Povežite se sa nama

OKO NAS

DVIJE GODINE OD PROPASTI HOTELA LIPKA: Zatočenici nepoznatih vlasnika

Objavljeno prije

na

Tačno su dvije godine od kada je zaposlenima u hotelu Lipka tadašnja direktorica Mateja Puljiz kazala da ne dolaze na posao nekoliko dana jer će se objekat renovirati.

Bilo je to prvog maja prije dvije godine. Od tada zaposleni nijesu više vidjeli ni direktoricu, niti bilo koga od predstavnika vlasnika iz firme Bepler Investment Montenegro. Razumije se, nijesu mogli ni da se vrate na svoja radna mjesta. Gosti su premješteni u hotel Bjanku, a direktorica je, nakon što je zaključila Lipku, nestala.

Nedugo zatim plombu na ulaznim vratima Lipke stavila je i inspekcija rada. Iza zaključanih vrata ,,najboljeg hotela u kontinentalnom dijelu Crne Gore” ostala je i radna dokumentacija 36 zaposlenih. Do radnih knjižica još nijesu uspjeli doći, ostale su zaključene. Zbog toga ne mogu nigdje da se zaposle. A pošto

im porezi i doprinosi nijesu uplaćivani od 2009. ne mogu se besplatno ni liječiti. U minule dvije godine predstavnici zaposlenih, tražeći način da riješe problem, upoznali su nekoliko ministara, bar četiri puta razgovarali s lokalnim čelnicima, nedjeljno se bar po nekoliko puta čuli s inspektorima rada, a koristili su svaku priliku i da se izjadaju opoziconim liderima. Uzalud.

Pisali su čak i predstavnicima delegacije EU u Crnoj Gori. Ništa nije pomoglo i ni jedno obećanje nadležni nijesu ispunili. Radna dokumentacija još je zaključana u objektu koji je od ljeta 2012. godine vlasništvo Prve banke.

Ho¬tel, koji je 2010. godine pro¬ci¬je¬njen na 6,5 mi¬li¬o¬na eura, banka je preuzela zbog duga od 4,5 mi¬li¬o¬na. Prilikom sklapanja ugovora o prebijanju duga, notar je, kako se vidi iz njegove zabilješke, savjetovao predstavnike banke i njihovog dužnika da taj pravni posao odlože. Upozoravao je na dug prema radnicima. Ugovor, ipak, zaključen.

,,Ovih dana obilježili smo dvije godine od kada imamo status građana drugog reda. Bez prava smo na posao i bez prava na liječenje. Predugo bi trajalo da nabrajamo na koliko smo vrata do sada zakucali i koliko smo obećanja čuli. Bez rezultata. Uspjeli smo jedino da naplatimo potraživanja po osnovu neto zarada, prije svega, zahvaljujući razumijevanju novih vlasnika objekta i kolašinskog suda” , kažu predstavnici zaposlenih. Tvrde da je sramota društva što još čekaju da im se vrati dokumentacija i što još niko nije našao način da to učini. Ipak, neće odustati.

Po njihovoj tužbi protiv kompanije Bepler Investments Montenegro prije nekoliko mjeseci Osnovni sud u Kolašinu donio je odluku da bivši poslodavac za 36 radnika mora isplatiti neto zarade u ukupnom iznosu od oko 89.252 eura. Po nalazu sudskog vještaka finansijske struke utvrđeno je da je visina potraživanja za bruto zarade bila 168.100 eura. Neto zarade su dobili zahvaljujući privremenoj mjeri, kojom je zabranjeno raspolaganje inventarom u hotelu, tako da ga je kasnije otkupila Prva banka. Na drugoj licitacaji samo je ta banka ispunila sve zakonom propisane uslove o kupovini inventara. Pokretna imovina nekada prestižnog kolašinskog hotela, prodata je za oko 112.000 eura, odnosno trećinu od prvobitno procijenjene vrijednosti. Tom cifrom pokrivena su potraživanja po osnovu neto zarada. Na izmirenje poreza i doprinosa radnici će još morati da čekaju.

Ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković, dok je boravio u Kolašinu, gdje je početkom marta održavana sjednica Vlade, na kratko je radnike obradovao izjavom novinarima. On je, naime, kazao da će se i zakon mijenjati, ako to bude potrebno zbog bivših zaposlenika Lipke.

„Ti ljudi imaju problem, koji je više nerješiv nego rješiv. Nemogućnost da uzmu radne knjižice nešto je što se ne može trpjeti i dozvoliti u našem pravnom sistemu. Ako je problem zakon, onda treba zakon izmijeniti, da bi taj problem bio riješen”, obećao je ministar i na tome ostao.

A problemi hotela, koji je dugo, uz Bjanku bio ponos kolašinskog turizma, ne mogu se svesti samo na neizmirena potraživanja radnicima. Oni još ne znaju ni ko je bio vlasnik hotela. Tvrdnje da je vlasnik Lipke Zoran Ćoćo Bećirović demantovao je njegov advokat Ričard Stujart. On je novinarima kazao da je ,,Bećirovićev udio u hotelu Lipka bio vrlo mali, te da on nema uticaja na rješavanje problema radnika”. Niko od predstavnika firme, koja je do pretprošlog ljeta bila vlasnik, nije se pojavio ni na jedno od ročišta, a iz kolašinskog suda nijesu uspjeli ni da uruče pozive, pa je tuženi obaviještavan preko oglasne table.

Bepler Investment Montenegro duguje i Opštini više od 40.000 eura na ime poreza na nepokretnosti. Ni iz kolašinske lokalne uprave predstavnicima te firme nijesu mogli ući u trag kako bi im uručili rješenja o porezu, pa je i taj papir završio na oglasnoj tabli. Račun dužnika je blokiran, ali, naravno, Opština se nije naplatila.

Prema nezvaničnim informacijama, po nalogu Poreske uprave u Lipku je prije nekoliko mjeseci ušla finansijska inspekcija radi uvida u dokumentaciju koja je ostala u objektu. Navodno, inspektori su u tim papirima uočili mnogo toga sumnjivog, ali to do sada nije zvanično potvrđeno.

Ono što je potvrđeno to je da hotel još slovi kao objekat u izgradnji i da još nema građevinsku i upotrebnu dozvolu. Ministarstvo održivog razvoja i turizma izdavalo je i obnavljalo privremena odobrenja za rad. Posljednje je izdato u novembru 2011. godine na period od 12 mjeseci.

Osim najava da su zainteresovani da se hotel što prije otvori, iz Prve banke još nijesu saopštili ništa što bi ukazivalo da će se to uskoro i desiti. Nekoliko pokušaja da objekat daju pod zakup nije uspjelo, a kolašinska turistička privreda svake sezone mnogo gubi zbog toga što je hotel zatvoren.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo