Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORANS ARTMAN, NOVINARKA: Između pravde i sile

Objavljeno prije

na

Iako više nije glavna tema u zemljama ex-yu, Haški tribunal još očekuje nekoliko važnih presuda. I ovih dana su donijete presude koje pokazuju koliko su Srbija i Hrvatska bile umiješane u ratu u BIH. Koliko je sud nezavisan a koliko izložen pritiscima moćnih država i njihovih interesa, razgovarali smo s Florans Artman, nekadašnjom portparolkom glavne tužiteljice Karle del Ponte, novinarkom Monda i autorkom važne knjige o ratovima i poslijeratnoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji.

MONITOR: Navršilo se 20 godina od osnivanja ICTY. I dalje postoji veliko neslaganje oko njegovog doprinosa ublažavanju posljedica ratova i zločina, kao i pomirenju? I vi ste izražavali rezerve?
ARTMAN: Neslaganje je samo delimično jer niko ozbiljan ne može negirati veliki doprinos Haškog tribunala, koji je omogućio da se princip kažnjivosti za ratne zločine sprovede na prostoru bivše Jugoslavije. To je iznelo na videlo mnoge činjenice o zločinima i u jednoj meri doprinelo donošenju pravde za žrtve, iako je krivično gonjena tek ,,šačica odabranih” (ukupno 161) planera, naredbodavaca, podstrekača, kao i njihovih saučesnika. Sud je takođe uspostavio princip odgovornosti, koncept koji je do tada bio stran balkanskim gospodarima rata i ratnicima i time je doprineo kreiranju naprednih međunarodnih krivičnih standarda važnih za okončanje nekažnjivosti i šire u svetu. Nažalost, odustao je od tog zadatka, posebno u zadnjoj fazi svoga rada i zato je legitimno izražavati rezerve. Naime, deo sudija i još neki ljudi žele slušati samo pohvale dok drugi smatraju da za nasleđe Haškog tribunala, iako zaslužuje pohvalu ima mjesta i za argumentovanu kritiku želi li se upozoravanjem na greške postići da ih druge instance, među kojima i stalni Međunarodni krivični sud (ICC), ne bi smele ponoviti.

Kao katalizator pomirenju u regionu, Sud nije uspeo podstaći obnovu poverenja među građanima, međutim, ne toliko svojom greškom već zato što proces pomirenja zahteva mnogo više nego što je samo utvrđivanje činjenica o zločinima i kažnjavanje ratnih zlikovaca. Pomirenje zahteva političku volju u državama regije da priznaju sopstvene zločine i da se iskreno suoče sa prošlošću, a takva volja još uvek izostaje. To što školski udžbenici u regionu ne obuhvataju nijednu činjenicu utvrđenu u presudama nije krivica Haškog tribunala…

MONITOR: Posebno ističete presude Gotovini, Markaču i Perišiću?
ARTMAN: Te presude upravo ukazuju do koje mere je, nažalost, Tribunal na kraju odustao od svoje zadaće da bi se stavio u službu ciljeva koji nipošto nisu bili predviđeni u njegovom izvornom mandatu. Svojom hrabrom interpretacijom normi međunarodnog krivičnog prava, sudije su pokušale učvrstiti princip kažnjivosti. Međutim, pred zatvaranje Suda, izgleda da je njegov predsednik, uz još nekoliko sudija, preuzeo na sebe zadatak da ukloni izgrađene pravne prepreke koje sprečavaju države, pa time i velike sile koje učestvuju u intervencijama širom sveta, da vode ratove bez brige da bi jednog dana i njihovi lideri mogli biti pozvani na odgovornost.

U konačne presude Gotovini, Markaču i Perišiću, Žalbeno veće je kreiralo pravni presedan, koji u budućnosti znatno otežava ili čak onemogućava krivično gonjenje vojnih zapovednika odgovornih za neselektivno granatiranje nastanjenih područja (Gotovina) ili pomaganje i podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane ,,posredničkih snaga” (Perišić). To ukazuje da je Sud, u zadnjoj fazi svoga rada, ponovo stavljen pod oštru kontrolu politike. Posledice su teške jer time je Haški sud ponudio približnu aboliciju saučesništva u vrhu komandne strukture, i dao domaćim sudovima alibi da se dalje uzdržavaju od krivičnog gonjenja naredbodavaca zločina i zadovoljavaju kao i do sada neposrednim izvršiocima.

MONITOR: Koliko je problem u nedostacima po sebi ad hoc tribunala, a koliko u njegovim ovlašćenjima i kapacitetu, koji dobija osnivačkim aktom odnosno kompromisom unutar SB UN?
ARTMAN: I u delovima za koji ga možemo hvaliti, Haški sud je pravio greške kao i svaki sud uostalom. To nije problem pa ni to što je sud udaljen od regije jer ni suđenja za ratne zločine pred domaćom jurisdikcijom nisu izazvala više interesovanja od onih pred Haškim sudom. Najveći problem, kao što sam pre šest godina detaljno opisala u svojoj knjizi Mir i kazna, je njegova izloženost političkim pritiscima. Statut Suda svrstava nezavisnost sudije i tužitelja među pravila ali, nažalost, iako se Sud dugo borio protiv mešanja politike u njegov rad uglavnom s uspjehom, danas se vidi da je deo sudija odustao od te obaveze i od pravde i istine da bi se stavili u službu interesa sile u SB UN. A da su, sa druge strane, pod izgovorom da treba skratiti suđenje, tužitelji postali skloni da pojednostave predmete kako bi izbegli da osvetle tačnu prirodu veze između snaga na terenu i centara moći u susednim državama.

Ne treba zaboraviti da je sud kreiran kao alibi velikih sila koje dugo nisu sprečavale zločine i koje su mislile da nikad neće biti nijedne optužnice. Sud se izborio protiv toga i mnogo je postigao. Na kraju, međutim, velike sile žele da uvedu red u Haškom sudu, misleći na svoje interese a ne na procese suočavanja s prošlošću u regionu. Žalosno je da ključni članovi Suda, odnosno sudije, prihvate ulogu izvršitelja jer bez njihove pomoći ne bi se mogla dogoditi pravna regresija koju smo uočili u poslednje vreme, niti skidati odgovornost Srbije za ratove i zločine počinjene u ratovima u BiH i Hrvatskoj tokom prve polovine 90-ih.

MONITOR: Dugo ste bili dopisnica Monda iz Beograda i s ratom i krizom zahvaćenih ex yu područja. Jeste li imali problema sa cenzurom unutar vaših novina i da li ste nekada bili prinuđeni i na autocenzuru?
ARTMAN: Autocenzura nikad, osim da bih zaštitila svedoka ili izvor izložen mogućim osvetama. Rezultat toga je da sam pisanjem o bivšoj Jugoslaviji za Mond zaradila 1993. zabranu ulaska u tadašnju takozvanu RS, zatim 1994. zabranu da radim u Srbiji, a 1996. da pišem dalje o bivšoj Jugoslaviji u Mondu jer su tako zahtevali neki francuski zvaničnici kojima se nije sviđalo kako pišem. Ta zadnja zabrana, koju neću nikad oprostiti, omogućila mi je (dok sam još radila za Mond ali na druge teme), da napišem moju prvu knjigu, Milošević, dijagonala laufera, objavljenu 1999, i da izložim Miloševićeve obmane i njegovu ulogu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ona me je takođe primorala da napustim Mond i da, igrom slučajnosti, završim u Haškom tribunalu, gde sam se mogla uveriti da je ta knjiga bila i potrebna i tačna. Zatim sam shvatila da bi trebalo napisati knjigu o funkcioniranju međunarodnog pravosuđa pa sam drugom knjigom Mir i kazna zaradila krivičnu presudu i poternicu zbog kazne od sedam dana zatvora. Ono zbog čega sam osuđena bilo je takođe tačno i imala sam pravo da to objavim jer nema pravne osnove da se koristi konfidencijalnost da bi se zataškale neke nezakonite radnje. Iako sudije nisu porekle tačnost onoga što sam napisala, čime su priznali da su kršili zakon, mene su kaznili dok su oni ostali nedodirljivi. Novinarski posao je, znači, težak, ne samo kod vas.

Tribunal odustao od potrage za istinom

MONITOR: Upravo izrečene prvostepene presude Jadranku Prliću i još petorici optuženih dokazuju postojanje etničkog čišćenja i udruženi zločinački poduhvat koji se prostire i na hrvatsku državu kroz ideju velike Hrvatske. Sa druge strane imamo oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću?
ARTMAN: Prvostepena presuda izrečena protiv Prlića i ostalih iz ‘Herceg Bosne’ nije konačna jer je najavljena žalba. A preokret koji smo uočili u zadnje vreme u Haškom tribunalu je izvršen od strane Žalbenog veća pod vođstvom predsednika suda. Jasno je da su sudije podeljeni. U slučajevima Stanišića i Simatovića, prvostepeno sudsko veće je odmah, uz neslaganje jednog od sudija, odlučilo osloboditi optuženike od bilo koje odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni od stane specijalnih jedinica iz Srbije. U slučaju Prlića, prvostepeno sudsko veće je naprotiv utvrdilo ne samo krivice optuženika nego i istaklo da su čelnici Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u drugoj državi. Potvrđeno je učešće Hrvatske u ratu u BiH u skladu sa presudama protiv Blaškića i Kordića mada niko iz vojne ili političke komandne strukture u Hrvatskoj nije bio optužen na toj osnovi. Iako će Žalbeno veće po svemu sudeći potvrditi krivicu optuženika, više je nego moguće da će primenjivati isto rezonovanje kao nedavno kod Perišića i da će kazati da utvrđivanje opšte kontrole strane države nad trupama u drugoj državi nije dovoljno. Kao što nije ni dovoljno ukazati da je Zagreb imao nameru da uspostavi hrvatski entitet na teritoriji BiH. jer ono što je trebalo utvrditi je operativna kontrola Tuđmana, Šuška ili Bobetka i ostalih hrvatskih čelnika spomenutih u presudi, nad trupama koje su napravile zločine. Izdvojeno mišljenje francuskog sudije Antonetija koji je predsedavao Sudskim vijećem u slučaju Prlić i ostali već otvara takvu mogućnost jer jasno poriče operativnu kontrolu kao i usmerenost pomoći Hrvatske čelnicima Herceg-Bosne za činjenje zločina.

Nakon oslobađajućih presuda za Perišića, Stanišića i Simatovića, Miloševićeva Srbija je manje-više definitivno oslobođena od učešća u ratnim zločinima u BIH i u Hrvatskoj. Jedino se sugeriše da je osposobila vojne grupacije u tuđim državama da bi pomogle tamošnjim Srbima da očuvaju teritorije na kojima bi mogli živeti a da su te grupacije same odlučile da vrše etničko čišćenje na tim teritorijama. Žalbeno veće će isto tako verovatno kazati za Hrvatsku u konačnoj presudi protiv Prlića i ostalih. Na kraju će ispasti da sukob u BIH nije imao međunarodni karakter, to jest da niko preko granice ništa nije planirao niti organizirao. Svima nama mora nažalost već biti jasno da je Haški tribunal na kraju potpuno odustao od potrage za istinom i pravdom i da je time odlučio svojom voljom da postane prepreka umesto katalizator pomirenju u regionu.

Savjest

MONITOR: Knjiga Karle del Ponte i vaša ne prestaju da uzbuđuju aktere surovih sukoba na Balkanu. Nadate li se da će vaše insajderske ispovijesti provocirati još nečiju nečistu savjest?
ARTMAN: Oni koji imaju moć ili vlast retko osete nečistu savest! Kada sam prošle godine srela Karla Bilta na ulicama Sarajeva, obratila sam mu se u nadi da je razmišljao o mojoj primedbi da nije uradio sve što je mogao kako bi sprečio zločin kada je početkom leta 1995. postao pregovarač EU na Balkanu, ali njega to nije zanimalo jer živi u mitu o slavnom diplomati koji nikad nije grešio. Oni žive u kulama od slonovače pa su izgubili osjećaj za stvarnost. Nisam pisala Mir i kaznu da bih nekoga provocirala nego, kao što sam uvek radila, kao novinar pa i kao ratni reporter, da ih podsetim na to da posmatramo što rade. Trudila sam se da u knjizi upoznam širu javnost s njenim okruženjem. U ovom slučaju s funkcioniranjem Haškog tribunala, problemima i izazovima s kojima je suočen, načinom na koji se bori protiv političkih pritisaka, kao i sa kojim ciljem države vrše taj pritisak. Jer, jedino informisana javnost može uticati na svoje okruženje, odlučiti da preduzme korake kako bi pokušala da poboljša funkcioniranje demokratije i njene institucije, pa bile one i međunarodne. Živimo u dobu gde nikad nismo imali veće količine informacija na raspolaganju ali ne koristimo to bogatstvo: uzimamo samo ono što može potvrditi naše predrasude. Uživamo više u tračevima nego u ozbiljnim informacijama. Zato je demokratija u zastoju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo