Povežite se sa nama

HORIZONTI

EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE STALJINIZMA I NACIZMA: Osam decenija od Pakta Ribentrop-Molotov

Objavljeno prije

na

Ove godine će biti 10 godina otkako je evropski Parlament podržan od Parlamentarne skupštine OEBS-a proglasio 23. avgust za Dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih i autokratskih režima, prvenstveno staljinizma i nacizma. Za datum je uzet dan kada su dvije najgore forme totalitarizma sklopile pakt i krenule u nešto što će čovječanstvo koštati preko 50 miliona života

 

Kada je u podne 23. avgusta 1939. sletio u Moskvu njemački ministar vanjskih poslova Joahim fon Ribentrop malo je ko mogao naslutiti šta se sprema Evropi. Ubrzo će, nakon zadnjih tehničkih detalja koji su čekali Hitlerov telegrafski amin, pred ponoć kamere zabilježiti osmjehe Staljina, njegovog komesara za vanjske poslove Vjačeslava Molotova, von Ribetroppa i ostalih članova njemačke i sovjetske delegacije. Ubrzo su objavljeni komunikei da su nacional-socijalistička Njemačka i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) potpisali Pakt o nenapadanju.

Britanija i Francuska su takođe vodile pregovore sa Staljinom do dva dana prije dolaska Ribentropa u Moskvu. Ono što ih je prenerazilo je da Pakt nije bio samo o nenapadanju. Obje strane su izjavile da zemlje potpisnice neće pružiti nikakvu podršku trećim stanama u slučaju sukoba jedne od potpisnica sa njima. Samom Paktu je prethodio trgovinski ugovor između Njemačke i SSSR-a od 19. avgusta, čime je postavljena podloga za ekonomsku pomoć njemačkoj ratnoj mašini kada krene u pohod protiv Poljske i „trulog kapitalističkog“ Zapada.

Najgrozniji detalji Pakta će izaći na vidjelo tek nakon poraza i okupacije Njemačke 1945. kada su zaplijenjene njene državne arhive, a što je Sovjetski Savez uporno negirao sve do njegovog raspada i otvaranja tajnih arhiva 1990. Dvije strane su potpisale, uz zvanični sporazum, i tzv. Tajni protokol po kojem je istočna Evropa podijeljena u „sfere uticaja“. Tajnim protokolom je dogovoreno uništenje i podjela Poljske, nestanak tri baltičke države (Litvanija je po prvoj verziji trebala pripasti Trećem Rajhu a Latvija i Estonija SSSR-u), Finske, kao i čerupanje Rumunije. Tajni protokol će 8. oktobra doživjeti modifikaciju jer su potpisnice trampile teritoriju. Litvanija će biti predata sovjetskoj interesnoj sferi (sa izuzetkom Memela nastanjenog njemačkom manjinom) a zauzvrat Rusi su predali dio centralne Poljske.

Komunističke partije Evrope su bile zatečene, kao i svi evropski fašisti i demokrate. Moskva i Berlin su obustavili dotadašnju neprijateljsku retoriku. Na konferenciji za štampu sovjetski ministar Molotov je izjavio da je „fašizam pitanje ukusa“.

Hitlerov program je od početka 20-ih jasno bio usmjeren protiv judeo-boljševizma čija inkarnacija je, po njemu, bio Sovjetski Savez. Po Hitleru, Rusijom su vladali Jevreji a Sloveni su bili njihovi robovi. I jedne i druge je smatrao za „untermenschen“ (podljudima- nižim bićima), s tim što su Sloveni imali za nijansu bolji rejting od Jevreja. Inače, na prostor Sovjetskog Saveza je gledao kao na „lebensraum“ (životni prostor za širenje germanske rase na račun Slovena) koji je trebao postati „njemačka Indija“.

S druge strane Njemačka je za sovjetsko vođstvo bila oličenje svega reakcionarnog i imperijalističkog i glavni ugnjetač radničke klase. Oba režima su imala duboki prezir prema demokratiji i ljudskim pravima i na kraju je ispalo da razlike i nisu toliko velike kada je biznis u pitanju, kako je Ribentrop rekao Hitleru u maju iste godine. U isto vrijeme je Staljin smijenio svog ministra vanjskog Maksima Litvinova (inače Jevrejina koji je podržavao savez sa Zapadom protiv Njemačke). Oba režima su bila socijalistička, s razlikom da jedni preferiraju nacionalni, tj. rasni a drugi internacionalni socijalizam.

Potpisani Pakt je bio oročen na 10 godina i stupio je na snagu odmah ne čekajući ratifikaciju dviju strana. Hitler i nacisti su njime izbjegli rat na dva fronta. Takođe, Njemačka je dobila saveznika protiv koga se Zapad neće usuditi da krene vojnički. Njemci su pritom dobili neograničene sirovine iz SSSR-a koje će im omogućiti da se potpuno posvete pohodu na Zapad.

Staljin i njegovi boljševici, s druge strane su dobili nove teritorije u istočnoj Evropi koje će se „usrećiti“ sa komunizmom i šansu za dalje širenje kada, kako su oni mislili, Njemačka i Zapad potpuno iskrvare jedni protiv drugih. Tada će oni lako zaposjesti atlantsku obalu Evrope. Radničkim i komunističkim partijama u Evropi je objašnjeno da je Pakt usmjeren protiv „kapitalističkog imperijalizma“ i „američkog zveckanja oružjem“.

Staljin je, forme radi, ipak poslao Pakt na ratifikaciju pred Vrhovni Sovjet SSSR-a koji je to uradio 31.avgusta. Samo nekoliko sati nakon ratifikacije njemačka armija je prešla poljsku granicu. Britanija i Francuska su, kao što su i obećali Poljacima, 3. septembra objavile rat Njemačkoj. Ali rat je samo objavljen  jer nisu računali da braneći Poljsku udare pored Njemačke i na njenog novog vojnog saveznika – Sovjetski Savez.

Njemačka je do 15.septembra već držala Varšavu u poluokruženju i Poljaci svu snagu posvećuju odbrani glavnog grada. Dva dana kasnije, 17. septembra sovjetska Rusija napada Poljsku s leđa grubo kršeći sovjetsko-poljski pakt o nenapadanju iz 1932. Britanija i Francuska su u šoku i reakcije na sovjetsku invaziju su više nego mlitave. Njemci i Sovjeti zajedno pokoravaju Poljsku do 6. oktobra a na terenu dolazi do srdačnih susreta između jedinica Wehrmacht-a i Crvene armije. Održavaju se zajedničke parade pobjede u Lavovu i Brest-Litovsku uz uzajamne zdravice. Istovremeno počinje germanizacija i rusifikacija pokorenog prostora.

Dok je komadanje Poljske još u toku Sovjeti uslovljavaju baltičke zemlje da potpišu „sporazum o uzajamnoj pomoći“ po kojem SSSR može uspostaviti vojne baze u ovim zemljama ali će „poštovati (njihovu) suverenost i integritet“.  Nakon dodatnog pritiska od strane Rajha, Estonci potpisuju 28. septembra, Latvija 5. oktobra i Litvanija 10. oktobra nakon čega sovjetske trupe ulaze u njihove zemlje. Rusi su „poštovali“ sporazume do polovine juna 1940. kada su postavili nove ultimatume da prime neograničen broj vojnika Crvene armije i da „izaberu narodnu vlast“ koja je „zamolila“ Staljina da ih primi u SSSR, što je on velikodušno prihvatio.

Nakon Baltika Staljin se, uz njemački blagoslov, okreće Finskoj, sa kojom je takođe potpisao Pakt o nenapadanju 1932. i dodatno ga potvrdio 1934. Traži  prostor da stacionira vojne baze i da se Finska odrekne svoje teritorije na Karelijskoj prevlaci „zbog sigurnosti Lenjingrada“. Glavni cilj je bio da Finsku pretvori u još jednu „narodnu republiku“ Sovjetskog Saveza. Kasnije je trebala uslijediti „sovjetizacija“ zemlje, raseljavanje Finaca po sovjetskoj imperiji i naseljavanje Rusa i drugih podobnih naroda što je bilo izvodljivo „jer Finaca ima manje nego stanovnika Lenjingrada“ kako je Staljin objasnio dvojici svojih generala.

Finska odbija razbojnički ultimatum i Crvena armija otpočinje agresiju bez objave rata neselektivnim bombardovanjem finskih gradova. Umjesto lagane šetnje ruskih tenkova do Helsinkija i parade uz već naručenu simfoniju kompozitora Šostakoviča, ruski agresor biva teško potučen od neuporedivo malobrojnijih i slabije naoružanih branitelja. Tzv. Zimski rat će potrajati tri mjeseca i biće izvor velike blamaže i globalne osude SSSR. Liga Naroda, preteča današnjeg UN-a, će 14. decembra 1939. Sovjetski Savez isključiti iz svog članstva zbog ničim isprovocirane agresije. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov kasnije će priznati da su sovjetski gubici u Finskoj iznosili skoro milion vojnika, 2.300 tenkova i hiljadu aviona. Na kraju su herojski Finci morali predati Karelijsku prevlaku ali su sačuvali suverenitet zemlje. Međutim, ruska agresija će ih gurnuti u njemački „zagrljaj“.

Krajem juna 1940. Francuska je poražena i traži primirje. Britanci su u rasulu napustili Stari kontinent. Sa druge strane apetiti prema Rumuniji rastu. Sovjetska armija, mimo dogovorene Besarabije (današnje Moldavije), okupira i Sjevernu Bukovinu i region Hercu, čime izaziva nelagodu kod Njemaca, jer se opasno približavaju naftnim poljima Ploeštija u Rumuniji koji su bili od vitalnog značaja za njemačku armiju.

Nakon privremenog zahlađenja odnosa u ljeto 1940. sovjetsko rukovodstvo i nacisti prelaze u novu fazu odnosa. Na jesen iste godine vode se razgovori između Berlina i Moskve o pristupanju Rusije Osovinskom (Trojnom) paktu. Hitler je spreman da da Staljinu Bosfor sa Carigradom, Iran, Irak i podjeli Indiju nakon uništenja Britanske imperije.

Međutim, Staljinovi apetiti su bili još veći. Sovjetska vlast šalje 25. novembra 1940. kontraprijedlog o pristupanju Moskve silama Osovine. Pored njemačke ponude oni takođe traže blagoslov da SSSR potpiše još jedan „sporazum o uzajamnoj pomoći“, ovaj put sa Bugarskom i da se uspostave vojne baze na njenom tlu. Sovjeti dalje traže da Njemačka napusti Finsku, kao i da pojasni planove koje bi zajednički mogli imati za ostatak Rumunije, Švedsku, Jugoslaviju i Mađarsku. Hitler ne daje nikakav odgovor razočaran „Staljinovom gramzivošću“.

Početkom 1941. Molotov se još jednom pokušava nagoditi sa Njemačkom. Ti pregovori će nakon rata takođe biti tačka kontroverzi jer je sovjetska vlada svu priču o tome negirala i optuživala Zapad „za krivotvorenje istorije“. Najviše što su htjeli priznati je da je Staljin „opipavao Hitlera da vidi koliko će daleko ići“. Tek raspadom SSSR-a dokumentacija sa Zapada je potvrđena i u sovjetskim arhivama.

Molotov tada nije znao da je Hitler 18. decembra 1940. potpisao Direktivu br.21 – pripreme za Operaciju Barbarosa- da se Sovjetski Savez uništi jednim munjevitim udarom. Pakt potpisan manje od dvije godine ranije biće i zvanično mrtav u 3.15 ujutro 22. juna 1941. kada tri miliona njemačkih vojnika uz sovjetsku granicu dobija kodnu poruku „Dortmund“. Time je počeo krvavi  obračun dojučerašnjih saveznika koji su zajedno dogovorili i počeli Drugi svjetski rat.

Hitler se tokom 1940. rado nosio idejom o velikom carstvu sila Osovine „od Španije do Jokohame“. Slične ideje neki danas prepoznaju u tezi „da se Evropa prostire od Lisabona do Vladivostoka“ što je nedavno izjavio francuski predsjednik Emanuel Makron prilikom susreta sa ruskim kolegom. I u koalicionom ugovoru između njemačkih vladajućih CDU i SDP na 150. strani stoji dogovor „da se čvrsto držimo vizije jednog zajedničkog privrednog prostora od Lisabona do Vladivostoka“. Navodno je i Nord Stream, gasovod između Rusije i Njemačke preko Baltika, korak u tom pravcu.

Od zemalja u regionu, 23. avgust se kao Dan sjećanja zvanično obilježava u Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumuniji. I pored inicijativa dijela NVO sektora da se obilježavanje ovog datuma usvoji  zvanična Crna Gora, to se do sada nije desilo. Crna Gora i dalje na vlasti ima (preimenovani) Savez komunista – neprekidno od 1944. godine – a komunističke tekovine totalitarizma i autokratije su nešto na čemu im mnogi sličnih uvjerenja mogu i dan danas pozavidjeti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

INFORMATIČKI RATOVI: Pandemija dezinformacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zloupotreba interneta kao sredstva za masovno širenje lažnih vijesti odavno se smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama  kojima se utiče na javno mnjenje putem društvenih mreža, iako je većini ljudi nejasno njihovo značenje i koncept

 

Masovno širenje digitalnih dezinformacija kroz zloupotrebu interneta se odavno smatra najvećom prijetnjom konceptu demokratije, kojima se služe autoritarni režimi diljem planete. Cilj je, pored očuvanja vlasti, i subverzivno djelovanje u inostranstvu radi širenja vlastitog uticaja. Posljednjih nekoliko godina preplavljeni smo pričama o botovima, trolovima i bot mrežama (botnets) kojima se utiče na javno mnjenje putem internetskih društvenih mreža, iako je većini ljudi i dalje nejasno njihovo pravo značenje i koncept.

Bot je, u suštini, nalog na društvenoj mreži koji automatski odrađuje zadatke putem zadatih algoritama a koji se predstavlja kao živa osoba. Dizajniran je tako da može sam postavljati objave na društvenim mrežama (najčešće Twitter-u), koje dozvoljavaju korisniku da otvara višestruke naloge.

Trol je živa osoba koja ciljano inicira zapaljive kontroverzne rasprave sa namjerom stvaranja i/ili produbljivanja podjela na društvenim mrežama uz sijanje lažnih ili poluistinitih informacija kako bi se isprovocirale ostrašćene reakcije. Trolovi koriste botove da bi povećali amplitudu online podrške svojim objavama i raspravama time zbunjujući i varajući javno mnjenje na internetu koga koristi skoro 87 posto stanovništva razvijenih država.

Za vrijeme rata u Ukrajini 2014. godine ruski agresor je, osim svojih oružanih snaga preobučenih u uniforme samoproglašenih „narodnih republika“ na istoku i Krimu, obilato koristio čitave bataljone trolova koji su sjedili za kompjuterima, kreirali i sijali lažne vijesti uz pomoć botova preko društvenih mreža širom planete. Plan je bio da se unese zabuna i predstavi se konflikt kao unutrašnji sukob između proruskih regiona i Kijeva iza kojega stoji Zapad. Posebno je ostao zabilježen slučaj obaranja putničkog aviona Malezija Airlines iznad istočne Ukrajine ruskom raketom, kada je poginulo svih 298 putnika i članova posade. Ruska strana je, da bi sakrila odgovornost zbog ispaljivanja rakete usljed pogrešne identifikacije vazduhoplova, lansirala nekoliko lažnih priča oko obaranja aviona, koje su putem botova viralno prenošene internetom dok su se trolovi uključili u davanje prokremaljskih komentara i prebacivali odgovornosti na Kijev pozirajući kao građani zapadnih zemalja.

Fenomen „lažnih vijesti“ (fake news) je doživio vrhunac za vrijeme predsjedničke trke u Sjedinjenim Državama 2016. godine, nakon čega su američke vlasti pokrenule nekoliko istraga oko miješanja Rusije u izborni proces. Digitalni udar na SAD je predvodila Agencija za istraživanje interneta (AII) sa sjedištem u Olginu, okrugu St. Petersburg, koja se povezuje sa Jevgenijem Prigožinom, kontroverznim oligarhom bliskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Inače se za Prigožina vezuje i Vagner grupa, plaćenička armija koja djeluje u Ukrajini, Siriji, Centralnoafričkoj Republici itd. i koristi se za crne operacije kako bi se izbjeglo otvoreno rusko učešće u konfliktima van zemlje. Agencija za istraživanje interneta se još popularno zove i Putinova Fabrika trolova i ima oko 1000 stalno zaposlenih. Američko Ministarstvo pravde je u februaru 2018. podiglo optužnicu protiv 13 Rusa povezanih sa ovom agencijom i protiv same agencije zbog pokušaja da utiču na rezultat izbora u korist sadašnjeg predsjednika Donalda Trampa.

Kada se pogleda metod rada Agencije za istraživanje interneta (AII), zapravo se vidi da je fabrika trolova radila ne toliko da pomogne Trampu na izborima koliko da eksploatiše i produbi podjele u američkom društvu time ga učinivši ranjivijim i slabijim. Ruski trolovi su inicirali brojne debate na internetu o imigraciji, abortusu, nošenju oružja, pravima Afroamerikanaca i LGBT populacije, pozirajući kao Amerikanci sa lažnih društvenih naloga pri tom koristeći botove da multipliciraju podršku za jednu i drugu stranu u pregrijanoj debati. U aprilu 2016. godine AII je pozivala na proteste zbog smrti dvoje Afroamerikanaca za čije stradanje je optužena policija dok su istovremeno podsticali i protest bijelih nacionalista u Džordžiji koji se završio scenama nasilja. Tokom predsjedničke kampanje AII je objavljivala i rasturala postove u kojima je podržavala i napadala oba predsjednička kandidata predstavljajući se kao Facebook grupe fanova obje strane.

Mimo izbora, ruski trolovi će biti upamćeni po izazivanjima panike preko lažnih vijesti. Prvo je 11. septembra 2014. lansirana vijest o požaru koji je izbio u nepostojećoj hemijskoj fabrici u Centervilu, Luizijana i da je požar podmetnut od strane Islamske države. Čak su montirana i Twitter saopštenja kao i snimak požara na Youtube-u. Drugo sijanje panike trolova se desilo 13. decembra 2014. kada su lansirane vijesti o izbijanju epidemije ebole u Atlanti sa istih naloga sa kojih je lansirana i lažna vijest o požaru u hemijskoj fabrici. Zatim je sa različitih naloga objavljena lažna vijest da je policija Atlante namjerno usmrtila jednu Afroamerikanku istog dana.

Na domaćem frontu Putinova Fabrika trolova ima zadatak da napada opoziciju i sve što je protiv Kremlja a sa druge strane maksimalno da uzdiže Putina i njegov autokratski stil vladanja zemljom.

Za razliku od Rusije koja vani vodi negativnu kampanju i radi na urušavanju povjerenja u zapadne demokratije, Kina ima nešto drugačiji pristup. U Kini se zadnje vrijeme jako potencira kineska efikasnost i dominacija u suzbijanju pandemije COVID-19 upravo zahvaljujući autoritarnom i centralizovanom sistemu vladanja za razliku od demokratskog i neefikasnog Zapada. Kina se takođe hvali pomoći koju je poslala Italiji, Mađarskoj i Srbiji, pri tom prenaglašavajući količinu i kvalitet takve pomoći. Kineski mediji su obilato izvještavali o „oduševljenju“ koje je kineska pomoć izazvala u Evropi prikazavši televizijsku scenu gdje navodno Italijani šalju aplauze Kini uz zvuke kineske himne. Kasnije je analizom toga priloga utvrđeno da je pomenuti aplauz posvećen zdravstvenim radnicima Italije dok je melodija kineske himne naknadno ubačena u prilog. Slično je izvještavano i u nekim ruskim medijima s tim što je navedeno, naravno uz zvuke ruske himne, da Italijani aplaudiraju Rusiji zbog pomoći koju je Putin poslao.

S druge strane kineski trolovi i botovi su zaduženi da prate sve „antikineske“ aktivnosti i odgovore kontra napadima. U samoj Kini internet i društvene mreže su pod cenzurom tako da je vladajućoj Komunističkoj partiji donekle lakše da drži kućnu situaciju pod stegom i objavljuje priloge gdje srpski predsjednik Vučić ljubi kinesku zastavu prilikom dočeka aviona sa doniranom opremom i gdje se zahvaljuje ideološki srodnom režimu „jer je EU izneverila Srbiju“.

Kad je naš region u pitanju, kompanija Twitter je objavila 2. aprila ove godine da je uklonila 8588 naloga „namjenjenih promociji vladajuće partije u Srbiji i njenog lidera“ zbog kršenja pravila. Twitter je takođe objavio da je osim bot naloga u Srbiji uklonio i naloge režima u Egiptu, Hondurasu i Saudijskoj Arabiji u kojoj je uklonjeno preko 5000 automatizovanih naloga koji su štancali slavu i hvalu kraljevskoj porodici.

Srbijanski botovi su sprovodili koordiniranu akciju i poslali čak 43 miliona objava (ili tvitova) „u kojima se radilo na promociji Vučićeve politike i potkopavanju podrške njegovim protivnicima“ navodi se u analizi Stanforda (Internet observatorije u Kaliforniji). „Vlada pripada narodu a ne žutim tajkunima“ tj. opoziciji, hvale se „mudro preduzete reforme Aleksandra Vučića“ i „narod na izborima odlučuje ko će biti na vlasti“ su neki od stalno ponavljajućih botova kojima se dnevno zasipao običan narod. Botovi SNS-a su lansirali i 14.8 miliona napada na protivnike Vučića, prevashodno protiv Saveza za Srbiju. Sam Vučić se „čudio“ vijestima sa Twitter-a rekavši da „ne zna ništa o tome“ i da ga narod podržava i bez Twitter-a.

Crna Gora baštini iste sisteme vrijednosti kao i zemlje čije naloge je Twitter uklonio. Digitalne aktivnosti crnogorskih službi se veoma vidljive preko tvitovanja botova na komentarima portala i društvenih mreža. Već je ranije objavljivano u domaćim medijima da policija i tajna služba imaju posebnu jedinicu trolova sa određenim brojem bot naloga kojima se podstiče razdor među opozicijom i razne istorijske podjele kako bi se skrenula pažnja sa kriminala i korupcije u gornjim ešalonima vlasti. Izvještavano je da su posebno praćene aktivnosti i objave odbjeglog biznismena i privatnog bankara vladajuće partije, na koje se hitro odgovaralo putem već spremnih komentara trolova na društvenim mrežama. Realno je očekivati da će biti sve više inducirane online rasprave oko crkve i popova, koje će se forsirati radi skretanja pažnje sa suštinskih životnih problema i pohare državnih resursa.

Tu je i neslavni slučaj objavljivanja slike dječaka navodno prebijenog od strane crnogorske policije. Tu su uradili jedan od lidera DF Nebojša Medojević i lider vanparlamentarne Prave Crne Gore Marko Milačić. Jednostavna google image provjera je lako pokazala da je ta slika preuzeta sa Interneta i da nema veze sa navedenim događajem. Da li se radi o omašci ili podmetnutoj slici na koju su sve ova dvojica političara upecala nije razjašnjeno. Ko što je ostalo nejasno ko je i zašto pustio pjesmu na jutarnjem programu RTCG-a proustaškog Marka Perkovića Tompsona na Dan pobjede nad fašizmom.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

Protest Vlade RH koji se nije dogodio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, koja je objavila markicu sa kartom ustaške  NDH, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni

 

U okolnostima pandemije COVID-19, sedamdeset peta godišnjica Dana pobjede i sedamdeseta godišnjica Dana Europe obilježena je u većini europskih zemalja skromnije nego nego što bi to bilo inače. Parade su uglavnom izostale ali se Britancima obratila kraljica Elizabeta, Francuzima predsjednik Macron s polaganja vijenca ispod Slavoluka pobjede, Putin je položio cvijeće kod vječne vatre ispod zidina Kremlja, a u Berlinu su za Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom vijence položili kancelarka Angela Merkel, predsjednik Ustavnog suda, ministri njemačke Vlade i predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier. Tom prilikom je predsjednik Steinmeier rekao: „Nije sramota preuzeti odgovornost, sramota je negiranje odgovornosti“, te poručio Nijemcima da se „moraju osloboditi starih zloduha u novom ruhu“.

U Hrvatskoj su 75. godišnjicu Dana pobjede, u skladu sa situacijom, državne institucije obilježile izuzetno skromno. Na Mirogoju, na Spomeniku i grobnici narodnih heroja, vijence i cvijeće su položili predstavnici nekoliko antifašističkih organizacija (AFL, SABA, VEDRA), predsjednici Židovske općine Zagreb i Srpskog narodnog vijeća, gradonačelnik Zagreba, te izaslanici Predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Dalo bi se zaključiti da političari koji su na čelu hrvatske države ne smatraju, za razliku od vodećih njemačkih političara, da je 75. obljetnica Dana pobjede nešto što je simbolički važno za njihovu zemlju i što bi zaslužilo njihovu pažnju i nazočnost. Konačno i prema „Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH“, „Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom“ je tek jedan od 11 spomendana koje Zakon nabraja; njegovo obilježavanje ne predviđa prisustvo najviših državnih dužnosnika pa makar se radilo o 75. obljetnici jednog od najvažnijih i najpresudnijih događaja ne samo u hrvatskoj povijesti.

Jedno od bizarnijih „obilježavanja“ ove obljetnice upriličila je Pošta Sjeverne Makedonije izdavanjem, na Dan pobjede – Dan Europe, poštanske marke na kojoj je slika Markova trga sa zgradama Sabora i Vlade, a povrh Markove crkve na nebu lebdi karta NDH u bojama hrvatske zastave, sa službenim hrvatskim grbom, a iznad nje je aureola od žutih zvijezdica EU.

Dizajneri te marke morali su se potruditi da kraj lako dostupne karte RH nađu fiktivnu kartu NDH, uvećanu za neke dijelove, poput Istre, koji nikada dijelom NDH nisu bili. Za njih, očito, nije bio krajnji apsurd povezivati simboliku Europske unije i NDH. EU je nastala, nakon traumatičnog iskustva s fašističkim i nacističkim režimima, kao pokušaj sprečavanja da se ikad ponovi ono što su režimi, poput ustaškog režima NDH, predstavljali.

Vijest o tako dizajniranoj poštanskoj marci objavljena je 8. svibnja na makedonskom portalu MKD. U tekstu pod naslovom „Skandalozni potez Pošte: Karta ustaške Hrvatske na makedonskoj marki povodom 9. maja“, između ostalog, piše: „Marka stoji na internetskoj stranici Pošte i najvjerojatnije se čeka sutrašnji dan za njenu promociju. Naravno, ako već sutra ne stigne nota hrvatske ambasade u Skoplju.“

Međutim, nikakva nota hrvatskog veleposlanstva u Skoplju nije stigla. Stigli su protesti iz Makedonije i note iz Srbije i BiH, čiji su dijelovi, odnosno čitav teritorij, na toj karti uključeni u Hrvatsku. Makedonska pošta povukla je cijelu pripremljenu seriju sporne marke i ispričala se uz objašnjenje da je namjera bila da na Dan Europe, 9. svibnja, izda takvu marku kao neku vrstu zahvale Hrvatskoj na njenoj podršci Sjevernoj Makedoniji u europskim integracijama; pri tome je došlo do greške s odabirom zemljopisne karte.

Povezivanje grba i zastave RH s ustaškom državom, oktroiranom od strane nacističke Njemačke, nešto je što je Vlada RH trebala promptno osuditi. Na to ju je obvezivao i „Zakon o grbu zastavi i himni RH“ u kojem eksplicitno stoji da se ti simboli mogu isticati samo ako „se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo RH“. Teško je zamisliti veće „vrijeđanje ugleda i dostojanstva RH“ nego što je vezanje njenih državnih simbola za kvislinšku NDH i ustaštvo. Ali svaku odgovornu vladu potakla bi na akciju, prije svega, briga za budućnost vlastite zemlje u kojoj se otvoreno relativizira zločudnost domaće kopije nacističkog režima i njegovi zločini.

Odgovorna vlada bi to učinila. Ali hrvatska država, vlada, javno mnijenje, desetljećima su, psihijatri bi rekli, u stanju disocijativnog poremećaja identiteta. On je ugrađen u same temelje Republike Hrvatske, počevši od predsjednika Tuđmana, partizana, generala JNA, a na čije se izjave i postupke što se tiče fašizma i antifašizma mogu pozivati i pozivaju ljudi koji po tim pitanjima zastupaju suprotna stajališta. Primjer takve podvojenosti predstavlja i spomenuti Zakon o blagdanima i spomendanima, koji je još iz devedesetih ali ga je Hrvatski sabor doradio i potvrdio krajem 2019. godine. U tom zakonu, odmah iza „Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom“, navodi se, kao slijedeći spomendan „- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“.

Za koji dan će se, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, u Zagrebu i Sarajevu obilježiti obljetnica koja se do lani tradicionalno obilježavala u subotu ili nedjelju najbližu 15. svibnju, kod Bleiburga. Obilježavanje kod Bleiburga, s ustaškim simbolima i politički intoniranim govorima, godinama je bilo manje komemoracija, a više spomen na NDH. Lani su austrijske vlasti uvele stroge mjere zabrane ustaškog znakovlja i političkih govora kako se nešto što je prijavljeno kao komemoracija ne bi pretvaralo u „najveći neonacistički skup u Europi“.

Sve ovo, pa i  izostanak protesta Vlade RH na grešku makedonske Pošte, podsjeća da su stari zlodusi u novom ruhu relativizacije zločinačkog karaktera ustaštva i te kako prisutni.

Zoran PUSIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

TITO I JUGOSLOVENI, ČETRDESET GODINA POTOM: Fenomen koji nadilazi vrijeme  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  u nizu ratova koji su odnijeli  više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u  Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju. No, tragovi jugonostalgije postoje širom regiona

 

U ponedjeljak, 4. maja u državama koje su proizašle iz krvavog raspada   Jugoslavije, nije bilo zvančnih ceremonija koje bi obilježile  četrdesetu godišnjicu Titove smrti. No Titovi vjerni sljedbenici – iako u manjem broju zbog ograničenja nametnutih pandemijom korona virusa – iskazali su mu poštovanje na  mermernom grobu u Beogradu i u rodnom  Kumrovcu.

Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske je ocijenio da je Tito  pojavom i djelom obilježio 20. vijek. ,,Josip Broz Tito, čovjek, revolucionar, vojskovođa koji je pokrenuo opštenarodni oružani ustanak, vodio narod do pobjede 1945. godine. Josip Broz Tito kao državnik, predsjednik jugoslovenske federacije koji je nakon rata od nerazvijene poljoprivredne zemlje uspio da stvori srednje razvijenu industrijsku, evropsku zemlju”, rekao je Habulin.

 Bez Tita je jugoslovenska federacija trajala samo deceniju. Onda je razbijena  po etničkoj liniji u nizu ratova koji su odnijeli više od 130.000 života. Danas se sjenka maršala neravnomjerno širi po zemljama koje i dalje nose ožiljke tih sukoba. Njegova popularnost je opala u Hrvatskoj i Srbiji, u kojima nacionalistička osjećanja i dalje snažno vladaju.

No, tragovi jugonostalgije, još postoje širom regiona.  Ti ljudi se sjećaju organizovane, poštovane i velike zemlje, što povezuju sa Titom. Za njih su posljednje tri decenije bile nazadovanje u svakom smislu – ekonomskom, socijalnom i kulturnom.

Sjećanje na Tita najviše je vezano za njegov ,,politički sistem” i ,,vreme” koje ga simbolizuje, te je slojevito i duboko ambivalentno. Tito je, kao neprikosnoveni vođa,  označio tri četvrtine od 45 godina socijalističke Jugoslavije, pa se zato odnos prema tom razdoblju iskazuje kroz odnos prema njemu.  Zaboravlja se dinamika istorije: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi posleratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi trpjeli represiju zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951, kada su mnogi gladovali, te 1960-ih i 1970-ih, kada su mnogi znatno poboljšali životne uslove.

,,Tito je  fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sva njegova lična obilježja u mnogo čemu su određivala istoriju Hrvatske i čitavog jugoslovenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća”, kaže zagrebački istoričar Ivo Goldštajn. Goldštajn napominje  kako je Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i pobijedio obojicu.

Najuspješnija je prva faza Titovog puta. Od vođe male  partije na početku Drugog svetskog rata izrastao je u najvećeg gerilskog vođu i u drugoj polovini 1944. ravnopravno sjedjeo sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Čerčilom i Staljinom. ,,Takva politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svetske politike i učinila jedinstvenim”, kazao je Goldštajn, koji je s ocem, sada  pokojnim Slavkom, svojevremenim partizanom, koautor najobimnije i najobuhvatnije biografije „Tito“ (2015).

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac. Misli se, po Godštajnu, na „priču oko Blajburga i Križnog puta“, u proljeće 1945. tokom masovnih likvidacija njemačkih vojnika, te ustaša, domobrana, slovenskih bjelogardejaca i četnika po Sloveniji.

Goldštajn upozorava da se u prezentaciji desne javnosti, tu zaboravlja istorijski kontekst. Rat nije počeo u maju 1945. nego u aprilu 1941, a u međuvremenu se dogodilo niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Blajburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata, ističe Goldštajn.

Preofesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar Čedomir Antić,  smatra da Titova politička zaostavština nije izdržala test vremena. ,,Od tri stuba titoizma, ‘bratstvo’ i ekonomski model radničkog samoupravljanja su ostaci prošlosti, dok je treći, globalni pokret za nesvrstavanje, izgubio relevantnost”, ocijenio je Antić. „Samoupravljanje se srušilo dok je Tito još uvijek bio živ, nesvrstanost ima malo smisla, jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je isparilo u krvavim ratovima koji su označili kraj Jugoslavije“, rekao je Antić, inače osnivač desničarskog i nacionalističkog Srpskog naprednog kluba.

Sarajevski istoričar Husnija Kamberović smatra da su u Bosni i Hercegovini (BiH) u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci.,,Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspeli da izgrade društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo sa manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. ‘Titovo doba’ je pokazalo kako je međuetnička saradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu”, zaključio je Kamberović.

Percepcija  Tita  u slovenskoj javnosti  Božo Repe profesor savremene istorije iz Ljubljane vidi ovako: ,,Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidivost. Pošto je danas proces obrnut, ta neizvjesnost utiče i na procjenu prošlosti. Zbog neoliberalističke doktrine i sledstvenih kriza, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opšte neizvjesnosti, stavovi prema jugoslovenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili”.

Uticaj na današnji pogled na Titovo vrijeme ima i međunarodna politika koju vode bivše republike SFRJ-a. ,,Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije u suštini nemaju nikakav međunarodni značaj i imaju drugorazrednu diplomatiju. Slovenački političari se ne usuđuju da se odupru rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji. Titova Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu pa  je osigurala promjenu zapadne granice”,ocjenjuje  Repe.

Sumirajući životno djelo  jugoslovenskog autoritarnog vođe Njujork tajms je 5. maja 1980. konstatovao da je ta država, zahvaljujući Titovoj politici ekvidistance prema blokovima i eksperimentisanja sa slobodom unutar jednopartijskog sistema, postala „svijetla tačka usred opšteg sivila Istočne Evrope”.

Ondašnje procjene mogu izgledati kao pretjerivanja. Ali izrazito antikomunistički raspoloženi 34. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, general Dvajt Ajzenhauer je rekao za Tita da je najveći heroj Drugog svetskog rata. Čuveni glumac Orson Vels je otišao i malo dalje. Po njemu, Tito je bio najveći čovjek tadašnjeg svijeta.

 

Poraženi bi da pobijede

Partizanske jedinice  godinama gonjene kao zvijeri, na kraju rata su činile grjehove. Duhovni i fizički nasljednici poraženih vojski stoga nazivaju Tita ratnim zločincem. Hiljade staljinista, ali i ljudi koji su nevini prokazani kao takvi, prošli su torturu na Golom otoku. Neki publicisti i zato upoređuju Broza sa najvećim mračnjacima  XX vijeka  poput Nikolae Caušeskua ili čak Staljina.

Još od ratova 1990-ih, u kojima nije bilo partizana, revizionisti pokušavaju da pobijede i u izgubljenom Drugom svjetskom ratu. Neki analitičari smatraju da se nemoralnost njihovog postupka ne ogleda samo u tome što – Titu i socijalističkoj Jugoslaviji kao njegovom čedu – spočitava niz nepočinstava. Kojih je uostalom i bilo.  Nemoralnost je to što iz toga izvode zaključak da je antifašizam grijeh. A da su razne nijanse kolaboracije i fašistoidnosti – bile nacionalna vrlina.

Drugi problem revizionista sa Titom je kulturološke prirode. Demokrature koje su ustanovljene na ruševinama Jugoslavije nijesu uspjele da dostignu civilizacijski nivo Titove „plišane diktature” – čak ni u ekonomskom, a kamoli u kulturnom smislu. O geopolitičkom značaju Pokreta nesvrstanosti da se i ne govori.

Dok je u bivšoj SFRJ ispoljavanje antifašizma bilo uobičajena pojava, njenim raspadom se u novonastalim državama promovišu neke nove vrijednosti. „Tekovine NOB-a“ su gotovo zaboravljene.

Profesor Kamberović upozorava na opasnosti koje donosi primitivni istorijski revizionizam. „To je počelo još pred ratove 1990-ih kada su se stvarali novi heroji, dok su antifašistički gurani iz naše kulture sećanja. Događajima na kojima je izrasla jugoslovenska država u vremenu Drugog svjetskog rata u našem obrazovnom sistemu se više ne pridaje gotovo nikakav značaj. Mi u BiH čak svjedočimo da su poništavane odluke koje su donijeli antifašisti u toku Drugog svjetskog rata. Prvenstveno mislim na besmislenu odluku Skupštine Republike Srpske kojom se poništavaju odluke ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine)”, zaključio je Kamberović.

U Srbiji glasni dio društva otvoreno odbacuje antifašističke vrijednosti. „To se prvo činilo tako što su se kao nosioci antifašističkih vrijednosti predstavljali nasljednici Partije, pa su sa antifašističkim parolama krenuli u fašističke pohode po Hrvatskoj, BiH i Kosovu da bi se na kraju okrenuli protiv sebe. Tako na proslavama pobjeda antifašista zajedno šetaju ratni zločinci i predstavnici Ravnogorskog pokreta”, naveo je novinar iz Beograda Dejan Kožul.

Kožul je primijetio da je antifašistički, odnosno partizanski narativ, gotovo u potpunosti iskorijenjen iz medija. „Samo se rijetki pozivaju na to i ukazuju na tu anomaliju. Partizani su danas definitivno negativci”.

Mijenja se i odnos prema spomenicima. Čak se razmišljalo o prenamjeni Starog sajmišta, mjesta na savskoj obali Novog Beograda,  konc logora prvo za Jevreje, onda za Rome, a potom i Srbe, i antifašiste i komuniste.

Predsjednik hrvatskog Udruženja Josip Broz Tito Jovan Vejnović je upozorio na pojave veličanja pokreta koje je istorija već osudila. „To je rezultat i medijskog djelovanja gdje se može čuti kako se u bivšoj Jugoslaviji ‘živjelo u mraku’, kako je komunistički sistem bio ‘zločinački’. Vejnović je podsjetio da su takve tvrdnje iznosili pojedini hrvatski zvaničnici, pa dok je bila predsjednica Republike, i Kolinda Grabar-Kitarović.

U Hrvatskoj je za vrijeme rata 1990-ih, „srušeno oko 3.000 spomenika” vezanih za NOB i revoluciju u bivšoj Jugoslaviji.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo