Povežite se sa nama

INTERVJU

GRADIMIR GOJER, KNJIŽEVNIK I REDITELJ IZ SARAJEVA: Dejtonski ugovor je „luđačka košulja“

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno ste opisali Bosnu i Hercegovinu ovako: zemlja nesretne prošlosti i nesretne sadašnjosti, koja je s jedne strane otvorena pozornica za sukob onih koji žele samostalnu, međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i onih koji bi da je „popiju u čaši političke vode”. Molim Vas da to ilustrujete nekim aktuelnim događajima i navedete ko je BiH doveo u takvu situaciju.

GOJER: Konkretan primjer za ovu tezu nalazimo upravo ovih dana u BiH u pripremama za naredne opšte izbore u oktobru: došlo je do otvorene polarizacije na stranke i političke snage koje žele integralnu državu BiH i one koje to ne žele. Predizborno vrijeme je idealno da sve izađe na vidjelo. Na jednoj strani su stranke SDA i Stranka za BiH, koje ne samo svojim programima, već u svakodnevnoj političkoj pragmi čine napore da se BiH očuva kao cjelovita država u svojim povijesnim granicama. S druge strane postoje tzv. „ekskluzivističke” stranke: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), SNSD i SDS koje štite u prvom planu prava pojedinih naroda. One se postavljaju kao isključivi zaštitnici pojednih naroda.

Između toga, na nekoj vrsti političke sredokraće je SDP. To je stranka koja je izgubila svaki čak i privid socijalnog angažmana, u kojoj je prisutna tajkunizacija i halapljiva želja da se ovlada privrednim resursima. Mislim da ovo oslikava beznadnu situaciju za državu BiH. Samo integralistički pozicionirani politički subjekti, koji vode računa o svim narodima i građanima u BiH, imaju šanse učiniti nešto za samoodrživost bosanskohercegovačke države.

MONITOR: Koje su to snage i kako, po Vašem mišljenju, mogu izvući BiH iz nestabilnog političkog i ekonomskog stanja i raznih polarizacija?
GOJER: Objektivno govoreći one su ovog trenutka u defanzivi, zahvaljujući međunarodnom faktoru, koji otvoreno podržava nacionalističke oligarhije, ali i neosviještenim građanima koji im na izborima, opetovano poklanjaju povjerenje.

U Federaciji BiH, ponoviću to, bh. integralizam isključivo zastupa SBiH, u nešto manjoj mjeri SDA, jer se izdaje za ekskluzivnog zastupnika bošnjačkog naroda. Sve ostale stranke u bh. ili vode nacionalističku politiku, šire nacionalističku kalustrofobiju, ili su organizirane kao stranke jednog lica (BPS Sefer Halilović, HSP, ili pak rade isključivo na proširenju uticaja tajkunskih lobija vezanih za određene stranke (SDP, SBB, SNSD).

Stranka za BiH, koju je osnovao jedini stvarni državnik među bh. političarima, Haris Silajdžić, pokušava čuvati DRŽAVU!

Četiri posljednje godine koje je aktualna vlast na čelu sa SDP-om protraćila ne učinivši ništa korisno za poboljšanje standarda građana, SBiH se bavila problemom uknjižbe imovine na državu BiH. Mnogi tvrde da je to besmislen posao, mnogi u BiH… Stranci pak osuđuju SBiH zbog toga znajući da to nije uzaludan posao!!!

Jer, šta je država bez državne imovine!?! Tek prazna „futrola”, koju čini nekoliko zgrada temeljnih institucija na Marijinom Dvoru. Zna se dobro, a posebno dobro znaju antibh. snage na čelu sa Miloradom Dodikom, da uknjižba imovine na državu BiH čini ovu državu državom!

Znaju posebno Srbi u BiH šta znači grunt! Zato se svom snagom Dodikov SNSD bori protiv uknjižbe imovine na državu. Pritisnuti ekonomsko-egzistencijalnim neprilikama i sami građani nerijetko odmahuju rukom na pominjanje državne imovine. Kao da nama to nije značajno!?! Bojim se da će biti kasno kada građani spoznaju koliko je značajna ova akcija SBiH. Jer država bez imovine je nepostojeća država. Tajkunizirane stranke naravno da se bore da se ta državna imovina podijeli, najprije između entiteta RS i Federacije BiH, zatim između općina i kantona u Federaciji, te RS na drugoj strani. Oni u tome vide svoj ćar, ja u tome vidim kraj države BiH!

Bude li političke pameti kod građana na narednim izborima će biti kažnjeni demonteri države, a možda (?) nagrađeni oni koji se bore da je očuvaju!

MONITOR: Koliko je svemu tome što se danas dešava u Vašoj zemlji doprinijela tzv. međunarodna zajednica?
GOJER: Šta god zanačio pojam međunarodne zajednice njen doprinos stanju u kojem se nalazi država je ogroman. Već dugo Visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko, odustaje od korištenja tzv. bonskih ovlasti?!! Naravno da Inzko nije samostalan u donošenju odluka, te da iza ovog „gledanja kroz prste” raznim postupcima demontera države BiH, prvenstveno Milorada Dodika, stoje najmoćnije sile svijeta, poglavito Rusija, ali ne bih amnestirao niti Veliku Britaniju i SAD. Takva situacija u državi najbolje oslikava namjeru međunarodne zajednice da držeći se kao „pijan plota”, propalog u praksi daytonskog mirovnog ugovora, koji jeste bio i ostao „luđačka košulja” za BiH, ona u stvari teritoriju suverene članice UN – BiH ostavlja kao trajno „tinjajuće” političko žarište u suvremenoj Europi. Iznenađuje me neučinkovitost Njemačke, koja bi uz Tursku mogla pridonijeti integralizmu BiH, prije svega utičući na politiku preko jačanja privrednog subjektiviteta naše države. Ovako, BiH je ostavljena na milost i nemilost domaćim nacionalističkim šakalima, poglavito iz hrvatskog i srpskog naroda!

MONITOR: Kakvi su efekti nedavnih protesta. Postoji li šansa da se oni nastave i da li bi oni nešto nabolje promijenili u BiH?
GOJER: Posljednje prosvjede u BiH, koji su počeli spontanim okupljanjem nezadovoljnih građana, iskoristila je jedna politička stranka dovodeći u pitanje stabilnost državnih institucija.

Ako pitate brojne građane države BiH tko stoji iza ovih prosvjeda, osim bijede i siromaštva, reći će vam ime jednog tajkunsko-medijskog ganga. Grozno sam se osjećao kao patriota kada je zapaljeno Predsjedništvo BiH, kao simbol državnosti, a koje nije paljeno ni od četničkih granata tokom rata.

Prosvjedi nisu postigli efekat jer građani sve lošije žive, a skupina političkih baraba sve se više bogati. U jednom svom političkom intervjuu vrlo sam precizno dao naputke bh. Tužiteljstvu i policiji i signirao tri mjesta gdje se trebaju zaputiti tužiteljske i policijske snage. To su Laktaši, naselje Poljine u Sarajevu i dolina Radobolje u Mostaru. Tamo treba hapsiti, jer tamo žive političari – kriminalci, čiji uticaj na tužiteljstvo uz blagoslov pojedinih međunarodnih dužnosnika čini sve nas Bosance i Hercegovce siromasima i prosjacima u nevjerojatno lijepoj i bogatoj zemlji…

MONITOR: Da li je tačno da svaki kirtički glas biva osuđen kao izdaja ili kao nacionalizam i da je bh. društvo zahvatila sofisticirana fašizacija?
GOJER: Nije tačno. Rijetki hrabri intelektualci, i to uglavnom u Sarajevu, progovaraju iznimno otvoreno, ali njihov glas nije dostatno čujan, jer medije drže nacionalisti. Valja naglasiti da pojedini intelektualci ne samo da govore već i formalno i bukvalno „grme”, čak i na način koji bi se dao porediti sa krležijanskim govorom.

Središnji mediji u BiH iz sva tri nacionalna korpusa prešućuju takve glasove i rade na „smirivanju” situacije, ustvari na kolektivnoj „sedativizaciji” BiH. Reći ću na konkretnom, osobnom, primjeru: u posljednje dvije godine na javnim RTV servisima i u središnjim listovima BiH, kao angažirani intelektualac nisam imao pristupa. Na tim medijima „baškare” se oni koji promiču nacionalističku logiku ili sluganstvo prema međunarodnoj zajednici. Bh. društvo na taj način, i tu ste u pravu (!!!), klizi u fašizaciju. Kada ustuknu medijske slobode, a nastupa medijski totalitarizam onda je država sigurno u plamenu fašizma!

Dva središnja lista u BiH djeluju tako da objektivne istine nema! Kad jedni pišu crno, drugi, u pravilu, pišu bijelo. Kada se u medijima izgubi nijansa onda nismo daleko od fašizacije.

MONITOR: Kad se sve to objektivno sagleda – kakva je po Vama budućnost BiH, čemu vode te podjele i sukobi?
GOJER: I dalje mislim da moja domovina ima budućnost! Ta budućnost neće doći iz laboratorija nacionalističkih i kvazisocijaldemokratskih stranaka… Ona će poglavito doći od mladih Bosanaca i Hercegovaca, koji, nažalost van BiH, zadivljuju svijet znanjima iz modernih tehnoloških disciplina, svjetskih jezika, kompjuterizacije i automatizacije…

Duboko sam ubijeđen da Bosanci i Hercegovci neće napustiti ideju integralne drevne države BiH, koja nije postala u Daytonu „umjetnim spajanjem dvaju entiteta”, kako to tvrdi najveći neprijatelj BiH Milorad Dodik, već ima stoljetnu tradiciju, koja nije samo tradicija krvavih sukoba i ratova, već kulturnog i civilizacijskog kompozita, kojem su podjednako doprinos dali Srbi – pravoslavci, Hrvati – katolici, Bošnjaci – muslimani, Židovi i svi drugi građani i narodi koji su naseljavali ovaj rajski predio naše planete.

Intelektualni autoriteti trajno zaćutali

MONITOR: Zašto na sve to reaguju samo rijetki intelektualci?
GOJER: BiH nikada od završetka Drugog svjetskog rata nije imala angažirane intelektualce, a poslije Daytona većina onih koji sebe smatraju intelektualnim autoritetima trajno su zašutjeli, jer su, što bismo to krili, debelo potkupljeni, što od aktualne vlasti, što od međunarodne zajednice. Broj nevladinih udruga u BiH, koje kontrolira inozemni faktor i pojedine političke stranke, a u kojima ti intelektualci čine perjanice, to dokazuju… Osim časne udruge Gariwo, koja promiče građansku hrabrost u BiH i regionu, nevladin sektor, u kojem bi ti navodni intelektualci trebali biti glavni, je ili potpuno neaktivan, ili otvoreno radi za pojedine političke stranke. Nisam siguran da većina intelektualaca na koje vi očito mislite, može svojim intelektualnim kapacitetom i ljudskom hrabrošću slijediti „gabaritne” osobe, kakvi su recimo pisac Heinrich Boll, režiseri Kosta Gavras i Lordan Zafranović… Da ne govorim o tome da najčasniji umovi, „Olimp” pameti, Akademija nauka i umjetnosti BiH već godinama mudro šuti i ne uključuje se aktivno u rješavanje privredne, političke, kulturne i moralne krize.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo