Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP DAVID, KNJIŽEVNIK: Vidjeti znake opomene

Objavljeno prije

na

Sa propašću jugoslovenske komunističke partije i države, javljali su se sve češći glasovi za rehabilitacijom žrtava komunističkog režima u Srbiji. Nakon donošenja odgovarajućeg zakona i nekoliko desetina rehabilitacija, sve češće se javljaju glasovi kritike i protivljenja onih koji smatraju da je na djelu neka vrsta istorijskog revizionizma. Sa druge strane, insistiranje na osnaživanju i jasnijem konceptualizovanju nacionalnih identiteta, zasnovanih ne na moderno-političkom već etničkom osnovu, podgrijeva veće i manje nacionalizme koji inspiraciju traže u nekritičkom viđenju bliže i dalje prošlosti. U tome ima najviše ličnih a najmanje nacionalnih i građanskih interesa, koji se ne povlače ni pred univerzalnim estetičkim vrijednostima. O ovoj staro-novoj temi razgovarali smo sa Filipom Davidom, piscem, oštrim posmatračem ovoga našeg ,,već viđenog” fenomena. MONITOR: Kritikovali ste odluke o rehabilitacijama jer se ne pridržavaju zakona. Oni koji sude tvrde da rehabilituju zbog nepostojanja demokratskog pravnog okvira za suđenje i donošenje presude. U dijelu javnosti se opet tvrdi da se radi o političkoj kalkulaciji a ne o ispravljanju nepravdi?
DAVID: Kritikovao sam način na koji se sprovodi rehabilitacija Draže Mihailovića. Po slovu zakona mogu se rehabilitovati osobe osuđene zbog verbalnog delikta, iz ideoloških i sličnih razloga. Draža je osuđen zbog ratnog zločina što ne obuhvata zakon o rehabilitaciji. Jedini pravni put bio bi da se obnovi suđenje i na novom suđenju dokaže kako nije odgovoran za neke od četničkih ratnih zločina. Ali tu nastaje problem, postoje pisani dokazi o odgovornosti Draže Mihailovića za zločine u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji. Sve što se sada čini pokušaj je da se na kraći, zaobilazni i nezakonit način obavi rehabilitacija.

MONITOR: Nedavno je rehabilitovan i princ Pavle Karađorđević. I on se, uglavnom ili osuđuje i diskvalifikuje ili glorifikuje. Koliko pravni institut rehabilitacije pomaže oko utvrđivanja istine o ljudima i vremenu?
DAVID: Slučaj princa Pavla je nešto drugačiji jer je ovde više reč o istorijskoj reviziji jednog vremena, odnosno o reviziji istorije. U zvaničnim komentarima koji su pozdravili ovu rehabilitaciju, slučajno ili namerno zaboravlja da se spomene samo jedna „sitnica” – da je princ Pavle potpisao pristup Jugoslavije Trojnom paktu, da je dakle bio za savez sa nacističkom Nemačkom. Nije, dakle, problem u prenosu posmrtnih ostataka u zemlju jedne državničke ličnosti nego u novom, izmenjenom odnosu prema nekim istorijskim događajima. Jedna dosta snažna, „revizionistička” struja među srpskim istoričarima odbacuje 27. mart, savezništvo sa Zapadom, a oslobođenje 1945. proglašava okupacijom. Kolaboracionističku vladu prikazuju kao patriotsku. Zato su sve glasniji i zahtevi za rehabilitacijom Milana Nedića a već se tu i tamo, spominje i ime fašiste Ljotića.

MONITOR: Poredite sadašnje stanje u Srbiji sa onim iz vremena tzv. Vajmarske Njemačke.To bi značilo i da će Srbija postati objektivna regionalna prijetnja?
DAVID: Sličnosti postoje. Vajmarska Nemačka označava period od kraja I svetskog rata pa do dolaska Hitlera na vlast. To je vreme uništene nemačke privrede, plaćanja ogromnih reparacija, velike idejne konfuzija i vreme teške ekonomske krize. Postojao je nekakav demokratski okvir te države, nedovoljno razvijen da bi se zaustavilo sve prisutnije nasilje na ulicama i skori nastup nacističkih batinaša. Takva Vajmarska Nemačka predstavljala je predvorje za nastup jednog od najmračnijih političkih sistema u svetskoj istoriji.

Naravno, poređenje sa savremenom srpskom situacijom je samo uslovno. U Srbiji je prisutna jaka frustracija zbog izgubljenih ratova, još uvek su snažni nacionalizam i populizam, ekonomska situacija je izuzetno teška, nezaposlenost i nezadovoljstvo stanovništva sve veće. Poređenjem sa Vajmarskom Nemačkom želeo sam da ukažem na opasnosti kojih moramo biti svesni ako sledimo neka istorijska iskustva. Slabašna demokratija brzo se i lako izrodi u svoju suprotnost, u opasnu političku diktaturu.

U mračnim vremenima i alternative postojećem stanju su mračne. Naravno, postoji i jedna važna i suštinska razlika: Srbija nema ni ekonomske, ni ljudske potencijale da bi bukvalno ponovila sudbinu Vajmarske Nemačke. Ta opasnost, međutim, može postati realna, ukoliko neka od svetskih sila (Rusija, na primer) nađe interes u zaoštravanju međunarodne situacije i podržavanju lokalnih sukoba. Sa druge strane, činjenica posebno važna za region, jeste da bez stvarne i temeljne stabilizacije ekonomskih i političkih prilika u Srbiji nema ni trajne stabilizacije Balkana.

MONITOR: Problem „identiteta” nije poštedio ni mrtve. Pisce, naučnike ali i političare. Dok se svađamo oko toga ko ima prestižniji „identitet”, svijet nas vidi kao mjesto nastanka izraza „balkanizacija” ili, najnovije, kao zemlje „krvi i meda”. Da li je to samo stereotip?
DAVID: Insistiranje na nacionalnom identitetu, kao najvažnijem, koji pokriva sve druge identitete, veoma je opasno. Više puta sam citirao libanskog pisca Amina Malufa koji je takvu vrstu identiteta nazvao „ubilačkim identiteom” jer je u ime jednog, vrhovnog i sveprisutnog identiteta dozvoljeno voditi ratove, ubijati, pljačkati.

Ta tendencija neumerenog veličanja nacionalnog identiteta prisutna je u Srbiji, ali i drugde. Za predrasude i stereotipe koji postoje o ovim prostorima sami smo najviše krivi jer mi, a ne neko drugi, održava te negativne stereotipe. Mi smo i inače skloni da sve vidimo u stereotipima, kao što su oni o „svetskoj zaveri protiv Srbije”, da nas svi mrze jer smo bolji od svih. Ako smo toliko uvereni da nam drugi čine nepravdu, moramo se upitati zašto je tako i koliko smo tako nešto zaslužili. Nema još uvek iskrenog preispitivanja sopstvenih zabluda i pogrešaka.

MONITOR: Još je Isidora Sekulić govorila o opasnosti od palanačkog duha, a ona ga je osjetila i na svojoj koži. Resantiman prema onima koji se na njega ne obaziru, presreo je ono malo reformatora. Kako izaći iz kruga opšte uskogrudosti koja je postala sistem mišljenja i vladanja?
DAVID: Još jedna žena, naša savremenica, Latinka Perović, mudro i opominjujuće piše i govori o stalnom sukobu u srpskoj istoriji između neuspelih pokušaja manjine da sprovede društvene i ekonomske reforme i većine oličene u konzervativnim snagama, koja se tome ogorčeno suprotstavlja. Takav odnos snaga, prisutan i danas, veliki je usud Srbije. Zaista ne znam šta se može očekivati od onih mladih koji se dive Mladiću, Karadžiću, ili svetom Nikolaju Velimiroviću. U ovim osobama čija imena možete naći na mnogim sajtovima desničarskih organizacija bliskih crkvi i navijačkih grupa najsažetije je predstavljen „trijumf filosofije palanke”. Ne treba potcenjivati uticaj takvih grupa i institucija na mlade. Zato, iskreno govoreći, zaista strepim od budućnosti.

MONITOR: Kada govorimo o alternativi duhu palanke i njegovim dalekosežnim posljedicama, da li je „antipalanački” da se i oni koji to uviđaju, osvrnu na rezultate svojih nastojanja i možda promjene bar taktiku?
DAVID: Sa duhom palanke nema pomirenja. Radomir Konstantinović je analitički i uverljivo dokazao u svojoj Filosofiji palanke da se duh palanke, na kraju neumitno ovaploćuje u nacizmu. To je velika i ozbiljna opomena koja se i na delu pokazala i dokazala, opomena koju su, nažalost, samo malobrojni pročitali i shvatili na pravi način.

MONITOR: Neke Vaše kolege pisci postali su, naročito poslije 1989, vršioci najviših državnih funkcija, kao Konrad ili Havel. I Ljosa se kandidovao za predsjednika Perua. Da li bi umjetnik u teškim vremenima, morao da svoje motive i poglede na uređivanje države, pokaže i na vlasti? Plaća li se za to, po Vama, velika cijena?
DAVID: Naše intelektualne elite, tu pre svega mislim na situaciju u sredini u kojoj živim, odigrale su sramnu ulogu u proteklim tragičnim događajima, prilikom raspada Jugoslavije. Neki pisci su bili i u samom vrhu vlasti, bolje da nisu. Za razliku od spomenutih, Konrada, Havela, Ljose, ovi naši iznikli su iz duha palanke i ostali su taoci toga duha. U našoj političkoj baruštini teško je, ako ne i nemoguće, ostati čist i neukaljan.

Ali to pisce i uopšte „javne ličnosti” ne oslobađa odgovornosti za ono što se u društvu događa. Može se ćutati i to je neki stav. Ali zatvoriti oči, zapušiti uši, izolovati se od svega, da se ni bi videle razmere korupcije, demagogije, netolerancije, porasta nasilja, srljanja u beznađe, znači na posredan način prihvatiti takvo stanje, što je kukavički ali i veoma neodgovorno i nepošteno.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo