INTERVJU
GORAN ĐUKANOVIĆ, ANALITIČAR TRŽIŠTA ALUMINIJUMA: Od riječi do bankrota

Utisak je da čitava procedura stečajnog postupka i priprema ponude za prodaju KAP-a nakon proglašenja bankrota predugo traje, kaže u razgovoru za Monitor Goran Đukanović, renomirani analitičar tržišta aluminijuma. „Neko bi mogao da pomisli da se na taj način namjerno tjeraju potencijalni strani investitori, jer je nelogično i nerealno očekivati da neko ko je htio da preuzme KAP i počne da investira u aprilu ove godine čeka do aprila naredne. Ozbiljni strani investitori imaju i druge lokacije i mogućnosti i ne vjerujem da će čekati godinama da dobiju šansu u Crnoj Gori.
Takođe, utisak je da se vodi pravi mali specijalni rat kako bi se neki potencijalni strani investitori koji su pokazali interesovanje za KAP proglasili nepouzdanim i neozbiljnim.Bojim se da se i dalje donose odluke na osnovu glasina i nepouzdanih informacija, a ne na osnovu realnih činjenica i stručnih procjena. Ujedno, nisam siguran da imamo strategiju i kriterijume koji bi zaštitili državne interese i osigurali da se izabere najbolje rješenje za Crnu Goru.
MONITOR: U parlamentu i medijima se razgovara o nacionalizaciji KAP-a. Pominju se i drugi modeli ,,zaštite državnih i nacionalnih interesa”. Vidite li tu lijek za Kombinat?
ĐUKANOVIĆ: Pominjanje zaštite nacionalnih interesa zvuči nestvarno u ovom trenutku. Ako zaista postoji potreba za tim, a očito da nije bez osnova, onda se postavlja pitanje šta se čekalo do sada. Da li je moguće da se ušlo u jedan proces – stečaj i bankrot KAP-a – a da ne postoji mehanizam zaštite državnih interesa? Napokon, da li Zakon i procedura stečajnog postupka mogu biti na štetu državnih interesa? Ako zaista mogu, zašto nije uvedeno vanredno stanje u državi?
Zašto Vlada nije isplatila CEAC kada je Skupština donijela odluku o preuzimanju KAP-a, u februaru 2012? Oni su i tada bili spremni da odu za 40 miliona eura. Tada sam javno pozivao Vladu da preuzme KAP i isplati CEAC jer je bilo jasno da će do kraja te godine dug KAP-a i šteta po Crnu Goru biti znatno veći od tražene ,,otpremnine”.
Zašto se čekalo godinu i po dana da dug KAP-a prema EPCG premaši 60 miliona eura, a KAP u međuvremenu ostvari skoro isti toliki gubitak, pa da se tek onda Vlada pojavi sa planom isplate 40 milona eura CEAC-u? Uostalom, da je prije proglašenja stečaja i isplaćen CEAC i Vlada preuzela KAP to ne bi bila garancija da bi bankrot bio izbjegnut. On je, po svemu sudeći, bio neizbježan.
MONITOR: A ima li KAP budućnost nakon stečaja i bankrota?
ĐUKANOVIĆ: Trebalo bi prije svega definisati da li mi hoćemo da proizvodimo i izvozimo aluminijum, kao do sada, po cijenu gubitaka, ili da imamo takav sistem i reprolanac koji bi omogućavao ne samo profit KAP-u i Crnoj Gori nego i znatno veći broj zaposlenih, zaštićenu životnu sredinu… Ukratko, sistem od kojeg će čitavo društvo i svi građani imati korist.
To su dva potpuno različita pristupa, zavisno od toga koja se strategija razvoja i budućeg rada usvoji.
Ipak, sudeći prema važećem stavu Vlade, perspektiva KAP-a se ne dovodi u pitanje: on mora da radi. Polazeći od toga, bilo kakva rasprava o KAP-u je nebitna. Nebitni su i trendovi na tržištu aluminijuma, cijena, nebitno je da li će se praviti profit ili gubitak.
MONITOR: Dakle, nema nikakvih dilema?
ĐUKANOVIĆ: Zapravo, ima ih nekoliko. Ono što mene najviše čudi i što mi je na neki način nevjerovatno u takvoj situaciji je zašto nije već počela da se gradi elektrana za potrebe KAP-a. Tu prije svega mislim na HE Komarnica. Proizvodnja primarnog aluminijuma u Crnoj Gori ne može biti profitabilna bez hidro ili nuklearne elektrane. I to nije ništa novo, to se zna od kada je KAP napravljen.
Cijena električna energije iz prvog ili budućeg drugog bloka TE Pljevlja ne može biti povoljna za KAP, i država bi morala da i dalje daje subvencije. Zato pretpostavljam da će se ta energija isporučivati malim i srednjim potrošačima, a da će se za potrebe KAP-a preusmjeriti energija iz jedne od postojećih hidroelektrana. Ali opet ostaje nejasno zašto se toliko odugovlači sa gradnjom drugog bloka Termoelektrane? I zašto se uopšte razmišlja o gradnji autoputa prije nego se počne gradnja hidro ili termoelektrane? Čak i ako će kompletne troškove gradnje autoputa snositi strani investitor, biće potrebna električna energija za potrebe auto puta. Zato bi zaključak strategije razvoja države trebao da glasi: nema gradnje autoputa dok se ne izgradi elektrana!
MONITOR: Tom pričom stižemo do temelja vladajuće ekonomske politike.
ĐUKANOVIĆ: Utisak je da je crnogorsko društvo ispolitizovano i previše opterećeno politikom i političarima. Kao da je sva energija preusmjerena na odbranu vlasti od opozicije, a u takvoj atmosferi često se previđa interes društva i države. Samo se vrši podjela na ,,naše i njihove”, na podobne i nepodobne. A onda je i ekonomija ispolitizovana, nauka, kultura… sve.
Mi svih ovih godina govorimo, ne o našoj, nego o svjetskoj ekonomskoj krizi, a istovremeno se Vlada zadužuje i spoljni dug iz godine u godinu raste. A novih investicija nema. Postavlja se pitanje: šta će biti kada zaduživanje ne bude moguće, a u međuvremenu nema energije, autoputa, investicija u proizvodnju. Hoće li nam i tada ostati politika, kao jedina utjeha, i do kada?
MONITOR: Vidite li alternativu?
ĐUKANOVIĆ: Crna Gora mora da ima konstante, univerzalne vrijednosti, da je vuku u boljitak i prosperitet.Vrijednosti koje neće zavisiti od političke situacije, od toga ko je na vlasti i volje političara. Za zaštitu takvih vrijednosti moraju postojati nezavisne institucije ali i istaknuti pojedinci. Moraju se nagrađivati ne oni koji najviše galame već oni koji imaju rezultate, i to mjerljive. Kada mudrost ne bude više sinonim za ćutanje i kukavičluk, već glasna riječ protiv nepravde, loših pojava i dešavanja, riječ koja će braniti struku i znanje, makar i od političara, tek tada će društvo dobiti zamajac da se pokrene i promijeni. Što prije to uočimo i shvatimo brže i lakše ćemo postati dio Evrope, NATO-a, a i svijeta, na kraju krajeva.
MONITOR: Može li se reći kako je ova kritika proizvod vašeg ličnog iskustva?
ĐUKANOVIĆ: Vladu i državne institucije, ali i sve ostale, slobodno mogu da kažem, ni najmanje nije briga što tamo neki analitičar ide na tamo neku konferenciju da održi predavanje i tako reprezentuje Crnu Goru. Već neko vrijeme sam jedini predavač sa prostora bivše Jugoslavije i regiona na vrhunskim i vodećim svjetskim konferencijama u Norveškoj, Grčkoj, Njemačkoj… sve do nedavno održane u Italiji.Tamo jedini nastupam u ime države, svi ostali učesnici predstavljaju neku poznatu svjetsku kompaniju pa tek onda zemlju iz koje dolaze.
Ista situacija je sa učestvovanjem u Rojtersovoj anketi za prognozu cijena metala: pored imena Goldman Sachs, Barclays, Deutsche Bank itd. pojavljuje se i ime Montenegro. Crnogorske institucije se ponašaju kako da se stide da im se ime nađe u takvom društvu. Ne dolikuje im, valjda.
MONITOR: Zašto je to tako?
ĐUKANOVIĆ: Zato što nema elementarnih kriterijuma i sistema vrijednosti u društvu. Sa nevjerovatnom lakoćom se nipodaštavaju i omalovažavaju rezultati i uspjesi, makar bili i najveća dostignuća u nekoj oblasti, ukoliko nisi dio, odnosno član, određene grupacije – političke partije, uticajne NVO ili Univerziteta… To je još jedan slikovit primjer opšte politizacije društva i nedostatka nezavisne institucije sposobne da prizna i podrži rezultate i dostignuća.
MONITOR: Znam da su na vašu argumentaciju pojedini članovi vlade odgovorili kontraprijedlogom: idite i živite tamo gdje vašu stručnost prepoznaju i cijene. Zašto ne odete?
ĐUKANOVIĆ: Na isti način bih mogao da pitam ja vas, zašto vi ne odete negdje van? Zašto ne odu naši ministri, poslanici, kompletna Vlada i Parlament? Zašto uporno nastoje da osvoje vlast ovdje, zašto ne pokušaju da pomognu Evropi koja je već duže vrijeme u ekonomskoj krizi i dobro bi joj došlo neosporno znanje i stručnost naših političara (doduše ne svih), ekonomista, inženjera. Zašto bih ja imao veće pravo i slobodu da odem ili ostanem nego oni?
Vjerujem da ko god je u prilici da pomogne državi u kojoj živi, a pogotovu ako ima kvalitet da je predstavlja u svijetu u nekoj oblasti kao ekspert, ne samo kao sportista, treba da bude podržan od države da to čini odavde i ovdje. Uspjeh, pa i pojedinca, treba podsticati, a ne rušiti.
Malo li je što smo upropastili fabrike i preduzeća, ne moramo baš i ljude.
Lako je pričati i busati se – mi Crnogorci, mi pametni, mi ljepotani… A ovamo – bankrot. A to je zato što je i dalje važnije ko je što reka’, nego ko što i kako radi. I gore je to što je neko nešto izjavio u vezi KAP-a, uključujući i mene (recimo da KAP takav kakav je nema šanse da opstane, a bankrot je to potvrdio), nego što je nečijim činjenjem i nečinjenjem doveden do bankrotstva. E dokle god u Crnoj Gori riječi budu veće zlo od djela, pogotovu nedjela, bićemo tu gdje smo, a bojim se i niže.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom