Povežite se sa nama

MONITORING

Filipe, čuh, bogati…

Objavljeno prije

na

To je tek besmisleno… to zahtijeva da izanaliziramo jednu političku i privatnu ravan sa predsjednikom Parlamenta – glasi početak odgovora Filipa Vujanovića u intervjuu Televiziji Crne Gore 13. jula na pitanje da li je, kako je tvrdio Ranko Krivokapić tokom maja u jeku kampanje za lokalne izbore, imao „tajni sastanak” sa Borisom Tadićem.

Vujanović je kazao: „Ako je on od nekoga čuo da sam se ja sreo sa predsjednikom Tadićem, pa zašto mene nije pozvao da me to pita? Zašto nije kazao: “Predsjedniče, Filipe, čuh, bogati, da si se ti sreo sa predsjednikom Tadićem, da li je to tačno? Ako si se sreo, zašto ste se sreli, o čemu ste pričali?” Pa da mu ja kažem: ” Dakle, to je privatni odnos, koji je valjda ljudski razumljiv. I koji je valjda i neka građanska obaveza komunikacije”. A ne preko medija saopštava da je, iz nekog izvora… kog izvora?…koji je njegova državna pozicija, koja očigledno prati predsjednika Crne Gore, on to sazano”.

Izvor za informaciju o „tajnom sastanku” – „državna pozicija, koja očigledno prati Predsjednika Crne Gore” – u depeesovskom žargonu je Agencija nacionalne bezbjednosti. Krivokapić je, uostalom, ANB jasno identifikovao kao autora informacije. I treba mu vjerovati na riječ, jer predsjednik parlamenta izvještaje tajne službe dobija po službenoj dužnosti, ili mu šefovi tajne službe neposredno brifinguju. Krivokapić je Televiziji IN 14. maja kazao da od „nadležne institucije nije dobio informaciju da je predsjednik Vujanović imao tajni susret sa predsjednikom Tadićem u Beogradu”.
Po istom, službenom osnovu, ANB ima obavezu da informiše i Vujanovića. Da li vrh ANB sa svima dijeli identične informacije?
ANB je, u kratkom roku, opet u fokusu intrigantnih događaja. Milo Đukanović je 8. jula, tokom Tadićeve posjete Crnoj Gori, pomenuo ANB kao svoj izvor informisanja o tome da je opoziciona koalicija Bolja Crna Gora „sklepana u kabinetu predsjednika Srbije” a da „opoziciju finansira” savjetnik srpskog predsjednika Mlađan Đorđević.

Prema Đukanoviću, „ocjene koje sam naveo nijesam iznio u žaru predizborne kampanje i nijesam ih iznio a da nijesu utemeljene na činjenicama kojima raspolažu bezbjednosne strukture Crne Gore”. Pa je, veli, „to ono sa čim sam upoznao predsjednika Tadića”, a o svemu tome se „trenutno razgovara na nivou službi bezbjednosti dvije države”. Naime „te teme su već predmet razgovora, biće i u narednom periodu” jer se odvija „razmjena informacija među bezbjednosnim agencijama – ANB i Bezbjednosno-informativne agencije” (BIA, srpske tajne službe).

Susret Vujanovića sa Tadićem, „tajni” ili „nejavni”, odigrao se u intervalu dok je ANB po svemu sudeći preduzimala opsežne mjere prismotre i prikupljanja činjenica o djelatnosti Mlađana Đorđevića, savjetnika predsjednika Srbije za „srpsku dijasporu i Srbe u regionu”. Đorđević je, kako smo pisali, u barem dva navrata ove godine, prije lokalih izbora, potpuno javno boravio u Crnoj Gori.

Dvojica predsjednika demantovala su da su imali „tajni sastanak”, no nijesu demantovali da su se „u kritičnom intervalu” sreli; razlika je u tumačenju pojma „tajni sastanak”, jer, rekao je Vujanović za TVCG, takva je formulacija „uvredljiva za mene i gospodina Tadića”.

„Ja nikada neću reći jesam li se sastao sa Tadićem, a demantovaću i sa indignacijom odbiti da sam ja imao sa bilo kim tajni sastanak”, objasnio je Vujanović, gostujući na TVCG. U rijetko viđenom napadu iskrenosti, odnose u vrhu države opisao je formulacijom da „ne polažemo jedan drugome račune”, ali se odmah i ogradio, precizirajući na koga misli: „Jesam li ja dužan da polažem račune predsjedniku Skupštine? Ne, ni ja njemu, ni on meni… Pa, nijesam ja zaposlen u Skupštini Crne Gore, da obavještavam predsjednika Skupštine gdje ja idem”.

O pravu javnosti da zna sa kim se, kojim povodom i na koju temu sastaje šef države sa drugim šefom države, nije bilo ni pomena. Međutim, ključna, fascinantna činjenica intervjua Predsjednika Crne Gore jeste njegovo priznanje da je, nezavisno od Krivokapića i možda ANB, o svim detaljima „tajnog sastanka” sa Tadićem u Beogradu referisao lično premijeru Đukanoviću.

Vujanović je kazao: „Sve što sam radio sa predsjednikom Tadićem, sve, znao je predsjednik Vlade Milo Đukanović. Sve”. To priznanje nas vodi pravo u srce stvari – o svemu je, dakle, Đukanović bio informisan, sa svih strana. Što je mjerilo javnosti u crnogorskoj politici? Da o politici državnog vrha budu obaviještavani građani ili da šef države ignoriše predsjednika Parlamenta, a refereiše svom partijskom šefu, ujedno premijeru?

Tema „tajnog sastanka” Vujanovića sa Tadićem nema nikakve dodirne tačke sa teorijom zavjere, koju spinuju Krivokapić i ANB. Kontakte sa srpskim predsjednikom je objasnio Vujanović razlozima „osjetljivosti odnosa i upravo zbog potrebe da ja radim jedan dio izvršne vlasti, što pripada predsjedniku države”. Naime, tema „tajnog sastanka” je bila saniranje prepucavanja oko „kokainske afere”, koja je zimus potresla crnogorsko-srpske odnose. U podizanju tenzija učešće je uzeo i Vujanović, koji je 5. marta na Televiziji IN optužio zvaničnu Srbiju da „potpuno neosnovano i besmisleno optužuje Crnu Goru za odsustvo političke volje da se bori protiv organizovanog kriminala”. No, već tada je savjetovao pronalaženje „rješenja pravnih dilema, pitanja i prepreka u akciji Balkanski ratnik”.

Pa je Vujanović, po profesiji advokat, kod Tadića na „tajnom sastanku” zastupao Đukanovića i njegove specifične interese u „kokainskoj aferi”. U intervjuu za TVCG se Predsjednik Crne Gore pohvalio kako je sa Tadićem, „zahvaljujući našem odličnom odnosu”, riješio „pitanje ekstradicije”, odnosno sklapanja ugovora o međusobnom izručenju državljanja…
Konce je iz sjenke vukao Đukanović. Koaliciju Bolja Crna Gora u finišu kampanje je gađao propagandno najuboitijom tvrdnjom da je na vezi sa Tadićevim kabinetom, dok jedan od najbližih mu saradnika u državi i DPS-u, uz njegovo znanje imao „tajni sastanak” sa predsjednikom Srbije. Onda ANB brifinguje Krivokapiću, koji alarmira teoriju zavjere, Vujanović tvrdi da je to „uvredljivo za mene”, pa ispunjava navodne želje gosta i Krivokapića izbacuje iz protokola Tadićevih sastanaka.

ULOGA ANB

Od 1997. i raskola u DPS-u se ne pamti toliko učestalo pominjanje ANB (nekad SDB) u izjavama najviših crnogorskih zvaničnika. ANB je izvor informacija Đukanovića i Krivokapića o „kabinetu predsjednika Srbije” i priključenijima s njim u vezi. Sve se odigrava u periodu kada se iščekuje dalja kadrovska sudbina Duška Markovića, šefa ANB, jer mu mandat ističe početkom avgusta (uz mogućnost reizbora).
Nebojša Medojević misli da je, pozivanjem na ANB, upućena „Đukanovićeva poruka i organima DPS-a da neće dozvoliti da se frakcije bore na sjednicama glavnog odbora, već da ANB ima dosije o svakom od njih”.
Praktično dan nakon majskih lokalnih izbora, Medojević je najavio kako će Marković naslijediti Đukanovića na premijerskom mjestu. Sada Medojević procjenjuje da Đukanović „neće ponoviti grešku Momira Bulatovića i da će preko tajne službe spriječiti da se otrgnu neki klanovi u DPS-u”. Duško Marković je 1998, za premijerskog mandata Vujanovića, imenovan za šefa tajne službe (pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za SDB). No, vremenom je došao u latentni sukob sa Vukašinom Marašem, ministrom unutrašnjih poslova Vujanovićeve vlade. Iz toga perioda su i napeti odnosi iizmeđu Markovića i Vuka Boškovića, Maraševog tadašnjeg pomoćnika za javnu bezbjednost.
Nakon što je 2002. SDP, neizglasavanjem Beogradskog sporazuma, faktički oborila Vujanovićevu vladu, Maraš i Bošković su utočište pronašli kao savjetnici za spoljnu i unutrašnju bezbjednost pri Vujanovićevom predsjedničkom kabinetu.

,,EVOCIRANJE RAČUNA”

Jedna osoba povezuje aktere crnogorsko-srpske parodije na najvišem državnom nivou. Stanko Cane Subotić je kontinurano, ali u različitim intervalima, imao direktne i indirektne unosne finansijske aranžmane sa Milom Đukanovićem, Filipom Vujanovićem i Borisom Tadićem.
I dok je sinopsis poslovnih veza Đukanovića i Caneta u epohi ,,tranzita duvana” opštepoznat, skoro je zaboravljen podatak da je 1999. upravo Vujanović, kao premijer, sklopio ugovor sa Canetovim kompanijama od ukupno oko 17 miliona dolara ,,beskamatnih kredita” za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X. U tom poslu posredovala je fantomska komanija Juba, čijim vlasnicima kasnije, nakon izbijanja afere, u trag nijesu mogli ući ni crnogorska policija ni Privredni sud.
Prva banka, vlasništvo familije Đukanović, Canetu je 2007. odobrila kredit od dvadesetak miliona eura za kupovinu ostrva Sveti Nikola kod Budve.
Na drugoj strani, Cane je prvo u maju 2009. za hrvatski Jutarnji list kazao da je u Demokratksu stranku (DS) od sredine 1990-ih uložio 10 miliona dolara! O tome opširnije piše u svojoj tužbi koju je 19. marta ove godine podnio tužilaštvu u Ženevi. Uprkos petooktobarskim promjenama, kada je DS postala stožer nove vlasti, Cane je ,,prihvatio da finansira DS”. Objašnjava u tužbi kako se ,,obreo početkom oktobra 2000. u prostorijama DS u Beogradu” i da je potom otvorio račun u Lihtenštajnu, uplatio ,,pet miliona DEM i račun je stavljen na raspolaganje DS; takođe sam DS-u prepustio moje potraživanje od dva miliona DEM” prema jednoj kompaniji ,,koje je DS kasnije uspjela da naplati”.
Veze Caneta sa DS nijesu prekinute ni nakon izbora Borisa Tadića za šefa DS i predsjednika Srbije. Tvrdi Cane: ,,Sreo sam ga u više navrata, kojom prilikom svom evocirali postojanje pomenutog računa”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo