Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORANS ARTMAN, NOVINARKA: Između pravde i sile

Objavljeno prije

na

artman

Iako više nije glavna tema u zemljama ex-yu, Haški tribunal još očekuje nekoliko važnih presuda. I ovih dana su donijete presude koje pokazuju koliko su Srbija i Hrvatska bile umiješane u ratu u BIH. Koliko je sud nezavisan a koliko izložen pritiscima moćnih država i njihovih interesa, razgovarali smo s Florans Artman, nekadašnjom portparolkom glavne tužiteljice Karle del Ponte, novinarkom Monda i autorkom važne knjige o ratovima i poslijeratnoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji.

MONITOR: Navršilo se 20 godina od osnivanja ICTY. I dalje postoji veliko neslaganje oko njegovog doprinosa ublažavanju posljedica ratova i zločina, kao i pomirenju? I vi ste izražavali rezerve?
ARTMAN: Neslaganje je samo delimično jer niko ozbiljan ne može negirati veliki doprinos Haškog tribunala, koji je omogućio da se princip kažnjivosti za ratne zločine sprovede na prostoru bivše Jugoslavije. To je iznelo na videlo mnoge činjenice o zločinima i u jednoj meri doprinelo donošenju pravde za žrtve, iako je krivično gonjena tek ,,šačica odabranih” (ukupno 161) planera, naredbodavaca, podstrekača, kao i njihovih saučesnika. Sud je takođe uspostavio princip odgovornosti, koncept koji je do tada bio stran balkanskim gospodarima rata i ratnicima i time je doprineo kreiranju naprednih međunarodnih krivičnih standarda važnih za okončanje nekažnjivosti i šire u svetu. Nažalost, odustao je od tog zadatka, posebno u zadnjoj fazi svoga rada i zato je legitimno izražavati rezerve. Naime, deo sudija i još neki ljudi žele slušati samo pohvale dok drugi smatraju da za nasleđe Haškog tribunala, iako zaslužuje pohvalu ima mjesta i za argumentovanu kritiku želi li se upozoravanjem na greške postići da ih druge instance, među kojima i stalni Međunarodni krivični sud (ICC), ne bi smele ponoviti.

Kao katalizator pomirenju u regionu, Sud nije uspeo podstaći obnovu poverenja među građanima, međutim, ne toliko svojom greškom već zato što proces pomirenja zahteva mnogo više nego što je samo utvrđivanje činjenica o zločinima i kažnjavanje ratnih zlikovaca. Pomirenje zahteva političku volju u državama regije da priznaju sopstvene zločine i da se iskreno suoče sa prošlošću, a takva volja još uvek izostaje. To što školski udžbenici u regionu ne obuhvataju nijednu činjenicu utvrđenu u presudama nije krivica Haškog tribunala…

MONITOR: Posebno ističete presude Gotovini, Markaču i Perišiću?
ARTMAN: Te presude upravo ukazuju do koje mere je, nažalost, Tribunal na kraju odustao od svoje zadaće da bi se stavio u službu ciljeva koji nipošto nisu bili predviđeni u njegovom izvornom mandatu. Svojom hrabrom interpretacijom normi međunarodnog krivičnog prava, sudije su pokušale učvrstiti princip kažnjivosti. Međutim, pred zatvaranje Suda, izgleda da je njegov predsednik, uz još nekoliko sudija, preuzeo na sebe zadatak da ukloni izgrađene pravne prepreke koje sprečavaju države, pa time i velike sile koje učestvuju u intervencijama širom sveta, da vode ratove bez brige da bi jednog dana i njihovi lideri mogli biti pozvani na odgovornost.

U konačne presude Gotovini, Markaču i Perišiću, Žalbeno veće je kreiralo pravni presedan, koji u budućnosti znatno otežava ili čak onemogućava krivično gonjenje vojnih zapovednika odgovornih za neselektivno granatiranje nastanjenih područja (Gotovina) ili pomaganje i podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane ,,posredničkih snaga” (Perišić). To ukazuje da je Sud, u zadnjoj fazi svoga rada, ponovo stavljen pod oštru kontrolu politike. Posledice su teške jer time je Haški sud ponudio približnu aboliciju saučesništva u vrhu komandne strukture, i dao domaćim sudovima alibi da se dalje uzdržavaju od krivičnog gonjenja naredbodavaca zločina i zadovoljavaju kao i do sada neposrednim izvršiocima.

MONITOR: Koliko je problem u nedostacima po sebi ad hoc tribunala, a koliko u njegovim ovlašćenjima i kapacitetu, koji dobija osnivačkim aktom odnosno kompromisom unutar SB UN?
ARTMAN: I u delovima za koji ga možemo hvaliti, Haški sud je pravio greške kao i svaki sud uostalom. To nije problem pa ni to što je sud udaljen od regije jer ni suđenja za ratne zločine pred domaćom jurisdikcijom nisu izazvala više interesovanja od onih pred Haškim sudom. Najveći problem, kao što sam pre šest godina detaljno opisala u svojoj knjizi Mir i kazna, je njegova izloženost političkim pritiscima. Statut Suda svrstava nezavisnost sudije i tužitelja među pravila ali, nažalost, iako se Sud dugo borio protiv mešanja politike u njegov rad uglavnom s uspjehom, danas se vidi da je deo sudija odustao od te obaveze i od pravde i istine da bi se stavili u službu interesa sile u SB UN. A da su, sa druge strane, pod izgovorom da treba skratiti suđenje, tužitelji postali skloni da pojednostave predmete kako bi izbegli da osvetle tačnu prirodu veze između snaga na terenu i centara moći u susednim državama.

Ne treba zaboraviti da je sud kreiran kao alibi velikih sila koje dugo nisu sprečavale zločine i koje su mislile da nikad neće biti nijedne optužnice. Sud se izborio protiv toga i mnogo je postigao. Na kraju, međutim, velike sile žele da uvedu red u Haškom sudu, misleći na svoje interese a ne na procese suočavanja s prošlošću u regionu. Žalosno je da ključni članovi Suda, odnosno sudije, prihvate ulogu izvršitelja jer bez njihove pomoći ne bi se mogla dogoditi pravna regresija koju smo uočili u poslednje vreme, niti skidati odgovornost Srbije za ratove i zločine počinjene u ratovima u BiH i Hrvatskoj tokom prve polovine 90-ih.

MONITOR: Dugo ste bili dopisnica Monda iz Beograda i s ratom i krizom zahvaćenih ex yu područja. Jeste li imali problema sa cenzurom unutar vaših novina i da li ste nekada bili prinuđeni i na autocenzuru?
ARTMAN: Autocenzura nikad, osim da bih zaštitila svedoka ili izvor izložen mogućim osvetama. Rezultat toga je da sam pisanjem o bivšoj Jugoslaviji za Mond zaradila 1993. zabranu ulaska u tadašnju takozvanu RS, zatim 1994. zabranu da radim u Srbiji, a 1996. da pišem dalje o bivšoj Jugoslaviji u Mondu jer su tako zahtevali neki francuski zvaničnici kojima se nije sviđalo kako pišem. Ta zadnja zabrana, koju neću nikad oprostiti, omogućila mi je (dok sam još radila za Mond ali na druge teme), da napišem moju prvu knjigu, Milošević, dijagonala laufera, objavljenu 1999, i da izložim Miloševićeve obmane i njegovu ulogu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ona me je takođe primorala da napustim Mond i da, igrom slučajnosti, završim u Haškom tribunalu, gde sam se mogla uveriti da je ta knjiga bila i potrebna i tačna. Zatim sam shvatila da bi trebalo napisati knjigu o funkcioniranju međunarodnog pravosuđa pa sam drugom knjigom Mir i kazna zaradila krivičnu presudu i poternicu zbog kazne od sedam dana zatvora. Ono zbog čega sam osuđena bilo je takođe tačno i imala sam pravo da to objavim jer nema pravne osnove da se koristi konfidencijalnost da bi se zataškale neke nezakonite radnje. Iako sudije nisu porekle tačnost onoga što sam napisala, čime su priznali da su kršili zakon, mene su kaznili dok su oni ostali nedodirljivi. Novinarski posao je, znači, težak, ne samo kod vas.

Tribunal odustao od potrage za istinom

MONITOR: Upravo izrečene prvostepene presude Jadranku Prliću i još petorici optuženih dokazuju postojanje etničkog čišćenja i udruženi zločinački poduhvat koji se prostire i na hrvatsku državu kroz ideju velike Hrvatske. Sa druge strane imamo oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću?
ARTMAN: Prvostepena presuda izrečena protiv Prlića i ostalih iz ‘Herceg Bosne’ nije konačna jer je najavljena žalba. A preokret koji smo uočili u zadnje vreme u Haškom tribunalu je izvršen od strane Žalbenog veća pod vođstvom predsednika suda. Jasno je da su sudije podeljeni. U slučajevima Stanišića i Simatovića, prvostepeno sudsko veće je odmah, uz neslaganje jednog od sudija, odlučilo osloboditi optuženike od bilo koje odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni od stane specijalnih jedinica iz Srbije. U slučaju Prlića, prvostepeno sudsko veće je naprotiv utvrdilo ne samo krivice optuženika nego i istaklo da su čelnici Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u drugoj državi. Potvrđeno je učešće Hrvatske u ratu u BiH u skladu sa presudama protiv Blaškića i Kordića mada niko iz vojne ili političke komandne strukture u Hrvatskoj nije bio optužen na toj osnovi. Iako će Žalbeno veće po svemu sudeći potvrditi krivicu optuženika, više je nego moguće da će primenjivati isto rezonovanje kao nedavno kod Perišića i da će kazati da utvrđivanje opšte kontrole strane države nad trupama u drugoj državi nije dovoljno. Kao što nije ni dovoljno ukazati da je Zagreb imao nameru da uspostavi hrvatski entitet na teritoriji BiH. jer ono što je trebalo utvrditi je operativna kontrola Tuđmana, Šuška ili Bobetka i ostalih hrvatskih čelnika spomenutih u presudi, nad trupama koje su napravile zločine. Izdvojeno mišljenje francuskog sudije Antonetija koji je predsedavao Sudskim vijećem u slučaju Prlić i ostali već otvara takvu mogućnost jer jasno poriče operativnu kontrolu kao i usmerenost pomoći Hrvatske čelnicima Herceg-Bosne za činjenje zločina.

Nakon oslobađajućih presuda za Perišića, Stanišića i Simatovića, Miloševićeva Srbija je manje-više definitivno oslobođena od učešća u ratnim zločinima u BIH i u Hrvatskoj. Jedino se sugeriše da je osposobila vojne grupacije u tuđim državama da bi pomogle tamošnjim Srbima da očuvaju teritorije na kojima bi mogli živeti a da su te grupacije same odlučile da vrše etničko čišćenje na tim teritorijama. Žalbeno veće će isto tako verovatno kazati za Hrvatsku u konačnoj presudi protiv Prlića i ostalih. Na kraju će ispasti da sukob u BIH nije imao međunarodni karakter, to jest da niko preko granice ništa nije planirao niti organizirao. Svima nama mora nažalost već biti jasno da je Haški tribunal na kraju potpuno odustao od potrage za istinom i pravdom i da je time odlučio svojom voljom da postane prepreka umesto katalizator pomirenju u regionu.

Savjest

MONITOR: Knjiga Karle del Ponte i vaša ne prestaju da uzbuđuju aktere surovih sukoba na Balkanu. Nadate li se da će vaše insajderske ispovijesti provocirati još nečiju nečistu savjest?
ARTMAN: Oni koji imaju moć ili vlast retko osete nečistu savest! Kada sam prošle godine srela Karla Bilta na ulicama Sarajeva, obratila sam mu se u nadi da je razmišljao o mojoj primedbi da nije uradio sve što je mogao kako bi sprečio zločin kada je početkom leta 1995. postao pregovarač EU na Balkanu, ali njega to nije zanimalo jer živi u mitu o slavnom diplomati koji nikad nije grešio. Oni žive u kulama od slonovače pa su izgubili osjećaj za stvarnost. Nisam pisala Mir i kaznu da bih nekoga provocirala nego, kao što sam uvek radila, kao novinar pa i kao ratni reporter, da ih podsetim na to da posmatramo što rade. Trudila sam se da u knjizi upoznam širu javnost s njenim okruženjem. U ovom slučaju s funkcioniranjem Haškog tribunala, problemima i izazovima s kojima je suočen, načinom na koji se bori protiv političkih pritisaka, kao i sa kojim ciljem države vrše taj pritisak. Jer, jedino informisana javnost može uticati na svoje okruženje, odlučiti da preduzme korake kako bi pokušala da poboljša funkcioniranje demokratije i njene institucije, pa bile one i međunarodne. Živimo u dobu gde nikad nismo imali veće količine informacija na raspolaganju ali ne koristimo to bogatstvo: uzimamo samo ono što može potvrditi naše predrasude. Uživamo više u tračevima nego u ozbiljnim informacijama. Zato je demokratija u zastoju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo