Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP KOVAČEVIĆ: Nesloboda kao brend

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelno stanje u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: U jednom tekstu prije nekoliko mjeseci opisao sam aktuelno stanje u Crnoj Gori kao terminalno. Ništa se od tada nije promijenilo, samo što su mini-zemljotresi i zapah truleži iza zatvorenih vrata izašli na vidjelo.

MONITOR: Gdje se ona trenutno nalazi i šta je čeka u neposrednoj budućnosti?
KOVAČEVIĆ: Crnoj Gori predstoji period nestabilnosti, a sadašnja politička elita, bilo da je režimska bilo da je u većini opozicije, nema ni viziju ni kapacitet da izađe na kraj sa problemima koji su se akumulirali godinama, pa i decenijama. Mislim da najhitnije treba početi rad na formiranju jednog širokog demokratskog fronta u koji bi bili uključeni predstavnici autonomnog civilnog sektora, nezavisnih medija i sindikata, i kojima bi se pridružile opozicione političke partije poslije bojkota rada Skupštine Crne Gore. Potrebno je formirati vladu u sjenci i ponuditi jasan program predstojećih aktivnosti na domaćem i međunarodnom planu. To je jedina opcija da se izbjegnu moguće tragične posljedice koje su crnogorskom režimu posljednja karta u paklenom špilu da odbrani svoje nasiljem i korupcijom stečene privilegije.

MONITOR: Dobar dio svijeta, posebno arapski, što je malo ko očekivao, zahvatio je talas društvenih promjena. Može li nešto od toga doprijeti do Crne Gore u kojoj se vlast ne mijenja već dvije decenije?
KOVAČEVIĆ: Suštinske političke promjene nikada nisu proizvod imitacije onoga što se odvija u bližem ili daljem okruženju. Takvi uticaji vode jedino nekim površinskim ,,trendovskim” komešanjima. Da bi promjene zbilja bile korjenite i u demokratskom smjeru, one zahtijevaju inteligentnu i kreativnu organizaciju postojećih društvenih snaga, ne samo opozicionih, nego i apstinenata čiji se broj, predvidljivo, sve više i više povećava, kao i razočaranih i prevarenih glasača režimskih partija. Tu organizaciju će morati da izvedu neke nove snage koje su u nastanku, jer je postojeća opoziciona scena, zbog znanih i neznanih razloga, abdicirala poziciju aktivnog subjekta političkog djelovanja.

MONITOR: Novog premjera Igora Lukšića mnogi svakodnevno obasipaju hvalospjevima. Šta se to od njega očekuje?
KOVAČEVIĆ: U svojim javnim nastupima sam i prije formiranja Lukšićeve vlade razotkrivao njenu marionetsku prirodu. Čudi jedino učešće parlamentarnih opozicionih partija kao i dijela autonomnog nevladinog sektora u tom dvorskom vodvilju za inostranu publiku. Pa, zar iko racionalan može očekivati da se Pinokio pobuni protiv Đepeta? Sva poređenja Lukšića sa Jadrankom Kosor nisu dovoljno promišljena, jer se, analogno gledano, danas u Crnoj Gori ne radi o Sanaderu i Kosor, nego o Tuđmanu i Sanaderu. Da bi došli do pozicije Jadranke Kosor na crnogorskoj političkoj sceni, biće potrebna jasna i temeljna smjena vlasti, kao i sistematsko urušavanje vladajuće oligarhije kroz lustraciju i eksproprijaciju nelegalno stečene imovine.

MONITOR: Uskoro će biti održan kongres DPS-a. Da li će taj događaj imati neki značaj za crnogorsku političku scenu?
KOVAČEVIĆ: Datum kongresa je tempiran da se pogodi sa proslavom petogodišnjice referenduma kako bi se još jedanput pokazalo crnogorskim građanima da je ovo država jedne partije, tj. jedne grupacije koja ovu partiju, a kroz nju i državu, koristi za zadovoljavanje ličnih interesa i privatnih potreba. To je dugoročno pogubna politika, jer poistovjećuje režim sa državom. Jasno je da će ovo poistovjećivanje biti posljednja linija odbrane režima. Zbog toga se tako često protivnici režima označavaju i kao državni neprijatelji. Ali jasno je da su upravo čelni ljudi režima najopasniji državni neprijatelji. Njihova pozicija u hijerarhiji je direktno proporcionalna sa štetom koju svakodnevno nanose Crnoj Gori i njenim građanima.

Ne vjerujem da će na kongresu DPS-a biti iznenađenja, mada očekujem jačanje pozicije Duška Markovića, za koga je moguće da u posljednjem trenutku bude predložen za potpredsjednika. U svakom slučaju, on je figura u Vladi koja ima de facto moć da donosi najvažnije političke odluke. I sigurno je da upravo u njemu međunarodni faktori koji rade iza kulisa vide direktnu vezu sa stvarnim premijerom Đukanovićem.

MONITOR: Da li je spor između DPS-a i SDP-a još jedna u nizu sličnih zabava za naivne ili se ovog puta stvarno radi o početku ozbiljnog raskola u vladajućoj koaliciji?
KOVAČEVIĆ: Ako uzmemo u obzir dosadašnje ,,sporove”, ne postoji drugi zaključak nego da će se brzo pomiriti i nastaviti da žive dugo i srećno. DPS nije monolitna partija, tako da je moguće da je nastao spor između SDP-a i frakcije DPS-a. A moguće je da su uzrok i lične sujete i surevnjivosti između Krivokapića i Lukšića o tome ko je glavni. U svakom slučaju, ma kako to medijski bilo predstavljeno, ovdje se ne radi o bilo kakvom sukobljavanju ,,principa”, jer su obje partije odavno osvjedočile svoju beskrupuloznost. Nažalost, postoji velika mogućnost da kroz instalirane ,,tačke razdora” kao što je crkveno pitanje građani budu instrumentalizovani i uvučeni u konflikt koji, kao što znamo iz nedavne istorije, posebno pogoduje kriminalnim strukturama koje su se odomaćile na ovom prostoru i traže način da se samo-održe.

MONITOR: Zašto se tako intelektualci, pa i sa Univerziteta Crne Gore, olako prodaju režimu?
KOVAČEVIĆ: Ovdje se prvo moramo pozabaviti pitanjem definicije. Ko je intelektualac? U doba hiper-produkcije diploma i ukidanja fundamentalnih komponenti univerzitetskog obrazovanja, samo posjedovanje diplome ne može učiniti osobu intelektualcem. Dodatni atribut koji mora biti prisutan, a koji je nekada bio suštinski društveni doprinos funkcionisanja i uopšte postojanja univerziteta, jeste posvećenost javnom interesu. Dakle, intelektualac je neko ko ima diplomu i, uz to, je u svom djelovanju posvećen javnom dobru. Nedostatak ovog atributa daje odgovor na vaše pitanje. Ali onda ne možemo govoriti o intelektualcima.

MONITOR: Koji je najbolji model za saradnju sa evropskim zvaničnicima i institucijama?
KOVAČEVIĆ: Ni ignorisanje ni povlađivanje. Saradnje mora biti, ali uz jasne dugoročne ciljeve i autonomnost djelovanja. To je jedina formula koja može rezultirati prosperitetom ove naše crnogorske zajednice. Jer evropske institucije i zvaničnici imaju svoje interese i prioritete koji ne moraju biti u podudarnosti sa interesima i prioritetima crnogorskih građana. Nezrelo i naivno je očekivati da Evropa riješi naše probleme onako kako to nama odgovara. Ja zagovaram poziciju ,,kreativnog skepticizma” koju sam izložio u svojoj knjizi Liberating Oedipus?. Nema ništa bez imaginacije i radosti oslobađanja.

Socijal-rasizam

MONITOR: Sindikat je povodom prvomajskih praznika objelodanio porazne podatke o siromaštvu u Crnoj Gori. Čemu vodi ovakvo socijalno raslojavanje crnogorskog društva?
KOVAČEVIĆ: Užas siromaštva i horor galopirajuće nezaposlenosti i jeste najteži i najnerješiviji problem danas u Crnoj Gori. On se ne može riješiti kroz poteze režimske paradigme koju je najbolje opisao kolega Milan Popović pod nazivom ,,socijal-rasizam”. Taj problem može samo da svakoga dana postaje sve gori i gori čega smo svjedoci. Zakon o penzijama, Zakon o radu, itd. pokazuju da režim radi sve kako bi još više obespravio i unizio crnogorske građane i doveo ih u situaciju da budu na milost i nemilost režimskih struktura za puko preživljavanje. Politika straha protiv studenata, medicinskog osoblja, prosvjetnog kadra, penzionera ne jenjava, a režim cinično igra na nesolidarnost ovih grupa. Prividno daje jednoj, a uzima od druge i međusobno ih zavađa. I tako unedogled. Zbog toga i jeste potrebno raditi na širokom frontu svih čija su prava kršena i ugnjetavana. Mislim da treba što prije ozbiljno razmotriti i ideju generalnog štrajka.

Staljinizam u režimskim medijima

MONITOR: Pošto razgovaramo na Svjetski dan slobode medija, jedno pitanje i o toj temi – koliko su mediji u Crnoj Gori nezavisni od vlasti i da li u njima možete prepoznati crnogorsku stvarnost?
KOVAČEVIĆ: Režimska čizma manifestovana kroz otvorene napade, namještene sudske procese, kao i propagandnu aktivnost režimskih medija danas još uvijek leži na vratu nezavisnih medija. Šikaniranja nezavisnih novinara se nastavljaju, a u režimskim medijima vlada staljinizam. Najnoviji slučaj novinara RTCG Marka Milačića koji piše izvrsne tekstove secirajući patološke tačke naše političke stvarnosti to samo potvrđuje. Borba za nezavisnost medija i autonomnu i kritičku javnost u Crnoj Gori je još

pred nama. Neslobode ima toliko da već postaje najprepoznatljiviji crnogorski brend.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo