Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORANS ARTMAN, NOVINARKA: Između pravde i sile

Objavljeno prije

na

Iako više nije glavna tema u zemljama ex-yu, Haški tribunal još očekuje nekoliko važnih presuda. I ovih dana su donijete presude koje pokazuju koliko su Srbija i Hrvatska bile umiješane u ratu u BIH. Koliko je sud nezavisan a koliko izložen pritiscima moćnih država i njihovih interesa, razgovarali smo s Florans Artman, nekadašnjom portparolkom glavne tužiteljice Karle del Ponte, novinarkom Monda i autorkom važne knjige o ratovima i poslijeratnoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji.

MONITOR: Navršilo se 20 godina od osnivanja ICTY. I dalje postoji veliko neslaganje oko njegovog doprinosa ublažavanju posljedica ratova i zločina, kao i pomirenju? I vi ste izražavali rezerve?
ARTMAN: Neslaganje je samo delimično jer niko ozbiljan ne može negirati veliki doprinos Haškog tribunala, koji je omogućio da se princip kažnjivosti za ratne zločine sprovede na prostoru bivše Jugoslavije. To je iznelo na videlo mnoge činjenice o zločinima i u jednoj meri doprinelo donošenju pravde za žrtve, iako je krivično gonjena tek ,,šačica odabranih” (ukupno 161) planera, naredbodavaca, podstrekača, kao i njihovih saučesnika. Sud je takođe uspostavio princip odgovornosti, koncept koji je do tada bio stran balkanskim gospodarima rata i ratnicima i time je doprineo kreiranju naprednih međunarodnih krivičnih standarda važnih za okončanje nekažnjivosti i šire u svetu. Nažalost, odustao je od tog zadatka, posebno u zadnjoj fazi svoga rada i zato je legitimno izražavati rezerve. Naime, deo sudija i još neki ljudi žele slušati samo pohvale dok drugi smatraju da za nasleđe Haškog tribunala, iako zaslužuje pohvalu ima mjesta i za argumentovanu kritiku želi li se upozoravanjem na greške postići da ih druge instance, među kojima i stalni Međunarodni krivični sud (ICC), ne bi smele ponoviti.

Kao katalizator pomirenju u regionu, Sud nije uspeo podstaći obnovu poverenja među građanima, međutim, ne toliko svojom greškom već zato što proces pomirenja zahteva mnogo više nego što je samo utvrđivanje činjenica o zločinima i kažnjavanje ratnih zlikovaca. Pomirenje zahteva političku volju u državama regije da priznaju sopstvene zločine i da se iskreno suoče sa prošlošću, a takva volja još uvek izostaje. To što školski udžbenici u regionu ne obuhvataju nijednu činjenicu utvrđenu u presudama nije krivica Haškog tribunala…

MONITOR: Posebno ističete presude Gotovini, Markaču i Perišiću?
ARTMAN: Te presude upravo ukazuju do koje mere je, nažalost, Tribunal na kraju odustao od svoje zadaće da bi se stavio u službu ciljeva koji nipošto nisu bili predviđeni u njegovom izvornom mandatu. Svojom hrabrom interpretacijom normi međunarodnog krivičnog prava, sudije su pokušale učvrstiti princip kažnjivosti. Međutim, pred zatvaranje Suda, izgleda da je njegov predsednik, uz još nekoliko sudija, preuzeo na sebe zadatak da ukloni izgrađene pravne prepreke koje sprečavaju države, pa time i velike sile koje učestvuju u intervencijama širom sveta, da vode ratove bez brige da bi jednog dana i njihovi lideri mogli biti pozvani na odgovornost.

U konačne presude Gotovini, Markaču i Perišiću, Žalbeno veće je kreiralo pravni presedan, koji u budućnosti znatno otežava ili čak onemogućava krivično gonjenje vojnih zapovednika odgovornih za neselektivno granatiranje nastanjenih područja (Gotovina) ili pomaganje i podržavanje ratnih zločina počinjenih od strane ,,posredničkih snaga” (Perišić). To ukazuje da je Sud, u zadnjoj fazi svoga rada, ponovo stavljen pod oštru kontrolu politike. Posledice su teške jer time je Haški sud ponudio približnu aboliciju saučesništva u vrhu komandne strukture, i dao domaćim sudovima alibi da se dalje uzdržavaju od krivičnog gonjenja naredbodavaca zločina i zadovoljavaju kao i do sada neposrednim izvršiocima.

MONITOR: Koliko je problem u nedostacima po sebi ad hoc tribunala, a koliko u njegovim ovlašćenjima i kapacitetu, koji dobija osnivačkim aktom odnosno kompromisom unutar SB UN?
ARTMAN: I u delovima za koji ga možemo hvaliti, Haški sud je pravio greške kao i svaki sud uostalom. To nije problem pa ni to što je sud udaljen od regije jer ni suđenja za ratne zločine pred domaćom jurisdikcijom nisu izazvala više interesovanja od onih pred Haškim sudom. Najveći problem, kao što sam pre šest godina detaljno opisala u svojoj knjizi Mir i kazna, je njegova izloženost političkim pritiscima. Statut Suda svrstava nezavisnost sudije i tužitelja među pravila ali, nažalost, iako se Sud dugo borio protiv mešanja politike u njegov rad uglavnom s uspjehom, danas se vidi da je deo sudija odustao od te obaveze i od pravde i istine da bi se stavili u službu interesa sile u SB UN. A da su, sa druge strane, pod izgovorom da treba skratiti suđenje, tužitelji postali skloni da pojednostave predmete kako bi izbegli da osvetle tačnu prirodu veze između snaga na terenu i centara moći u susednim državama.

Ne treba zaboraviti da je sud kreiran kao alibi velikih sila koje dugo nisu sprečavale zločine i koje su mislile da nikad neće biti nijedne optužnice. Sud se izborio protiv toga i mnogo je postigao. Na kraju, međutim, velike sile žele da uvedu red u Haškom sudu, misleći na svoje interese a ne na procese suočavanja s prošlošću u regionu. Žalosno je da ključni članovi Suda, odnosno sudije, prihvate ulogu izvršitelja jer bez njihove pomoći ne bi se mogla dogoditi pravna regresija koju smo uočili u poslednje vreme, niti skidati odgovornost Srbije za ratove i zločine počinjene u ratovima u BiH i Hrvatskoj tokom prve polovine 90-ih.

MONITOR: Dugo ste bili dopisnica Monda iz Beograda i s ratom i krizom zahvaćenih ex yu područja. Jeste li imali problema sa cenzurom unutar vaših novina i da li ste nekada bili prinuđeni i na autocenzuru?
ARTMAN: Autocenzura nikad, osim da bih zaštitila svedoka ili izvor izložen mogućim osvetama. Rezultat toga je da sam pisanjem o bivšoj Jugoslaviji za Mond zaradila 1993. zabranu ulaska u tadašnju takozvanu RS, zatim 1994. zabranu da radim u Srbiji, a 1996. da pišem dalje o bivšoj Jugoslaviji u Mondu jer su tako zahtevali neki francuski zvaničnici kojima se nije sviđalo kako pišem. Ta zadnja zabrana, koju neću nikad oprostiti, omogućila mi je (dok sam još radila za Mond ali na druge teme), da napišem moju prvu knjigu, Milošević, dijagonala laufera, objavljenu 1999, i da izložim Miloševićeve obmane i njegovu ulogu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ona me je takođe primorala da napustim Mond i da, igrom slučajnosti, završim u Haškom tribunalu, gde sam se mogla uveriti da je ta knjiga bila i potrebna i tačna. Zatim sam shvatila da bi trebalo napisati knjigu o funkcioniranju međunarodnog pravosuđa pa sam drugom knjigom Mir i kazna zaradila krivičnu presudu i poternicu zbog kazne od sedam dana zatvora. Ono zbog čega sam osuđena bilo je takođe tačno i imala sam pravo da to objavim jer nema pravne osnove da se koristi konfidencijalnost da bi se zataškale neke nezakonite radnje. Iako sudije nisu porekle tačnost onoga što sam napisala, čime su priznali da su kršili zakon, mene su kaznili dok su oni ostali nedodirljivi. Novinarski posao je, znači, težak, ne samo kod vas.

Tribunal odustao od potrage za istinom

MONITOR: Upravo izrečene prvostepene presude Jadranku Prliću i još petorici optuženih dokazuju postojanje etničkog čišćenja i udruženi zločinački poduhvat koji se prostire i na hrvatsku državu kroz ideju velike Hrvatske. Sa druge strane imamo oslobađajuće presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću?
ARTMAN: Prvostepena presuda izrečena protiv Prlića i ostalih iz ‘Herceg Bosne’ nije konačna jer je najavljena žalba. A preokret koji smo uočili u zadnje vreme u Haškom tribunalu je izvršen od strane Žalbenog veća pod vođstvom predsednika suda. Jasno je da su sudije podeljeni. U slučajevima Stanišića i Simatovića, prvostepeno sudsko veće je odmah, uz neslaganje jednog od sudija, odlučilo osloboditi optuženike od bilo koje odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj i u Bosni od stane specijalnih jedinica iz Srbije. U slučaju Prlića, prvostepeno sudsko veće je naprotiv utvrdilo ne samo krivice optuženika nego i istaklo da su čelnici Republike Hrvatske sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu u drugoj državi. Potvrđeno je učešće Hrvatske u ratu u BiH u skladu sa presudama protiv Blaškića i Kordića mada niko iz vojne ili političke komandne strukture u Hrvatskoj nije bio optužen na toj osnovi. Iako će Žalbeno veće po svemu sudeći potvrditi krivicu optuženika, više je nego moguće da će primenjivati isto rezonovanje kao nedavno kod Perišića i da će kazati da utvrđivanje opšte kontrole strane države nad trupama u drugoj državi nije dovoljno. Kao što nije ni dovoljno ukazati da je Zagreb imao nameru da uspostavi hrvatski entitet na teritoriji BiH. jer ono što je trebalo utvrditi je operativna kontrola Tuđmana, Šuška ili Bobetka i ostalih hrvatskih čelnika spomenutih u presudi, nad trupama koje su napravile zločine. Izdvojeno mišljenje francuskog sudije Antonetija koji je predsedavao Sudskim vijećem u slučaju Prlić i ostali već otvara takvu mogućnost jer jasno poriče operativnu kontrolu kao i usmerenost pomoći Hrvatske čelnicima Herceg-Bosne za činjenje zločina.

Nakon oslobađajućih presuda za Perišića, Stanišića i Simatovića, Miloševićeva Srbija je manje-više definitivno oslobođena od učešća u ratnim zločinima u BIH i u Hrvatskoj. Jedino se sugeriše da je osposobila vojne grupacije u tuđim državama da bi pomogle tamošnjim Srbima da očuvaju teritorije na kojima bi mogli živeti a da su te grupacije same odlučile da vrše etničko čišćenje na tim teritorijama. Žalbeno veće će isto tako verovatno kazati za Hrvatsku u konačnoj presudi protiv Prlića i ostalih. Na kraju će ispasti da sukob u BIH nije imao međunarodni karakter, to jest da niko preko granice ništa nije planirao niti organizirao. Svima nama mora nažalost već biti jasno da je Haški tribunal na kraju potpuno odustao od potrage za istinom i pravdom i da je time odlučio svojom voljom da postane prepreka umesto katalizator pomirenju u regionu.

Savjest

MONITOR: Knjiga Karle del Ponte i vaša ne prestaju da uzbuđuju aktere surovih sukoba na Balkanu. Nadate li se da će vaše insajderske ispovijesti provocirati još nečiju nečistu savjest?
ARTMAN: Oni koji imaju moć ili vlast retko osete nečistu savest! Kada sam prošle godine srela Karla Bilta na ulicama Sarajeva, obratila sam mu se u nadi da je razmišljao o mojoj primedbi da nije uradio sve što je mogao kako bi sprečio zločin kada je početkom leta 1995. postao pregovarač EU na Balkanu, ali njega to nije zanimalo jer živi u mitu o slavnom diplomati koji nikad nije grešio. Oni žive u kulama od slonovače pa su izgubili osjećaj za stvarnost. Nisam pisala Mir i kaznu da bih nekoga provocirala nego, kao što sam uvek radila, kao novinar pa i kao ratni reporter, da ih podsetim na to da posmatramo što rade. Trudila sam se da u knjizi upoznam širu javnost s njenim okruženjem. U ovom slučaju s funkcioniranjem Haškog tribunala, problemima i izazovima s kojima je suočen, načinom na koji se bori protiv političkih pritisaka, kao i sa kojim ciljem države vrše taj pritisak. Jer, jedino informisana javnost može uticati na svoje okruženje, odlučiti da preduzme korake kako bi pokušala da poboljša funkcioniranje demokratije i njene institucije, pa bile one i međunarodne. Živimo u dobu gde nikad nismo imali veće količine informacija na raspolaganju ali ne koristimo to bogatstvo: uzimamo samo ono što može potvrditi naše predrasude. Uživamo više u tračevima nego u ozbiljnim informacijama. Zato je demokratija u zastoju.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR STEFAN SURLIĆ, FAKULTET POLITIČKIH NAUKA, BEOGRAD: Vučićev bezuspješan pokušaj umanjivanja nezadovoljstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ostavka Miloša Vučevića, predsjednika vlade Srbije, neće umanjiti duboku krizu povjerenja između vlasti i različitih društvenih grupa

 

 

 

MONITOR: Situacija u Srbiji već više od dva mjeseca dobija i izvjesne dramatične dimenzije. Da li je ostavka  premijera Miloša Vučevića i odluke Predsjednika Srbije o pomilovanjima učesnika protesta, dobar manevar režima ili znak da on počinje da gubi kontrolu nad događajima?

SURLIĆ: Situacija u Srbiji nosi elemente ozbiljne društvene krize, koja je započela sa nezadovoljstvom studenata. Na iznaneđenje mnogih, studentske blokade su kulminirale potpunom paralizom viskoobrazovnih institucija u zemlji, a protest se prelio i na srednje škole. Ubrzo je usledila podrška iz polja nauke, umetnosti i kulture. Protesti su pokazali visok stepen nezadovoljstva, ali nisu uspeli da zahvate sve slojeve društva. Vlast i dalje ima kontrolu nad ključnim institucijama, ali su kontinuirani protesti i studentske blokade narušili njenu sposobnost da nesmetano upravlja političkim procesima i određenim institucijama. Ostavka premijera Vučevića i pomilovanja demonstranata su deo strategije deeskalacije, ali deluju kao bezusupešni pokušaji umanjivanja nezadovoljstva. Reč je o dubokoj krizi poverenja između vlasti i različitih društvenih grupa koje osećaju opravdan revolt zbog višegodišnjeg zarobljavanja institucija.

MONITOR: Studentskim blokadama se, povremeno, pridružuju i neke esnafske ili sindikalne organizacije…One se i „isključuju“ pošto sa Vladom postignu dogovor. Unija prosvjetnih radnika Srbije je to učinila pozivajući se na svoju zadatu apolitičnost, ali se ispostavilo da mnogi prosvetari i dalje učestvuju u protestima. Da li su studentske blokade nekima tek dobrodošao „kišobran“ da ispune i svoje želje?

SURLIĆ: Studentski protesti su se pokazali kao snažan mobilizatorski faktor koji je privukao različite društvene grupe, uključujući sindikate i profesionalna udruženja. Neki sindikati su se priključili protestima kako bi povećali svoj pregovarački kapacitet, ali su se nakon postizanja dogovora sa Vladom povukli. Ovo ne znači da su studenti iskorišćeni, već da su njihove blokade pružile prostor drugim nezadovoljnim grupama da artikulišu svoje zahteve. Međutim, činjenica da mnogi prosvetni radnici i dalje učestvuju u protestima pokazuje da sindikalni dogovori nisu nužno smirili celokupno nezadovoljstvo u obrazovanju.

MONITOR: Prošlog petka je,opet na studentski poziv, građanstvo Srbije „animirano“ da stupi u generalni štrajk. Kako ocjenjujete domete tog apela?

SURLIĆ: Poziv na generalni štrajk je više bio proba nekog većeg generalnog štrajka budući da se ograničio na jedan dan. Ovaj poziv imao je značajan simbolički uticaj. Srbija nema snažnu tradiciju generalnih štrajkova, a sindikalne organizacije su slabe i često podložne političkim uticajima. Veliki deo građana nije upoznat sa procedurama i efektima generalnog štrajka, što je dodatno otežalo njegovu realizaciju. Organizovanje selektivnih akcija bojkota-poput neodlaska u trgovinske lance, najavljuje različite modalitete “generalnog štrajka” u narednom periodu.

MONITOR: Studentski zahtjevi su vrlo specifikovani. Njih podržava opozicija, ali ona traži prelaznu vladu, neki političku a neki tehničku. Opozicija najavljuje i svoj „politički štrajk“. Akademska zajednica želi da očuva nezavisnost u ovim protestima. Da li će se ona, u nekom momentu, morati dogovarati sa opozicijom kako da se željene promjene kanališu kroz političko-predstavničke institucije ili će i sama napraviti neku svoju „studentsku“ partiju?

SURLIĆ: Trenutno, studenti uspevaju da održe nezavisnost od opozicionih stranaka, kako bi njihovi zahtevi ostali autentični i neiskorišćeni u političke svrhe. Opozicija već podržava studentske zahteve, ali ima i sopstvene ciljeve, kao što je formiranje prelazne vlade i obezbeđivanje uslova za održavanje fer izbora. U teoriji, studentski pokret bi mogao da preraste u političku organizaciju, ali je pitanje da li postoji kapacitet i volja za tako nešto. Za sada studenti nisu zainteresovani za kreiranje političke alternative, već za postavljanje crvene linije koju nijedna vlast u budućnosti ne bi trebalo da pređe.

MONITOR: Konačno je-na mitingu vlasti u Jagodini, osnovan i Pokret za narod i državu. Aleksandar Vučić odbija mogućnost prelazne vlade i najavljuje ili novu vladu ili izbore…Kako ocjenjujete ponašanje vlasti koja je nedavno protjerala i 14 aktivista iz EU i regiona jer predstavljaju „bezbjednosni rizik“?

SURLIĆ: Osnivanje Pokreta za narod i državu u Jagodini, deo je strategije vlasti da konsoliduje podršku i delegitimiše proteste. Vučić ovom inicijativom želi da prikaže da njegova politika ima širu narodnu podršku i da je opozicija manjinska i destruktivna. Međutim, reč je o inicijativi koja se pominje već godinama i koja već pri najavi nema efekat koju vlast priželjkuje. Jasno je da je to SNS u pokušaju šminkanja. Proterivanje 14 aktivista iz EU i regiona pod optužbom da predstavljaju „bezbednosni rizik“ pokazuje da vlast koristi narativ o stranim neprijateljima kako bi opravdala represivne mere i odvratila pažnju sa društvene krize koja ima isključino unutrašnji karakter.

MONITOR: Djeluje da se autoritarni lideri u regionu nadaju u podršku Donalda Trampa za njihove metode održanja na vlasti. Da li je komentar Trampovog izaslanika za specijalne operacije, Ričarda Grenela-o nasilju onih koji se u Srbiji bune, upravo potvrda da su te njihove nade opravdane?

SURLIĆ: Autoritarni lideri u regionu svakako se nadaju da bi povratak Donalda Trampa na vlast mogao doneti promene u međunarodnoj politici koje bi njima išle u prilog. Tokom prve Trampove administracije, uloga SAD na Balkanu bila je više usmerena na pragmatične ekonomske aranžmane nego na demokratske reforme. Komentar Ričarda Grenela o nasilju demonstranata može se videti kao signal da bi nova Trampova administracija mogla nastaviti podršku aktuelnoj strukturi u Srbiji. Pogotovo prema vlastima koje su Grenelu i Kušneru omogućile biznis investicije u Srbiji i Albaniji.

MONITOR: Džared Kušner je u Albaniji dobio status neke vrste povlašćenog investiora, a u Srbiji ima predugovor i Vučićevu ličnu podršku da gradi u Beogradu-„slučaj Generalštab“. Sem Grenelovog tvita, još se ne nazire politika nove SAD administracije prema našem regionu. Da li je ona predvidiva?

SURLIĆ: Trenutna politika SAD prema Balkanu je nejasna i zavisiće od konsolidacije nadležnosti, odnosno ljudi koji budu bili odabrani da se podrobnije bave ovim regionom. Kušnerove investicije u Albaniji i planovi u Srbiji pokazuju da SAD i dalje imaju ekonomske interese u regionu, ali je pitanje da li će buduća administracija nastaviti aktivnu diplomatsku ulogu, pogotovo u dijalogu Beograda i Prištine, gde je preko potrebna normalizacija prilika i stopiranje diskriminatornih aktivnosti prema srpskoj zajednici na Kosovu.

MONITOR: Dok Tramp najavljuje  i pokušava da sprovede niz svojih krajnje kontroverznih ideja, EU kao da je zatečena. Jedino se, zasad, oglašavaju pojedine zemlje u vezi sa uzavrelim kritikama i podrškama Ilona Maska (podrška AFD tokom izborne kampanje, na primjer), akterima EU politike. Da li se radi o oprezu prema državi-tradicionalnoj saveznici ili o EU koja je oslabljena sopstvenim problemima?

SURLIĆ: EU se nalazi u složenoj situaciji, jer se suočava sa unutrašnjim problemima, poput jačanja populizma i ekonomske nestabilnosti, dok istovremeno mora da odgovori na globalne izazove koje donosi Trampov povratak na političku scenu. Podrška Elona Maska desničarskim strankama u EU dodatno komplikuje stvari, jer pokazuje da neće biti džentlmenskih odnosa između Vašingtona i evropskih prestonica. EU je tradicionalno oprezna u odnosu na američku politiku, ali je sada dodatno oslabljena unutrašnjim problemima, što može smanjiti njenu sposobnost da reaguje na agresivniji pristup koji dolazi iz Amerike.

MONITOR: Dok se realizuje „Bajdenovo primirje“ na Bliskom istoku, Tramp izbacuje predlog o privremenom ili trajnom iseljavnju Palestinaca iz Gaze. On već vrši pritisak na vlasti u Jordanu i Egiptu .  Postoji li međunarodna institucionalna snaga koja Trampa može zaustaviti i ima li, uopšte, mogućnosti da se njegova štetna politika zaustavi u SAD?

SURLIĆ: Trampov predlog o preseljenju Palestinaca iz Gaze jedan je od najkontroverznijih poteza i već se tumači kao pokušaj etničkog čišćenja. Međunarodna zajednica nema efikasne mehanizme da zaustavi ovakve inicijative, jer su institucije poput Ujedinjenih nacija ograničene u delovanju. Unutar SAD-a postoji mogućnost institucionalne blokade, ali su političke podele toliko duboke da će Tramp imati mnogo manevarskog prostora da sprovede politike koje je zamislio. Dok su evropske zemlje i do sada pokazivale letargičnost, ruski interesi su potpuno potučeni na Bliskom istoku, dok bi kineska politika znatno zavisila od globalnog poravnanja sa SAD na različitim meridijanima. Ukratko, Tramp može imati značajan uspeh u svojim zamislima za Bliski istok.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo