnost datu Krivaji da Lalovinu može prodati beogradskom biznismenu.

Ko ne zna – na Lalovini se nalaze dva tunela, kroz nju prolazi lokalni put, a dijelom ona je i zona Morskog dobra. Sve to zajedno, kao javno dobro, po zakonu pripada državi Crnoj Gori i nikako ne bi moglo biti privatno vlasništvo. Sada je to javno dobro vlasništvo – strane kompanije.

Slijedi novo poglavlje priče. Kako je u početku navedeno, Tica u ljeto 2007. prodaje 39.230 m2 zemljišta zvanog Lalovina firmi Čanj iz Bara čiji je jedan od osnivača i izvršni direktor bio Victor Stolyarshuk, ruski državljanin. Ugovor o kupoprodaji ovjeren je opet u hercegnovskom Osnovnom sudu. U ime kupca potpisan je od strane neovlašćene Victorije Kovtun, ukrajinske državljanke, koja se legitimisala sudu potvrdom o registraciji firme Čanj kod Privrednog suda u Podgorici, ali iz vremena kada je bila izvršni direktor i ovlašćeni zastupnik.

Od tada paralelno teče nekoliko procesa: finansijski (nezakonite transakcije novca), statusne (vlasničke) promjene u firmi Čanj, niz urgencija Vrhovnom državnom tužiocu za postupanje po prijavama, pritužbe na rad Tužilaštva od strane New step… Svaki čudan na svoj način i prilično komplikovan, a poneki i sumnjiv!

Pokušaćemo da ono najbitnije rekonstruišemo na osnovu obimne dokumentacije i kazivanja Branislava Perovića, diplomiranog pravnika, inače vlasnika i izvršnog direktora firme New step.

Kako naš sagovornik ističe, sve promjene osnivača barske firme Čanj, sada formalnog vlasnika Lalovine, imale su za cilj da sakriju suštinskog vlasnika Lalovine i kako bi Mirko Tica po prethodno datom punomoćju firmi New step izbjegao obavezu isplate posredničke provizije po osnovu njegovog povezivanja sa kupcem. Provizija nije beznačajna, a time je oštećena i država Crna Gora za PDV.

Perović kaže da je strana kompanija Eemeline group limited, koja je registrovana na Britanskim Djevičanskim ostrvima, po osnovu simuliranog Ugovora o zajmu uplaćivala novac na račun firme Čanj kod njene matične banke, kojim je kupljena Lalovina.

Nezakonite transakcije novca sumnjivog porijekla i zloupotreba službenog položaja odgovornih u matičnoj banci firme Čanj, bili su New stepu osnov za podnošenje krivičnih prijava da bi legalno, posredstvom nadležnih institucija Crne Gore došao do podataka o osnivačima strane kompanije, jer postoje indicije da je jedan od njih povezan sa bivšim vlasnikom Lalovine.

New step u prijavi od 26. marta 2009. godine i dopuni iz januara 2011. predlaže Vrhovnoj državnoj tužiteljki Ranki Čarapić, odnosno specijalnom tužiocu, da ,,što hitnije podnesu Osnovnom sudu u Herceg Novom predlog za donošenje rješenja o zabrani raspolaganja i otuđenja nepokretnosti u svojini Čanj d.o.o Bar, odnosno kompleksa Lalovina”. I ovog puta bezuspješno. Da li zbog nekog i nečijeg ,,višeg interesa”?

Prema Pravilniku o unutrašnjem poslovanju Državnog tužilaštva, državni tužilac je dužan da najkasnije u roku od 15 dana odgovori na pritužbu. Državni tužilac ili njegov zamjenik kojem je predmet dodijeljen dužan je da donese odluku najkasnije za tri mjeseca od dana prijema predmeta, izuzetno u roku od šest mjeseci.

VDT Ranka Čarapić te je rokove višestruko probila. U ovoj drugoj, da kažemo tolerantnijoj varijanti, sedam puta! I ko zna koliko će još razmišljati da li da krene u rasvjetljavanje slučaja Lalovina.

Prilikom brojnih pisanih zahtjeva specijalnom tužiocu za prijem na razgovor u svojstvu podnosioca prijave, Peroviću je najzad u septembru prošle godine upriličen prijem kod njegovog zamjenika. Tada mu je priređena klasična administrativna ,,sačekuša” u režiji policijskog inspektora. Inspektor je u formi službene zabilješke, koju je, kako kaže Perović, zasnovao na izrežiranim neistinama, pokušao da ga uplaši kao podnosioca prijave kojom ukazuje na počinioce krivičnog djela.

,,Radi se o opstrukciji Državnog tužilaštva da procesuira krivičnu prijavu iz marta 2009. godine, odnosno da je odbaci kao neosnovanu. To ukazuje na osnovanu sumnju da je ovo korupcija na višem nivou, pa bi dobro bilo da se međusobno preispitaju izvršni i zakonodavni organi o ovom pitanju, jer i nad popom ima pop”, kaže Perović.

Svi su izgledi, a to je, pored ostalog, pokazala i intervencija Vrhovnog suda prije devet godina, da se ovdje radi o kontinuitetu nezakonite promjene vlasništva nad državnim dobrom Lalovina. Zašto se tužilaštvo ne zainteresuje kako je u Crnu Goru ušlo i iz nje izneseno osamnaest miliona eura vjerovatno pravi razlog znaju na toj visokoj državnoj adresi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo