Povežite se sa nama

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

MONITOR: Da li su uticajne zemlje Zapada spremne da se odreknu balkanskih autokrata-stabilokrata kao što je Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, čija partija – DPS, prvi put posle 30 godina, neće formirati vladu?

BIBER: Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, retko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila. Podrška se zasnivala na dva pragmatična razmišljanja, prvom, ako nema alternative, onda su ti režimi jedini i glavni partneri. Drugom, ako su ovi pro-EU orijentisani i izjašnjavaju se kao reformisti, oni sebe mogu zaštititi od kritičara. To funkcioniše onoliko dugo koliko dugo nema kredibilne alternative i onoliko dugo koliko je ovo obećanje stabilnosti verodostojno.

MONITOR: Po formalnom rasporedu snaga, građanima Crne Gore se nudi kohabitacija još uticajnog predsjednika Đukanovića i vlade dosadašnje opozicije.  Da li je „iskrena“ kohabitacija između ovih političkih snaga uopšte moguća? Ako kohabitacija podrazumeva balansiranje i kompromis, a ne samo međusobnu kontrolu?

BIBER: Čini se da je to teško zamislivo. Nisu zabeležene dobre kohabitacije u regionu. To se duguje visokom nivou polarizacije gde su partije na vlasti često naprijateljski nastrojene jedna prema drugoj, često bez  ideološkog ili političkog osnova, već kao suprotstavljeni blokovi koji se nadmeću za vlast. To je još i teže ako je neko, kao Đukanović, na vlasti toliko dugo i nema iskustva sa njenim deljenjem. Osim toga, promena vlade je temeljiti udar na Đukanovića. Jasno je da režim koji je vladao toliko dugo i koji ima mnogo ,,skeleta u ormaru”-kako se to kaže, neće hteti da deli vlast. Očekivao bih snažan pokušaj da se buduća vlada destabilizuje. Štaviše, pošto je sukob toliko personalizovan  i Đukanović je simbol DPS dominacije i 30 godina iste vlasti, isto tako je teško zamisliti da bi bivša opozicija bila voljna da sa njim deli vlast. Kao posledicu toga, dolazeće godine bih posmatrao kao nestabilan period borbe za vlast bez jasnog ishoda. Iako bi Đukanović možda mogao da rascepka dosadašnju opoziciju i da zadrži neki nivo vlasti, bilo bi teško zamisliti njegov potpuni povratak. Gubljenje izbora je udarac dominaciji ove partije i iako su u prošlosti mnogi pretpostavljali da bi ona trebalo da nastavi da dominira, to više nije garantovano. Pošto se desio ovaj proces erozije, Đukanović bi mogao postati žrtvom sopstvenog sistema.

MONITOR: O Crnoj Gori se često govorilo,  i u politološkim analizama, kao o zemlji organizovanog kriminala i široko rasprostranjene korupcije. Da li bi snage „iz sive zone moći“ mogle postati još samostalnije? Lider jedne od tri pobedničke koalicije, Dritan Abazović, je izjavio da se on ne bi protivio ni da u reformi crnogorskog pravosuđa učestvuju, kao pomoć, i međunarodni stručnjaci. Šta  mislite o tome?

BIBER: Naravno, to je najveći izazov. Veliki je u Crnoj Gori bio udeo neformalne moći koja je zaobilazila institucije. I dalje će biti pokušaja doskorašnje vladajuće partije da neformalno kontroliše institucije. Istovremeno, tu je i izazov za buduće stranke na vlasti da kopiraju način na koji su stvari bile rađene u prošlosti, a sigurno će se i mnogi zvaničnici truditi da pokažu lojalnost novim vlastima ako bi tako sačuvali svoje karijere. Tako da postoji i realan rizik da promena vlasti ne vodi do strukturnih refomi. Svakako da savetovanje spolja može da pomogne, ali na kraju krajeva, to bi moralo da bude primenjeno kroz domaće institucije. Mogao bi da bude dobar početak obezbediti Pribeovu misiju, misiju nezavisnih pravnih eksperata koji bi trasirali jasnu mapu puta za reforme.To je u Severnoj Makedoniji pomoglo da se energija fokusira, tokom krize u 2015. i 2016. godini.

MONITOR:  Srbiju očekuje  objavljivanje sastava nove vlade čija je mandatarka dosadašnja premijerka Ana Brnabić. Za građane to i nije neki razlog za novu brigu jer je jasno da se Srbijom upravlja iz Predsedništva Srbije.  Da li promene na političkoj sceni Srbije više zavise od međunarodnog faktora i samourušavanja vlasti nego od uticaja opozicije?

BIBER: Taj sistem sve više počiva na jednoj osobi, predsedniku. Vučić pokazuje otvorenu dominaciju, bezobzirnu prema drugim formalnim nosiocima vlasti. Ovaj sve veći otvoreni autoritarizam izazvaće još veći skepticizam  kod vlada država članica EU. Osnovno pitanje u narednim godinama jeste da li će biti prostora za stvaranje delotvorne opozicije koja će moći da stane nasuprot vladajuće stranke, možda na lokalnom nivou.  Iako bi međunarodni činioci, posebno EU, mogli da izvrše veći pritisak na srpsku vladu da obnovi demokratske institucije, to će biti samo promena statusa kvo ukoliko ne bude postojala jedna opozicija koja će moći da ponudi nešto što je u očima građana alternativa, i da takođe izgrađuje veze sa EU.

MONITOR: Odnos Srbije i Kosova postao je važna spoljnopolitička tema za SAD u izbornoj godini.  Tramp je svašta izdejstvovao u okviru tzv. Vašingtonskog sporazuma, a  i Džo Bajden, je izašao sa programom „za Albaniju i Kosovo“.  EU  pokušava da „uhvati korak“  pa je Miroslav Lajčak na Kosovu i u Srbiji bio više dana. Zašto  EU izgleda neuspješna u  naporima da utiče na dvije veoma suprotstavljene strane u pregovorima?

BIBER: Kod Vašingtonskog sporazuma sve je predstava. Da je Brisel želeo takve sporazume, mogao ih je imati mnogo puta, ali EU je mnogo ozbiljniji medijator. Trampov angažman je, u velikoj meri, bio neozbiljan, usredsređen na to da ga ,,proda” svom izbornom telu. U isto vreme, podeljenost država EU oko nekih od najvažnijih pitanja, kao što je priznavanje Kosova, učinilo ih je manje delotvornim. Glavni izazov  je što trenutak nije sazreo za bilo kakav sporazum kojim bi se napravio proboj u pregovorima. Vlada na Kosovu je slaba i nedostaje joj široka podrška za sporazum sa Srbijom, a ni na strani Srbije nije moguće izgraditi široki konsenzus. Osim toga, nema dokaza da je srpska vlada stvarno zainteresovana za sporazum sa Kosovom.

Trampovim porazom autokrate bi izgubile ključnog saveznika

MONITOR: Koliko će rezultati novembarskih izbora u SAD-u, uticati na globalne tokove?

BIBER: Izbori će biti krucijalni iz dva razloga. Jedan je oštra razlika između dva tipa spoljne politike, jednog koji je transakcioni i koji pokazuje manju zainteresovanost za strateška savezništva, koji predstavlja Tramp. Drugi, koji predstavlja Bajden, pripada tradicionalnijem modelu američke politike. To će biti i od uticaja na Balkan, naročito pošto su Trampove ideje o promjenama granice dobile podršku. Podjednako je važno to što je Trampova retorika o ,,lažnim vijestima”, napadi na medije, njegovo nebaziranje na demokratske institucije i političke oponente postalo model vladanja i izgovor za mnoge populiste i autokrate na čitavom svijetu. Njegovim porazom bi autorkate izgubile ključnog saveznika i pokriće za ono što rade. Zbog toga su ovi izbori od velike važnosti i za vaš region.

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo