Sva su zvona zazvonila da crnogorski premijer Milo Đukanović, prvi put poslije deset godina, ide u zvaničnu posjetu Beogradu. Te kad je poletio, te kad je sletio, te koliko ga je automobila pratilo – da je krenuo u drugu galaksiju – mnogo jada. A samo se vratio starom društvu u epizodi: bivši Miloševićevi socijalisti, njegovo čedo iz Crne Gore i bivši srpski radikali u ulozi reformista i boraca protiv korupcije i organizovanog kriminala. Rodi i na vrbi grožđe.

Da je čitava stvar temeljno pripremana svjedoči, uoči posjete u NIN-u objavljeni, autorski tekst crnogorskog premijera. Đukanović je objasnio kako se kroz istoriju pokazalo da su odnosi Crne Gore i Srbije bili „čistiji” kad su bile nezavisne države. ,,Potvrđeno je to i u ovih sedam i po godina. Posebno za vrijeme sadašnje vlasti u Beogradu.” Iako je, kaže, dugo u politici, još se uči da kontroliše emocije, ali ne uspijeva uvijek. ,,Moram priznati da dolazim u Beograd sa pomućenim osjećanjima. Ne mogu da zaboravim Zorana Đinđića i njegovu sahranu kao povod jednog od mojih posljednjih boravaka tamo. Niti da sakrijem zadovoljstvo što današnja vlast u Srbiji istrajava na njegovoj evropskoj viziji.” Većinu drugih stvari vezanih za Beograd premijer je, očito, odlučio da zaboravi.

A svašta je moglo da mu pomuti osjećanja. Mladi dani u CK SKJ, borba protiv separatizma u Sloveniji u Hrvatskoj, komandovanje vojskom SRJ u borbi protiv kosovskih iredentista.

Crnogorski premijer položio je vijenac kod spomen ploče ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. Na traci je bila poruka: ,,Zoranu Đinđiću, prvom demokratskom premijeru Srbije, mojem dragom prijatelju – Milo Đukanović, predsjednik Vlade Crne Gore”. Da je pravde na svijetu i čojstva i junaštva u Đukanovića, drugo bi jedno mjesto zapalo cvijeće. Ovako – Požarevac i grob Slobodana Miloševića ostali su podaleko – pokojnik je postao nepodoban. Priča o prijateljstvu Đukanovića sa Đinđićem jedan je od mučnijih djelova paketa laži kojim se pokušavaju izbrisati Đukanovićevi rani ratni radovi.

Portparolka Demokratske stranke Aleksandra Jerkov rekla je, povodom Đukanovićeve izjave da aktuelna vlast u Srbiji istrajava na evropskoj viziji Zorana Đinđića, da se ,,prvi potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić ne može porediti sa Đinđićem jer upravlja državom nedemokratski i progoni političke neistomišljenike”. Istakla je da je Evropska komisija u izvještaju o napretku u Srbiji konstatovala orkestriranu kampanju protiv opozicije, što ne priliči demokratskim režimima.

Izvještaji o posjeti govore da su se premijeri Ivica Dačić i Milo Đukanović složili da odnosi između dvije države idu uzlaznom putanjom. Dačić je poručio da Srbija nema nikakve skrivene namjere u odnosu na Crnu Goru ni po pitanju njene državnosti ni budućnosti.

Prema riječima premijera, važno mjesto u razgovoru imala je ekonomska saradnja, kao i saradnja u oblasti evrointegracija. Dogovoreno je da se o konkretnim oblicima saradnje i jačanju bilateralnih odnosa razgovara na zajedničkim sjednicama vlada, koje će svake godine naizmjenično biti održavane u Crnoj Gori i Srbiji. Sve teče – koliko juče bila bi to veleizdaja.

Na terenu krupnih riječi vlada idila. Malo je teže kod onoga od čega se živi. Ništa od uspostavljanja platnog prometa između dvije zemlje, na primjer. Velikani su ocijenili da to zavisi od zainteresovanosti komercijalnih banaka za taj posao.

Glavni spoljnotrgovinski partner Crne Gore je Srbija. U oktobru smo, recimo, tamo izvezli robu vrijednu 110,7 miliona eura. Vrijednost uvoza iz Srbije u istom mjesecu bila je 426,6 miliona. Svi ti milioni putuju ko zna kuda da bi dospjeli do onih koji su nešto kupili ili prodali. Posrednici na provizijama zarađuju desetine miliona eura. Pitanje je koliko tih miliona pripadne crnogorskim i srpskim, a koliko bankama u trećim zemljama. Države koje služe svojim građanima odavno bi smislile način da poslovne banke zainteresuju za uspostavljanje direktnog plaćanja između dvije zemlje. U državama kakve su Crna Gora i Srbija neko na tome debelo zarađuje.

Netaknuto je ostalo i pitanje dvojnog državljanstva. Konstatovali su da dvije države imaju različite koncepte. ,,Za sada nije moguć kompromis oko dvojnog državljanstva. U budućnosti možda možemo raditi na relaksaciji tog pitanja, kako se ono više ne bi tretiralo kao pitanje u vezi sa državno-pravnim statusom Crne Gore”, rekao je Dačić. Crnogorskim snahama iz Srbije od toga je naglo laknulo.

Za razliku od mučnih vremena u kojima smo se sa Srbijom Borisa Tadića dobacivali državljanstvom Darka Šarića, sada je Šarić stao ,,u dve-tri reči”. Đukanović je kazao da je policijska i pravosudna saradnja dvije zemlje već unaprijeđena, pa se nada da će to voditi i rješavanju slučaja Šarić.

Tek što je premijer sletio u Podgoricu stigla je vijest da je vilu Crnogorka koju svojata Crna Gora srpska vlada vratila Karađorđevićima. Važno je da se razumiju tamo gdje im treba.

Premijeri su razgovarali i o manjinskim zajednicama, srpskoj u Crnoj Gori i crnogorskoj u Srbiji. „Srbija je zainteresovana za položaj srpskog naroda u Crnoj Gori, isto kao što poštujemo interesovanje Crne Gore za položaj crnogorskog naroda u Srbiji”, rekao je Dačić.

Crnogoraca u Srbiji ima 38.527, što čini 0,54 odsto stanovnika; Srba u Crnoj Gori – 28.73 procenta. Znaju to premijeri, poenta je u Dačićevom pozivu da ,,srpski korpus u Crnoj Gori bude što aktivniji dio političkog spektra”.

Početkom godine, uoči prve zvanične posjete Crnoj Gori, i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić posavjetovao je Srbe u Crnoj Gori da prestanu da bude opozicija i počnu da odlučuju o tome kako će živjeti. ,,To tvrdoglavim insistiranjem na tome da stranke koje predstavljaju Srbe u Crnoj Gori ostanu u opoziciji ne može da se postigne”.

Ljubav između tadašnjeg predsjednika i potpredsjednika Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića sa Milom Đukanovićem i DPS-om ozvaničena je njihovom posjetom Podgorici u novembru 2011. Pobjeda je uredno zabilježila kako su nakon tog sastanka u više navrata Đukanović, Nikolić i Vučić isticali međusobno uvažavanje i očekivanje unapređenja odnosa nakon promjene vlasti u Beogradu.

Prema tvrdnjama biznismena Ratka Kneževića, zagledali su se mnogo ranije. On je nedavno ponovio da su se Stanko Subotić Cane i Milo Đukanović još 2007. godine , ,,našli sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem, tada opozicionarima, u pariskom hotelu Ritz, i dogovorili saradnju, koja se na kraju pokazala uspješnom, jer su potonja dva došli na vlast u Srbiji, moguće je i sa izdašnom finansijskom pomoći ove prve dvojice, jer im ne bi bilo prvi put da biraju lidera u Srbiji”. Prema Kneževićevoj ocjeni, indikativno je da je odmah zatim dug i ozbiljan sudski proces Subotiću i njegovoj grupi u Beogradu vraćen na početak, a presuda dugogodišnjeg zatvora mu je poništena.

O finim odnosima opjevanog borca protiv kriminala Aleksandra Vučića sa najpoznatijim prijateljem Mila Đukanovića govorio je jesenas i predsjednik Demokratske stranke Dragan Đilas. Na optužbe SNS-a da je postao kišobran za kriminalce, odgovorio je kontrapitanjem ko je ,,pravi kišobran za kriminalce sada, kada ulicama slobodno šetaju Stanko Subotić Cane, huligani, kriminalci…”

Za razliku od susreta sa Dačićem, o Đukanovićevom sastanku sa Vučićem nije objavljeno gotovo ništa. Moguće je da su razgovarali o vrlo suptilnim stvarima.

Koje tačno tajne veze spajaju Đukanovića i nekadašnje srpske radikale, teško da će se skoro precizno znati. Njihove međusobne usluge su kao na dlanu. Pred svoje izbore oni posjete Podgoricu, Đukanović se dok ga očekuje bitka za Podgoricu šeta po Beogradu. Nije svejedno odakle je kliknuo: ,,Ja sam danas ponovio nešto što je poznato i što je javni poziv predstavnicima srpskih partija u Crnoj Gori od vremena kada smo imali posljednji predreferendumski duel. To je poziv – izvolite uđite u vlast, vrata su otvorena”, rekao je Đukanović RTS-u. Ovdje se nekako bolje upamtilo ono što je pričao o četnicima i početnicima.

Predsjednik Nove Andrija Mandić kazao je da je Đukanovićev poziv neprihvatljiv i ponižavajući. ,,Niko ozbiljan mnogobrojne koalicione partnere DPS-a nije doživljavao kao neki važan dio vlasti. Zbog toga i vjerujem da ne postoji nijedan opozicioni političar koji bi želio da bude Novak Kilibarda”.

Dok je Đukanović divanio i strategijom se po Beogradu bavio, na terenu su izvršavani operativni zadaci. Raspisani su izbori u Beranama – eto pravog mjesta za kapitalizovanje finih odnosa sa Beogradom. Združeno djelovanje sa prijateljima iz Srbije nije šala. Đukanoviću samo crnogorski Srbi fale da bi ostao vlast vo vjeki vjekov.

Miloš BAKIĆ

Komentari