Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORANS ARTMAN, NOVINARKA: Između pravde i sile

Objavljeno prije

na

Iako više nije glavna tema u zemljama ex-yu, Haški tribunal još očekuje nekoliko važnih presuda. I ovih dana su donijete presude koje pokazuju koliko su Srbija i Hrvatska bile umiješane u ratu u BIH. Koliko je sud nezavisan a koliko izložen pritiscima moćnih država i njihovih interesa, razgovarali smo s Florans Artman, nekadašnjom portparolkom glavne tužiteljice Karle del Ponte, novinarkom Monda i autorkom važne knjige o ratovima i poslijeratnoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji.

MONITOR: Navršilo se 20 godina od osnivanja ICTY. I dalje postoji veliko neslaganje oko njegovog doprinosa ublažavanju posljedica ratova i zločina, kao i pomirenju? I vi ste izražavali rezerve?
ARTMAN: Neslaganje je samo delimično jer niko ozbiljan ne može negirati veliki doprinos Haškog tribunala, koji je omogućio da se princip kažnjivosti za ratne zločine sprovede na prostoru bivše Jugoslavije. To je iznelo na videlo mnoge činjenice o zločinima i u jednoj meri doprinelo donošenju pravde za žrtve, iako je krivično gonjena tek ,,šačica odabranih” (ukupno 161) planera, naredbodavaca, podstrekača, kao i njihovih saučesnika. Sud je takođe uspostavio princip odgovornosti, koncept koji je do tada bio stran balkanskim gospodarima rata i ratnicima i time je doprineo kreiranju naprednih međunarodnih krivičnih standarda važnih za okončanje nekažnjivosti i šire u svetu. Nažalost, odustao je od tog zadatka, posebno u zadnjoj fazi svoga rada i zato je legitimno izražavati rezerve. Naime, deo sudija i još neki ljudi žele slušati samo pohvale dok drugi smatraju da za nasleđe Haškog tribunala, iako zaslužuje pohvalu ima mjesta i za argumentovanu kritiku želi li se upozoravanjem na greške postići da ih druge instance, među kojima i stalni Međunarodni krivični sud (ICC), ne bi smele ponoviti.

Kao katalizator pomirenju u regionu, Sud nije uspeo podstaći obnovu poverenja među građanima, međutim, ne toliko svojom greškom već zato što proces pomirenja zahteva mnogo više nego što je samo utvrđivanje činjenica o zločinima i kažnjavanje ratnih zlikovaca. Pomirenje zahteva političku volju u državama regije da priznaju sopstvene zločine i da se iskreno suoče sa prošlošću, a takva volja još uvek izostaje. To što školski udžbenici u regionu ne obuhvataju nijednu činjenicu utvrđenu u presudama nije krivica Haškog tribunala…

MONITOR: Posebno ističete presude Gotovini, Markaču i Perišiću?
ARTMAN: Te presude upravo ukazuju do koje mere je, nažalost, Tribunal na kraju odustao od svoje zadaće da bi se stavio u službu ciljeva koji nipošto nisu bili predviđeni u njegovom izvornom mandatu. Svojom hrabrom interpretacijom normi međunarodnog krivičnog prava, sudije su pokušale učvrstiti princip kažnjivosti. Međutim, pred zatvaranje Suda, izgleda da je njegov predsednik, uz još nekoliko sudija, preuzeo na sebe zadatak da ukloni izgrađene pravne prepreke koje sprečavaju države, pa time i velike sile koje učestvuju u intervencijama širom sveta, da vode ratove bez brige da bi jednog dana i njihovi lideri mogli biti pozvani na odgovornost.

U konačne presude Gotovini, Markaču i Perišiću, Žalbeno veće je kreiralo pravni presedan, koji u budućnosti znatno otežava ili čak onemogućava krivično gonjenje vojnih zapovednika odgovornih za neselektivno granatiranje nastanjenih područja (Gotovina) ili pomaganje i podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane ,,posredničkih snaga” (Perišić). To ukazuje da je Sud, u zadnjoj fazi svoga rada, ponovo stavljen pod oštru kontrolu politike. Posledice su teške jer time je Haški sud ponudio približnu aboliciju saučesništva u vrhu komandne strukture, i dao domaćim sudovima alibi da se dalje uzdržavaju od krivičnog gonjenja naredbodavaca zločina i zadovoljavaju kao i do sada neposrednim izvršiocima.

MONITOR: Koliko je problem u nedostacima po sebi ad hoc tribunala, a koliko u njegovim ovlašćenjima i kapacitetu, koji dobija osnivačkim aktom odnosno kompromisom unutar SB UN?
ARTMAN: I u delovima za koji ga možemo hvaliti, Haški sud je pravio greške kao i svaki sud uostalom. To nije problem pa ni to što je sud udaljen od regije jer ni suđenja za ratne zločine pred domaćom jurisdikcijom nisu izazvala više interesovanja od onih pred Haškim sudom. Najveći problem, kao što sam pre šest godina detaljno opisala u svojoj knjizi Mir i kazna, je njegova izloženost političkim pritiscima. Statut Suda svrstava nezavisnost sudije i tužitelja među pravila ali, nažalost, iako se Sud dugo borio protiv mešanja politike u njegov rad uglavnom s uspjehom, danas se vidi da je deo sudija odustao od te obaveze i od pravde i istine da bi se stavili u službu interesa sile u SB UN. A da su, sa druge strane, pod izgovorom da treba skratiti suđenje, tužitelji postali skloni da pojednostave predmete kako bi izbegli da osvetle tačnu prirodu veze između snaga na terenu i centara moći u susednim državama.

Ne treba zaboraviti da je sud kreiran kao alibi velikih sila koje dugo nisu sprečavale zločine i koje su mislile da nikad neće biti nijedne optužnice. Sud se izborio protiv toga i mnogo je postigao. Na kraju, međutim, velike sile žele da uvedu red u Haškom sudu, misleći na svoje interese a ne na procese suočavanja s prošlošću u regionu. Žalosno je da ključni članovi Suda, odnosno sudije, prihvate ulogu izvršitelja jer bez njihove pomoći ne bi se mogla dogoditi pravna regresija koju smo uočili u poslednje vreme, niti skidati odgovornost Srbije za ratove i zločine počinjene u ratovima u BiH i Hrvatskoj tokom prve polovine 90-ih.

MONITOR: Dugo ste bili dopisnica Monda iz Beograda i s ratom i krizom zahvaćenih ex yu područja. Jeste li imali problema sa cenzurom unutar vaših novina i da li ste nekada bili prinuđeni i na autocenzuru?
ARTMAN: Autocenzura nikad, osim da bih zaštitila svedoka ili izvor izložen mogućim osvetama. Rezultat toga je da sam pisanjem o bivšoj Jugoslaviji za Mond zaradila 1993. zabranu ulaska u tadašnju takozvanu RS, zatim 1994. zabranu da radim u Srbiji, a 1996. da pišem dalje o bivšoj Jugoslaviji u Mondu jer su tako zahtevali neki francuski zvaničnici kojima se nije sviđalo kako pišem. Ta zadnja zabrana, koju neću nikad oprostiti, omogućila mi je (dok sam još radila za Mond ali na druge teme), da napišem moju prvu knjigu, Milošević, dijagonala laufera, objavljenu 1999, i da izložim Miloševićeve obmane i njegovu ulogu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ona me je takođe primorala da napustim Mond i da, igrom slučajnosti, završim u Haškom tribunalu, gde sam se mogla uveriti da je ta knjiga bila i potrebna i tačna. Zatim sam shvatila da bi trebalo napisati knjigu o funkcioniranju međunarodnog pravosuđa pa sam drugom knjigom Mir i kazna zaradila krivičnu presudu i poternicu zbog kazne od sedam dana zatvora. Ono zbog čega sam osuđena bilo je takođe tačno i imala sam pravo da to objavim jer nema pravne osnove da se koristi konfidencijalnost da bi se zataškale neke nezakonite radnje. Iako sudije nisu porekle tačnost onoga što sam napisala, čime su priznali da su kršili zakon, mene su kaznili dok su oni ostali nedodirljivi. Novinarski posao je, znači, težak, ne samo kod vas.

Tribunal odustao od potrage za istinom

MONITOR: Upravo izrečene prvostepene presude Jadranku Prliću i još petorici optuženih dokazuju postojanje etničkog čišćenja i udruženi zločinački poduhvat koji se prostire i na hrvatsku državu kroz ideju velike Hrvatske. Sa druge strane imamo oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću?
ARTMAN: Prvostepena presuda izrečena protiv Prlića i ostalih iz ‘Herceg Bosne’ nije konačna jer je najavljena žalba. A preokret koji smo uočili u zadnje vreme u Haškom tribunalu je izvršen od strane Žalbenog veća pod vođstvom predsednika suda. Jasno je da su sudije podeljeni. U slučajevima Stanišića i Simatovića, prvostepeno sudsko veće je odmah, uz neslaganje jednog od sudija, odlučilo osloboditi optuženike od bilo koje odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni od stane specijalnih jedinica iz Srbije. U slučaju Prlića, prvostepeno sudsko veće je naprotiv utvrdilo ne samo krivice optuženika nego i istaklo da su čelnici Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u drugoj državi. Potvrđeno je učešće Hrvatske u ratu u BiH u skladu sa presudama protiv Blaškića i Kordića mada niko iz vojne ili političke komandne strukture u Hrvatskoj nije bio optužen na toj osnovi. Iako će Žalbeno veće po svemu sudeći potvrditi krivicu optuženika, više je nego moguće da će primenjivati isto rezonovanje kao nedavno kod Perišića i da će kazati da utvrđivanje opšte kontrole strane države nad trupama u drugoj državi nije dovoljno. Kao što nije ni dovoljno ukazati da je Zagreb imao nameru da uspostavi hrvatski entitet na teritoriji BiH. jer ono što je trebalo utvrditi je operativna kontrola Tuđmana, Šuška ili Bobetka i ostalih hrvatskih čelnika spomenutih u presudi, nad trupama koje su napravile zločine. Izdvojeno mišljenje francuskog sudije Antonetija koji je predsedavao Sudskim vijećem u slučaju Prlić i ostali već otvara takvu mogućnost jer jasno poriče operativnu kontrolu kao i usmerenost pomoći Hrvatske čelnicima Herceg-Bosne za činjenje zločina.

Nakon oslobađajućih presuda za Perišića, Stanišića i Simatovića, Miloševićeva Srbija je manje-više definitivno oslobođena od učešća u ratnim zločinima u BIH i u Hrvatskoj. Jedino se sugeriše da je osposobila vojne grupacije u tuđim državama da bi pomogle tamošnjim Srbima da očuvaju teritorije na kojima bi mogli živeti a da su te grupacije same odlučile da vrše etničko čišćenje na tim teritorijama. Žalbeno veće će isto tako verovatno kazati za Hrvatsku u konačnoj presudi protiv Prlića i ostalih. Na kraju će ispasti da sukob u BIH nije imao međunarodni karakter, to jest da niko preko granice ništa nije planirao niti organizirao. Svima nama mora nažalost već biti jasno da je Haški tribunal na kraju potpuno odustao od potrage za istinom i pravdom i da je time odlučio svojom voljom da postane prepreka umesto katalizator pomirenju u regionu.

Savjest

MONITOR: Knjiga Karle del Ponte i vaša ne prestaju da uzbuđuju aktere surovih sukoba na Balkanu. Nadate li se da će vaše insajderske ispovijesti provocirati još nečiju nečistu savjest?
ARTMAN: Oni koji imaju moć ili vlast retko osete nečistu savest! Kada sam prošle godine srela Karla Bilta na ulicama Sarajeva, obratila sam mu se u nadi da je razmišljao o mojoj primedbi da nije uradio sve što je mogao kako bi sprečio zločin kada je početkom leta 1995. postao pregovarač EU na Balkanu, ali njega to nije zanimalo jer živi u mitu o slavnom diplomati koji nikad nije grešio. Oni žive u kulama od slonovače pa su izgubili osjećaj za stvarnost. Nisam pisala Mir i kaznu da bih nekoga provocirala nego, kao što sam uvek radila, kao novinar pa i kao ratni reporter, da ih podsetim na to da posmatramo što rade. Trudila sam se da u knjizi upoznam širu javnost s njenim okruženjem. U ovom slučaju s funkcioniranjem Haškog tribunala, problemima i izazovima s kojima je suočen, načinom na koji se bori protiv političkih pritisaka, kao i sa kojim ciljem države vrše taj pritisak. Jer, jedino informisana javnost može uticati na svoje okruženje, odlučiti da preduzme korake kako bi pokušala da poboljša funkcioniranje demokratije i njene institucije, pa bile one i međunarodne. Živimo u dobu gde nikad nismo imali veće količine informacija na raspolaganju ali ne koristimo to bogatstvo: uzimamo samo ono što može potvrditi naše predrasude. Uživamo više u tračevima nego u ozbiljnim informacijama. Zato je demokratija u zastoju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

U isto vrijeme, ni ova ni prethodna vlada nisu uradile ništa da se sistem predlaganja, odabira, sprovođenja i praćenja kapitalnih projekata unaprijedi. Uz rast cijena materijala ove godine i nereformisane uprave za javne radove i saobraćaj, koje su se mučile i sa tri puta manje projekata, plan je bio osuđen na propast.

Nedavno objavljeni izvještaj MMF-a o kapitalnom budžetu (PIMA izvještaj) potvrđuje sve ove tvrdnje – da nema metodologije za procjenu predloženih projekata, da se projekti odobravaju bez ispunjavanja kriterijuma, da se ne rade studije izvodljivosti i analize rizika, a da je praćenje projekata ograničeno, da izvještavanje nije adekvatno. Vlada je ovaj izvještaj objavila tek nakon našeg upornog insistiranja i onda – zaboravila.

Ipak, mislim da je odgovorno što je Vlada predložila promjene kapitalnog budžeta, da se spasi ono što može i do kraja godine što više odradi na projektima koji su spremni. To nije dovoljno, već je trebalo da bude objavljena lista kapitalnih projekata odabranih za narednu godinu a nije, pa nemamo po čemu cijeniti da li su im planovi ozbiljni.

MONITOR: Poslije dvije godine, dva budžeta i dva rebalansa – ima li razilka između starih i novih?

SOŠIĆ: Žao mi je što nije više urađeno da se otkriju i kazne neracionalnosti prethodnog režima, čiji predstavnici sada mogu s pravom da relativizuju svoje grijehe. „Lustracija budžeta”, koju je trebalo odraditi nakon promjene vlasti, nije sprovedena, potrošnja budžeta u vrijeme DPS-a nije temeljnije analizirana, ni u posebno osjetljvim linijama. Ušlo se u isti ritam prethodnika, bez mnogo preispitivanja, kao da se maksima „bez revanšizma” pretvorila u maksimu – učimo od DPS-a.

Nakon što je Vlada Zdravka Krivokapića požurila da podijeli budžetsku rezervu u posljednjim danima svog mandata, kroz odluke vladine komisije i užeg kabineta, i ova Vlada je učinila isto i sebi izdvojila sredstva za podjelu bez kriterijuma i mimo svih sistema socijalne i zdravstvene politke. Kao što smo sumnjali da DPS dijeli ovaj novac kao produžetak njihovog sistema siguran glas, nema razloga da vjerujemo da ih novi koriste u plemenitije svrhe, posebno kad nisu uradili ništa da reformišu taj sistem i učine ga transparentnijim.

Posebno je razočaranje što ni dvije godine nakon pada DPS-a nemamo novi Zakon o SPI, kao ključni antikorupcijski mehanizam, što je bio jedan od najvažnijih zahtjeva civilnog sektora. Zato su i danas na snazi instrumenti poreske i poslovne tajne, koje su poslanici DPS-a 2017. godine ugradili u taj zakon, i ja za to ne mogu naći nikakvo opravdanje

Na isti način, umjesto stvarne otvorenosti kroz objavljivanje cjelovitih zapisnika, internih tačaka dnevnog reda, podataka o radu vladinih komisija, daju nam javne sjednice vlade, loš humor, viku i glumatanje.

MONITOR: Ko će sprovesti reforme koje su nam potrebne?

SOŠIĆ: Rebalans je samo neophodno peglanje problema i krpljenje rupa. Sistemska rješenja za finansiranje zdravstva, funkcionisanje Fonda PIO, uvođenje reda u sistem zarada i druge oblasti – sve to tek treba da se desi i zahtijeva posvećen reformski rad. Zahtijeva i malo političke stabilnosti i vladu koja će biti dovoljno državnička da radi na nečemu čije plodove sigurno neće moći da očekuje ni u toku punog mandata.

Sigurno će više retvitova imati objava da imamo najviše kapitalnih projekata ikada nego što bi imala ona da ćemo reformisati rad dvije Uprave, poboljšati način kako se biraju i sprovode projekti i odustati od nezrelih projekata dok se ne steknu uslovi za isti. Nažalost, od dvije posljednje vlade vidimo uglavnom trku za „twitter reformama”, bez volje za previše udubljivanja.

Na primjer – mislim da je Vlada bila u pravu kada je ugasila Montenegro Works – kada je osnovan ja sam ga javno nazvao besmislicom i objasnio zašto mislimo da je to pogrešno rješenje. Međutim, ako mjesecima nakon gašenja MW, Vlada ne radi ništa da sprovede ili makar ponudi svoju alternativu, ideju kako da se problem upravljanja državnim preduzećima riješiti, onda se nemamo čemu radovati – to onda nije bio sistemski nego politički čin, za dnevnu a ne dugoročnu svrhu.

Aktuelni premijer je često govorio da nas uništi nizak IQ. Mislim da nas dublje uništavaju iznevjerene nade i twitter reforme.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

MONITOR: U međunarodnim krugovima ali i u samoj BiH, postoji zabrinutost u vezi sa „ruskim uticajem“ na političku i bezbjednosnu situaciju u BiH i na Zapadnom Balkanu. Milorad Dodik je prije nekoliko dana u Moskvi dobio direktnu podršku Vladimira Putina.

KAMBEROVIĆ: Ruski uticaj na Balkanu više nije nikakva tajna. Sasvim je prirodno da Rusija, kao i svaka druga velika sila, želi širiti svoj uticaj, i ona to radi u mjeri koliko to okolnosti dopuštaju i za to koristi sve raspoložive resurse. Druga je priča zašto taj uticaj prihvataju i dalje šire proruski igrači na Balkanu. Jedni to čine sasvim otvoreno (Milorad Dodik), a drugi nalaze manje vidljive forme. Činjenica da su, na primjer, neki promatrači iz BiH „nadgledali“ nedavne referendume o priključenju pojedinih djelova Ukrajine Rusiji upozorava da tih proruskih igrača ima znatno više nego se pretpostavlja. Svjedoci smo, međutim, da se taj uticaj najmanje širi na kulturnom polju , a  da je veoma izražen na ekonomskom polju, ali je problem koji dolazi nakon toga: ruski uticaj postaje opasan za bezbjednost ne samo u BiH nego i u regionu. Tu se sam region ne može izboriti sa Rusijom i proruskim igračima, nego se mora uključiti Zapad, i to vodi ka ozbiljnijem problemu. Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisit će da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno.

MONITOR: BiH je pre pola godine, u jednom relevantnom istraživanju, „proglašena“ najkorumpiranijom državom na Zapadnom Balkanu. SAD su, nedavno, svoju „crnu listu“ proširile stavljajući na nju i zamjenicu državnog tušioca BiH, Dijanu Kajmaković.

KAMBEROVIĆ: SAD su prijatelj Bosne i Hercegovine i mi većeg i sigurnijeg prijatelja u svijetu nemamo. Ostaje, ipak, nejasno, kako se toliko masovna korupcija mogla razviti u zemlji u kojoj su stranci, uključujući i brojne predstavnike koji su dolazili iz SAD-a, toliko snažno bili prisutni proteklih nekoliko decenija. Hoću reći da ni međunarodna zajednica nije nevina zbog činjenice da je korupcija u BiH uzela toliko maha. Ali, jasno je da se tome mora stati ukraj. Svugdje je taj obračun sa kriminalom počinjao promjenom vlasti i uspostavljanjem neovisnog sudstva. Nije dovoljno samo ukazati na to da korupcija postoji, važno je hrabro otvoriti procese koji će korupciju eliminirati.

MONITOR: Svjedočimo pojačanoj diplomatskoj agilnosti najviših zvaničnika Hrvatske prema BiH. Od strane Srbije-manje je direktnih svojatanja bosanskih Srba, ali su tu „srpski svijet“ i Dodikov plan o ujedinjenu RS sa Srbijom. Hrvatska i Srbija su garanti sprovođenja Dejtonskog mirovnog ugovora. Od koga i od čega zavisi opstanak BiH u „avnojevskim granicama“?

KAMBEROVIĆ: Dobro ste naglasili da su Srbija i Hrvatska garanti sprovođenja Dejtonskog sporazuma, na način da su kao potpisnice garantirale da će RS i oni koji su u Dejtonu nastupali u ime bosanskohercegovčakih Hrvata, ispunjavati i provoditi Dejtonski sporazum. Njihovo je, dakle, bilo da „natjeraju“ RS i Hrvate u BiH da poštuju ono što je dogovoreno u Dejtonu. Umjesto toga, vidimo da obje države žele vratiti stvari u BiH na preddejtonsko stanje pod firmom očuvanja Dejtona. Srbija i Hrvatska u stvarnosti ne priznaju BiH kao ravnopravnog partnera i to je problem za odnose na Balkanu. Zato je nužno okretanje ka snagama unutar BiH koje bi mogle jedinstveno odgovoriti na ove nasrtaje. Sanjam dan kada će političke elite u Srbiji i Hrvatskoj shvatiti realnost postojanja države Bosne i Hercegovine, a da političke elite u BiH prihvate činjenicu da je postdejtonska BiH realnost drugačija od socijalističke BiH.

MONITOR: BiH je u junu, na sastanku Saveta EU ostala bez kandidatskog statusa, a dobile su ga Ukrajina i Moldavija. Neki to smatraju nepravednim.

KAMBEROVIĆ: Sve analize kazuju da većina ljudi u BiH podržava integraciju u Evropsku uniju. Ali, znamo da ta integracija ne ovisi samo o nama, i da nije u pitanju samo ispunjavanje određenih uvjeta za kandidatski status, nego su puno važniji politički interesi. Primjer Ukrajine je to pokazao. Međutim, ono što mi možemo uraditi je usvajanje evropskih standarda. Jer, uključivanje u Evropu i nije ništa drugo nego usvajanje evropskih standarda: i u vladavini prava, i u ekonomiji, i u demokratskim slobodama, i u zaštiti manjina, i u položaju vjerskih zajednica u društvu, ali i u visini prihoda, cijenama energenata, odnosu prema kulturi, drugima i drugačijima i slično. To bi sigurno relaksiralo odnose, ali ne treba živjeti u iluziji i povjerovati kako bi to samo po sebi automatski riješilo sve političke probleme u BiH.

MONITOR: Ove godine smo se podsjećali početka rata u BiH, prošlo je od toga 30 godina.  Šta je, po Vama kao istoričaru, ključno kada govorimo o raspadu društva i početku rata u BiH?

KAMBEROVIĆ: Često naglašavam kako BiH nije bila aktivni sudionik niti prilikom stvaranja jugoslavenske države koncem Prvog svjetskog rata, niti u nestajanju te države 1990-ih godina. Bosanskohercegovački put u nezavisnost početkom 1990-ih je bio iznuđen, jer su Srbija, Hrvatska i Slovenija odlučile da je Jugoslaviji istekao rok trajanja i BiH nije imala nikakve pretpostavke da ostane u nečemu što bi bilo Velika Srbija, pa je njezin put u nezavisnost faktički iznuđen djelovanjem srpske i hrvatske nacionalističke elite početkom 1990-ih godina.

S druge strane, svi se pitaju kako je moguće da se jedno društvo, koje je izgledalo prilično homogeno, tako brzo raspadne, i da vrijednosti tog društva tako brzo budu zaboravljene.  Mislim da je to društvo moralo proći određene reforme, ali da vladajuće elite na to nisu bile spremne. To je na površinu izbacilo nacionalizam kao ključnu ideologiju  koja će srušiti Jugoslaviju. Ključno je, dakle, po mom mišljenju, bilo to što političke elite nisu bile spremne na reforme, kako ekonomske tako i političke. Katastrofalno bi bilo da iz toga nismo ništa naučili.

MONITOR: Kako vidite podjele koje postoje među istoričarima (posebno iz ex-Yu zemalja) kada se radi o tumačenju događaja i ocjeni istorijskih ličnosti iz dalje i bliže prošlosti?

KAMBEROVIĆ: Podjele među historičarima su sasvim razumljive i prirodne, ali to ne proizilazi iz priznavanja ili nepriznavanja historijskih činjenica, jer historičari ne mogu „nepriznavati“ činjenice, ali ih mogu različito interpretirati. Ni u tome ja ne vidim nikakav problem. Problem nastupa kada se te činjenice interpretiraju u kontekstu opravdavanja određenih aktuelnih političkih odnosa. Puno historičara u postjugoslavenskim zemljama se umjesto bavljenja naukom vraćaju na staze kada je historiografija bila u funkciji stvaranja nacija. Time oni prestaju biti naučnici i postaju nacionalni i politički aktivisti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo