Utisak je da čitava procedura stečajnog postupka i priprema ponude za prodaju KAP-a nakon proglašenja bankrota predugo traje, kaže u razgovoru za Monitor Goran Đukanović, renomirani analitičar tržišta aluminijuma. „Neko bi mogao da pomisli da se na taj način namjerno tjeraju potencijalni strani investitori, jer je nelogično i nerealno očekivati da neko ko je htio da preuzme KAP i počne da investira u aprilu ove godine čeka do aprila naredne. Ozbiljni strani investitori imaju i druge lokacije i mogućnosti i ne vjerujem da će čekati godinama da dobiju šansu u Crnoj Gori.
Takođe, utisak je da se vodi pravi mali specijalni rat kako bi se neki potencijalni strani investitori koji su pokazali interesovanje za KAP proglasili nepouzdanim i neozbiljnim.Bojim se da se i dalje donose odluke na osnovu glasina i nepouzdanih informacija, a ne na osnovu realnih činjenica i stručnih procjena. Ujedno, nisam siguran da imamo strategiju i kriterijume koji bi zaštitili državne interese i osigurali da se izabere najbolje rješenje za Crnu Goru.
MONITOR: U parlamentu i medijima se razgovara o nacionalizaciji KAP-a. Pominju se i drugi modeli ,,zaštite državnih i nacionalnih interesa”. Vidite li tu lijek za Kombinat?
ĐUKANOVIĆ: Pominjanje zaštite nacionalnih interesa zvuči nestvarno u ovom trenutku. Ako zaista postoji potreba za tim, a očito da nije bez osnova, onda se postavlja pitanje šta se čekalo do sada. Da li je moguće da se ušlo u jedan proces – stečaj i bankrot KAP-a – a da ne postoji mehanizam zaštite državnih interesa? Napokon, da li Zakon i procedura stečajnog postupka mogu biti na štetu državnih interesa? Ako zaista mogu, zašto nije uvedeno vanredno stanje u državi?
Zašto Vlada nije isplatila CEAC kada je Skupština donijela odluku o preuzimanju KAP-a, u februaru 2012? Oni su i tada bili spremni da odu za 40 miliona eura. Tada sam javno pozivao Vladu da preuzme KAP i isplati CEAC jer je bilo jasno da će do kraja te godine dug KAP-a i šteta po Crnu Goru biti znatno veći od tražene ,,otpremnine”.
Zašto se čekalo godinu i po dana da dug KAP-a prema EPCG premaši 60 miliona eura, a KAP u međuvremenu ostvari skoro isti toliki gubitak, pa da se tek onda Vlada pojavi sa planom isplate 40 milona eura CEAC-u? Uostalom, da je prije proglašenja stečaja i isplaćen CEAC i Vlada preuzela KAP to ne bi bila garancija da bi bankrot bio izbjegnut. On je, po svemu sudeći, bio neizbježan.
MONITOR: A ima li KAP budućnost nakon stečaja i bankrota?
ĐUKANOVIĆ: Trebalo bi prije svega definisati da li mi hoćemo da proizvodimo i izvozimo aluminijum, kao do sada, po cijenu gubitaka, ili da imamo takav sistem i reprolanac koji bi omogućavao ne samo profit KAP-u i Crnoj Gori nego i znatno veći broj zaposlenih, zaštićenu životnu sredinu… Ukratko, sistem od kojeg će čitavo društvo i svi građani imati korist.
To su dva potpuno različita pristupa, zavisno od toga koja se strategija razvoja i budućeg rada usvoji.
Ipak, sudeći prema važećem stavu Vlade, perspektiva KAP-a se ne dovodi u pitanje: on mora da radi. Polazeći od toga, bilo kakva rasprava o KAP-u je nebitna. Nebitni su i trendovi na tržištu aluminijuma, cijena, nebitno je da li će se praviti profit ili gubitak.
MONITOR: Dakle, nema nikakvih dilema?
ĐUKANOVIĆ: Zapravo, ima ih nekoliko. Ono što mene najviše čudi i što mi je na neki način nevjerovatno u takvoj situaciji je zašto nije već počela da se gradi elektrana za potrebe KAP-a. Tu prije svega mislim na HE Komarnica. Proizvodnja primarnog aluminijuma u Crnoj Gori ne može biti profitabilna bez hidro ili nuklearne elektrane. I to nije ništa novo, to se zna od kada je KAP napravljen.
Cijena električna energije iz prvog ili budućeg drugog bloka TE Pljevlja ne može biti povoljna za KAP, i država bi morala da i dalje daje subvencije. Zato pretpostavljam da će se ta energija isporučivati malim i srednjim potrošačima, a da će se za potrebe KAP-a preusmjeriti energija iz jedne od postojećih hidroelektrana. Ali opet ostaje nejasno zašto se toliko odugovlači sa gradnjom drugog bloka Termoelektrane? I zašto se uopšte razmišlja o gradnji autoputa prije nego se počne gradnja hidro ili termoelektrane? Čak i ako će kompletne troškove gradnje autoputa snositi strani investitor, biće potrebna električna energija za potrebe auto puta. Zato bi zaključak strategije razvoja države trebao da glasi: nema gradnje autoputa dok se ne izgradi elektrana!
MONITOR: Tom pričom stižemo do temelja vladajuće ekonomske politike.
ĐUKANOVIĆ: Utisak je da je crnogorsko društvo ispolitizovano i previše opterećeno politikom i političarima. Kao da je sva energija preusmjerena na odbranu vlasti od opozicije, a u takvoj atmosferi često se previđa interes društva i države. Samo se vrši podjela na ,,naše i njihove”, na podobne i nepodobne. A onda je i ekonomija ispolitizovana, nauka, kultura… sve.
Mi svih ovih godina govorimo, ne o našoj, nego o svjetskoj ekonomskoj krizi, a istovremeno se Vlada zadužuje i spoljni dug iz godine u godinu raste. A novih investicija nema. Postavlja se pitanje: šta će biti kada zaduživanje ne bude moguće, a u međuvremenu nema energije, autoputa, investicija u proizvodnju. Hoće li nam i tada ostati politika, kao jedina utjeha, i do kada?
MONITOR: Vidite li alternativu?
ĐUKANOVIĆ: Crna Gora mora da ima konstante, univerzalne vrijednosti, da je vuku u boljitak i prosperitet.Vrijednosti koje neće zavisiti od političke situacije, od toga ko je na vlasti i volje političara. Za zaštitu takvih vrijednosti moraju postojati nezavisne institucije ali i istaknuti pojedinci. Moraju se nagrađivati ne oni koji najviše galame već oni koji imaju rezultate, i to mjerljive. Kada mudrost ne bude više sinonim za ćutanje i kukavičluk, već glasna riječ protiv nepravde, loših pojava i dešavanja, riječ koja će braniti struku i znanje, makar i od političara, tek tada će društvo dobiti zamajac da se pokrene i promijeni. Što prije to uočimo i shvatimo brže i lakše ćemo postati dio Evrope, NATO-a, a i svijeta, na kraju krajeva.
MONITOR: Može li se reći kako je ova kritika proizvod vašeg ličnog iskustva?
ĐUKANOVIĆ: Vladu i državne institucije, ali i sve ostale, slobodno mogu da kažem, ni najmanje nije briga što tamo neki analitičar ide na tamo neku konferenciju da održi predavanje i tako reprezentuje Crnu Goru. Već neko vrijeme sam jedini predavač sa prostora bivše Jugoslavije i regiona na vrhunskim i vodećim svjetskim konferencijama u Norveškoj, Grčkoj, Njemačkoj… sve do nedavno održane u Italiji.Tamo jedini nastupam u ime države, svi ostali učesnici predstavljaju neku poznatu svjetsku kompaniju pa tek onda zemlju iz koje dolaze.
Ista situacija je sa učestvovanjem u Rojtersovoj anketi za prognozu cijena metala: pored imena Goldman Sachs, Barclays, Deutsche Bank itd. pojavljuje se i ime Montenegro. Crnogorske institucije se ponašaju kako da se stide da im se ime nađe u takvom društvu. Ne dolikuje im, valjda.
MONITOR: Zašto je to tako?
ĐUKANOVIĆ: Zato što nema elementarnih kriterijuma i sistema vrijednosti u društvu. Sa nevjerovatnom lakoćom se nipodaštavaju i omalovažavaju rezultati i uspjesi, makar bili i najveća dostignuća u nekoj oblasti, ukoliko nisi dio, odnosno član, određene grupacije – političke partije, uticajne NVO ili Univerziteta… To je još jedan slikovit primjer opšte politizacije društva i nedostatka nezavisne institucije sposobne da prizna i podrži rezultate i dostignuća.
MONITOR: Znam da su na vašu argumentaciju pojedini članovi vlade odgovorili kontraprijedlogom: idite i živite tamo gdje vašu stručnost prepoznaju i cijene. Zašto ne odete?
ĐUKANOVIĆ: Na isti način bih mogao da pitam ja vas, zašto vi ne odete negdje van? Zašto ne odu naši ministri, poslanici, kompletna Vlada i Parlament? Zašto uporno nastoje da osvoje vlast ovdje, zašto ne pokušaju da pomognu Evropi koja je već duže vrijeme u ekonomskoj krizi i dobro bi joj došlo neosporno znanje i stručnost naših političara (doduše ne svih), ekonomista, inženjera. Zašto bih ja imao veće pravo i slobodu da odem ili ostanem nego oni?
Vjerujem da ko god je u prilici da pomogne državi u kojoj živi, a pogotovu ako ima kvalitet da je predstavlja u svijetu u nekoj oblasti kao ekspert, ne samo kao sportista, treba da bude podržan od države da to čini odavde i ovdje. Uspjeh, pa i pojedinca, treba podsticati, a ne rušiti.
Malo li je što smo upropastili fabrike i preduzeća, ne moramo baš i ljude.
Lako je pričati i busati se – mi Crnogorci, mi pametni, mi ljepotani… A ovamo – bankrot. A to je zato što je i dalje važnije ko je što reka’, nego ko što i kako radi. I gore je to što je neko nešto izjavio u vezi KAP-a, uključujući i mene (recimo da KAP takav kakav je nema šanse da opstane, a bankrot je to potvrdio), nego što je nečijim činjenjem i nečinjenjem doveden do bankrotstva. E dokle god u Crnoj Gori riječi budu veće zlo od djela, pogotovu nedjela, bićemo tu gdje smo, a bojim se i niže.
Zoran RADULOVIĆ