Povežite se sa nama

INTERVJU

Filip Ejdus, profesor na FPN-u, Beograd: Amerika se vratila, ali se svijet promijenio

Objavljeno prije

na

Ne bi trebalo zaboraviti da Evropa nije u potpunosti na istim talasnim dužinama kao Vašington, po pitanju odnosa sa Rusijom i Kinom: nedavno je potpisan Sveobuhvatni sporazum o investicijama EU i Kine koji je uglavnom prošao ispod radara

 

Filip Ejdus je vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i predsjednik UO Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku. Njegova posljednja knjiga je Kriza i ontološka nesigurnost: Teskoba Srbije zbog secesije Kosova (Palgrave Macmillan).

MONITOR: Bavite se i problemima bezbjednosti. Kako vidite reagovanje na bezbjednosne rizike koje je izazvala pandemija KOVID-19?

EJDUS: Pandemije su predstavljale bezbednosni izazov od kada je sveta i veka. Istorija je puna takvih primera, od Bubonske kuge koja je u 14. veku doprinela padu feudalizma, preko boginja koje su srušile Acteško cartsvo i olakšale evropsko osvajanje Amerike, pa sve do španske groznice koja je 1918. godine usmrtila više ljudi nego Veliki rat, pa i mog pradedu. I pre izbijanja epidemije koronavirusa, epidemiolozi su znali da nije pitanje da li će, već samo kada će ponovo buknuti globalna pandemija. Pokazalo se da čak i neke jako dobro uređene i ekonomski razvijene države nisu bile na visini zadatka.

Nažalost, pandemija je u mnogim državama kao i u Srbiji, ubrzala eroziju demokratije. Dobra stvar je u tome što nas je ona podsetila na važnost ne samo zdravstvenog sistema već i nekih vrednosti koje su bile godinama pod udarom populista, kao što su naučna ekspertiza i multilateralna saradnja. Velike katastrofe poput pandemija i ratova, pored patnje i žrtvi koje donose, uvek krče prostor za neki novi svet. Na nama je da se potrudimo da taj novi svet bude bolji.

MONITOR: Kada je u pitanju „svjetski mir“  koliko bi se on mogao narušiti ukoliko Kina poslije relativno uspješnog nošenja sa epidemijom, stekne novo samopouzdanje?

EJDUS: Kina je odabrala Srbiju za jednog od strateških partnera u njenom geo-ekonomskom projektu Pojas i put, verovatno i zbog naših ambivalentnih odnosa sa Briselom i Vašingtonom. Dobili smo milion kineskih vakcina u trenutku kada i mnogo razvijenije evropske zemlje imaju mnogo manje. Kineske vakcine su, nadam se, kvalitetne i spasiće mnoge živote, mada, koliko razumem, nisu prošle sve faze ispitivanja i ne prati ih transparentna dokumentacija. Bez obzira na to, ovaj kineski gest, samo će zacementirati meku moć Kine u našoj zemlji, ali i šire.

Kina je nesporno sila u usponu koja će, ukoliko se nastave postojeći trendovi u 21. veku, postati svetska sila broj jedan. Tu vidim dva potencijalna izazova za globalnu bezbednost. Prva je u tome da SAD i Kina upadnu u takozvanu Tukididovu zamku, a to je tendencija da se tranzicija moći između hegemona i glavnog izazivača završava sistemskim ratom. Iako su velike sile ranije u istoriji često upadale u ovu zamku, to nije gvozdena zakonomernost koja se mora ponoviti. Proces civilizacije se zasniva na učenju i obuzdavanju nasilnih nagona, i verujem da su mirne tranzicije moći u svetskoj politici moguće.

Druga opasnost se tiče ideološkog uticaja koji Kina može imati na ostatak sveta. Postavlja se pitanje kakva je budućnost liberalne demokratije u svetu u kome će sila broj jedan biti jednopartijska diktatura nadziranja koju ne interesuju ljudska prava i slobode, pluralističke institucije i podela vlasti. Opasnost za privatnost i ljudska prava naravno ne dolazi samo iz Kine, trenutno možda čak ima više razloga da nas brine tehnološko-obaveštajni neksus na Zapadu. Ipak dugoročno, demokratije imaju kakve-takve mehanizme auto-refleksivne samoregulacije kako bi se osvojeni prostor slobode odbranio, dok u Kini ova tema uopšte nije na dnevnom redu. Ne mislim da ćemo se u orvelijanskom svetu nadziranja i kontrole obreti preko noći, već pre da će ove promene dolaziti postepeno i ukoliko se ne trgnemo možemo završiti kao onaj kuvani jastog. Kao mala zemlja ne možemo uticati na globalnu ravnotežu snaga ali možemo se boriti za to kako će život biti organizovan barem u našoj zemlji. Prvi nagoveštaji ove dileme su već tu, pošto raspravljamo da li hoćemo kineske pametne kamere sa softverom za prepoznavanje lica ili želimo da zaštitimo privatnost u javnom prostoru? Budućnost je u tom smislu već počela.

MONITOR: Sem vraćanja na odluke iz Obamine ere, može li se od aktuelnog predsjednika SAD Džozefa Bajdena očekivati još „korak naprijed ?

EJDUS: Džo Bajden kaže „Amerika se vratila“, ali se svet promenio. Opadanje američke moći je strukturni proces koji manje ima veze sa njihovim slabljenjem koliko sa jačanjem njihovih takmaca, pre svega Kine. Zbog toga se u teoriji međunarodnih odnosa to zove slabljenje relativne moći. Tramp je tokom četiri godine mandata brzao ovaj proces svojim izolacionizmom, nekompetentnošću i transakcionističkom spoljnom politikom koju samo zanima „koliko sam ja tu dobar sada i odmah“. On je na spoljnu politiku gledao kao igru sa zbirom nula, u kojoj sam „ja dobar samo koliko si ti loš“ a koju je usavršio u svom sumnjivom biznisu sa nekretninama u kome je dovoljno da svakoga prevariš jednom i bićeš bogat. Odnosi između država funkcionišu po drugom principu. Oni nisu počeli sa Trampom i neće se za njim završiti već postoji „senka budućnosti“ zbog koje je važno poverenje koje se gradi kroz međunarodne institucije. Za Trampa su to sve samo lanci koji su sputavali Ameriku da bude „ponovo velika“. On se zbog toga povukao sa čela međunarodnog liberalnog poretka, dok je ostatak „slobodnog sveta“ morao da nauči da živi bez američkog liderstva. Podstaknuta Bregzitom i Trampom, EU je krenula putem izgradnje strateške autonomije i „evropske suverenosti“, dok većina građana EU sve više preferira neutralnost u slučaju novog Hladnog rata. SAD će nastaviti svoje okretanje Aziji sa očima uprtim pre svega u Kinu. Ovo samo po sebi ne predstavlja prepreku da se obnove transatlantske veze koje će verovatno još dugo hraniti strah od revizionističke Rusije. U ovako izmenjenom svetu, ukoliko želi uspeh, Bajden će morati da izađe iz okvira koje su zacrtali Klinton i Obama. To podrazumeva manje oslanjanje na tvrdu, a više na meku i pametnu moć, savezništvo, međunarodne institucije i nauku u promovisanju vrednosti slobode i demokratije ali i u zajedničkoj borbi protiv klimatskih promena.

MONITOR: Kako bi pristup Bajdenove administracije mogao uticati na sudbinu zemalja Zapadnog Balkana?

EJDUS: Svakako je moguće očekivati mnogo više koordinacije između Vašingtona i Brisela i glavnih evropskih prestonica. U Bajdenovoj administraciji će biti puno ljudi koji su diplomatske zubiće oštrili za vreme jugoslovenskih ratova i koji imaju prilično formatirano shvatanje ko su „dobri“, a ko „loši“ momci. To će sigurno podrazumevati i snažnije delovanje u pravcu istiskivanja američkih geopolitičkih rivala. Za Srbiju ne bi bilo pametno da se nađe između dve vatre. Ipak, ne treba smetnuti s uma ni da Evropa nije u potpunosti na istim talasnim dužinama kao Vašington, po pitanju odnosa sa Rusijom i Kinom. O tome najbolje govori nedavno potpisan Sveobuhvatni sporazum o investicijama EU i Kine koji je uglavnom prošao ispod radara. To pokazuje da za razliku od SAD, EU i dalje veruje u integrisanje rastuće Kine u poredak zasnovan na pravilima. Zbog toga mislim da bi Srbija mogla da ima više razumevanja za svoje srdačne odnose sa Pekingom i Moskvom u Briselu, Berlinu i Parizu nego u Vašingtonu. Ipak, veće razumevanje ne znači i bezuslovnu toleranciju za geostrateško vrludanje zbog kojeg bismo mogli završiti kao trojanski konj koji je ostao napolju.

MONITOR: Počelo je „šuškanje“ o tome o čemu su razgovarali Emanuel Makron i Aleksandar Vučić, ovih dana. Da li u ovom hitrom radnom sastanku sa Vučićem, Makron priprema dio svoje predizborne strategije za izbore 2022. ili kao možda budući glavni EU lider, „gura“ EU na Kosovu, u prvi plan?

EJDUS: Voleo bih da grešim ali sumnjam da posle preko 20 godina pregovora, postoji neko inovativno rešenje za sukob Srbije i Kosova za koje još uvek nismo čuli. Uvlačenjem Makrona, Vučić pokušava da kupi vreme i odloži pritiske koje očekuje iz Berlina i Vašingtona, a Makron u tome vidi šansu da se istakne kao lider na nivou EU, ali i da za francuske kompanije isposluje neke lukrativne sporazume za megaprojekte kao što je beogradski metro. Ne verujem da bi nekakav sporazum pod Makronovim patronatom mogao da napravi veliku razliku na predsedničkim izborima u Francuskoj 2022. godine, kao što nije ni u Trampovom slučaju – iako možda postoji i ta logika. Vučiću je važno da ukoliko nešto treba da potpiše, to napravi na početku mandata, kako bi ljudi imali dovoljno vremena da zaborave, a ne na kraju kada ga zbog toga mogu kazniti na izborima. Zbog toga će on gledati da tempira eventualni kompromis oko Kosova, ako do njega uopšte dođe, nakon eventualne pobede na sledećim parlamentarnim, gradskim i predsedničkim izborima koji će biti najkasnije 2022. godine. Ipak, sve su ovo za sada samo teorije, plašim se da su Beograd i Priština i dalje daleko od nekog sveobuvatnog kompromisa koji bi stavio tačku na ovaj sukob koji nas sve toliko dugo iznuruje.

 

Klimatske promjene ključni izazov

MONITOR: Šta bi u budućnosti, moglo biti ugroženo?

EJDUS:  Postoji veliki broj katastrofičnih rizika, ne samo zdravstvenih, koji mogu da ugroze planetarnu bezbednost, od superbakterija, preko nuklearnog rata do udarca meteora. Ipak, postoji jedan izazov koji nije ni neočekivan ni nepoznat, i koji će sigurno predstavljati ne samo ključan bezbednosni izazov 21. veka već i multiplikatora svih ostalih – klimatske promene. Zapanjujuće je koliko malo radimo na tome da ovaj proces usporimo i pripremimo se za njegove posledice. Uprkos svim upozorenjima i pokazateljima, mi se kao čovečanstvo i dalje ponašamo kao noj, glave zabijene u pesak u nadi da to sve nije baš tako crno i da će nas to nekako zaobići. Kada se budemo osvestili, biće prekasno da se bilo šta uradi, ako već nismo prešli taj prag.

U Srbiji su zelene teme počele napokon da izlaze iz stručnih krugova u širu političku arenu kroz razne pokrete i inicijative. Nadam se da će to uskoro postati i kod nas jedna od glavnih političkih tema, i da ćemo pored „crvenih“, „crnih“ i „žutih“ koji su dominirali političkom scenom od uvođenja višestranačja, uskoro moći da glasamo i za „zelene“.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo